Pa ekipa koja komentira klupske objave na Facebooku recimo.

Bruka ljudi ne zna ni o cemu se radi. Realno, marketing je bio za ku*ac, al mogli su si to priustiti jer su vjerojatno znali da ce to otici za jedan dan.

Ja bi kupio jedan, al bio sam previse lijen da se potrudim biti toliko brz. Mislio sam nakon par dana da se nakanim.

Previše si me ozbiljno shvatio za povjerenike...iako, nikad ne znaš :sweat:

Vidim da si novi ovdje i ne znam jesi li ti i onaj novi profil na Snetu koji je napravljen prije par dana i isto je napisao samo nekoliko postova oko tokena, ali on je rekao da je to "super stvar za prave navijače jer ćeš putem toga moći birati majice u kojima će se igrači zagrijavati, pjesme koje će puštati u poluvremenu i recimo naziv U-19 igrališta".

Kako sam tamo napisao...očito sam ostario i pojam toga što je "pravi navijač" se drastično promijenio :roll:

A nisam nisam, čitam ja tu već dvije-tri godine vas, ponekad bih nešto i napisao sa starog profila (Blue Mind). Što se tiče tokena, kao što sam napisao i ranije, mislio samo simbolično uzeti za par eura ali zakasnio.

Definirati "pravog navijača" je nezahvalan posao i samo dovodi do nepotrebnih rasprava.

Definirati "pravog navijača" je nezahvalan posao i samo dovodi do nepotrebnih rasprava. — Derek Trotter

Ne slažem se. Mislim, oko nepotrebnosti rasprava..

Meni su recimo najdosadnije (i "najnepotrebnije") "rasprave" one pogađalice tko će igrati. Strašno su popularne pa ih obično samo promotrim sa strane, preletim pogledom i javim se ak mi nešto baš jako zapne za oko.
Tipa, neka okrugla obljetnica pitanja "šta je s Tolićem".. i "zašto u finalu Lige prvaka protiv Cityja ne debitira mali Vasilj".

Ali to su skroz legitimna sitna online ćaskanja prije tekmi.

Rasprave o tome tko smo i što smo kao dinamovci ili tko smo i što bi trebali biti kao navijači (ne u smislu pravila ili nametanja tuđeg očekivanja) su sve samo ne nepotrebne i suvišne.

Nezahvalna tema, slažem se, ali ako očekuješ samo light zajebanciju (što je isto ok). Međutim, trajno preispitivati svoj identitet kao dinamovaca, pa i kao navijača u širem smislu je po meni najvažnija, a ne suvišna rasprava..

Da skratim, tolići i vasilji su dobrodošla razbibriga, ali na njihove uloge u momčadi nemamo niti bismo trebali imati ikakvog utjecaja. Ili možda i bi? Ali, to je onda rasprava o nama kao "pravim navijačima".. ;)

O tome što je "pravi navijač", što se od nas samih očekuje, što mi mislimo da bismo trebali raditi i biti, što mi, u najkraćem, uopće jesmo i koja nam je uloga - baš i nema puno bitnijih (forumaških, nogometnih) diskusija.

Oprostit ćete mi na dugom postu, radi se o jednom tekstu koji sam napisao nakon Tottenhama i koji je poslije objavljen na jednoj stranici, crosport.hr (odbili me na Telesportu, ambiciozan sam bio). Bio je trenutak inspiracije koji je kasnije nažalost prošao.


Navijanje za neki klub često sa sobom nosi puno kompromisa. Osobito to vrijedi ako si navijač Dinama oko kojeg nikad, otkad znam za sebe, stvarno nije bilo dosadno. Kad razmišljam o tome vraća mi se jedna scena otprije nekoliko godina, ne znam točno koliko jer kao da se zadnjih desetak godina nekako spojilo u dvije, tri iste…

Prolazim Maksimirskom cestom i vraćaju mi se sjećanja kako ta ulica obično izgleda kad igra Dinamo. Puna je ljudi, pjeva se, skandira, neki već idu prema stadionu bilo pješice bilo u dupkom punim tramvajima (obavezna pjesma, skandiranje i skakanje u istima), sve terase kafića su pune, neki još sjede i čekaju zadnji trenutak da krenu, neki će ostati u bircu i tamo gledati. Obično bi mi se ispunilo srce kad bih na dan utakmice prolazio tim putem. Scena na koju se vraćam nije bila na dan utakmice, bila je na neki radni neodređeni dan, ali u vrijeme kad je atmosfera u i oko kluba bila loša, da se blago izrazim, samo jedna od tih jednih te istih godina i prazna Maksimirska kao da je zorno dočaravala postojeću atmosferu. Sjećajući se pune ulice tj. ceste na dan tekme i uspoređujući je s tom i takvom praznom osjetio sam ogromni grč u želucu.

Druga scena, tribina istok prije početka neke utakmice, čini mi se Arsenal, ali uopće nisam siguran i nije ni važno. Stadion se još lagano popunjava, stojim i gledam okolo pun uzbuđenja jer je to bila jedna u nizu toliko ponavljanih povijesnih utakmica. I onda krene Gume na kotačima od Pipsa. I taj tren obuzeo me neki baš dobar osjećaj, Pipsi, ta stvar, Dinamo, Zagreb, cijeli komplet. To je bilo to. I taj Maksimir je usred tog napada romantike izgledao nekako lijepo i da mi je netko taj tren rekao da se sutra stadion ruši poludio bih od bijesa. Čekao sam proljeće, a stigla je zima, stih pjesme kao da je govorio o navijanju za Modre, doslovno i figurativno. Zato jer smo svi tada čekali to toliko opjevano europsko proljeće i zato što su neki od nas čekali proljeće u smislu da taj klub ponovno postane malo više naš, a malo manje njihov, a nikad to proljeće nismo dočekali. Ta pjesma, taj stih, ta scena, ta legendarna tribina, sve je to bilo Dinamo.

Osjećaj dan poslije nakon dobrog rezultata ili povijesne pobjede tvoje omiljene momčadi je kao da si zaljubljen ili opijen.

Ili oboje…

Pišeš gluposti ljudima na mobitel, čitaš sve moguće članke i analize, gledaš highlightse po 15 put zaredom, sa svima koje sretneš i koje imalo zanima nogomet komentiraš utakmicu, mozak radi na 50, 60 posto, spremiš sina za vrtić tako da mu hlače obučeš naopako, kreneš na posao i shvatiš da ideš totalno krivim smjerom, prelaziš preko crvenog, imaš osjećaj da si na vrhu svijeta iako nisi ti nešto postigao nego si samo sretan zbog utakmice noć prije, čak imaš i trnce u trbuhu.

Utakmica protiv Tottenhama bila je jedna od onih utakmica nakon koje se pitaš što se upravo dogodilo, jesi li to stvarno doživio, hoće li te netko probuditi iz sna, jedna od onih za koju znaš da ćeš je prepričavati unucima, a sinu ćeš ispričati da ju je i on kratko gledao, ali toga tad nije bio svjestan i ne sjeća se jer je bio premali. Bila je to jedna od onih utakmica nakon koje za kratko zaboraviš sve loše što se događa u zemlji i svijetu ili konkretno u tvom voljenom klubu. Sjetiš se da se dogodio jedan tjedan koji će biti zabilježen u klupskoj povijesti. Pokušaš povezati činjenicu da je jedna osoba morala napustiti mjesto trenera i da se nakon toga dogodila velika pobjeda Dinama nad favoriziranim suparnikom, da se slično dogodilo 2018. kad je jedna osoba pobjegla iz zemlje, a reprezentacija bila druga na svijetu i da su određene osobe 2015. bile uhićene i stadion je bio pun. Povežeš to u svojoj glavi i složiš se sam sa sobom da se sve to tako poklopilo, možda čak i prazne tribine jer tko zna, da su bile pune dogodio bi se vjerojatno potpuno drugi slijed događaja i Dinamo bi ispao.

Zamah leptira u Australiji i to…

Zadnje trenutke napetih utakmica rijetko mogu gledati. Nekad su ti ‘zadnji trenuci’ zadnjih pola sata i onda ako već nisam na utakmici gdje se ne mogu sakriti mijenjam programe, stišavam zvuk na TV-u, pratim čak utakmicu i preko teleteksta nadajući se zelenoj brojčici kod svoje momčadi. Utakmica protiv Spursa nije bila drugačija. Nakon trećeg gola Oršića otišao sam u drugu sobu i u tišini slušao reakcije s ulice.

Kad se počelo pucati, kao da sam u Bejrutu, znam sam da je to to!

Slavlje u gradu ili uzvici iz obližnjeg birca kada mi stream kasni, to je Dinamo!

Dinamo je i puna Maksimirska i cuga tamo prije tekme ili na klupici blizu stadiona i nalaženje s frendovima kod pimpeka i ulaz u špaliru na sjever ili istok i guranje tamo i skandiranje i pjesma dok se čeka red da uđeš.

Dinamo je i ona nervoza i napetost prije tekme i čekanje početka i Dinamo ja volim prije početka i onaj lik koji viče kikiriki koštice zanimacija za zube i slušanje i smijanje na reakcije ljudi oko tebe i vikanje da jedan igrač doda drugom za kojeg vidiš da je slobodan.

Dinamo je i navijanje i onaj kratki muk dok se događa dobra prilika i skakanje po tribini kad padne gol i grljenje s neznancima ili psovanje i bijes kad ne ide dobro i zakletva da više nikad nećeš pratiti nogomet.

Dinamo je i hodanje Maksimirskom nakon tekme i burek za po putu.

Dinamo su i financijske malverzacije i izvlačenje novca iz kluba, svođenje kluba na privatni obiteljski biznis.

Dinamo je i štetni utjecaj na cijeli hrvatski nogomet i priopćenja iz kluba na razini Sjeverne Koreje.

Dinamo su i novinari koji nabrajaju moguće i koji zbrajaju novce koji će stići nakon nekih budućih transfera, koji te iste transfere slave kao najveće uspjehe kluba ili koji imaju urbi et orbi na početku prijenosa utakmica zbog kojih se ton redovito stišava.

Dinamo su i podjele na one koji podržavaju i one koji su protiv sadašnjeg stanja i na podjele tko je pozitivan, a tko negativan, tko uništava, a tko uzdiže klub, ovisno koga pitaš.

Dinamo su i brojne povijesne utakmice i glupo primljeni golovi u trenutku kad kontroliraš sve i kad kažeš da je neki nemoguće primljen gol tipični ‘Dinamov’ gol.

Dinamo je pad u igri i prosipanje vodstva nakon faula na vrataru i skrivljenog u zadnjim minutama, Dinamo je i hattrick Oršića i tjeranje kapetana Ademija drugih igrača da idu na centar da se ošamućenom protivniku zabije i treći.

Dugo sam si govorio da navijam za neki drugi Dinamo koji zapravo ne postoji romantično vjerujući da je nekad postojao Dinamo za koji bih navijao i koji bi bio gotovo pa savršen. Shvatio sam da ću morati i dalje raditi kompromise u svojoj glavi, da mogu navijati i istodobno zgražati se nad situacijom i u oko kluba. Da se mogu istodobno veseliti da jedan čovjek mora odstupiti, a onda biti sretan nakon pobjede koju je, realno, taj isti čovjek pripremio i momčad doveo do te faze. Shvatio sam da će mi slavlje velikih pobjeda i ubuduće vjerojatno pokvariti nečija izjava, tekst ili to što je netko došao u svlačionicu slaviti s igračima.

Klub za koji navijaš ne mijenjaš do kraja života. Puno je tu patetike, ali to je nogomet, red patetike, red mitova, red ekstremnih osjećaja oko likova koji nabijaju loptu, red uvjerenja da će nekako pomoći ako ne gledaš utakmicu kad je prenapeto ili ako obučeš istu majicu koju si nosio kad je tvoj klub prošli put pobijedio.

Tko zna kakav će dojam o Dinamu za 20 godina imati moji sin i kćer koja svaki put kad vidi neku utakmicu na TV-u viče vidi tata Dinamo?

Ispričat ću im kako sam njemu dan poslije velike, slavne pobjede nad Tottenhamom Josea Mourinha u uzbuđenju od rezultata obukao hlače naopako, a njoj kako je dok se sve to događalo čvrsto spavala i dan poslije vidjela dečke u školi s Dinamovim majicama. I njih dvoje će biti dio nekog mita o Dinamu s kojim će odrastati i možda će za 20 godina oni slično razmišljati poput mene, a možda potpuno različito i navijanje će im biti dovoljno bez velikih analiza što to znači, što nosi i postoje li neki kompromisi koji uz to idu. Možda će samo jednog dana pričati kako im je ljubav prema klubu usadio njihov tata i jedna od bitnih sastavnica te priče bit će baš pobjeda nad Tottenhamom kraj koje je on u tišini osluškivao očekujući ili tišinu ili petarde.

Tko zna što nosi sutra, danas i sljedećih par dana uživamo u velikoj, ogromnoj pobjedi, poslije toga ćemo morati brinuti što i kako dalje. Sada postoji neki prazni prostor i neka vremenska rupa u kojoj je sve moguće. Nekako se zgodno poklopila pobjeda i velike promjene unutar kluba koje se možda dugoročno neće pokazati toliko velikima. Ipak osjećaj je poput onog na Valentinovo 2000. godine. Mogućnosti su neslućene, ali kako one loše tako i one dobre. U nekoj romantičnoj, gotovo nemogućoj verziji događaja došli bi neki mladi, sposobni, dobronamjerni ljudi i Dinamo bi bio ono što puno nas priželjkuje, gospodski, hrvatski, uspješan i drži se zakona.

Neka nam takva nada i romantiziranje što duže drži onaj fini, topli osjećaju pri srcu.

Za to vrijeme ćemo biti jednostavno navijači Dinama.

E vidiš prijatelju, upravo zato sam napisao da je nezahvalno u smislu da lako dođe do prepirke npr. ti kao navijač zaobilaziš raspravu o igračima, taktici i ne zanima te u nekoj većoj mjeri to (slično kao i mene) dok će drugi tip navijača smatrati to itekako bitnim (rasprava o formaciji, tko će igrati, tko bi treba a tko ne i sl., kužiš me ugl), trećem će pak najbitnija biti podrška svih 90 minuta jer to smatra obavezom (ultras) i onim što pravi navijač po njegovom viđenju treba raditi, čet i tako možemo unedogled ići sa vrstama/tipovima "pravih" navijača i svatko će za sebe misliti da je u pravu tj. da je on pravi navijač.

Iz iskustva govorim da je nezahvalno (što ne znači da je bespotrebno kao što si me shvatio) jer svaki put dovede do nesuglasica i svi su u pravu, možda i jesu, svi vole klub na neki svoj način. Ovo govorim općenito ne samo za nas navijače Dinama.

Tokene su kupili vjerojatno ljudi koji trejduju sa kriptovalutama, vjerojatno predviđaju da će tokene moći prodati za višu cijenu kad izađe na tržište...

https://www.icv.hr/2021/09/odrzana-izborna-skupstina-udruge-navijaca-gnk-dinamo-virovitica-josip-kvrgnjas-ponovno-izabran-za-predsjednika/

ma jasno je da nema pravila, odnosno da lako dođe do prepirke, ali zašto je to loše?

Pa ne gađamo se kamenjem, raspravljamo.

Jebeš brak u kojem nema svađe, jebeš naciju koja nema društvene rascjepe i jebeš nogometni klub čiji se navijači oko svega slažu.

Rasprave i neslaganja ne doživljavam tragično niti razarajuće. Ako ljudi znaju raspravljati. Čistimo i propitujemo vlastite stavove pa ih ili snažimo, čvrsnemo, ili mijenjamo.. Diskusija je, za mene, pogonsko gorivo bilo kakvog napretka.

Razumijem te, i slažem se da bi rasprava o "pravim navijačima" lako mogla skliznuti baš u vode o kojima pričaš.. ali jebiga, to je onda do loših raspravljača, a ne teme. :) Pravo na ultimativnu istinu, na konačnost, nema nitko ni u jednoj raspravi u kojoj se upušta pa ako s tim očekivanjim u raspravu ulazi - u startu je pogriješio. :)

Loše jedino zbog toga što može nastati kao što sam napisao svađa, najčešće. Opet kažem, iz vlastitog iskustva pišem, ništa više...moguće da je i do "loših" raspravljača iako je baš tema takva da može otići u raznim smjerovima i sve ovisi od osoba koje diskutiraju o tome.

ajd ovako, da sažmem i zaključim sa svoje strane..

Iz imanja auta može nastati automobilska nesreća, al to ne znači da nemamo aute, nego učimo vozit i pazimo.

Iz imanja vojske i oružja može biti rata i ubijanja, ali ne rješavamo se vojske, nego gradimo međunarodne odnose.

Iz puno treniranja može nastati srčani udar i svašta drugo, ali ne prestajemo sa sportom, nego pojačavamo preglede i drugu prevenciju.

Iz zapaljivih ili nezahvalnih tema može nastati svađa, ali ne križamo temu, nego učimo zastupati stavove bez da imamo potrebu otkinut glavu onome tko ih ne dijeli. :)

Sve to fino i lijepo zvuči i potpisujem ali...poslije par piva sve to pada lagano u vodu..

A jebiga sad.. poslije par piva smo se u stanju pomlatit i zbog "kaj me gledaš", a kamoli neke "zapaljive" teme :grin: