ali bez vrha grupe ovo ništa ne bi bilo moguće. — marcio amoroso

Dečki koji su planski i sustavno institucionalno i medijski čerečeni još sa počecima u 2007. godini.
Barabe koje su krenule bez novaca, čistim srcem i odbijali bilo kakvu suradnju sa kriminalcima i policijom što je dovelo do progona neviđenog u navijačkom svijetu. Godinama su znali samo za patnju i mržnju, nikada za radost. Borili se sa tisuće prijava, zabrana i kazni. Sa dugovima i životnim problemima.

Ali to su Bad Blue Boysi.
Gradski mangupi koji na svoja uvjerenja i ideale nisu kao neki stavili cifru iskazanu u kunama ili eurima već su hodali po najzajebanijim gostovanjima po Europi sa ucijenjenim glavama, bez ikakve dozvole, traženi od svih mogućih uključenih instrumenata represije i stajali na crtu svima.
Frajeri koji su se svojevremeno odrekli svjetala Lige Prvaka i odabrali progone, zabrane i život jednom nogom u zatvoru.

Samo zbog Dinama.
Ne zbog para, ne zbog privilegija i beneficija. Koje su im mogle biti isporučene na način da im ih u tom trenutku jedan od najmoćnijih ljudi u državi donese sa mašnicom. Samo su ga trebali pitati.

Dečki koji su u svijetu i društvu koje poznaje samo korupciju i nemoral, u društvu sa rupetinom od mentaliteta uspjeli zaključiti priču o članski ustrojenom klubu.
Naučiti ljude da su oni jedina konstanta i da su oni klub.
Svaki put počinje odlukom o cilju. A cilj BBB-a je cijelo vrijeme bio samo jedan. Dinamo kao klub svih svojih članova, svih svojih navijača. Klub koji će navijače uvažavati, koji će radi njih postojati i s njima živjeti. Klub čiju će skupštinu, uz ostale, činiti upravo ti navijači bez kojih klub nema smisla.

Neki su se na tom putu umorili. Neki su odustali. Neki su se prodali.
Ali na kraju su uspjeli!

Ima jedan poznati govor iz povijesti u kojem se ističe rečenica (malo parafraziram) - nikad u povijesti toliko mnogo ljudi nije dugovalo toliko mnogo takvoj nekolicini. Ako gledamo povijest našeg Kluba, to doista vrijedi za sve nas i ovo što se upravo događa. Ako sam prije 15 godina u kontekstu Dinama mogao reći da tugujem, danas mogu reći da dugujem. Ali došlo je vrijeme da se taj dug vrati jer ta spomenuta nekolicina ljudi nije prošla to što jest uzalud. Vratit ćemo im dug dolaskom na utakmice, prateći Dinamo gdje god bio, pjesmom i dlanovima, podrškom kad bude teško jer novo "teško" nije usporedivo s onim koje je iza njih. Dug se vraća učlanjenjem, zastavicom na retrovizoru, majicom s najljepšim grbom. Vraća se podrškom zakladi "Nema predaje", vraća se tako da kao dinamovci i dinamovke budemo korisni sebi, drugima, Klubu, gradovima i državama u kojima živimo dok plavu boju nosimo s ponosom.

Ideja članskog, građanskog Dinama je obranjena i živi. Na nama je da ju razvijamo i širimo, a nijedan doprinos nije premalen, baš kao što nije ni dovoljan. Nemojte stati, budite sretni što živite u ovom vremenu. Gotovo otkad pamtim postojao je antagonizam između tribine i vodstva kluba, a danas su tribine te koje će birati. Uz tu sinergiju, nema nam granica osim onih koje si sami nametnemo. Budućnost je svijetla i plava, veselimo se!

Zeko je broj 1 u Dinamovoj povijesti i zato mi je bilo teško gledat onu ljestvicu najboljih igrača gdje je dobio sramotno mali postotak - a Zeko je prije svega bio vrhunski (možda i najbolji) igrač kojeg smo imali

Drago mi je da će ga povijest pamtiti i po ovim drugim stvarima, po hrabrosti, po prepoznavanju trenutka i po beskompromisnoj borbi za ono u kaj vjeruje

Meni je pola rodbine za Dinamo (ZG i okolica), a pola za Hajduk (strana iz Dalmacije), ali za mene doslovno nije postojalo ništa osim Dinama, odmah sam si odredio put i ni u najcrnije doba me nisu mogli odvući od Dinama, bio sam buntovan i furao svoju priču kao klinac. Dok su Boysi prolazili najveću represiju sam imao tek 10ak godina i makar su nam rivali u tom periodu imali gledatelje, cijeli hype oko sebe, a mi sve suprotno od toga ja sam znao da će ovaj dan jednom doći. Možete zamisliti kako je nama tadašnjim klincima bilo odrastati uz takav Dinamo i prazne tribine, proslave naslova pred 100 ljudi, presice našmrkanog, vrijeđanja, podjele, sramote u Europi, svakakve likove koji su prolazili kroz klupske hodnike, a doslovno te nitko ne razumije, sprdaju te, u to je vrijeme bilo popularnije navijati za Chelsea nego za Dinamo. Ja sam tada zbog svih tih sranja, priča starijih koji su prolazili kroz represiju odlučio ne ići na utakmice sve dok na njih ne krenu Boysi, sjećam se da me stari 2015. iznenadio s kartama za Arsenal u LP, a ja sam odbio ići, ništa mu nije bilo jasno haha, i iako sam gorio od želje da odem na Dinamo, znao sam da je "pogrešno". Onda su se i Boysi vratili pa sam i ja krenuo napokon redovno na utakmice, pa sam malo volontirao i za DTSM na što sam iznimno ponosan. Sjećam se prosvjeda protiv privatizacije, možda i najvažniji, na tom nas je prosvjedu bilo oko tisuću, ljudima jednostavno nije bilo jasno i nije ih bilo briga za Dinamo. Par dana prije nego što smo igrali sa Shaktarom, bila je utakmica s Inter Zaprešićem, red za Shaktar je bio kilometarski, a u redu za Inter ravno 10 ljudi, na stadionu nas možda 2 tisuće. Sad pak imamo sve ono o čemu smo sanjali, ja nisam napravio ništa puno osim što sam u onoj akciji učlanjivanja učlanio par ljudi i uvijek svojim prisustvom davao podršku, vjerujem da je takvih dosta, ali najveća hvala ide grupi i Dinamovom proljeću, bez njih to ne bi bilo moguće.
I sad se vraćam na početak teksta, to što sam ja kao klinac odrastao uz sve ovo što sam naveo, prazne tribine, okršaje i zatrovanu atmosferu oko kluba, ljude koji ne razumiju zašto uopće pratiš Dinamo, pa kod drugih je bolje, pa kriminalci ste, pa nemate navijače, pa svaka titula vam je namještena nas nije pokolebalo u ljubavi prema našoj stvari. I to što neki od nas nisu imali privilegiju odrastati uz Dinamo 80-ih ili Kužeov Dinamo, nego uz ovaj zatrovani i okupirani ne znači da sadašnji klinci moraju odrastati uz takav Dinamo nego će odrastati uz Dinamo sa 60k članova, punim tribinama i Dinamom kojeg vode pravi ljudi, pravi dinamovci i to je najveća pobjeda. Na nama je da sada čuvamo naš klub!

kada sam pisao ranije o toj borbi, pisao sam upravo i to sto ste i Vi pisali.
Borba nije prestala,ona je trajala. Nekada intenzitetom vise,nekad manje. Puno ljudi se tu generacijama promijenilo i dalo svoj doprinos. Svaka kap je cinila vodotok promjena. Svaka generacija u svojem trenutku zrelosti i napona snage i trenutnih dogadjaja. Bilo je i losih poteza i razjedinjavanja ali na kraju uspjeli smo. Uspjeli smo svi skupa.
Mi stariji sjecamo se svih onih vremena od samog osnutka grupe,crtanja prvog bulldoga, prvih transparenata kao esencije navijaca najprije po kvartovima pa dalje sve do danas. Ja sam kod osnivanja grupe imao 14g.i ugledao se na starije tada i ucio od njih.
Od samog pocetka te borbe sa dinamom za ovu drzavu pa do borbe protiv drzave i onda protiv pojedinaca za dinamo i to traje vec nekoliko desetljeca.
Ono sto sve generacije objedinjava je taj kontinuitet do danas,jucer.
Zato je vazno da smo svi i dalje zajedno za dinamo i da nema vise ili manje zasluznih. Svakako je cinjenica da su neki zasluzniji i njima treba odati pocast i priznanje. Jer nismo svi potegnuli isto. Ali smo i su bili tu.
Tesko je reci da li je onda ili sada bilo bitnije.
Kada smo branili maksimir i trazili i branili hrvatsku ili kada smo vracali ime ili terali nepozeljne iz kluba, lopove i ine politicare ili sada kada imamo izbore i statut.
Sve to skupa ja vidim kao jedan kontinuirani proces koji je trajao preko 35 godina i tisuce nas je u tome sudjelovalo sa istim ciljem netko aktivnije neko manje aktivan ali je bio tu.... Slobodan Dinamo.
Zato mi je drago i mislim da ce i buduce generacije to nastaviti bastiniti dalje. Ali i mi smo jos zivi (nazalost neki od nas su nas napustili) mozda neki i umorni ali i dalje sudjelujemo naravno sada na drugi nacin ali smo i dalje tu.
Ta generacijska solidarnost medju nema ne treba prestati, nju treba promovirati i njegovati.
Dinamo Zagreb iznad svih :victory:

Šta još reći, a da već nije napisano? Bolje od ovih upisa zaista ne može… samo guštam, upijam i čitam po nekoliko puta. Hvala vam, momci. :clap:

Kad smo kod Zeke, stvarno kapa dole kaj je uvijek uskočio kad je trebalo i bio za nas navijače, a svaka čast i za petero djece kaj ima, tek sad vidim to :clap:

Tu se dosta toga napisalo o vremenima pljačke kluba i otimanja kluba od navijača. O vremenima borbe za demokraciju i borbe protiv iskorištavnja imena i kluba Dinamo u privatne svrhe. I meni dođe da svašta napišem i opišem iz tih dana iz vlastitog iskustva ali iskreno osjećam gađenje. Ponosan na svaki trenutak borbe i osobne i kolektivne ,volio bi da se sjećam tih dana ali ne previše. Ti dani su svakom osobno na čast ili sramotu. Kako kome , svako zna za sebe. Želim da u budućnosti moja djeca i unuci gledaju Dinamo kroz nogomet i sport. Kroz nogometne borbe, kroz nogometne uspjehe i poraze.

Napisat ću samo jednu usporedbu iz tih vremena sa današnjim. Tada utakmice lige prvaka se nisu pratile ni po kvartovskim bircevima, kamoli stadionima. Tada su stadioni zjapili prazni europskim večerima, u bircevima su se skupljali lokalni cugeri i na kladomatima lupali zihericu okladu, a to je da će Dinamo primit par komada. Pitanje je samo bilo sa kolko golova u mreži će se osramotit Dinamo te večeri. Od Dinama se po zagrebačkim bircevima radila šprdancija. Danas na Vukovaru u HNLu usred sezone godišnjih odmora pun stadion pun Maksimir. Ljudi izgaraju za Dinamo. Ljudi jedva čekaju sljedeću utakmicu. Ne europsku nego utakmicu protiv Vukovara ili Istre. Zagreb živi nogomet Zagreb živi Dinamo.

Zeko je naš Beckenbauer - legenda u svim aspektima i fazama djelovanja u klubu, čudo kako je uvijek odabrao ispravnu stvar. Dinamov med i mlijeko!