Kolega je sve napisao, svatko od nas ovdje ima neku anegdotu, nesto sto je posebno dozivio u nekom trenutku, a tice se Dinama. Sada samo treba ulovit vremena i napisat neki tekst. Ne mora biti to niti gramaticki tocan, kao sto ne treba biti sve u spagu da se napise kako bi mozda neki htjeli. Vazno je da se krene sa ovom temom, siguran da ima ljudi koji imaju toliko toga za reci ili ce vec na sljedecem gostovanju imati neponovljivo iskustvo i zasto da to ne podijeli sa drugim ljudima.

Ja cu probit led i ne mora nuzno biti ovako dugacak, vec kao sto pise u tekstu u 10 recenica i da to malo ipak ima smisla

Zivot pise romane :cool:

Od kud krenut u ovu pricu, nakon 40 plus godina sto mi je na plecima, zasto volim Dinamo Zagreb ja Vam stvarno ne znam rec, ali pokusat cemo i to provaljat kroz ovaj tekst, a pritom nesto mozda i koju pametnu reci, da ne bude bilo, pricam malo, a jos i glupo...

Osjecam se ko Halid Beslic koji je otpjevao svoj hit na ovim prostorima "Prvi poljubac" koji mu je davno zaboravljen, a prvi dernek tko zna gdje, tako se upravo i ja sada osjecam dok ovo pisem. Ne znam kada i ne znam gdje, ali neka sjecanja naviru kao i uspomene mada su slike svega sto cu navesti u gustoj magli iznad Zagreba. Pa eto i prve poveznice, Zagreb... Grad u kojem sam rodjen, u kojem zivim, nadam se i mrijeti, jer nema smisla da me pokapaju na Lovrincu kada ne pripadam tamo po habitusu, a niti bilo kojoj tocki dnevnog reda. Kada zivis u Zagrebu, normalno je da navijas za Dinamo pa tako sam valjda i ja zavolio klub.. Zar, ne.

Posto dolazim iz radnicke obitelji, gdje su otac i majka puno radili da othrane i otskoluju starijeg brata i mene, jedna od poveznica bi mogla biti upravo ta, da smo imali puno vremena i slobode dok su roditelji rintali, a ja sam po obicaju ganjao nogometnu loptu ispred zgrade sa svojim vrsnjacima. Bilo je tu svih sportova i svih igara, jel hvala Bogu nije bilo playstationa i kompjutera pa nam je sva zabava, igra i veselje bilo vani na svjezem zraku, ispred zgrade, na igralistu, u sumi, na potoku i svim mjestima gdje bi se nestasni djecarac mogao zabaviti, svakako maste i igara nije nam manjkalo. Ali, lopta i nogomet je ono sto me najvise privlacilo, a uz nogomet ide dres i sorc, uz dres ide i omiljeni igrac kojeg se nazalost ne sjecam u potpunosti koji mi je bio najdrazi prvi igrac Dinama kad sam bio dijete ali mislim da se radilo o Marku Mlinaricu.. Nizeg rasta, nisko teziste, lopta sa ocima, vezni red, bas ono sto sam i ja igrao u maticnom tada kvartovskom klubu koji je sada izrastao u solidnog drugoligasa, a i visina mi nije jaca strana pa eto i mozda neke poveznice zasto sam se odlucio za naseg Mlinku. Jedino sto sam ja uvijek preferirao je broj 7 na ledjima, za razliku od njega.

Nase djetinjstvo se oblikovalo svakog vikenda uz radio prijenose prateci utakmice voljenog kluba pa smo zeljno iscekivali najavu igraca i pocetak utakmice, a jos vise i da cujemo rezultate sa drugog stadiona uvijek mrskim nam rivalima, a preko tjedna recimo skupljanjem slicica igraca nogometasa u Yu ligi, pa si tako morao znati sve igrace od svojih do tudjih, ucilo se napamet, pa nije bilo slucajno da si znao datume rodjenja i mjesto gdje su rodjeni igraci Dinama i tko se u kuolarima suska da bi trebao stici u prijelaznom roku. Oni su bili nasi Messi, Ronaldo, Neymar, oni su bili nasi Man Utd, AC Milan i svi drugi svjetski klubovi...  Mozda se danas ne mogu na prvu sjetit svoje idealne momcadi na prvoj ili zadnjoj stranici albuma slicica Fudbal 90, ali zato se sjecam ko danas datuma koji je debelo zapisan u nasu povijest ali meni ima i dodatnu poveznicu, a radi se o 13.05.1990 pred utakmicu i odlazak na stadion gdje su stariji decki koji su sami sebe nazivali Bad Blue Boys, ispred zgrade napravili nevidjenu dimnu zavjesu od dimnih bombi sa pokojom bakljom koja nazalost nije dala najbolje rezultate jer je bilo lijepo vrijeme i jos debeli dan pa je efekat plamteceg zara izgubio na efektnosti i vaznosti kao sto bi bilo u nocnim satima. Ali nebitno sada to sve i sto se desavalo tog dana na stadionu i oko njega, oni su ovjekovjecili tu bakljadu u fotografiju sa starim idiot aparatom, a da svi stanu u kadar ja sam imao tu cast da okinem jednu sliku kao najmladji i ta fotka ce mi zauvijek ostati u sjecanju da sam bio te ekipe i tog susura oko zgrade, a kasnije i biti moja inspiracija da cu i ja tako jednog dana na utakmicu i da cu i ja imat jaknu sa dvije strane lica i nositi je naopacke i imati prisivke BBB i Dinamo Zagreb kao i kapu crven-bijeli-plavi.

Za tu utakmicu znam da sam kasnije morao ici sa starcima na neki rodjendan, kod njihovih prijatelja i putem do njih mama je nosila tortu na poklon koju je usput zgnjecila i tako dala posljednji touch sa svojim prstima jer je tata naglo zakocio pa prepostavljate da je bila tiha misa dok nismo dosli u goste, a monotoniju slavlja su prekinule vijesti o neredima na stadionu i izvan njega sto smo saznali na TV-u, pa eto dok smo se mi veselili uz mesinu i pilo, neki sa one fotografije su jedva zivu glavu izvukli, na srecu samo sam drzao idiota (fotoaparat) ne i ispao idiot pa sa 11 godina otisao sa starijim deckima. Pregazili bi me i nasi i njihovi.

Ubrzo se desila i ta moja prva utakmica na Maksimiru, vodio me od prijatelja tata uz svoja 2 sina i jos jednog naseg prijatelja, sve nas utrpao u krem zuti Renault 4 i pravac Maksimir.. Bila je to utakmica Dinamo - Zeljeznicar, ne znam samo zasto nas je vodio bas na tu utakmicu, mozda zato sto je bio bosanac iz okolica Sarajeva pa je nas djecu vodio na Dinamo, a sebe na Zelju, ali iz ove danasnje perspektive jako sam mu zahvalan na tome jer to je bila zadnja utakmica yu lige koja je odigrana na Maksimiru, a meni prva. Nazalost ne sjecam se puno detalja, znam da smo bili na tribini istok, 2:1 rezultat za nas i nasa pobijeda, oba gola zabio je nas kralj- Kujtim Shala i da smo jeli jako slane kostice i pljuckali po podu i napravili zivi nered, pa smo kasnije bili zedni, pa nam se pisalo, pa nas se moralo voditi na WC itd.. Uglavnom moglo se pametnije utrositi vrijeme za prvu utakmicu i pogledat koji potez tadasnjih plavih bluza ali kada si mladji sve je drugo pametnije osim ono po sto si i dosao. A vjerujem i tata koji nas je vodio sve zajedno mu je prisjelo pa nakon toga vise nas nije imao namjeru voditi.

Vec godinu dana kasnije ekipa vrsnjaka pohoduje utakmice samostalno bez pratnje roditelja, pa tako i ja sa njima uz bok i rame uz rame na prvoj samostalnoj na finalu kupa Dinamo - Inker gdje gubimo kup i gledam sa istoka kako medalje primaju Zapresicani i u nevjerici tugujem i pitam se ljudi moji dali je to moguce kao Mladen Delic, da prvi put dodjem na tekmu sam i odmah izgubimo, pegula reklo bi se. Vezano za tu utakmicu u sjecanju mi je daje padala kisa i da smo se skrivali ispod nekog kvartovskog transa, ali pretrazivajuci tu utakmicu nisam naletio da je padala kisa. Ne znam, mozda sam pobrkao nesto, bilo je davno i sve je moguce. Jer kada malo bolje razmislim ne sjecam se niti prvog gostovanja, a znam da je bio Varazdin, kao gomilu drugih stvari koje sam zaboravio ali se zato sjecam jednog Varazdina gdje smo isli moj kum i njegov tetak Varteksovac iz Lepice i na toj utakmicu su igraci Varteksa bacali kape, mozda i salove, a mi smo sjedili u prvom redu na zapadu ili koja je vec to strana ispod loze i ni vise niti manje 3 kape su me doslovce pogodile u krilo, a kape su bile toliko velike da i Andrija Jarak bi pozavidio na velicini, vjerojatno je tetak nasao rijesenje zasto ce mu to posluziti ali za normalnu glavu sigurno nisu bile. Ja sam mu ponudio rijesenje, da posadi cvijece u tome, umjesto zardinjere i postavi ih negdje u klet. I dan danas se pitam jer sam tada iskoristio sav svoj zivotni bonus da mi neki od igraca Dinama baci nesto na tribinu,al zbog slucaja u Varazdinu i 3 kape i cudnog broja 3, nikada nisam niti blizu.

I tako godine prolaze uz poraze i pobijede uz razne peripetije oko promjene imena i prezimena naseg kluba, do niz grbova i nekih novih godina, borbi sa vjetrenjacama sa upravama, al jos sam uvijek tu negdje, jos uvijek je isti zar kada dobijemo tovare, jos se uvijek dobrano naljutim na krivi pass ili na nezalaganje na terenu, jos me boli i jos me veseli neki vrag oko toga kluba, jos mi se mijesaju emocije sa tugom i srecom kao na Dynamu Kijev gdje gubimo, a Boysi ne staju i sve jace grme li ga grme, jos uvijek cekam sportske u ponedjeljak ujutro da procitam uz kavu, jos uvijek sanjam da smo prvaci Europe, jos uvijek mislim da "zivot pise romane o ljubavi kao sto si ti, o zivotu koji nema kraja, o Dinamu zivot moj si ti", kako kaze jedna pjesma.

I za sami kraj, dobio sam kcer ove godine na 14.02.2019 bas kada slavimo imendan naseg kluba, jer smo vratili ime Dinamo u 2000 god, bas na taj 14.02. kada smo nakon 49 godina prvi put odigrali euro utakmicu u Plzenu i skinuli to proklestvo i dozivjeli Europsko proljece, bas na dan kada se slavi ljubav, tako da, ako me pitate zasto fakat volim Dinamo ne znam Vam rec, al znam da me prati u stopu, pa recimo i ja sam rodjen one godine kada su nam ukrali prvenstvo u slucaju Tomic, Split je te iste godine dobio novi stadion zvana "Poljudska ljepotica", a ja jos za zivota mozda necu novog vidjet kako je krenulo, al meni je zato i to "Maksimirsko ruglo" najdraze. Jer od njega sve je pocelo i krenulo, gdje ce zavrsit samo dragi Bog zna, a do tada BBB, Bog i konjica, neka nam zivi Dinamo i majka Hrvatska.

Lp

ovaj zadnji paragraf , za najezit se..

S obzirom da sam pripadnik trece generacije navijaca Dinama, Dinamo nije bio stvar odabira vec stvar s kojom sam se rodio. Odrastao sam gledajuci i slusajuci Dinamo te je on postao sastavni dio moga zivota . Nazalost, kao i vecina ljudi u srednjim dvadesetima nisam imao srecu da dozivim Dinamo u njegovome pravome obliku. Cijela moja ljubav prema Dinamu moze se opisati kao jedna velika bol. Simbolicki prva utakmica mi je bila protiv Dynama 2003 koju smo naravno izgubili 1:3. Poslije toga slijede mnogi bolni trenuci kao sto su Heerenven, Slaven Belupo, Werder, Basel i mnogi drugi koji su oblikovali mene kao navijaca Dinama. Kazu kome vjetar na vrhu istoka udje u kosti,taj ce ostati navijac dinama do kraja zivota. S obzirom da sam iz Bosne, za sve nas kao i ljude iz Slavonije ulaz u Zg poslije motela Zovko u Sesvetama je nesto posebno.. Ranih i srednjih 2000ih se od tog dijela grada do Maksimira jasno znalo da je dan utakmice.. Nepregledna kolona auta sa salovima i zastavama, apsolutno nesto sto ostavi na tebe utisak do kraja zivota. Kako su godine prolazile tako sam i ja sve vise postajao svjestan u sta se to moj klub pretvara. Zavrsilo je nevino djecacko idealiziranje kluba i odjednom se pojavio Mordor . S napunjenih 15-16 g poceo sam ici na sjever i umjesto srece dozivljavao sam izivljavanje. Pocele su kazne, prijave, zabrane ali ljubav je ostala. Danas u 2019 moj odnos s Dinamom se moze opisati kao cekanje Godoa. Cekam bar tu jednu sezonu u kojoj ce biti simbioza igraca, uprave i navijaca i nadam se da ce doci uskoro. Zelio bih u buducnosti da neki novi klinci nauce sta je to Dinamo svojim ocima,a ne da odrastaju na pricama i clancima iz nekih sretnijih vremena kao sto sam ja i mnogi drugi.

Ovaj rat ce zavrsiti, a MI CEMO POBJEDITI!!

Odlicna tema

Moja prva utakmica na Dinamu će u nedjelju baš 4.8. proslaviti jubliarnih 10 godina a radi se o Dinamo-Red Bull Salzburg.
Za Dinamo sam i prije toga već godinama prije počeo navijati mada iskreno ne znam gdje je to počelo ali negdje 2003/04 otprilike.Pošto sam iz obitelji gdje je nogomet iznimno slabog interesa nije bilo nikoga da me od početka u to "ubaci" i ugradi ljubav prema Dinamu(deda je npr pokoj mu duši davno još bio člab Hajduka) i eto sa vremenom sam sam ušao u to.Sad da nastavim oko prve utakmice na koju ne bi ni išao da iz Australije nije došao stari prijatelj od oca.Kako je bio tu i kako je Dinamovac(sina je imenovao po stadionu primjer) rekao je da ideml nas troje.
I taj dan mi je otvorio oči do kraja,jasno sam si rekao da kada još porastem i budem samostalniji(tada sam imao nepunih 12 godina) da ću ići na tekme kad god budem mogao.Bili smo na zapadnoj tribini i BBB su mi ostali u sjećanju i to je bilo to.Navijanje,koreografija itd. su ukazali put kojim danas idem.Bez obzira na poraz 1-2 ništa mi nije moglo pokvariti taj dan.Nedugo poslije smo još otišli na Karlovac(odakle jesam)-Dinamo i onda duga pauza od utakmica jer kao što sam spomenuo nisam iz te nogometne obitelji ali derbi u prvom kolu 2015. kada su Mamići bili u zatvoru je bila prekretnica i prva utakmica na Sjeveru sa BBB i otad se ide.
A Dinamo volim jer ga volim,ne bi mogao to detaljnije objasnit,jednostavno sam ko klinac preko TV-a zavolio taj klub i navijače,nema se tu puno za reći.Dinamo me jedino zanima,spomenuo sam da ostale klubove i lige ni ne pratim(barem ove top bogate lige) i svi protivnici(osim rivala) su mi isti i jednaki.
I za kraj evo i pokoja slika sa te tekme protiv umjetnog kluba iz 2009

sina je imenovao po stadionu primjer — ZDS86

Maks i to jos iz Australije ? Bit ce da je dobio ime po nekom drugom Maksu, bio je dionicar Gradjanskog. Ako je Maks :strong:

Maksimir se zove. Ali ukratko Maks da :grin:

Uf..teško je ovo napisati i opisati. Kao prvo znam da će biti gramatičkih grešaka jer imam 38 godina a od tih 38 sam 25 proveo u Berlinu.
Mene je stari definitivno navukao na Dinamo, sjećam se bivše juge i tranzistora i iščekivanja utakmica, sjećam se kalendara koje su dolazile iz Zagreba u Bugojno. Kad sam išao u osnovnu školu na svakom velikom odmoru smo igrali lopte. Dinamo- Zvezda. U to vrijeme za nas z Bugojnu nije bilo trećeg kluba a pošto je škola bila u mjestu gdje je velika većina Srba nas dinamovaca je bilo puno manje i bili smo puno lošiji, možda upravo zbog toga se u meni stvorio neki veliki inat i velika ljubav prema Dinamu.
Kad je rat počeo živio sam godinu i pol u Dalmaciji i još vise zavolio Dinamo jer sam vidio kako ga mrze dolje a zamrzio stoku.
Obišao sam dosta Europe sa Dinamom a najdraže gostovanje mi je Amsterdam i pobjeda nakon produžetaka i Mandžinih golova. Onu sreću i sjećanje nebi prodao za milijun dolara.
U Berlinu svi znaju da sam lud za Dinamom. Kroz taj klub sam upoznao brdo dobrih momaka s kojima sam i dan danas u kontaktu, puno njih je tu i na zoni. Za mene je ona “za Dinamo dao bih sve” stvarno istinita.
Najveća želja mi je da starog i sina odvedem na tekmu našeg Dinama. Znaci da bude baš naš Dinamo. To bi bila neka vrsta zahvale starom i pokazatelj sinu da ljubav prema ovoj svetinji ne smije da bude slabija nego samo jača i jača. Tri generacije a ljubav sve jača i jača.
Ja osobno od Dinama neću nikada odustati.
Volim te Dinamo.

Odlicna tema, moram priznat.

Kao i vjerojatno vecinu ovdje, na prvu utakmicu dinama me odveo otac i to davne gdjesibio 91. godine. Medjutim, za razliku od ostalih, moj stari je navijao za protivnika u toj utakmici- sarajevski Zeljeznicar.
Cijela njegova obitelj dinamovci, cijelo selo gdje je odrastao prije dolaska u Zagreb dinamovci, a on za Zeljo, ali sta se moze. :rofl: S moje strane bila je to ljubav na prvi pogled, nakon te utakmice jedino sto me je zanimalo bio je dinamo i bbb.
Sjecam se da sam stalno zicao starog i sestre da me vode na utakmice narednih godina, a samostalno sam krenuo na Maksimir s 11 godina cini mi se.
Prvo gostovanje mi je bilo u Vinkovcima 2001. godine, a utakmica je zavrsila 1:1.

Utakmice koje su mi ostale urezane u sjecanju su derbi 1996. i pobjeda 4:1, Arsenal 2006. 0:3, Anderlecht i ona kisa i ludilo na stadionu te naravno Partizan, Celtic, Newcastle..
Otkad je zapocela ova borba s lopovima naravno da se veci dio te strasti prema klubu ugasio, bilo je razdoblja kad sam ih bas hejtao i uzivao u svakom porazu. To je jednostavno tako.
Zadnjih godina jedino sto me drzalo je osjecaj pripadnosti grupi, a posebno to sto nisam mogao okrenut ledja ljudima koji su trpili puno nepravde i u privatnim zivotima zbog svojih ideala i ljubavi prema klubu.
Naravno da je bilo milju trenutaka kad sam pomislio da koji mi kurac ovo treba u zivotu, ali uvijek bi se na kraju ohladio i opet jovo nanovo.

U ovih skoro 20 godina upoznao sam uz dinamo hrpu licemjera i kvazi navijaca, ali upoznao sam i hrpu odlicnih i cestitih ljudi, prijatelja za cijeli zivot.

Nadam se samo da ce nove generacije imati priliku osjetiti ljubav i strast prema klubu kakvu smo i mi nekada.

Neka zivi dinamo i majka Hrvatska!

Isto kao Marcio mi oprostite gramatiku 33 godine imam i 33 sam vani.

Roden sam 85 u Zagrebu al pošto su mi starci prva generacija Gastatbajtera odrastao sam vani.

Kako smo uvijek proveli 8 mjesec dolje na godišnjem su moje tekme većinom vezane za ljetno doba a poslje tek kad.sam bil stariji sam znal ili znam otići ovak između.

Odrastao sam u sredini gdje su većinom Zašto su navijači Hajduka tak da je veselo.

Prva tekma je bila "Croatia" - Marsonia 5:0 je bilo Kolovoz 1995 godine ak se dobro sjećam Istok dolje je još postojal.

I tak su slijedile te tekme HNL a a i one Europske Maribor,Milan,Werdera,Arsenal itd al onaj Newcastle i Ketsbaia još danas boli tako.da je meni svaka gostujuća.

Nakon svatova 2008 godine drugi dan poslje prvica na tekmu protiv Intera dvoje kolega od.mene samnom ono kao wow fora Boysi i to tak da je jedan od njih (Filipinac) znal samnom doputovat na tekme.

Ak me pitate koja tekma mi je najdraža onda su to dvije

Proslava Prvaka Hrvatske uz pobjedu protiv Rijeke 3:0 i ona prosle godine protiv Astane, pitate se zakaj eto ona prva je bila prva tekma mog starijeg sina na Maksimiru a ona druga mog manjeg sina,kad se sjetim sjaja u njihovim očima odmah mi toplo oko srca.

Znaju mještani u Markuševcu reci kak ti se da dolazit iz Njemačke na tekme Jbg kad vi ne idete moram ja.

A odgovor zakaj Dinamo?
Rođen sam u Zagreb i volim taj grad kao da sam.svaki sekund života proveo u njemu tako da je Dinamo moja poveznica sa njim i sa Domovinom.

Eto, često smo nepravedni prema roditeljima jer “mi znamo bolje”, a ispada da su nam oblikovali život za sva vremena. Za svakog tatu koji je sina zarazio nogometom mogu samo citirati svog dragog i na žalost pokojnog prijatelja “daj mi da nekoga vidim na nogometnom terenu 5 minuta i reći ću ti kakav je karakter za cijeli život”. Ovo bih ja proširio i na navijače jer su navijači Dinama u ovom zadnjem periodu pokazali da je ta ljubav neuništiva jer ako ju nije nije uspjela uništiti mržnja iz samoga upravljača klubom, neće ništa. Kupujući ovogodišnju godišnju ulaznicu i videći ljude u fan shopu i čitajući ove stranice naših dragih gastarbajtera (da se ne naljute domaći navijači), siguran sam da je to tako.

Imao sam 6 godina kad je krenulo Dinamovo proljeće. Stari je volio nogomet i obećao me voditi na utakmicu protiv Sarajeva. Ništa od toga, proveo je cijelu nedjelju u krevetu - dan prije je bila neka fešta kod kuma i njemu je bilo slabo. Nisam znao od čega, to sam shvatio jedno 15 godina kasnije. I tako je prva utakmica bila Olimpija u Zagrebu. Svi ste čuli priču o Dinamovom proljeću - tada se na stadion dolazilo pola sata prije utakmice. Nije se smjelo zakasniti na izlazak igrača na zagrijavanje. Kad su igrači izašli iz tunela, od energije i ljubavi prema njima i klubu naježio si se zauvijek. Dodatnu dramatiku donio je Ćiro tempiranim izlaskom stisnute šake, zamahnute desnice i bijelim šalom oko vrata. Stadion je proključao.

Prva utakmica je bila stresna, Olimpija je dvaput vodila, završilo je 2:2. Plakao sam svaki put kad je Dinamo primio gol, očigledno je stres bio velik, ali tada nije bila tragedija igrati neriješeno jer pobjeda vrijedila 2 boda. Prva pobjeda koju sam vidio je Željo i isto je bilo napeto, Kranjčar i Cerin su zabili za 2:0 u drugom poluvremenu. Tada nisam mogao pojmiti sreću kojom su ljudi bili ispunjeni i smatrao sam takvo stanje stvari normalnim. Pun stadion, grljenje i ljubljenje nepoznatih nakon gola, plave zastave u zraku. San je postao stvarnost, a meni je to bilo toliko normalno. Dinamo prvak, tako treba i biti. Zadnja utakmica sezone Budućnost, revijalna i slavljenička.

Prvo otrežnjenje i to u svakom smislu je bila prva utakmica protiv Zvezde koju sam gledao. Finale kupa proljeće 82. Za ulaznice se čekalo u redu od Oktogona do kina Balkan. Tada je Dinamo imao kioske za prodaju ulaznica na Kvatriću i u Oktogonu. S obzirom na to da je praktički u Oktogonu osnovan Gradjanski, zgodna podudarnost. Inače se išlo na zapad, ali za tu utakmicu je bila tolika navala da smo jedva kupili ulaznice za istok. Stric veli starom “popljuvat će nas ljudi dok će dolje pljuvati na cigane.” Nisam skužio kaj to znači, ali sam poslije vidio da su cigani na stajanju jug. Poslije su se preselili prema svečanoj loži. Uglavnom, 0:1, 1:1, 2:1, penal za Zvezdu i 2:2. Ljudi su negodovali oko penala, ali kad danas gledam sažetak, bio je. Tada se finale kupa igralo na 2 utakmice i Zvezda je pobijedila na Marakani 4:2 nakon Dinamovog vodstva 2:1. Nije se imalo snage za dvostruku krunu. Prve utakmice koje sam gledao na televiziji bile su Vardar-Dinamo 0:3 i upravo to finale Kupa.

Sezona 1982/83 je bila napeta, Partizan je u Maksimiru pobijedio 4:3 i to je bila fenomealna utakmica sa očigledno lošim ishodom. Te sezone sam gledao Dinamo prvi puta u Europi. Sporting i sjedenje zapad. Tada je sjedenje zapad bilo sastavljeno od drvenih klupa. Nije se baš dobro vidjelo od klupa za rezervne igrače, ljudi su živčano palili cigaretu za cigaretom i Cerin je majstorski zabio za 1:0. Poslije utakmice nije bilo baš oduševljenja, tada je domaći teren bio puno veći faktor nego danas. Pregazili su Portugalci Dinamo sa 3:0, a onda sam se prvi put upoznao sa sponzorušama i sponzorima. Neka obiteljska poznanica je avionom išla u Lisabon na utakmicu. Skužio sam nema baš pojma o nogometu pa mi je ta situacija bila nejasna.

Te sezone se osvojio kup, a nakon toga je odlaskom Ćire došlo do apatije. Stari i ja smo išli na svaku utakmicu, a Dinamo je završio u borbi za opstanak. Od one euforije i gungule, na tribinama je ostalo nas par tisuća. Tribine više prazne nego pune. Krug se zatvorio, ali nikada nismo odustajali. Toliko smo nedjelja proveli na stadionu da sam počeo pamtiti utakmice na kojima NISMO bili. Zgadio mi se film Rain man (Tom Cruise i Dustin Hoffman) jer je stari popustio i umjesto da gledamo Dinamo-Hajduk, s mamom i sestrom smo završili u kinu. Bilo mi je to šokantno, ali mislim da je starom bilo više šokantno što sam mu 91. na petu godišnjicu BBB rekao da želim na jug. Taj dan sam prvi puta u životu obrijao tinejdžerske brkove. Stari je rekao ok - on na zapadu, ja na jugu. Poslije sam skužio koliko je to bilo bolno za njega, nije više htio ići na utakmice. Vodio me 8 godina svake nedjelje osim jedne i tu mu kao pravo zlopamtilo pamtim i danas i onda sam ga otkantao samo tako. Okrutno.

Svi znamo kako je završila jugoliga. Kao osnovnoškolac sam doživio zgražanje drugarice iz matematike zbog odlaska na utakmice iako je znala da ne idem sam. Prvi neredi protiv Partizana i raport u ponedjeljak. Nakon Zvezde 13.05. je konsternacija bila potpuna. Neki su uvijek smatrali da si odlaskom na utakmice srozavaš “ugled”, gubiš vrijeme i ostale nebuloze.

Da se cijeli krug života zatvori, zadnja utakmica u jugoligi je bila moje prvo gostovanje. Naravno Olimpija. Dinamo je bio moćan, tik do ultramoćne Zvezde i pregazio domaćina 3:1. Ja sam upoznao policijske pendreke i to od policajaca koji su na konjima (!!!), nabrijanu ekipu i vrlo napete i incidentne situacije. Nešto novo, ne baš bezopasno, ali te uzme kao droga. Raspadom Jugoslavije i promjenom imena, klub se našao u sličnoj situaciji kao prije koju godinu. Gostovanja su bila malobrojna, kad nas se skupilo dva busa, bili smo sretni. Od onda i to prijateljstvo sa Dugavljanjma, d42 i Petrinjcima. U to doba imati jedan bus Goričana i jedan bus ostalih, tako je izgledalo gostovanje. Jer fan club iz Švarcove se raspao. Nije se raspao zbog promjene imena. I nadmudrivanja i borbe protiv uprave, protiv promjene imena, protiv svih mogućih i nemogućih struja. Raspao se jer je Zlodi koji je bio tolika inspiracija otišao u Vukovar i završio u logoru.

S obzirom na godine, imam još sto anegdota i stvari za ispričati. Hvala ti prijatelju što si potaknuo ovu temu.

Dinamo volim jer mi je dao toliko prijatelja i ljudi s kojima dijelim životne stavove da to nema cijene. Jer ga vole djeca koja ne znaju što je to pozitiva. Nisu ga uspjeli satrti ma koliko se trudili.

Jer ima savršeni grb koji nije izašao iz dizajnerskog studija nego iz srca ljudi koji su znali što vole. Dinamov grb govori više od tisuću riječi.

Zaplako, citajuci pas mater .. Super prica :clap:

Inace meni, Rain man i dan danas jedan od jacih filmova. Kojeg mogu svake godine pogledat.

bravo za tekst

Nemam kao neki drugi neku zanimljivu priču o tome kako sam počeo navijati za ovaj klub. Za mene je navijati za Dinamo bila sasvim "prirodna" stvar. Stari je navijao za Dinamo i nekad išao na utakmice. Kao 12-godišnji klinac bio je na utakmicama i '67 kad smo osvojili KVG. No za razliku od Malog dioničara, ja na utakmice nisam krenuo s njim jer on u to vrijeme više nije bio redovit. Dinamove utakmice na tv-u i dalje ne propušta, ali na stadion ode dosta rijetko.

Što se tiče stadiona, put je bio logičan. Jug s prijateljima iz kvarta i škole i to je dugo bila moja tribina. Tamo sam gledao pobjede protiv Auxerra i Spartaka da bi kasnije ispali u uzvratima, tamo sam doživio ludnicu kad je Cvita zabio za produžetak protiv Newcastlea, tamo sam strepio protiv Atletica i smrzavao se protiv Olympiakosa. Jedino protiv Partizana sam bio na starom sjeveru. Za tu sam utakmicu taj dan došao s mora i idući dan se vratio, a frenda su iznenadile gužve pa nam nije uspio kupiti karte za jug.

Kad je napravljen novi sjever, preselio sam tamo iako sam to s vremenom počeo "kombinirati" s istokom te ponekad zapadom (iako mi ta tribina iskreno nikad nije do kraja sjela). Klub je u međuvremenu vratio i ime. Uglavnom, godine su prolazile, a Dinamo je nakon slabijeg ulaska u novo tisućljeće, počeo skupljati naslove prvaka i razočaravajuća ispadanja iz Europe. Svake godine je bila "ta" godina, ali na kraju opet razočaranje. No uz taj nogometni dio, sve je jači bio rat između navijača i Mamića. Očekivala se neka reakcije pravosuđa, ali ništa se nije događalo. ZZD je prikupio sve što je trebalo, ali nitko se na to nije osvrnuo. Jedini rezultat je da su ti dečki imali problema u privatnom životu. Rezultat toga je bio da sam, kao i brojni drugi, u prvoj polovici ovog desetljeća malo po malo prestao dolaziti na Maksimir.

Povratak nakon nekoliko godina dogodio se 2015. protiv Hajduka kad su Mamići prvi put završili u pritvoru da bi kasnije opet neko vrijeme pauzirao. Zapravo me @BluePhone67 nagovorio da se malo po malo počnem vraćati da bi sve kulminiralo prošlogodišnjom kupnjom godišnje za sjevernu tribinu na kojoj nisam bio 10 godina.

Kako sam već napisao, nisam ni bio svjestan koliko mi je sve to falilo...

Mogao bih vam sad ovdje pričati o odrastanju u selu u okolici Zagreba u kojemu su svi navijali za Dinamo, o odlasku na utakmice s dedom, o transu, ponosu, jednom duši i jednom srcu koje smo svi u gradu bili 1982. kad smo postali prvaci, ali kako sam sad pri kraju 40-ih dat ću samo jednu sliku zašto volim Dinamo, a ostalo uz neku pivu kad se vidimo.
Bila je 1986., BBB u povojima, finale kupa u Beogradu, nas iz drugog srednje 6-7 otišlo na tekmu vlakom, poslije pred stadionom dobili batine iz zasjede, napali nas i grobari na tribini, ali su stariji dečki brzo reagirali pa je sve prošlo OK, i zbog toga se svega voli Dinamo, ali nikad neću zaboraviti kad smo na putu prema stadionu mi klinci prošli Knjaz Mihajlovom, samo srce Beograda, i dok ja prolazim kraj nekog stola diže se čovjek kao ja sad, ali finiji, u odijelu, mislim što će, spremam se na sranje, a on prima zastavu kojom sam bio ogrnut, Dinamovu naravno, ljubi ju i plače, onda to nisam razumio, sad razumijem, to može samo Dinamo, izvući najbolje od nas, povezati nas bili otkud god i tko god bili, i kako ga ne bih volio.