Ali ima brdo grešaka

Ne znam na kaj misliš, utakmice su faktografija.

Krivi datumi, krivi rezultati, krive momčadi. Većinom se to istina odnosi na razdoblje između dva svjetska rata.

17.03.1991. Dinamo - Partizan, 5.godina BBB

Za ekipu iz Koprivnice i sve dinamovce koji su ikad pijančevali po Koprivnici ide sve i svašta....

1. Plava noć Koprivnica, 12.3.2004. - https://www.flickr.com/photos/koprivnica-net/albums/72157631910552078

2. Plava noć Koprivnica, 19.3.2005. - https://www.flickr.com/photos/koprivnica-net/albums/72157631896745008

3. Fešta na trgu u Koprivnici nakon finala kupa 26.5.2007. (plava noć u kafiću Stars) - https://www.flickr.com/photos/koprivnica-net/albums/72157631890789643

Taliban Boys :smile:

Zdravko Mamić odlazi iz dinama... godina 2005 :smile:

Zagreb je Bejrut :smile:

PREKID ZBOG KIŠE, LAMZIN VOLEJ I PROLAZ U FINALE

U samo godinu dana dvaput su gostovali u Budimpešti, dvaput ih je ondje dočekao Ferencvaros i – oba su ga puta pobijedili. Nakon što je Dinamo protutnjao pored zelenih 1962. godine u Srednjoeuropskom kupu nadigravši domaće sa 5:1, godinu kasnije ponovno su slavili na njihovu terenu. Na današnji dan, 24. travnja 1963. godine, maksimirski su nogometaši svladali Ferencvaros u gostima sa 1:0 i time si otvorili put ka svome prvom od dva europska finala.

Bio je to prvi ogled polufinala Kupa velesajamskih gradova, kasnijega Kupa Uefe, odnosno Europa lige. Pogodak je postigao Stjepan Lamza pet minuta prije kraja utakmice. Zagrepčani su kasnije pobijedili i u uzvratnom dvoboju u Zagrebu, slavili s 2:1 i plasirali se u finale gdje je u dvjema utakmicama ipak bolja bila Valencia.

Zanimljivo je da je Dinamo u samo godinu dana svladao Ferencvaros u sve četiri međusobne utakmice: u oba ogleda u skupini Srednjoeuropskog kupa 1962. i u oba polufinalna dvoboja KVG-a godinu kasnije.

Ovaj drugi budimpeštanski okršaj ponajprije ostaje zapamćen po snažnom pljusku i olujnom nevremenu pri čemu je gotovo polovica gledatelja napustilo stadion usred utakmice. Štoviše, čehoslovački je sudac Adolf Mach zbog vremenskih uvjeta, koji su bili na rubu regularnosti, prekinuo utakmicu na 15 minuta.

Pogodak je osvanuo pet minuta prije kraja kad je Ivica Cvitković zavrnuo s desnoga krila, a Lamza loptu dočekao na “drugoj stativi” pa sa sedam metara volejem zakucao u mrežu.

Dinamo se bolje snašao i stvorio zahvalnu zalihu uoči uzvrata u Zagrebu. Prije utakmice plave je ohrabrivao i njihov nekadašnji znameniti trener, Mađar Marton Bukovi, svojedobno i sam igrač Ferencvarosa.

“Stati na loptu i vi pobijedila”, sugerirao je Bukovi Zagrepčanima na svojem simpatičnom i prepoznatljivom “mađarsko-purgerskom” dijalektu.

Mađarsku obranu najviše su namučili Lamza i Berislav Ribić. Domaći su novinari hvalili kompletnu momčad plavih, isticali sigurnost vratara Zlatka Škorića, tvrdili da je Branko Meštrović bio neprelazan, divili su se hitrini bekova Rudolfa Belina i Mirka Brauna, istaknuli da su Željko Perušić i Željko Matuš sigurno i čvrsto držali defenzivni blok u veznom redu, a u napadu “nered” domaćima pripremili Lamza, Ribić i Slaven Zambata.


Budimpešta, 24. 4. 1963.

Kup velesajamskih gradova, polufinale, prva utakmica

Ferencvaros – Dinamo 0:1

Nepstadion

Ferencvaros: Aczel, Novak, Havasi, Vilezsal, Matrai, G. Kocsis, Kökeny, Rakosi, Albert, Orosz, M. Fenyvesi

Trener: Jozsef Meszaros

Dinamo: Škorić, Belin, Braun, Matuš, Meštrović, Perušić, Cvitković, Zambata, Kobeščak, Ribić, Lamza

Trener: Milan Antolković

Sudac: Adolf Mach (Čehoslovačka), Gledatelja: 25.000

Strijelci: 0:1 Lamza (85.)

To je u rangu McGregorovih papagaj izjava: "Odlazim u mirovinu".

24.4.1926.

Gradjanski i Hajduk odigrali su dvije uzastopne, „back to back“ prijateljske utakmice na igralištu u Koturaškoj. Purgeri su u subotu, 24. travnja 1926. godine, pobijedili s 3-2, a dan kasnije s nešto uvjerljivijih 4-2. Prvoga dana Hajduk je poveo golom Mirka Bonačića, izjednačio je Stjepan Pasinek iz 11-erca, purgere u vodstvo doveo Jenö Szaraz Abraham, također s bijele točke, da bi Bonačić novim pogotkom izjednačio do poluvremena. Pobjedu Gradjanskom osigurao je Emil Perška u akciji u kojoj je Dragutin Vragović iz slobodnog udarca pogodio vratnicu. Drugoga dana plavi su vodili 4-0. U samo pet minuta razmaka u drugom poluvremenu mrežu su tresli tri puta, pogađali su Rudolf Hitrec, Franjo Joža Giller i Emil Perška. Ubrzo potom Giller je zabio i četvrti gol purgera. Smanjili su Ljubomir Benčić i Marko Markovina.


24.4.1996.

U pripremnoj utakmici uoči Europskog prvenstva Engleska i Hrvatska odigrale su na Wembleyu 0:0. Bila je to predzadnja provjera „vatrenih“ uoči nastupa na EP. Za Hrvatsku su u tom dvoboju nastupila osmorica nogometaša koji su u karijeri igrali i za Dinamo: u prvoj postavi bili su Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki i Dubravko Pavličić, a s klupe su uskočili Mario Stanić, Zvonimir Soldo, Igor Pamić i Mladen Mladenović.


24.4.2004.

U nogometnoj „poslastici“ u Varaždinu Dinamo je u 6. kolu Lige za prvaka u zadnjih 16 minuta prokrenuo vodstvo Varteksa od 3-1 u svoju pobjedu 4-3. Varaždinci su vodili golovima Zorana Kastela i Nedima Halilovića, smanjio je Dumitru Mitu, a Ivan Jolić povisio na 3-1 u 70. minuti. Preokret je inicirao maksimirski branič i kapetan Goce Sedloski koji je u 74. minuti uzeo loptu u gužvi i sa sedam metara proslijedio je u mrežu smanjivši na 3-2. U gužvi u kaznenom prostoru Varteksov je branič Kristijan Polovanec skrenuo loptu u svoju mrežu za 3-3 dok je pobjedu Dinamu osigurao Branko Strupar golom dvije minute prije kraja.

Par je četnika ušlo u dvoranu na tribinu, ali su istog momenta lansirani s tribine.

Evo jedna s lica mjesta.

La isla bonita!

GNK Dinamo utemeljen je 26. travnja 1911. pod nazivom Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Modri klub kroz povijest je nekoliko puta mijenjao ime: od 9. lipnja 1945. do 26. lipnja 1991. nosio je ime Dinamo, zatim do 24. veljače 1993. HAŠK Građanski, potom sedam godina nastupa pod imenom Croatia, od 14. veljače 2000. nosio je ime NK Dinamo, a 2011. nazivu kluba promijenjen je prefiks u GNK - Građanski nogometni klub. Službeni naziv kluba tako je trenutno GNK Dinamo.



Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub nastao je nakon prvog javnog sastanka sportaša grada Zagreba održanog 9. travnja 1911. godine s ciljem osnivanja novog hrvatskog nogometnog kluba. U to su vrijeme u Zagrebu postojala tri nogometna kluba – HAŠK, Concordia te Croatia.

Gotovo mjesec dana nakon osnutka Građanski je odigrao prvu javnu utakmicu protiv rezervne momčadi HAŠK-a (21. svibnja 1911.), a prva pobjeda novog kluba uslijedila je 25. lipnja 1911. kada su igrači Građanskog sa 6:1 svladali Croatiju. Građanski je svoje prvo prvenstvo, kao i prvenstvo Jugoslavije, osvojio 1923. godine pod vodstvom engleskog trenera Arthura Gaskella, zatim 1926. i 1928. pod vodstvom trenera Imre Pozsonyija te 1937., 1940. i 1943. godine pod vodstvom trenera Martona Bukovija.

Između dva svjetska rata

Klub je između dva Svjetska rata, pod nazivom Građanski, bio najuspješniji jugoslavenski klub s pet osvojenih prvenstava prije nego što je 9. lipnja 1945. odlukom novih vlasti s novom upravom, lojalnom komunističkom režimu, transformiran u Dinamo.

Iako je nova vlast pokušala prikazati Dinamo kao novi klub nije uspjela sakriti istovjetnost identiteta Građanskog i Dinama. Ne samo da je klub zadržao prepoznatljiv urbani, purgerski duh, već i plavu boju, temelje značajke grba, trenera, masera, većinu ranijih igrača i praktično cijelu navijačku bazu. Stoga su Dinamo i Građanski jedan te isti klub koji je zbog povijesnih okolnosti nekoliko puta mijenjao ime i pravni oblik postojanja.


Nakon Drugog svjetskog rata Dinamo je nastavio igrati na stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici, a za kormilom momčadi ostao je proslavljeni Mađar Marton Bukovi kojem je pomagao maser Franjo Vanča Žlof.

Budući da je dosta igrača po svršetku rata pozvano u jugoslavensku vojsku, na prvoj utakmici Dinama od igrača Građanskog, 23. lipnja 1945., nastupili su samo Lešnik i Kokotović da bi se u kolovozu pridružio Cimermančić. Kratko je u Dinamu igrao i Milan Antolković.

U prvenstvu Hrvatske 1946. u plavi se dres vratilo još igrača iz prethodne inkarnacije kluba, a u prvom poratnom prvenstvu Jugoslavije nastupili su i Wölfl, Pleše, Reiss, Jazbinšek, Urch, Belošević te Medarić koji je ranije igrao i u Građanskom i u HAŠK-u.

U igrački su se kadar uklopili i igrači iz drugih klubova, osobito HAŠK-a (Kacian, Željko Čajkovski, Peričić i Lojen) i Concordije.

Poratno razdoblje

Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskoga i odmah zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom postao članom državne "Velike četvorke". Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. Pedesete su također bile vrhunske godine u kojima je Dinamo dva puta bio prvak dok im je 1951. izmaklo prvenstvo unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja.

Dok je i prije i poslije Drugog svjetskog rata znao zablistati u prijateljskim utakmicama, Dinamo je pokretanjem europskih nogometnih kupova sredinom pedesetih počeo sustavno ostvarivati svoj značajni potencijal na međunarodnom planu, a izvanredne rezultate u Europi je postigao tijekom šezdesetih. Prvo je 1961. dosegnuo polufinale Kupa kupova, potom dvije godine kasnije finale Kupa velesajamskih gradova (danas Kupa UEFA) da bi taj prestižni trofej osvojio 1967. svladavši u finalu tada moćni Leeds United.


Pored međunarodnih uspjeha iznimno uspješne šezdesete donijele su četiri pobjede i dva finala u jugoslavenskom Kupu, ali je u državnom prvenstvu klub čak pet puta ostao na drugom mjestu. Osobito se pamti razočaranje iz sezone 1968./69. kada je Dinamo opet imao pet bodova prednosti ispred Crvene Zvezde, ali je nizom posrtaja po provincijskim terenima tu prednost prokockao da bi na koncu završio drugi. Razlozi nemogućnosti osvajanja prvenstva sigurno se ne mogu objasniti samo sportskim pa ni psihološkim faktorima već i strateškim političkim odlukama pristiglima iz Beograda.

Sedamdesete su, bez ijednog trofeja, bile sušno razdoblje s dva poraza od Hajduka u finalu Kupa te s dva druga mjesta u prvenstvu. Unatoč manjku titula Dinamova popularnost bila je golema te su Modri redovito bili pri vrhu po prosječnoj posjeti stadionima. Najbliže je tituli prvaka Dinamo došao 1978/1979. pod vodstvom Vlatka Markovića. Dapače, po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku. Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke koja je sa suspendiranim Edmondom Tomićem u momčadi u prvom kolu 1978./79. pobijedila s 2:1. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje razlike pogodaka.


Napokon, tri godine nakon tog skandala, Dinamo se napokon domogao četvrtog poslijeratnog naslova prvaka. Podvig je 1981./82. ostvarila momčad pod vodstvom Miroslava "Ćire" Blaževića, kasnijeg hrvatskog izbornika, koji je u Maksimir unio duh pobjede. Uspjehe je pratila navijačka euforija.

Dinamo je u to doba imao 42.000 pretplatnika te je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u Europi. Nažalost, "Ćirina" čarolija nije trajala dugo te je bila dostatna samo za još jedan jugoslavenski kup, 1983. godine. Nakon tog pothvata idućih nekoliko sezona Dinamo je proveo ispod mjesta koja vode u europske kupove vrativši se u vrh jugo-nogometa tek koncem desetljeća kada je dvaput okončao na drugom mjestu iza tada najjače europske momčadi - Crvene Zvezde.



Od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SFR Jugoslavije 1991., zagrebački su plavi skupili četiri ligaška naslova i sedam kupova.

Samostalna Hrvatska

Od osamostaljenja Hrvatske 1991., Dinamo je izrastao u vodeći klub države, najuspješniji na području bivše Jugoslavije i jedan od najmoćnijih u cijeloj Jugoistočnoj Europi, na nivou Fenerbahcea, Galatasaraya, Besiktasa i Olympiacosa.


Samo je dva puta u modernoj Hrvatskoj naš klub završio prvenstvenu sezonu niže od trećeg mjesta, 1992. i 2005., a u prvih je 11 sezona deset puta nastupio u finalu kupa.

Pod nazivom Croatia, Dinamo je u devedesetima osvojio pet prvenstava i četiri kupa, a seriju je nastavio i nakon povratka starog imena 14. veljače 2000.

Osobito je uspješno bilo razdoblje između 1996. i 2000., kad su modri osvojili pet uzastopnih naslova i tri kupa, a drugo je zlatno doba bilo između 2006. i 2018. kada je Dinamo osvojio 12 naslova prvaka Hrvatske pri čemu 11 zaredom.


Dinamo je u domaćoj ligi postigao rekorde koji će teško biti srušeni. Pod vodstvom Otta Barića u sezoni 1996./97. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka, no na desetgodišnjicu tog pothvata, s Brankom Ivankovićem kao trenerom, zabilježio je još blistaviji rezultat: 92 od mogućih 99 bodova uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006./07. do 8. kola 2007./08. nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je tada bio statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

Na međunarodnom planu modri su ostvarili niz zapaženih rezultata, uključujući pobjedu nad Partizanom i Grasshopperom od 5:0 (obje 1997.), nad Celticom od 3:0 (1998.), Portom od 3:1 (1998.), Ajaxom od 1:0 (1998.) i 3:2 (2007.), Anderlechtom 1:0 (2009.) i 2:0 (2018.), Villarrealom od 2:0 (2010.), Bruggeom 2:0 (2010.) pa protiv Malmöa 4:1 (2011.), Arsenala 2:1 (2015.), Salzburga 2:1 (2016.), Fernerbahcea 4:1 (2018.), Viktorije Plzen 3:0 (2019.), Atalantom 4:0 (2019.), Tottenhamom 3:0 (2020.) te neodlučeno bez pogodaka kod Manchester Uniteda (1999.). Sedam puta je Dinamo nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1998., 1999., 2011., 2012., 2015., 2016., 2019.) i devet puta u ligi Kupa UEFA i Europskoj ligi (2004., 2007., 2008., 2009., 2010., 2013., 2014., 2018., 2020.). Dinamo je, dakle, 16 puta sudjelovao u skupinama europskih natjecanja pri čemu čak 10 sezona uzastopno, a 2020/21. izborio je i plasman u četvrtfinale Europske lige.














Sretan 110. rođendan voljenom klubu!