Jedno ime - Kapetan!

Mirko Kokotović rođen je da današnji dan 15.04.1913. u Lukavcu pokraj Tuzle. Pravoslavac Hrvat koji je postao jedan od najvećih Purgera u povijesti i koji je na terenu srcem vršio svoju misiju: Kapetan!

U Zagreb dolazi 1925. i kreće ganjati loptu u juniorima Maksimira. Jedno haklanje i jedna rečenica “Dođi k nama, u Građanski“ promijenit će povijest zagrebačkog i hrvatskog nogometa.

U prvoj utakmici za juniore Građanskog, zabija pobjednički gol u 3:2 pobjedi nad konobarskim, zagrebačkim Hajdukom.
A kakav je tek imao debi za seniore Građanskog - zabio je protiv mađarskog "Budai 33" direktno iz kornera! I to sa svojih 16 godina.
Postao je najmlađi debitant u povijesti u službenoj utakmici Purgera sa 17 godina protiv Šparte (3:2)

Osim Građanskog, bio je kapetan Banovine Hrvatske, Nezavisne Države Hrvatske i Dinama.



Za plavi klub nastupao je puna dva desetljeća, od 1929. do 1949. U tom razdoblju odigrao je ukupno 325 službenih utakmica s ukupno 68 golova.
S Građanskim je osvojio tri naslova prvaka, 1937., 1940. i 1943., te s Dinamom jedan, 1948.



Koliko je bio voljen i poštovan u Zagrebu govori i činjenica da mu je u bombardiranju sestrine kuće za vrijeme II. Svjetskog rata nestala jedna od najljepših uspomena - zlatni sat, Omega vrijedna 150.000 kuna.
Nekoliko godina kasnije, kuca netko na vrata ureda Mirka Kokotovića: "Ja sam taj i taj vatreni obožavatelj "Modrih", a vas posebno. Ja sam vam raskopavao ruševine i evo kaj sam našel: I iz džepa izvuče - vuru. Na njemu je bilo upisano Vaše ime s posvetom, pa sam doletil da Vam ga vratim."



Iako je imao i zavidnu trenersku karijeru, srce je uvijek vuklo prema Dinamu. I srce je tamo i stalo.
“Pao je na Dinamovom igralištu. Na vratima betonskog juga. Srce! A, toliko je srca bilo u Koke. Toliko.” Napisao je o njegovoj smrti Zvonimir Magdić Amigo.

Svaka čast na ovakvim postovima. Lijepo se prisjetiti kakvi su sve velikani nosili d dres.

najveća je motivacija iznova pokazivati koliko je Dinamo velik

Nisam znal gdje da stavim pa rekao možda ovdje Nogomet u vrijeme K u K

Na današnji dan 1967. godine.
"Znate li što je Lamza napravio Del Solu? Gurnuo mu je loptu jednom kroz noge, onda mu je petom vratio, a ovaj pao. Štef se onda okrenuo publici, raširio ruke i pitao: ‘Treba li još kaj?’" Zlatko Škorić

Dinamo je zaigrao u sastavu Škorić, Brnčić, Ramljak, Belin, Cvek, Mesić, Rora, Lamza, Jukić, Novak, Gutzmirtl
Zbog ozlijede Zambate kapetansku traku nosio je Škorić.

Strijelci su bili Novak (4'), Mesić (67'), Belin (73')

13 austrijskih klubova od kojih je cak 8 iz beca :razz: najvaznije je da jos uvijek postoje..

Milivoj Bračun je dijete Pešćenice rođen na današnji dan, 22.04.1958.

Na probu u Dinamov “mali Ajax” kako su zvali drugu momčad, došao je iz tadašnjeg TPK s Pešćenice, današnjeg HAŠK-a, na nagovor novinara Tugomira Dobrinića i - upao.
Godine 1980. debitira za prvu momčad.

Nakon preuzimanja Plavih od strane Miroslava Blaževića, nametnuo se na turneji po Australiji početkom 1981. godine kad ga Ćiro iz uloge napadača premješta na - desnog beka.
Međutim, često ga je vukla suparnička polovica pa je tako kao obrambeni igrač znao iznuditi i nekoliko jedanaesteraca. Jedan od njih je i onaj protiv legendarne pobjede 3:0 nad Zvezdom u Maksimiru.

Znao je biti i svojevrsni tragičar.
Tako je, vjerovali ili ne, i u jesenskom, a i u proljetnom derbiju protiv Hajduka isključen. U prvom je slučaju morao pauzirati četiri, a u drugom tri utakmice.
Također, autor je i autogola u zadnjem jesenskom kolu kad je Budućnost na svom terenu u Titogradu, današnjoj Podgorici, pobijedila s 1:0 što je značilo da je Dinamo izgubio naslov jesenskog prvaka.

Za Purgere je igrao sve do 1986. Nakon krize momčadi dolazi do sukoba njega i povratnika Miroslava Blaževića, te je trajno izgubio svoje mjesto u momčadi.
Trebao je otići u Hajduk, ali je ipak prešao u Crvenu Zvezdu i debitirao baš protiv Dinama na Marakani. Bivšem treneru, ali i ekipi osvetio se porazima od 2:1 u Maksimiru a u Beogradu čak 5:2
Za Zvezdu je odigrao jednu sezonu kad prelazi u španjolski Elche.

Trenersku karijeru započeo je s mladom momčadi Dinama, a kasnije je vodio cijeli niz prvoligaša poput Istre, Zagreba, Rijeke, Intera, Slavena Belupa…

teško onom kog Bračun uzme pod račun :up:

Gdje je sad uopće Bračun? Zadnji put kad sam ga vidio bio je trener Trnja i prije tekme slagao travarice ko djeca lego kockice.

Zanimljivo pitanje :confused:

Datum je 25.04., a godina 1982. Tamo na cesti Niš-Beograd, pokraj mjesta Velika Plana zaustavio se jedan autobus.
Iz njega su izlazili ljudi međusobno se grleći, držeći ruke u zraku, a ni suze više nitko nije skrivao.
Bili su to Šampioni!

Na današnji dan, nakon što su izgubili utakmicu 3:0 u Nišu od Radničkog, u plavi se autobus probila vijest da je Osijekov igrač Luka Dilber na domaćem terenu zabio dva pogotka i donio pobjedu Osijeku protiv Zvezde. Više nitko, ama baš nitko, ne može spriječiti ono što su generacije Dinamovih navijača pune 24 godine snivale i priželjkivale: Dinamo je prvak!

Ispred tog autobusa, fotoaparatom Zvonimira Milčeca zabilježena je ova fotografija, kao trag u vremenu velikih ljudi nasmijanih lica. Ljudi koji su na mnoga lica tog 25.04. donijeli osmijehe. Ime Dinama upisano na pokalu prvaka nije značilo samo veliku stvar za svakog njegovog navijača ili za grad Zagreb. Bila je to velika stvar za Hrvatsku, za ideju Hrvatstva i hrvatske jedinstvenosti.

Osvajanje prvenstva te 1982. godine bilo je puno više od samog naslova prvaka.

Ovog utorka, 26. travnja, obilježavamo 111 godina od nastanka Građanskog, kluba koji je 34 godine kasnije, na skupštini 9. lipnja 1945. preoblikovan i preimenovan u današnji Dinamo.

Prvo okupljanje i trening na Tuškancu, prva javna utakmica na srednjoškolskom igralištu, popularnoj „Elipsi“ iza Realne gimnazije, današnjega muzeja Mimara, prva utakmica na otvaranju tadašnjeg novog maksimirskog terena, domaćinstva u Kranjčevićevoj, Miramarskoj i, naposljetku, Koturaškoj.... Samo pogled na „kulisu“ i brojnost igrališta na kojima je nastupao u statusu domaćina i na simboličnoj razini otkrivaju snažni i čvrsti „purgerski duh“: Građanski i potom Dinamo u cijeloj je svojoj povijesti „prošarao“ Zagrebom uzduž i poprijeko, u počecima živio u skladu s kasnijim popularnim hitom „Where I Lay My Hat is Home“, i u tom svom pomalo nomadskom životu „lutajući“ zagrebačkim četvrtima ujedno gajio duh samoga grada i uza sebe vezao široke mase kibica, drukera, navijača...

Još jedan tekst, iako ima i istih stvari ali sam ga prije pripremio.

GNK Dinamo utemeljen je 26. travnja 1911. pod nazivom Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Modri klub kroz povijest je nekoliko puta mijenjao ime: od 9. lipnja 1945. do 26. lipnja 1991. nosio je ime Dinamo, zatim do 24. veljače 1993. HAŠK Građanski, potom sedam godina nastupa pod imenom Croatia, od 14. veljače 2000. nosio je ime NK Dinamo, a 2011. nazivu kluba promijenjen je prefiks u GNK - Građanski nogometni klub. Službeni naziv kluba tako je trenutno GNK Dinamo.



Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub nastao je nakon prvog javnog sastanka sportaša grada Zagreba održanog 9. travnja 1911. godine s ciljem osnivanja novog hrvatskog nogometnog kluba. U to su vrijeme u Zagrebu postojala tri nogometna kluba – HAŠK, Concordia te Croatia.

Gotovo mjesec dana nakon osnutka Građanski je odigrao prvu javnu utakmicu protiv rezervne momčadi HAŠK-a (21. svibnja 1911.), a prva pobjeda novog kluba uslijedila je 25. lipnja 1911. kada su igrači Građanskog sa 6:1 svladali Croatiju. Građanski je svoje prvo prvenstvo, kao i prvenstvo Jugoslavije, osvojio 1923. godine pod vodstvom engleskog trenera Arthura Gaskella, zatim 1926. i 1928. pod vodstvom trenera Imre Pozsonyija te 1937., 1940. i 1943. godine pod vodstvom trenera Martona Bukovija.

Između dva svjetska rata

Klub je između dva Svjetska rata, pod nazivom Građanski, bio najuspješniji jugoslavenski klub s pet osvojenih prvenstava prije nego što je 9. lipnja 1945. odlukom novih vlasti s novom upravom, lojalnom komunističkom režimu, transformiran u Dinamo.

Iako je nova vlast pokušala prikazati Dinamo kao novi klub nije uspjela sakriti istovjetnost identiteta Građanskog i Dinama. Ne samo da je klub zadržao prepoznatljiv urbani, purgerski duh, već i plavu boju, temelje značajke grba, trenera, masera, većinu ranijih igrača i praktično cijelu navijačku bazu. Stoga su Dinamo i Građanski jedan te isti klub koji je zbog povijesnih okolnosti nekoliko puta mijenjao ime i pravni oblik postojanja.



Nakon Drugog svjetskog rata Dinamo je nastavio igrati na stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici, a za kormilom momčadi ostao je proslavljeni Mađar Marton Bukovi kojem je pomagao maser Franjo Vanča Žlof.

Budući da je dosta igrača po svršetku rata pozvano u jugoslavensku vojsku, na prvoj utakmici Dinama od igrača Građanskog, 23. lipnja 1945., nastupili su samo Lešnik i Kokotović da bi se u kolovozu pridružio Cimermančić. Kratko je u Dinamu igrao i Milan Antolković.

U prvenstvu Hrvatske 1946. u plavi se dres vratilo još igrača iz prethodne inkarnacije kluba, a u prvom poratnom prvenstvu Jugoslavije nastupili su i Wölfl, Pleše, Reiss, Jazbinšek, Urch, Belošević te Medarić koji je ranije igrao i u Građanskom i u HAŠK-u.

U igrački su se kadar uklopili i igrači iz drugih klubova, osobito HAŠK-a (Kacian, Željko Čajkovski, Peričić i Lojen) i Concordije.

Poratno razdoblje

Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskoga i odmah zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom postao članom državne "Velike četvorke". Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. Pedesete su također bile vrhunske godine u kojima je Dinamo dva puta bio prvak dok im je 1951. izmaklo prvenstvo unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja.

Dok je i prije i poslije Drugog svjetskog rata znao zablistati u prijateljskim utakmicama, Dinamo je pokretanjem europskih nogometnih kupova sredinom pedesetih počeo sustavno ostvarivati svoj značajni potencijal na međunarodnom planu, a izvanredne rezultate u Europi je postigao tijekom šezdesetih. Prvo je 1961. dosegnuo polufinale Kupa kupova, potom dvije godine kasnije finale Kupa velesajamskih gradova (danas Kupa UEFA) da bi taj prestižni trofej osvojio 1967. svladavši u finalu tada moćni Leeds United.



Pored međunarodnih uspjeha iznimno uspješne šezdesete donijele su četiri pobjede i dva finala u jugoslavenskom Kupu, ali je u državnom prvenstvu klub čak pet puta ostao na drugom mjestu. Osobito se pamti razočaranje iz sezone 1968./69. kada je Dinamo opet imao pet bodova prednosti ispred Crvene Zvezde, ali je nizom posrtaja po provincijskim terenima tu prednost prokockao da bi na koncu završio drugi. Razlozi nemogućnosti osvajanja prvenstva sigurno se ne mogu objasniti samo sportskim pa ni psihološkim faktorima već i strateškim političkim odlukama pristiglima iz Beograda.

Sedamdesete su, bez ijednog trofeja, bile sušno razdoblje s dva poraza od Hajduka u finalu Kupa te s dva druga mjesta u prvenstvu. Unatoč manjku titula Dinamova popularnost bila je golema te su Modri redovito bili pri vrhu po prosječnoj posjeti stadionima. Najbliže je tituli prvaka Dinamo došao 1978/1979. pod vodstvom Vlatka Markovića. Dapače, po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku. Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke koja je sa suspendiranim Edmondom Tomićem u momčadi u prvom kolu 1978./79. pobijedila s 2:1. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje razlike pogodaka.



Napokon, tri godine nakon tog skandala, Dinamo se napokon domogao četvrtog poslijeratnog naslova prvaka. Podvig je 1981./82. ostvarila momčad pod vodstvom Miroslava "Ćire" Blaževića, kasnijeg hrvatskog izbornika, koji je u Maksimir unio duh pobjede. Uspjehe je pratila navijačka euforija.

Dinamo je u to doba imao 42.000 pretplatnika te je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u Europi. Nažalost, "Ćirina" čarolija nije trajala dugo te je bila dostatna samo za još jedan jugoslavenski kup, 1983. godine. Nakon tog pothvata idućih nekoliko sezona Dinamo je proveo ispod mjesta koja vode u europske kupove vrativši se u vrh jugo-nogometa tek koncem desetljeća kada je dvaput okončao na drugom mjestu iza Crvene Zvezde.




Od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SFR Jugoslavije 1991., zagrebački su plavi skupili četiri ligaška naslova i sedam kupova.

Samostalna Hrvatska

Od osamostaljenja Hrvatske 1991., Dinamo je izrastao u vodeći klub države, najuspješniji na području bivše Jugoslavije i jedan od najmoćnijih u cijeloj Jugoistočnoj Europi, na nivou Fenerbahcea, Galatasaraya, Besiktasa i Olympiacosa.



Samo je dva puta u modernoj Hrvatskoj naš klub završio prvenstvenu sezonu niže od trećeg mjesta, 1992. i 2005., a u prvih je 11 sezona deset puta nastupio u finalu kupa.

Pod nazivom Croatia, Dinamo je u devedesetima osvojio pet prvenstava i četiri kupa, a seriju je nastavio i nakon povratka starog imena 14. veljače 2000.

Osobito je uspješno bilo razdoblje između 1996. i 2000., kad su modri osvojili pet uzastopnih naslova i tri kupa, a drugo je zlatno doba bilo između 2006. i 2018. kada je Dinamo osvojio 12 naslova prvaka Hrvatske pri čemu 11 zaredom. Ipak dolaskom Bjelice 2018. Dinamo je napokon uspio prezimiti u europskom natjecanju, nakon 49 godina. Dinamo je to uspio u 3 od zadnje 4 godine, također osvojivši 4 naslova prvaka zaredom pa ovo razdoblje možemo nazvati renesansom Dinama.



Dinamo je u domaćoj ligi postigao rekorde koji će teško biti srušeni. Pod vodstvom Otta Barića u sezoni 1996./97. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka, no na desetgodišnjicu tog pothvata, s Brankom Ivankovićem kao trenerom, zabilježio je još blistaviji rezultat: 92 od mogućih 99 bodova uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006./07. do 8. kola 2007./08. nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je tada bio statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

Na međunarodnom planu modri su ostvarili niz zapaženih rezultata, uključujući pobjedu nad Partizanom i Grasshopperom od 5:0 (obje 1997.), nad Celticom od 3:0 (1998.), Portom od 3:1 (1998.), Ajaxom od 1:0 (1998.) i 3:2 (2007.), Anderlechtom 1:0 (2009.) i 2:0 (2018.), Villarrealom od 2:0 (2010.), Bruggeom 2:0 (2010.) pa protiv Malmöa 4:1 (2011.), Arsenala 2:1 (2015.), Salzburga 2:1 (2016.), Fernerbahcea 4:1 (2018.), Viktorije Plzen 3:0 (2019.), Atalantom 4:0 (2019.), Tottenhamom 3:0 (2020.), West Hamom 1:0 (2021.), Sevillom 1:0 (2022.) te neodlučeno bez pogodaka kod Manchester Uniteda (1999.). Sedam puta je Dinamo nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1998., 1999., 2011., 2012., 2015., 2016., 2019.) i deset puta u ligi Kupa UEFA i Europskoj ligi (2004., 2007., 2008., 2009., 2010., 2013., 2014., 2018., 2020., 2021.). Dinamo je, dakle, 17 puta sudjelovao u skupinama europskih natjecanja pri čemu čak 10 sezona uzastopno, a 2020/21. izborio je i plasman u četvrtfinale Europske lige.








Sretan 111. rođendan voljenom klubu!

Dvije utakmice, jedno putovanje

O utakmicama protiv Radničkog iz Niša i mostarskog Veleža umjesto uobičajna dva, pišem samo jedno štivo. Razlog zašto neću svakoj od tih utakmica posvetiti po jedno prisjećanje nije taj što smo obje utakmice izgubili, kako bi neki zlobnici mogli primijetiti, niti taj što se naknadno ispostavilo da nisu uopće bile važne, a što je nesporna činjenica, već zato što su obje te utakmice bile dio jednog, veoma dugačkog putovanja.

Putovanja tijekom kojega se mnogo toga dogodilo jer se iz Niša nismo vraćali za Zagreb već smo napravili međustanicu u Sarajevu, prespavali u hotelu Europa, pa produžili dalje za Mostar gdje smo odigrali utakmicu protiv Veleža.

Bio sam uvjeren da ćemo tijekom tog putovanja i matematički postati prvaci države, ali mislio sam da će to biti zbog naših pobjeda jer sam od igrača i dalje zahtijevao da daju sve od sebe, idu do kraja, bez ustupaka i kalkulacija. Na Čairu ispod Bijelog brijega, međutim, Radnički je bio ipak motiviraniji. Željeli su biti prvi koji će zaustaviti Dinamov pobjednički niz, pri tome još pred svojom publikom i uz TV prijenos, a u čemu naposlijetku i uspijevaju. Moji sinovi su znali da im je jedan bod iz preostale tri utakmice sasvim dovoljan, a i to samo ukoliko Zvezda sve svoje utakmice pobijedi s velikom gol razlikom, pa je i ona borbenost na koju sam od njih bio navikao ovaj put izostala.

Utakmicu smo izgubili s velikih 3-0, a ja sam bio toliko ljut da sam svoje sinove optuživao i za neprofesionalizam ne želeći im ni mladost uzeti za olakotnu okolnost. Jednog od njih, koji se u tom trenutku pokazao kao možda i najrazmaženiji, skoro sam izbacio iz momčadskog autobusa na sred autoputa.

Međutim, vijest koja nas je stigla na cesti Niš-Beograd, pokraj mjesta Velika Plana, znatno mi je popravila raspoloženje.

Zvezda je poražena u Osijeku, a što - evo sav sam se naježio dok se toga prisjećam - znači da je Dinamo, napokon, prvak Jugoslavije!

Nakon dvadeset i četiri godine, sada je to, evo, postalo i službeno! Osijekov igrač Luka Dilber, neću to ime nikada zaboraviti, postigao je dva pogotka Zvezdi i naše slavlje je napokon moglo započeti… Svi su odmah počeli skakati jedni po drugima, smijati se, plakati, otvorio se i bife, a autobus se zaustavio na prvom parkiralištu i, umjesto samo jednog igrača - onoga kojega sam namjeravao izbaciti - sada iz autobusa izlazimo svi. Slavlje je bilo takvo da su ostali sudionici u prometu, a koji su prolazili u svojim autima pokraj nas, zasigurno pomislili da smo poludjeli. A, bili su, mogu to reći nakon ovoliko godina, sasvim u pravu…

Bili smo, naime, ludi od sreće!

Odmah smo se i uslikali Milčecovim fotoaparatom da ovjekovječimo taj trenutak, a vesela i razdragana lica mojih sinova na toj fotografiji, koju već 40 godina čuvam na noćnom ormariću kraj kreveta, i dalje svjedoče o tome koliko nam je svima to značilo.

Poraz od Radničkog je odmah zaboravljen, a ja sam slutio da bi se slično mogli provesti i u Mostaru. Stizali smo, naime, u najboljem raspoloženju u Sarajevo, a ja sam svojim igračima dao slobodnu večer. Kada sam vidio kako su nas dočekali u hotelu Europa - s tortom na četiri kata oko koje je bio omotan šal od bijele čokolade - odlučio sam se i ja malo opustiti te u miru obići Sarajevo uz koje me još iz mojih igračkih dana vežu isključivo lijepe uspomene. Detalja te večeri ću, usprkos interesu koji za takve intimne stvari ne može biti nikakav drugačiji nego ogroman, ipak zadržati samo za sebe…

——-

Utakmice protiv Veleža, da vam budem iskren, ne sjećam se baš najbolje. Znam da smo izgubili i da sam cijelo vrijeme razmišljao o povratku u Zagreb gdje sam bio siguran da će nam pripremiti veličanstven doček. Mislim da se ni razmišljanja mojih sinova nisu previše razlikovala od mojih.

Sjećam se samo da je na tribinama među 20-ak tisuća gledatelja bilo i mnoštvo naših navijača s plavim zastavama, kapama i ostalim rekvizitima. Prije početka susreta naši sportski suparnici uručili su nam i prigodan dar za osvajanje prvenstva, neku tapiseriju s Veležovim amblenom, a to prijateljsko raspoloženje je trajalo sve dok nam Dušan Bajević, Princ sa Neretve, glavom nije zakucao loptu u mrežu.

Nakon toga smo valjda pokušavali poravnati rezultat, ali umor od svih dosadašnjih utakmica, ali i sarajevskog provoda, bio je jasno vidljiv na mojim igračima pa u našem naumu ne uspijevamo.

Taj negativan rezultat, ne moram to ni spominjati, nikako nije utjecao na naše dobro raspoloženje. Cijeli put nazad za Zagreb, a gdje su naši navijači očekivali da naš pobjednički autobus napokon stigne, kasni naime već 24 godine, pjevalo se i veselilo. Cico je ozarenog lica pjevao “Fala” i “Suzu za zagorske brege”, a nitko nije ostao ravnodušan ni kada je iz Mlinkinog i Zekinog grla postao sve jači zvon, da je, eto, Dinamo pravi - pravi šampion…

“Plavi!Plavi!”, orilo se euforično sve do Zagreba.

Kada smo napokon stigli, okružen našim navijačima i novinarima, izjavio sam nešto u što sam zbilja vjerovao: da je ovaj naslov prvaka Jugoslavije kompenzacija hrvatskom narodu za sve ono u čemu je bio zapostavljen! Novinar sportskih novosti Ivan Topić, a kojega do sada nisam spominjao u ovim mojim prisjećanjima ne zato što on to nije bio zaslužio, već baš zato što je zaslužio da ga se spomene na kraju - kada smo osigurali pehar - znao je da glavni urednik novina nikada neće dopustiti da se odštampa takva izjava. Sačekao je stoga moj dragi Ivo, a koji me vjerno pratio još od prvog dana, da se redakcija isprazni pa da on bez tih strogih cenzora narodu može dati ono što su oni zaslužili i, što već dugo žele pročitati.

Bio sam mu na tome iznimno zahvalan, ali mojoj opuštenosti i veselju, moram priznati, tu je došao kraj. Nakon toga se, naime, pojačava pritisak na mene, a vlasti traže da napustim Dinamo ili ću, kako su mi otvoreno prijetili, završiti u zatvoru. Jedan dan, nedugo nakon što smo bodovno osigurali naslov prvaka, pozivaju me u prostorije zagrebačkog komiteta s obrazloženjem da protiv mene imaju: „argument“.

Znam da ništa nisam napravio jer sam pazio, ali kažu mi da sam dolijao. Šajber i još jedan pokažu mi sliku nekog momka u ustaškoj uniformi koji je frapantno sličan meni. Gledam sliku, znam da nisam ja, ali on, jebi ga, tako izgleda. Okrenem sliku, kad na poleđini piše neki datum i - pazite molim vas ovo - godina 1943.

“Pa, ljudi moji, što je vama?”, kažem im, “Ja sam 1943. imao osam godina”.

Toliko su, eto, bili opijeni tom željom da me eliminiraju. Nisu se potrudili ni da izračunaju…

Za razliku od službenih vlasti, na svu sreću, naši navijači, ali i općenito nogometna javnost u cijeloj Jugoslaviji, svatko iz svojih razloga, sa simpatijama su gledali na Dinamov uspjeh. Lijepo smo igrali, plijeni smo pažnju svojim napadačkim stilom igre, a nikada nismo pristajali ni sudjelovati u bilo kakvim stvarima koje bi eventualno povrijedile sport. Kao takvi smo, jasno, bili iznimka u Jugoslovenskoj nogometnoj ligi, a publika je to prepoznala te iz kola u kolo srdačno pozdravljala.

To što se posljednja utakmica sezone protiv Budućnosti igra na domaćem terenu, a gdje ćemo pred našim navijačima podići pobjednički pehar, najbolja je moguća nagrada za njihov nevjerojatni angažman bez kojega ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Bili smo pedesettisuća tijela, vjerujte svome Ćiri kada vam to kažem, a jedna duša… — Ćiro - Facebook

Na današnji dan 1940. Građanski je postao prvak Hrvatsko-slovenske lige te tako osvojio prvi od čak dva naslova u jednoj godini.

Bio je to period „Hrvatske sportske sloge“ što je rezultiralo privremenim izdvajanjem naših i slovenskih momčadi iz jugoslavenske lige. Tako su klubovi krenuli sa zasebnim natjecanjem, a kako je u međuvremenu uslijedio dogovor s predstavnicima Jugoslavenskoga nogometnog saveza, sudjelovali su i u završnici za prvaka Jugoslavije.
Hrvatsko-slovensku ligu su osim Građanskog činili HAŠK, Hajduk, Concordia, SAŠK, Slavija Osijek, Split, Slavija Varaždin, Bačla Subotica i Ljubljana.

Susret dvaju starih gradskih rivala odigran je na igralištu HAŠK-a u Maksimiru pred 3000 gledatelja.
Za Građanski su nastupili Glaser, Šuprina, Brozović, Antolković, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Džanić, Matekalo

Ovom pobjedom je Građanski potvrdio prvo mjesto u Hrvatsko-slovenskoj ligi sa 33 boda, čak devet više od prvog pratitelja HAŠK-a i 11 više od trećeplasiranog Hajduka.

Purgeri su u 18 utakmica ove lige postigli 91 pogodak, što je u prosjeku pet golova po utakmici.