Hoffenheim-Leverkusen.

Kramarić na klupi, Jedvaj na terenu. :razz:

Migliore za argentinski ESPN:

“Ni sam ne znam što sam završio u zatvoru. Poslije meča je došla policija po mene. Optužen sam za sakrivanje bjegunca, a ne znam ni ja zašto. Prikrivanje nekog ubojstva, neki drugi tipovi, sa situacijom sa kojom nisam imao veze. Na primjer, ja posudim telefon tebi (voditelj), ti nazoveš nekoga koji je umiješan u sve to i ja ispadnem kriv”, počeo je priču Migliore.
I dalje nije vjerovao da će završiti u zatvoru…

“Poslije pola sata sam pomislio jesu li ovi normalni. Kad si nogometaš, obično ti klub riješi sve, ali sada nije bilo nikoga. Uzeli su mi telefon. Za dva sata sam bio u podrumu s rešetkama. Nisam mogao u kontakt s obitelji, ni sa kim. Bio sam bez hrane, nisam mogao spavati”.

Jesi li imao TV?

“Ma kakvi. Ha-ha-ha-ha…”

Morao se naviknuti na nova pravila u životu.

„U zatvoru koliko imaš, toliko vrijediš. Mene nitko nije dirao tamo, svi su znali da ništa nisam skrivio. Više su mi dosađivali čuvari. Te idi kod direktora, te ovaj se hoće slikati s tobom. Ma pustite me, kakvo slikanje. Od robijaša, svi su znali tko je zbog čega tu. Zamisli da sjediš s nekim kao mi sada. Poslije četiri sata svako zna sve o svakome”.

Je li bio neki opasan?

“Ovisi šta je za tebe opasan. Ubojica, narko diler, otmičar? Ali, noći su bile vječne. Ima onih koji zamjene dan za noć, kako bi bili budni svo vrijeme. Neko čeka noć da bude budan i telefonira, jer su minuti tada jeftiniji. Moraš se snalaziti. Ja sam gledao TV, molio se, išao spavati”.

Ipak, dodaje kako nije sve bilo tako strašno i kako su u dvorištu zatvora ponekad organizirali i nogometne utakmice. U njima, međutim, nije bio vratar nego je igrao kao 'devetka'.

„Kako izgleda jedan dan u zatvoru? U sedam se budimo svi. Bio sam u zajedničkom paviljonu, puno kreveta jedan do drugog. Nas 50, a tri kupatila. Svako radi šta inače radi. Neko uči, ja sam trčao, išao u teretanu, telefonirao i eto, prođe dan, već je devet navečer. Vrtili smo DVD s flmovima”.

Jesi li ulazio u tuče u zatvoru?

“Naravno. Moraš poštovati sam sebe, a ne da bi nešto pokazao. Ne preostaje ti ništa drugo. I nije uvijek bilo samo rukama, nego prvom stvari koju dohvatiš. Ponekad su se po noći znali čuti i pucnji iz vatrenog oružja“.

Je li bilo rundi?

“Ma, ne. Nema rundi u tim tučama, u drugoj bi već bila gotova”.

I jesi li pobjeđivao?

“Tu nema pobjeda. Pobjeda je to što si se odbranio. Sebe, svoj život. Tu shvatiš smisao života”.

Tu počinju novi problemi. Za odvjetnika je dobio Matiasa Morlu. Čovjeka kojeg danas mrzi većina Argentine jer ga smatra jednim od najodgvornijih za smrt Diega Armanda Maradone. Maradonina obitelj ga optužuje kao glavnog krivca za smrt zvijezde nogometa.

“Sutra sam tek dobio pravo da vidim odvjetnike, među kojima je bio i Morla. Odjetnika kojeg je unajmila moja obitelj. Morla me je savjetovao, govorio mi samo da poričem sve. Napravio sam to, ali i i dalje sam bio unutra. Mislio sam, on mi je odvjetnik, moram ga slušati, a on je išao iz jedne u drugu emisiju, pričao o uzrocima… Jednog dana sam mu rekao da mi više ne dolazi i da ću mu otkinuti glavu ako ga opet vidim. Unajmio sam drugog, on mi je sve riješio i za pet dana sam bio kod kuće. Sudac mi je rekao – slobodan si. Izađi na druga vrata, ne treba ti sad da daješ izjave, pričaš. I poslao me je na zadnji izlaz. Čekala me je gomila ljudi ispred kuće. Provukao sam se, uzeo dijete i otišao da prošetam s njim. I onda sam počeo plakati”.

Po izlasku je shvatio neke stvari u životu…

“Bio sam tamo 48 dana. Smisao života shvatiš u bolnici i zatvoru. Nema cijenu to da možeš da vidiš porodicu. Zato sam sada zahvalan na mirnom životu. U 8 večeram, u 9 sam zaspao. Sutra ustanem, odvedem dijete u školu. Taj mir je neprocjenjiv. Možeš biti uspešan i imati gomilu neprijatelja. Možeš biti neuspješan i imati gomilu prijatelja. Sve zavisi kako gledaš na to šta je za nekog uspjeh, a šta neuspjeh. Možeš igrati u Boci, Racingu, San Lorenzu, ali ja sam sad miran, ovo je moje mjesto i sviđa mi se ovde”.

Kako je tada reagirao tvoj klub San Lorenzo?

“Nisam imao problema s tim. Isplatite me i odoh…“

I otišao je u Hrvatsku. Ali ga je priča nastavila pratiti…

“Onda sam otišao u Dinamo i Hrvati su pričali o svemu… Pokazivali su mi (pokret ruke za vježbe iz teretane op.a.) i govorili “dominacija”. Vidili su na filmovima da se u zatvoru mnogo vježba i zamišljali su to kao iz filmova. To mi je poslije objasnio suigrač iz Boce, Luis Ibanez”.

Je li ti zatvor uništio život?

“Nisam jedini, ima gomila slučajeva. Imao sam ugovor u San Lorenzu, ali su tražili izgovor i rekli mi zbog ovog, onog ne možemo nastaviti. Imamo ekipu koja je zainteresirana za tebe, odlično igra u regionalnoj ligi (Estudiantes de San Luis). Živjet ćeš u hotelu… Poslije zatvora, u hotelu?! Ha-ha-ha…”

Jesi li razmišljao da sebi oduzmeš život?

“Ne. Htio sam samo ubiti odvjetnika. Ha-ha-ha... Oduvjiek sam znao da sam u pravu i branio sam svoje stavove. Ako znaš da je nešto nepravedno…”

Kako danas to utječe na tvoj život?

“Ja sam miran, djeca su već velika i razumiju sve. Santi ima 12 i zna sve. Ide u školu, svejstan je toga jer se pročuje. Victor ima osam. Idu u školu, znate kakvi su klinci… Hvala Bogu ništa im se nije dogodilo, ali ne bih volio čuti da imaju problema zbog toga. Strpali su me u zatvor, a nisam imao veze s tim”.

Na današnji dan (13.4.1911. godine) u Zagrebu je rođen Ivan Ico Hitrec, koji je bio prvi tehnički referent i pročelnik nogometne sekcije Dinama 1945. godine.

Bio je srednjoškolac, a već je zaigrao za – reprezentaciju. Ovo je tek jedna crtica iz dojmljive karijere Ice Hitreca, po mnogima najboljega hrvatskog nogometaša svih vremena.

Hitrec je prvih poslijeratnih godina bio tehnički referent i pročelnik nogometne sekcije u Dinamu, a istodobno je formirao Akademičar, odnosno Mladost, kao nastavak predratnoga HAŠK-a. Nogometna je sekcija ugašena 1955. godine.

Hitreca suvremenici pamte ne samo kao modernoga i vrhunskog nogometaša, već i kao sjajnoga organizatora, pedagoga i ponajprije – humanista. Posebno se istaknuo u doba Drugoga svjetskog rata posvetivši se borbi za spašavanje života svoje obitelji i mnogih drugih stradalnika. Svojim je angažmanom spasio gotovo cijelu obitelj Hirschler i Rosenfeld koji su u zadnji trenutak izbjegli tragičnu sudbinu pred nacističkim naletom.

Rođen je 13. travnja 1911. u Zagrebu, bio je istaknuti napadač zagrebačkog HAŠK-a i državne reprezentacije, a blistavu je karijeru nastavio kao profesionalac u Švicarskoj. Mnogi su ga njegovi suvremenici ocijenili najboljim hrvatskim nogometašem: Franjo Wölfl, Milan Antolković, Ivan Oskar Jazbinšek, Aco Živković, Joža Gillera, Ivica Gajer, Zvonimir Cimermančić, Mirko Kokotović, Leo Lemešić, August Lešnik, Slavko Kodrnja, Frane Matošić...

Svojedobno je i sam Hitrec u svojem dnevniku opisao nogometne početke:

"Prve utakmice u prvoj momčadi HAŠK-a, 19. svibnja 1927. godine, uvijek ću se sjećati. Imao sam golemu tremu. Tadašnji referent dr. Zupančić ukazao mi je povjerenje iako sam imao samo 16 godina i postavio me na desnu spojku. Hajduk nas je tada pobijedio 4:0, ali nekoliko dana kasnije pobijedili smo BSK sa 4:3. U tom sam dvoboju potpuno zadovoljio i sam od tada stalno nastupao u prvoj momčadi. Ujesen 1927. tadašnji podsavezni kapetan Ture Dubravčić postavio me i u reprezentaciju Zagreba na utakmici protiv Graza, ali kao rezervu. Ušao sam u drugom poluvremenu umjesto Martinovića. Bio je to ne samo moj debi u zagrebačkoj reprezentaciji nego i prvi i jedini nastup zajedno sa svojim bratom Rudolfom, desnim halfom.“

Rudolf Hitrec bio je istaknuti nogometaš Građanskog i upravo je on brata Icu lansirao ne veliku scenu:

"Kada je Rudolf čuo da igram u Iliriji, poslao me u HAŠK-ove subjuniore. Bilo je to zanimljivo: moj brat 'purger' poslao me među 'crvene'“, prisjetio se Hitrec u dnevničkim zapisima.

Prvi nastup za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije upisao je kao 17-godišnjak, 10. svibnja 1929. u Bukureštu u pobjedi 3:2. Hitrec je bio strijelac jednog pogotka.

U njegovoj karijeri posebno mjesto ima i utakmica reprezentacija Zagreba i Madrida 1931. godine na igralištu u Kranjčevićevoj. Bila je to ujedno prva noćna utakmica u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Madriđane je predvodio proslavljeni vratar Ricardo Zamora, a utakmicu je s tribina pratilo tada rekordnih 20.000 gledatelja. Na plakatima je pisalo „HITREC protiv ZAMORE“. Reprezentacija Zagreba pobijedila je s 2:1, a Hitrec je slavnom Zamori zabio dva dojmljiva gola. Veliki nogometni zaljubljenik, akademik Marko Kostrenčić, svojedobno je pero novinara Fredija Kramera opisao Hitrecov pogodak Madridu:

"Taj gol neću nikada zaboraviti. Navala je krenula s lijeve strane. Prodirao je Danko Premerl, dobar tehničar, čvrst i okretan. Efektno je prešao u trku jednog protivničkog igrača i vidio Hitreca na visini šesnaesterca. Stajao je okrenut golu. Iza njega nalazila su se dvojica igrača Madrida. Na prvi pogled situacija je izgledala bezopasna. Gledatelji su mirno gledali što se događa, a rezultat je bio 1:1. Hitrec nije zadržao loptu. Primio ju je desnom nogom i tako udario da ga je jedva vidljivim polukrugom zaobišla i kotrljala se poslušno ispred njega. Zatim se brzo okrenuo. Ususret mu je dolazio protivnički branič, a slijeva je ugledao i drugog beka. Prodor je bio moguć samo kroz sredinu između te dvojice. A to se činilo gotovo neizvedivo. U takvoj situaciji svaki drugi igrač bi se prestao boriti. Ali, tu je bio Ico Hitrec, u naletu. Učinio je pokret ramenima udesno pa ulijevo i projurio naprijed. Prevareni braniči otišli su svaki na svoju stranu, a između njih ostala je praznina. I baš tu protrčao je Hitrec, putem koji je sam stvorio majstorskom varkom. Pred njim je stajao kao ukopan slavni Zamora, bio je iznenađen, ali spreman na skok. Hitrec više nije oklijevao. S udaljenosti od 12 metara poslao je projektil u sam kut. Neobranjivo! Bio je to jedan od rijetkih golova koje je Zamora primio. Nikada više nisam vidio takvo majstorstvo" – završio je svoju zanimljivu priču akademik Kostrenčić.

Zagreb - Madrid (2:1), 1931. godine. Veliki dvoboj Hitreca i Zamore

Hitrec je karijeru nastavio u Grasshopers iz Züricha. Angažirao ga je tadašnji menadžer i tajnik Grasshoppersa, Dori Kürschner, a preporučio ga je proslavljeni Hugo Meisl, tvorac austrijskoga "Wunderteama“. Mjesec dana kasnije u Grasshoppersu mu se pridružio i igrač Građanskog Aco Živković. Hitrec je 1932. bio najbolji strijelac Švicarske pri čemu su mu novinari nadjenuli nadimak Wilhelm Tell.

Karijera mu je usporena teškom ozljedom u Lausannei kada mu je Austrijanac Tandler slomio nogu. Oporavak je trajao četiri mjeseca, ali ozljeda je ostavila traga na njegovim nastupima. Po povratku u Zagreb igrao je za Špartu, a potom još jednu sezonu u svom HAŠK-u pri čemu je bio najzaslužniji za osvojeno prvenstvo 1938. godine.

Icina supruga Zita punih je 25 godina, od 1950. do 1975., bila tehnička tajnica u Dinamu. Preminula je u Zagrebu 24. ožujka 1987. godine.

Dinamova je nogometna škola dugo vremena nosila naziva "Hitrec-Kacian“ u spomen na Icu Hitreca i još jednoga prerano preminulog Dinamova nogometaša, Ratka Kaciana, koji nas je napustio u svojoj 32. godini.

Zlatko Mesić rođen je 13.4.1946. u Zagrebu. Krenuo je nogometnom stazom 1957. Tada ga je na igralištu škole na Novoj cesti zapazio Dragutin Franković i pozvao ga u nogometnu školu. Trenirali su ga otad Branko Knez u školi, zatim prof. Varga (privolio ga je 1960. Dinamu), Zajec, Kapetanović, Jazbinšek… Počeo je kao vezni igrač, povučeni centarfor. S Dinamovim juniorima tri godine prvak.

Od 1963. (susreta s Toulouseom) prvotimac. Za prvu momčad službeno nastupio prvi put 10.5.1964. u Zagrebu protiv Metalca (7:1). Igrao kasnije i lijevog beka, krticu u defanzivnoj liniji, ofenzivnog halfa. Igrač zadatka. Bio je važna karika u momčadi koja je osvojila Kup velesajamskih gradova 1967. Također član momčadi koja je 1965. osvojila kup.

Ukupno odigrao 107 službenih utakmica te upisao 3 gola za Dinamo, uz osvojen kup Jugoslavije i Kup velesajmovskih gradova.

Preminuo je 21.1.2020.

Mi ćemo ga pamtiti po još jednoj rečenici koju bi trebalo ponavljati i nadolazećim generacijama. Kad bi ga treneri smjestili na klupu, Mesić bi sa smiješkom rekao: – Znate kaj? U Dinamu je velika stvar biti i rezerva!

António Leonel Vilar Nogueira Sousa, poznatiji kao Tonel rođen je 13.4.1980. u Lourosau (Portugal). Karijeru je započeo u mlađim uzrastima nogometnih klubova Sporting Espinho i FC Porto. U FC Portu je prvotno igrao u B timu (40 utakmica i 1 pogodak) da bi potom bio posuđen Academici iz Coimbre u kojoj je Tonel debitirao kao profesionalac te proveo tri godine (2001 - 2004). Nakon toga nije se vratio u Porto već je u razmjeni igrača otišao u Marítimo iz Madeire gdje ostaje godinu dana.

Tonel 2005. godine potisuje za Sporting iz Lisabona gdje ostaje do 2010. godine i prelaska u Dinamo. S Dinamom je osvojio tri prvenstva i dva kupa, a igrao je i Ligu prvaka u dva navrata. Bio je miljenik navijača zbog svog profesionalnog pristupa i srčanosti.

Za Dinamo je odigrao 86 utakmica i postigao 7 golova.

Sretan 41. rođendan Tonelu :party:

Ángelo Jose Henríquez Iturra rođen je 13.4.1994. u Santiagu u Čileu, a iako se kao klinac profesionalno bavio tenisom ubrzo je prevladala ljubav prema nogometu i njegov silan talent došao do izražaja. Naime, prije punoljetnosti je zaigrao za prvu momčad, zabio 15 pogodaka i oduševio u dresu mladih reprezentacije Čilea te si tako zaradio transfer u jedan od najvećih klubova svijeta – Manchester United. Po dolasku na Old Trafford mladi napadač je trenirao s prvom momčadi, a igrao za mladu da bi (po)najveći nogometni menadžer svih vremena Sir Alex Ferguson koji ga je doveo ubrzo otišao u mirovinu, a Angelo na posudbu. Prvo je nekoliko mjeseci igrao za Wigan s kojim je osvojio FA kup, a potom godinu dana proveo u španjolskoj Zaragozi.

Mladi napadač početkom kolovoza 2014. senzacionalno je potpisao za Dinamo; prvo na jednogodišnju posudbu da bi na kraju sezone Modri otkupili njegov ugovor. Kako i ne bi kada je Angelo u prvoj sezoni zabio 29 golova, bio najbolji strijelac momčadi, a kao kruna fantastične godine bilo je osvajanje Copa Americe sa Čileom.

Nakon toga je sve više padao u formi, možda i Dinamova greška da nije dobio više odmora nakon Cope, pa je 2018. otišao u meksički Atlas a već pola godine nakon se vratio kući, u Universidad de Chile. Ni tamo nije pokazivao ni trunke talenta 2 sezone no u zadnjih 8 utakmica zabio je 6 golova te je ponovno pozvan u reprezentaciju Čilea.

S obzirom na to da tek slavi 27.rođendan možda ipak ima vremena da još jednom pokaže zašto je svojedobno smatran jednim od najvećih južnoameričkih talenata.

S Dinamom je osvojio po 3 naslova prvaka i kupa, te upisao 129 nastupa i 51 pogodak.

Sretan 27. rođendan Angelu :party:

kakva je ono sezona bila za njega.. i kakav misterij po povratku. Drugi igrač.

Jbt, tek mu 27, nekako sam imao dojam da je u 30tima vec :lol:

Ante Ćorić rođen je 14.4.1997. u Zagrebu. S pet godina počeo je trenirati nogomet u Hrvatskom dragovoljcu. Nakon toga je igrao za mlađe uzraste Zagreba i Red Bull Salzburga. Iz Austrije u Dinamo stiže 2013. godine kao jedan od najtalentiranijih mladih igrača u Hrvatskoj, a već sa 17 godina upisao je službeni nastup za Dinamo. Iz Dinama je otišao u Romu za koju je odigrao samo 48 minuta te selio na posudbe u Almeriu, Venlo i trenutno u Olimpiju iz Ljubljane. Karijera u ozbiljnom padu zbog nezrelosti, neispunjenog talenta i slabije igre u oba smjera.

Za Dinamo je odigrao 143 utakmice i postigao 23 gola te osvojio 4 prvenstva i 3 kupa.

Sretan 24.rođendan Anti :party:

Ilegalno betoniraju privatnu plažu ispred vile Luke Modrića?

U jebote, svjetsko čudo!

Kad Valamar ili bilo koji strani hotelski lanac modificira obalu to je uredjenje odnosno investicija, a kad betonira Modrić ili Kerum, onda je devastacija.

Faking Zapadna obala je najbolje kaj se u Splitu napravilo nakon Poljuda.

Recimo zadarske orgulje, pozdrav Suncu ili marine nisu devastacija odnosno intervencija. Čudi me da se i za to nisu skupile udruge ili za instalaciju križeva za vatrogasce na Kornatima.

Recimo kampovi nisu devastacija nego poželjno ulaganje.

Ili recimo vjetroelektrane. To tak lijepo izgleda na nekom brdu za poželiti.

Mirko Kokotović rođen je 15.4.1913. u Lukavcu (BiH). Nadimak Koka. Sa 17 godina, svega 160 cm visok i 55 kg težak, debitirao je krajem travnja 1930. za Građanski protiv Šparte (3:2). Nosio plavi dres sve do 1949. i osvojio je 4 državna prvenstva. S velikim uspjehom igrao lijevog pomagača i lijevo krilo, zahvaljujući brzini, visokoj tehnici, prodornosti i odličnom pregledu igre.

Sa 17 godina bio je član reprezentacije Zagreba, a sa 18 godina debitirao je za reprezentaciju Jugoslavije, za koju je odigrao 23 utakmice i postigao 4 pogotka (1931-39). Za hrvatsku reprezentaciju nastupio 15 puta; prvi put 1940. u Zagrebu protiv Švicarske (4:0), a posljednji put 1944. u Zagrebu protiv Slovačke (7:3). Bio je član izvrsnoga pomoćnog reda Građanskog i reprezentacije: Lechner–Jazbinšek–Kokotović. Nakon Hügla bio je kapetan Građanskog, a bio je i prvi igrač Dinama s kapetanskom vrpcom. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu, vodio je Dinamo, Odred iz Ljubljane, Borac iz Banje Luke, Lokomotivu iz Zagreba, Varteks, Kozaru iz Bosanske Gradiške, Velež iz Mostara, a u inozemstvu radio je u Turskoj, Grčkoj i na Cipru. Umro 1988. u Zagrebu.

Naslovi s klubom: 3x liga Jugoslavije, 1x liga NDH, 1x prvenstvo Hrv-slo lige, 2x liga ZNP, 1x kup ZNP, 3x Zimski kup, 1x Hrvatski kup

Dobra majica :cool:

Olmić.

Mario Mandžukić nije prihvatio plaću za treći mjesec, jer nije bio u mogućnosti igrati i pomoći ekipi. Unatoč tome, nogometni klub Milan je njegovu plaću za treći mjesec proslijedio u dobrotvorne svrhe. To je i potvrdio predsjednik Milana, Paolo Scaroni.

Veliki igrač :ok: