GNK Dinamo utemeljen je 26. travnja 1911. pod nazivom Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Modri klub kroz povijest je nekoliko puta mijenjao ime: od 9. lipnja 1945. do 26. lipnja 1991. nosio je ime Dinamo, zatim do 24. veljače 1993. HAŠK Građanski, potom sedam godina nastupa pod imenom Croatia, od 14. veljače 2000. nosio je ime NK Dinamo, a 2011. nazivu kluba promijenjen je prefiks u GNK - Građanski nogometni klub. Službeni naziv kluba tako je trenutno GNK Dinamo.



Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub nastao je nakon prvog javnog sastanka sportaša grada Zagreba održanog 9. travnja 1911. godine s ciljem osnivanja novog hrvatskog nogometnog kluba. U to su vrijeme u Zagrebu postojala tri nogometna kluba – HAŠK, Concordia te Croatia.

Gotovo mjesec dana nakon osnutka Građanski je odigrao prvu javnu utakmicu protiv rezervne momčadi HAŠK-a (21. svibnja 1911.), a prva pobjeda novog kluba uslijedila je 25. lipnja 1911. kada su igrači Građanskog sa 6:1 svladali Croatiju. Građanski je svoje prvo prvenstvo, kao i prvenstvo Jugoslavije, osvojio 1923. godine pod vodstvom engleskog trenera Arthura Gaskella, zatim 1926. i 1928. pod vodstvom trenera Imre Pozsonyija te 1937., 1940. i 1943. godine pod vodstvom trenera Martona Bukovija.

Između dva svjetska rata

Klub je između dva Svjetska rata, pod nazivom Građanski, bio najuspješniji jugoslavenski klub s pet osvojenih prvenstava prije nego što je 9. lipnja 1945. odlukom novih vlasti s novom upravom, lojalnom komunističkom režimu, transformiran u Dinamo.

Iako je nova vlast pokušala prikazati Dinamo kao novi klub nije uspjela sakriti istovjetnost identiteta Građanskog i Dinama. Ne samo da je klub zadržao prepoznatljiv urbani, purgerski duh, već i plavu boju, temelje značajke grba, trenera, masera, većinu ranijih igrača i praktično cijelu navijačku bazu. Stoga su Dinamo i Građanski jedan te isti klub koji je zbog povijesnih okolnosti nekoliko puta mijenjao ime i pravni oblik postojanja.


Nakon Drugog svjetskog rata Dinamo je nastavio igrati na stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici, a za kormilom momčadi ostao je proslavljeni Mađar Marton Bukovi kojem je pomagao maser Franjo Vanča Žlof.

Budući da je dosta igrača po svršetku rata pozvano u jugoslavensku vojsku, na prvoj utakmici Dinama od igrača Građanskog, 23. lipnja 1945., nastupili su samo Lešnik i Kokotović da bi se u kolovozu pridružio Cimermančić. Kratko je u Dinamu igrao i Milan Antolković.

U prvenstvu Hrvatske 1946. u plavi se dres vratilo još igrača iz prethodne inkarnacije kluba, a u prvom poratnom prvenstvu Jugoslavije nastupili su i Wölfl, Pleše, Reiss, Jazbinšek, Urch, Belošević te Medarić koji je ranije igrao i u Građanskom i u HAŠK-u.

U igrački su se kadar uklopili i igrači iz drugih klubova, osobito HAŠK-a (Kacian, Željko Čajkovski, Peričić i Lojen) i Concordije.

Poratno razdoblje

Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskoga i odmah zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom postao članom državne "Velike četvorke". Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. Pedesete su također bile vrhunske godine u kojima je Dinamo dva puta bio prvak dok im je 1951. izmaklo prvenstvo unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja.

Dok je i prije i poslije Drugog svjetskog rata znao zablistati u prijateljskim utakmicama, Dinamo je pokretanjem europskih nogometnih kupova sredinom pedesetih počeo sustavno ostvarivati svoj značajni potencijal na međunarodnom planu, a izvanredne rezultate u Europi je postigao tijekom šezdesetih. Prvo je 1961. dosegnuo polufinale Kupa kupova, potom dvije godine kasnije finale Kupa velesajamskih gradova (danas Kupa UEFA) da bi taj prestižni trofej osvojio 1967. svladavši u finalu tada moćni Leeds United.


Pored međunarodnih uspjeha iznimno uspješne šezdesete donijele su četiri pobjede i dva finala u jugoslavenskom Kupu, ali je u državnom prvenstvu klub čak pet puta ostao na drugom mjestu. Osobito se pamti razočaranje iz sezone 1968./69. kada je Dinamo opet imao pet bodova prednosti ispred Crvene Zvezde, ali je nizom posrtaja po provincijskim terenima tu prednost prokockao da bi na koncu završio drugi. Razlozi nemogućnosti osvajanja prvenstva sigurno se ne mogu objasniti samo sportskim pa ni psihološkim faktorima već i strateškim političkim odlukama pristiglima iz Beograda.

Sedamdesete su, bez ijednog trofeja, bile sušno razdoblje s dva poraza od Hajduka u finalu Kupa te s dva druga mjesta u prvenstvu. Unatoč manjku titula Dinamova popularnost bila je golema te su Modri redovito bili pri vrhu po prosječnoj posjeti stadionima. Najbliže je tituli prvaka Dinamo došao 1978/1979. pod vodstvom Vlatka Markovića. Dapače, po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku. Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke koja je sa suspendiranim Edmondom Tomićem u momčadi u prvom kolu 1978./79. pobijedila s 2:1. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje razlike pogodaka.


Napokon, tri godine nakon tog skandala, Dinamo se napokon domogao četvrtog poslijeratnog naslova prvaka. Podvig je 1981./82. ostvarila momčad pod vodstvom Miroslava "Ćire" Blaževića, kasnijeg hrvatskog izbornika, koji je u Maksimir unio duh pobjede. Uspjehe je pratila navijačka euforija.

Dinamo je u to doba imao 42.000 pretplatnika te je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u Europi. Nažalost, "Ćirina" čarolija nije trajala dugo te je bila dostatna samo za još jedan jugoslavenski kup, 1983. godine. Nakon tog pothvata idućih nekoliko sezona Dinamo je proveo ispod mjesta koja vode u europske kupove vrativši se u vrh jugo-nogometa tek koncem desetljeća kada je dvaput okončao na drugom mjestu iza tada najjače europske momčadi - Crvene Zvezde.



Od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SFR Jugoslavije 1991., zagrebački su plavi skupili četiri ligaška naslova i sedam kupova.

Samostalna Hrvatska

Od osamostaljenja Hrvatske 1991., Dinamo je izrastao u vodeći klub države, najuspješniji na području bivše Jugoslavije i jedan od najmoćnijih u cijeloj Jugoistočnoj Europi, na nivou Fenerbahcea, Galatasaraya, Besiktasa i Olympiacosa.


Samo je dva puta u modernoj Hrvatskoj naš klub završio prvenstvenu sezonu niže od trećeg mjesta, 1992. i 2005., a u prvih je 11 sezona deset puta nastupio u finalu kupa.

Pod nazivom Croatia, Dinamo je u devedesetima osvojio pet prvenstava i četiri kupa, a seriju je nastavio i nakon povratka starog imena 14. veljače 2000.

Osobito je uspješno bilo razdoblje između 1996. i 2000., kad su modri osvojili pet uzastopnih naslova i tri kupa, a drugo je zlatno doba bilo između 2006. i 2018. kada je Dinamo osvojio 12 naslova prvaka Hrvatske pri čemu 11 zaredom.


Dinamo je u domaćoj ligi postigao rekorde koji će teško biti srušeni. Pod vodstvom Otta Barića u sezoni 1996./97. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka, no na desetgodišnjicu tog pothvata, s Brankom Ivankovićem kao trenerom, zabilježio je još blistaviji rezultat: 92 od mogućih 99 bodova uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006./07. do 8. kola 2007./08. nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je tada bio statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

Na međunarodnom planu modri su ostvarili niz zapaženih rezultata, uključujući pobjedu nad Partizanom i Grasshopperom od 5:0 (obje 1997.), nad Celticom od 3:0 (1998.), Portom od 3:1 (1998.), Ajaxom od 1:0 (1998.) i 3:2 (2007.), Anderlechtom 1:0 (2009.) i 2:0 (2018.), Villarrealom od 2:0 (2010.), Bruggeom 2:0 (2010.) pa protiv Malmöa 4:1 (2011.), Arsenala 2:1 (2015.), Salzburga 2:1 (2016.), Fernerbahcea 4:1 (2018.), Viktorije Plzen 3:0 (2019.), Atalantom 4:0 (2019.), Tottenhamom 3:0 (2020.) te neodlučeno bez pogodaka kod Manchester Uniteda (1999.). Sedam puta je Dinamo nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1998., 1999., 2011., 2012., 2015., 2016., 2019.) i devet puta u ligi Kupa UEFA i Europskoj ligi (2004., 2007., 2008., 2009., 2010., 2013., 2014., 2018., 2020.). Dinamo je, dakle, 16 puta sudjelovao u skupinama europskih natjecanja pri čemu čak 10 sezona uzastopno, a 2020/21. izborio je i plasman u četvrtfinale Europske lige.














Sretan 110. rođendan voljenom klubu!

Kasnim jedan dan al neka...teski oldschool
bsk beograd- Dinamo 0:4
25.04.1937.

Lajk za fotku, ali kak si došao do BSK-Dinamo ostat će enigma.

Bit će da je Zvezdu 82. maznuo Gradjanski.

Istina, trebo sam metnut prefiks GNK

27.4.1958.

Zadnja Dinamova utakmica u slavljeničkoj sezoni. Plavi su još dva tjedna ranije osigurali naslov prvaka, dakle dva kola prije kraja. No, Dinamo je u zadnjem kolu „kolateralno“ odlučivao i o raspletu na dnu ljestvice. Protiv Spartaka je u Subotici igrao bez pritiska jer je već osigurao naslov prvaka. Domaći su se, pak, borili za ostanak u ligi. Kad je Spartak poveo sa 4-3, domaći su počeli zadirkivati dinamovce pa je uslijedilo brzopoteznih 4-4 i Spartak je preselio u drugu ligu.


27.4.1975.

Utakmica u kojoj je, kako tvrdi tadašnji Dinamov trener Mirko Bazić, srušila rekord maksimirskoga stadiona po broju posjetitelja sa 60 000 navijača. Prema njegovim tvrdnjama, posjet je bio veći nego u onom dvoboju 1973. između Zagreba i Osijeka, dvoboju koji je medijski istaknut kao rekordni po broju gledatelja. Stadion je uoči dvoboja Dinama i Zvezde bio krcat sat vremena prije početka. Kako god, Dinamo je pobijedio 2-0 golovima Zlatka Kranjčara u 18. i Ivice Miljkovića u 71. minuti iz 11-erca.



27.4.1983.

Pobjedom protiv Rijeke s 3:1 na Kantridi maksimirski su nogometaši izborili plasman u finale Kupa gdje su kasnije bili bolji od Sarajeva i osvojili pokal. Bio je to ujedno zadnji trofej plavih u doba bivše Jugoslavije iako su kasnije još nekoliko puta bili nadomak trofeju: bili su doprvaci 1990. i 1991., igrali u finalu Kupa 1985. i 1986. godine... U dvoboju protiv Rijeke Zlatko Kranjčar je udarcem glavom u 15. minuti doveo plave u vodstvo. Eddy Krnčević, koji je sudjelovao u akciji i kod prvog pogotka, u 28. minuti je, nakon udarca Ante Rumore, zakucao loptu u gol potvrdivši vodstvo 2-0, tri minute kasnije Duško Lukić je smanjio, a Marko Mlinarić volejem u 77. postavio končanih 3-1. Ne računamo li pobjedu 3-0 za zelenim stolom u „slučaju Tomić“ 1978. godine, ovo je bila jedina pobjeda plavih protiv Rijeke na Kantridi u nekoj službenoj utakmici još od 1964. godine pa do raspada države.



27.4.1991.

U zadnjoj međusobnoj utakmici u bivšoj jugoslavenskoj ligi Dinamovi su nogometaši na Poljudu pobijedili Hajduk s 2-1. Štoviše, plavi su zadnjih 10 sezona u jugo-ligi u derbijima u Splitu šest puta pobijedili. Pritom su dvaput remizirali i dvaput izgubili. Mrežu je načeo Davor Šuker nakon „dalekometne“ asistencije Damira Lesjaka, i to već u prvoj minuti. Izjednačio je Goran Vučević iz slobodnog udarca u 61., a pobjedu plavima donio Šuker svojim drugim pogotkom devet minuta prije kraja. Novinari su najboljim igračem utakmica proglasili Zvonimira Bobana.


27.4.1994.

Goran Vlaović pogotkom iz 11-erca u zadnjoj minuti osigurao je plavima pobjedu u gradskom ogledu protiv Zagreba u uzvratu polufinala Kupa. Tadašnja je Croatia na maksimirskom travnjaku slavila s 1-0. S obzirom na to da je ranije u Kranjčevićevoj bilo 2-2, plavima je u uzvratu bilo dovoljno i 0-0. Na kraju je Croatia i osvojila Kup svladavši Rijeku.


27.4.2002.

Maksimirski su nogometaši izjednačili dotad rekordnu pobjedu u međusobnim dvobojima protiv Varteksa. Slavili su sa 5:0, dvostruki je strijelac bio Silvio Marić, po jedan su gol zabili Dario Zahora, Mihael Mikić i Renato Pilipović. Dinamo je ranije još dvaput pobijedio Varaždince s pet pogodaka razlike u Prvoj HNL: bilo je 5-0 u ožujku 1993. i 6-1 u kolovozu 1996. Kasnije su sa pet razlike pobijedili i u Varaždinu, 6-1 u travnju 2009., a rekordnih 7-0 upisali u rujnu 2011.

Na današnji dan 29.04.1964. Dinamo je gostovao u makedonskom Prilepu u 1/4-finalu kupa.
Plavi su bili uvjerljivi i sa 5-0 prošli dalje. Hat-trick je dao Slaven Zambata.

1.5.1935.

Nakon što je irski trener James Donnelly zaključio svoju dvogodišnju epizodu u Gradjanskom, u toj ga je ulozi naslijedio Austrijanac Anton Toni Ringer. Na čelu momčadi bio je godinu dana, sve do dolaska znamenitog Martona Bukovija. Ringer je prethodno vodio i talijansku Reggianu, a u Kraljevini Jugoslaviji je, prije samoga dolaska u Zagreb, trenirao sarajevsku Slaviju.



1.5.1945.

Purgerski je klub odigrao svoju posljednju utakmicu pod nazivom Gradjanski. U prigodnom je prijateljskom dvoboju na terenu u Kranjčevićevoj na praznik rada svladao momčad Hrvatskog radničkog saveza sa 4-0.



1.5.1988.

Nakon tri uzastopne utakmice bez pobjede Dinamovi su nogometaši na svom terenu svladali Radnički iz Niša s 1-0 pogotkom Vlade Čapljića iz 11-erca i tako ostali u utrci za naslovom prvaka. Plavi su u tom trenutku bili na trećem mjestu s tri boda manje od vodećeg Veleža i bodom manje od drugoplasirane Crvene zvezde. Do kraja sezone uspjeli su bodovno dostići Velež, ali to im je bilo dovoljno tek za četvrto mjesto s tri boda manje od prvaka Zvezde. Dinamo je barem izborio plasman u Kup Uefe.



1.5.2002.

Silovitim udarcem Jerka Leke sa 25 metara u rašlje Dinamo je svladao momčad Varteksa u Varaždinu s 1-0 i tako osvojio svoj šesti od ukupno dosadašnjih 15 pokala pobjednika hrvatskoga Kupa. Plavi su, nakon maksimirskih 1-1, u uzvratu zaigrali furiozno, stvarali prilike, lomili suparničku obranu i djelovali znatno uvjerljivije nego što to sugerira konačan rezultat. Leko je mrežu proparao efektnim „projektilom“ u rašlje u 32. minuti.






1.5.2004.

Razigrani i nadahnuti Branko Strupar dvaput je zanjihao Hajdukovu mrežu u maksimirskom derbiju i povukao plave prema pobjedi koja ih je u tom trenutku vratila na vrh ljestvice. Dinamo je pobijedio s 3-1 što znači da je tri kola prije kraja prvenstva praktički bio nadomak naslovu. I Dinamo i Hajduk su nakon derbija imali jednak broj bodova, ali plavi su bili u prednosti zbog boljeg međusobnog omjera. Naslov je na kraju ipak pripao Splićanima jer je Dinamo u sljedećem kolu odigrao tek 1-1 u gostima u Zadru. Strupar je mrežu bijelih načeo u 24. minuti udarcem glavom, a potom su uslijedila dva 11-erca, po jedan na svakoj strani: prvo je Hajdukov vratar Vladimir Balić obranio šut Goce Sedloskog s bijele točke u 30. minuti da bi u 68. Nenad Pralija bio uspješan i izjednačio na 1-1. Sedam minuta prije kraja Strupar je glavom ponovno doveo plave u vodstvo, a Dario Zahora u sučevoj nadoknadi postavio konačnih 3-1.

1.5.2004 — Navijač Dinama

Sjećam se da je nakon ove tekme (točnije nakon našeg trećeg gola), govno ušlo na teren i potrčalo prema sjeveru...

Nenormalno gostovanje

Ivan Turina bio je član svih mladih selekcija Hrvatske, od pionirske do mlade. Imao je 10 nastupa za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju u dobnim uzrastima do 17, do 19 i do 20 godina. Svoj jedini međunarodni nastup za Hrvatsku A nogometnu reprezentaciju ostvario je 1. veljače 2006. godine u prijateljskom susretu protiv Hong Konga na Carlsberg kupu 2006., u utakmici za treće mjesto. Hrvatska je pobijedila s 4:0, a Turina je ušao u igru u 46. minuti utakmice umjesto Didulice.

Za Dinamo je debitirao u Londonu protiv Fulhama 22. listopada 2002. godine u 2. kolu Kupa UEFA. Posebno dobar bio je u sezoni 2005/06. kada je postavio rekord u ligaškim minutama bez primljenog pogotka. Taj rekord kasnije je srušio Ivan Kelava.

Prije 8 godina, 2. svibnja 2013. godine Ivan Turina umro je u snu u svom stanu u Stockholmu u Švedskoj zbog zatajenja srca. Njemu u čast utakmicu su odigrali švedski AIK i Dinamo 13. svibnja 2013. godine.

Sahranjen je 17. svibnja 2013. na zagrebačkom groblju Miroševec.

Za Dinamo je branio u 99 utakmica te osvojio 3 lige, 2 kupa i 1 superkup.

Počivao u miru Božjem :pray:

1.5.2004.

Razigrani i nadahnuti Branko Strupar dvaput je zanjihao Hajdukovu mrežu u maksimirskom derbiju i povukao plave prema pobjedi koja ih je u tom trenutku vratila na vrh ljestvice. Dinamo je pobijedio s 3-1 što znači da je tri kola prije kraja prvenstva praktički bio nadomak naslovu. I Dinamo i Hajduk su nakon derbija imali jednak broj bodova, ali plavi su bili u prednosti zbog boljeg međusobnog omjera. Naslov je na kraju ipak pripao Splićanima jer je Dinamo u sljedećem kolu odigrao tek 1-1 u gostima u Zadru. Strupar je mrežu bijelih načeo u 24. minuti udarcem glavom, a potom su uslijedila dva 11-erca, po jedan na svakoj strani: prvo je Hajdukov vratar Vladimir Balić obranio šut Goce Sedloskog s bijele točke u 30. minuti da bi u 68. Nenad Pralija bio uspješan i izjednačio na 1-1. Sedam minuta prije kraja Strupar je glavom ponovno doveo plave u vodstvo, a Dario Zahora u sučevoj nadoknadi postavio konačnih 3-1. — Navijač Dinama

Ivica Senzen rođen je 4.5.1951.u Sisku. Za Dinamo je debitirao s 18 godina protiv Željezničara u sezoni 1970/71. U klubu je igrao sve do 1979. godine kada odlazi u Munchen 1860, a kasnije igra za Austriju Klagenfurt, Jugokeramiku i velikogorički Radnik. U 240 službenih utakmica zabio je 38 pogodaka.

Sretan 70. rođendan Ivici :party:

Igor Bišćan rođen je 4.5.1978. u Zagrebu. Nogometnu karijeru započeo je u nogometnoj školi zagrebačkoga Dinama. Nakon posudbe u NK Samoboru, od sezone 1998. nastupao je za Dinamo s kojim je igrao i u Ligi prvaka i Kupu UEFA-e. Zbog zapaženih nastupa postaje i kapetan momčadi i ljubimac navijača.

Nakon zanimanja brojnih europskih klubova karijeru od prosinca 2000. godine nastavlja u Liverpoolu. Nakon Liverpoola igra i u Panathinaikosu, da bi se 3. prosinca 2007. vratio u svoj matični klub - Dinamo.

Za Dinamo je odigrao 198 utakmica i postigao 21 pogodak.
Jedan je od najtrofejnijih Dinamovih igrača u povijesti s 8 osvojenih liga, 4 kupa i 1 superkupom.

Sretan 43. rođendan Igoru :party:

Na današnji dan prije 31 godinu za neke je počeo Domovinski rat. Taj dan na Maksimiru promijenio je stav cijelog naroda naroda, ali i karijere naših igrača! Pogotovo dečku koji je tu večer pogodio jedan od najbolji volej u svojoj karijeri. Cijela momčad je bila kao jedan. Od Bobana i ostalih igrača, pa do trenera, koji je tada čvrsto stao u obranu svojih igrača!

Dinamo u Australiji, siječanj 1981.

Getty images je, ali jebiga. Slike se mogu lijepo zumirati. — Miro93

U jebem ti kako brutalne fotke. Inace te su pripreme bile presudne za osvajanje naslova u sezoni 1981./82. Jedno dve i pol stranice sam posvetio tim pripremama u knjizi o Zeki. O njima svi pricaju nasiroko, a anegdota je bas poveci broj. I sad ti nađeš ove slike. Brutalno.

Inace zastavice sa tih utakmica su kod Krese Barica, a ne u klubu. Sjajan prikaz stanja u klubu i tada i danas.