Jel ovo Neven L na ogradi

Dinamo - Zemun 90/91

Dinamo - Kamen Ingard 2001/02

Je

koliko se ja sjećam , zadnji put sam je vidio na finalu rukometnog kupa 1996.-e, Moslavina - Zagreb

a ovo ti je zvezda proljeće 1988 — memory

Da, nažalost nema više slika od tih.

Tekma je izgleda igrana na današnji dan 1988.

https://www.instagram.com/reel/CqSLu1Ojmwy/?igshid=YmMyMTA2M2Y=

neznam jel bilo već - 10.4.1990. Vatrogasac Kutina - dinamo Zagreb..

ibrahimović, cvita, peternac, jovičević, turković...tada druga ekipa

https://www.youtube.com/watch?v=UuFGAivQrGA

Odlična reportaža, nogomet u najboljem obliku povezivanja ljudi i općeg veselja.

Dinamo - Rad 89/90

Sezona 88/89

BBB na putu za Split 1991.god, slikano na Kupresu, desno bi trebao biti Pandža iz Torcide ZG

Josip Jović 31.3.1991. - 31.3.2023.

Meni izuzetno draga , u mom gradu , a jesmo taj dan pokisnuli bas je grmilo sjevalo padalo ... Al se i navijalooo .
Srcu daga slicica

Svetozar Lala Đanić, jedan je od najvećih jugoslavenskih nogometaša svoga vremena, ali van terena i zanimljiva figura dostojna štiva koje slijedi u nastavku. Kopajući malo po materijalima koji su mi dostupni privatno i po onima koji su dostupni na internetu dolazim do oprečnih informacija o datumu i mjestu rođenja Svetozara Đanića... Povijest Dinama, reprezentacija.rs i Wikipedija kažu da je rođen 1. travnja 1917. u Manđelosu (Srem), dok u dva broja starih dinamovih revija piše - rođen 1920. godine u Novom Sadu, a ta godina poklapa se sa godinom koja piše na spomen ploči postavljenoj na stadionu 'Karađorđe' u čast poginulim nogometašima Vojvodine u Drugom svjetskom ratu. Šteta što piše samo godina, a ne i točan datum.



Što znači, kako se i navodi u tekstu u reviji da je strijeljan kao 21-godišnjak, a ne 24-godišnjak kao što kažu PD, reprezentacija.rs i Wiki. Također, u reviji se navodi kako je u Zagreb došao kao sedamnaestogodišnjak iz Novog Sada, i odmah 1937. postao standardni igrač Gradjanskog s kojim osvaja prvenstvo Jugoslavije - dok PD kaže da je u Zagreb došao kao dvadesetogodišnjak. Stoga, ako imate kakvih saznanja o Lali slobodno podijelite da prikupimo što je moguće točnije informacije i riješimo 'misterij spornih datuma' o njegovom rođenju, tragičnoj smrti i bogatom sportskom životu.

Znači, po jednim informacijama rođen je 1920. godine u Novom Sadu, a po drugima 1. travnja 1917. u Manđelosu (Srem). Kao junior igrao je za SK Slavija - Novi Sad, a svoju izuzetno bogatu ali kratku karijeru nastavio je u novosadskoj Vojvodini iz koje je došao u Zagreb (da bi studirao zajedno s bratom Miranom) i pristupio Gradjanskom u kojem je odmah postao standardni igrač u pohodu na prvenstvo 1937.

Đanića je studij zatim odveo u Čehoslovačku na dvije godine gdje je također paralelno studirao i igrao nogomet, jednu sezonu za SK Židenice (1937. - 1938.) i jednu sezonu za SK Viktoria Plzeň (1938. - 1939.). Vrativši se u Zagreb, nastavio je igrati za Gradjanski s kojim je u sezoni 1939. - 1940. osvojio posljednje prvenstvo u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Iako je u početku bio spojka, pravo mjesto našao mu je Martin Bukovi, koji ga je postavio na halfa. Igrajući na toj poziciji pružao je sjajne predstave i iz utakmice u utakmicu bivao je sve bolji. Kao igrača krasio ga je izraziti talent; bio je sjajan tehničar, sjajan dribler, igrao je elegantno - krasio ga je precizan pass zbog čega je izvrsno proigravao suigrače u stalnoj želji da pronađe s loptom onog najbolje postavljenog. Jedino mu je nedostajala brzina, no ipak ne znači da je bio spor. Svoje igračke kvalitete podređivao je zahtjevima kolektivne igre, a zahvaljujući tim njegovim osobinama, Martin Bukovi od njega je za kratko vrijeme stvorio igrača europske vrijednosti.

Slobodno možemo reći da je bio ljubimac trenera Bukovija. Već nakon 2-3 utakmice koje je odigrao za Gradjanski rekao mu je; 'Lala, ako tu tako nastavila, brzo igrala za državni tim.' Uvijek raspoloženi i vedri Đanić mu je odgovorio; - 'Ta nemojte gospon Bukovi, vi se samnom samo hecate.' - 'Vi samo igrala' – bio je uporan Bukovi. I stvarno, Đanić je brzo postao reprezentativac. Prvu utakmicu odigrao je 29. rujna 1940. godine u Budimpešti protiv Mađarske, a pred zagrebačkom publikom se u dresu s državnim grbom predstavio na igralištu Concordije u utakmici protiv Njemačke. Jugoslavija je golovima Božovića i Cimermančića pobijedila sa 2:0, Đanić je igrao desnog halfa i bio je jedan od najboljih igrača reprezentacije. Uz ove spomenute igrao je u dresu jugoslavenske reprezentacije i na posljednjoj utakmici uoči početka Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije. Bio je to susret Mađarska - Jugoslavija, 23. ožujka 1941. godine u Beogradu - utakmica je završena bez pobjednika 1:1, a bila je to treća, ujedno i posljednja Đanićeva utakmica za reprezentaciju Jugoslavije.

Stoga, nije čudo što je takav igrač postao preko noći ljubimac Zagrepčana. Po naravi vedar, duhovit, šarmantan i veoma privlačne vanjštine, bio je posvuda obljubljen i uvijek u središtu pozornosti. Mnogi navijači Gradjanskog, čak i oni nacionalno zagrižljivi, zanemarivali su činjenicu da je jedan od najboljih igrača njihova kluba Srbin - jednostavno su ga smatrali svojim – Zagrepčaninom. A on, odgojen u zagrebačkom klubu, rastao na zagrebačkom igralištu u Koturaškoj cesti, na prostoru koji su igrači zvali 'farma, osjećao se pripadnikom ovoga grada.

- 1941. godine među tisućama mladih koji su prihvatili poziv Komunističke partije Jugoslavije na oružani ustanak bio je upravo i predratni komunist Svetozar Đanić. Budući da je potekao iz poznate komunističke obitelji, i u Zagrebu je nastavio s naprednim djelovanjem. Pojedinci su čak Đanića nagovarali da pređe u radnički sportski klub Metalac, ali je Rade Končar to smatrao nepotrebnim. Štoviše, smatrao je da je bolje da mladi komunist djeluje u jednom građanskom klubu. Tamo je po mišljenju Rade Končara mogao više učiniti jer se u njega manje sumnjalo.

Posljednji mjeseci 'stare' Jugoslavije bili su za Đanića vrlo značajni. U tom razdoblju smatran je čak najboljim igračem Jugoslavije i reprezentativnim asom. Pred njim je tek bila velika karijera. Međutim, došao je rat, a on se sve više isticao političkim djelovanjem, pa je već 17. lipnja 1941. uhićen za vrijeme jedne racije izlazeći iz kinematografa. Utamničili su ga na ulici Račkog broj 9, gdje su se nalazili Božidar Adžija, Ognjen Prica, August Cesarec i Otokar Keršovani. Đanić - ljubimac zagrebačke publike - kao 21-godišnjak (ili 24-godišnjak, ovisno o izvoru) strijeljan je u Dotrščini kraj Maksimira. Bez suđenja, likvidiran je 18. lipnja 1941. s još 29 drugih komunista.

Kada su ga ustaše odvodile na strijeljanje, a čuvši da je i Jozo Jakopić - glavni tajnik Gradjanskog također zatvoren u ulici Račkoga 9, viknuo je; 'Jozo, spasite me, vode me na strijeljanje' - ispričao je August Lešnik (jedan od njegovih bivših suigrača) za reviju Dinama četrdeset godina nakon njegove tragične pogibije. Samo četiri dana ranije odigrao je utakmicu za reprezentaciju NDH protiv Njemačke na stadionu Prater u Beču.

Osim igrom, plijenio je i svojom vedrom mladenačkom naravi. Bio je uvijek vedar i nasmijan, spreman za šalu zbog čega je bio jednako voljen od strane zagrebačke publike kao i od svojih suigrača. Uvijek je bio nasmijan, čak i kada su ga tukli jer ga drugačije nisu mogli zadržati, obraćao se ljudski i s osmjehom na usnama.

Inače, Đanić se volio lijepo oblačiti i kada je momčad išla na putovanja, uvijek je nosio po dva odijela, a na večeru je dolazio s kravatom. - 'Sjećam se, imao je, kada je došao prve godine, jedan baloner koji je nosio kroz tri godišnja doba. Na izmaku zime, kada se već približavalo proljeće, stao bi u svlačionici kraj vješalice i rekao; 'Hokus, pokus… sad si proljetni kaput'. A tako je bilo i s prvim jesenskim danima kada ga je pretvarao u zimski ogrtač' - ispričao je jednom prilikom ovu zanimljivu anegdotu Ivan Jazbinšek.