Što dalje vrijeme ide, sve više sam uvjeren u prefontaine teoriju. Nizozemac u žiriju, vjerojatno je dobar s Fabijanićem i Plejićem. Njih dvojica odluče iznjedriti kapitalni projekt samo za sebe i svoju degeneričnu kliku. Kontaktiraju nizozemca, jel imaš kakav studio? Kaže da ima neke dečke u uredu pored, ali samo su dizajnirali kupaonice i terase. Nije problem, ionako će Plejić i Fabijanić sve dizajnirati, oni neka se prijave. Ne treba detaljna razrada svega, to će se naknadno razviti. Nizozemac ipak idi iz žirija da slučajno ne padne projekt.

Nisam prvi ovdje o teorijama zavjere, ali kako ovi krvlju brane ovaj projekt, kako se sve slučajno potrefilo da su ovi jedni pored drugih, kako ovi debili talijanski nemaju ništa dodatno za pokazat (jer su i ovo nekako jedva renderirali), kako svi drugi studiji imaju milijun materijala. Jednostavno je prečudno sve — Paggini

Kolilo god bizarno zvucala ova teorije, uopce se ne bi cudio da je neka takva spika u igri, ak ne ovo, nekaj slicno.
U natjecaju 99 posto radova je napravljeno onako kako je pisalo u preporuci natjecaja, a pobjedi bas taj koji nije postovao preporuku. I ok, mogu se sad oni vadit na tehnikalije. "Bila je preporuka a ne uvjet", ma ok. Ali ne moze mi nitko reci da to nije neobicno.

sve pet nema ljutnje stari, al više manje sam sve već rekao i dodatno odgovaranje svakome je samo ponavljanje koje vjerojatno više ne pridonosi raspravi već ispada da radim od sebe forumsko zaštitno lice frizura glavnog promotora odabranog projekta.

Informacija sa SSC, korisnik JamMaker:

grupa sudionika natječaja pripremaju kolektivnu žablu zbog nepoštivanja procedure i ne usklađenosti kritrija ocjenjivanja te preskakanja koraka u donošenju odluka i početku eliminiranja radova.

Ovi kaj brane stadion su tip likova koji u drustvu top zgodnih zena napadaju tenk frendicu jer kuzis buraz, ona nije ko ove druge lutkice

to je dobra vijest

Vjerojatno sada više nije bitno, ali primjetio sam da stadion u pobjedničkom rješenju, a koliko sam vidio i dosta drugih, nisu baš odmaknuti od Maksimirske. Što više, teren kod pobjedničkog rješenja je sjevernije nego na sadašnjem stadionu.
Ako se dobro sjećam, glavni razlog da se nije moglo graditi tribinu po tribinu je bio taj da se ne može igrati za vrijeme gradnje jer se teren mora pomaknuti južnije. Da teren ostaje na istom mjestu, s novim manjim sjeverom bi se dobilo još više mjesta do tramvaja nego u ovom rješenju.

jako dobro opazanje, mislim da nema nijedan koji se onak 50m odmaknuo od Maksimirske, što bi meni osobno bio jedan od glavnih uvjeta

iskreno trojica "eksperata" odlucuju o 180+miliona eura projektu i onda ekpertno uvjeravaju ostale neeksperte da je ovo najbolje. A ovi neekspertni Dudeki im slijepo vjeruju.
Prevelika je lova u pitanju i preveliki posao da bi bas sve bilo po PS-u i da ne bi bilo nekih skrivenih interesa koje treba naknadno zadovoljiti i ugurati pogotovo sto nakon izbora treba ukljuciti jos tko zna koliko "strucnjaka" sto domacih sto inozemnih koji ce se "morati" ukljuciti u projekt,itd.
Ne tvrdim da je tu nesto mutno,no da nesto smrducka onak na prvu i drugu buduci se ovo gura od tih ljudi kao da nema sutra i da nema drugo ni trece malo je cudno.

kako ovi debili talijanski nemaju ništa dodatno za pokazat (jer su i ovo nekako jedva renderirali), kako svi drugi studiji imaju milijun materijala. Jednostavno je prečudno sve. — Paggini

I još jedna zanimljiva stvar, Plejić jučer (ili možda danas) u intervjuu na nekom od medija govori kako ćemo vidjeti apsolutnu genijalnost ovog projekta kad vidimo materijale sa cijelom vizualizacijom sad brzo, organizirat će oni pressicu i sve pokazati.

Kako on zna kako izgleda projekt kad ni talijani ne znaju? Nigdje nisu objavili ništa osim siromašnog PDF-a.
Kako on zna kad će se to javnosti pokazati kad talijani nemaju pojma već "prate situaciju"?
Što je to sve u vizualizaciji što nije već na renderu i zašto prije onda nije objavljeno da se i mi oduševimo a ne da pola države sere po izboru, a pola po Bobanu jer je to izabrao?

Ovo je moja najdraža teorija zavjere i svakim danom sve više vjerujem da ova dvojica talijana nisu samo pala s Marsa na natječaj.

Znači, Boban, Senf i Ministar su Dudeki, ostali članovi žirija također? Znači da nama klub vodi Dudek?

Čestitam.

Al najjači je Plejić koji jedva čeka sastanak sa Boysima da im 1 na 1 objasni kako su oni u krivu i da stadion ima sve šta oni zahtjevaju :lol: — Mi smo uz tebe

Ovo je neka zajebancija ili je ozbiljno ovo izjavio?

neekspertni Dudeki.
Frende, sto se tice arhitekture, neekspertni Dudeki.
Kujsis?

grupa sudionika natječaja pripremaju kolektivnu žablu — Denle

Nemaju jos puno vremena...

Zapravo ne kužim. Hoćeš reći da su njih trojica veći neekspertni Dudeki nego većina najvijača ovdje i po drugim medijima?

Ako se nekome da čitati. Tekst je preuzet sa Facebooka. Gdin. Miroslav Kicic.

Turina nije doskočica. Ali nije ni kriterij.

Nakon predstavljanja pobjedničkog rješenja za novi Maksimir, rasprava je očekivano skliznula u ukus. Jednima je to futuristička arena, drugima betonski bunker. Jedni govore o hrabrosti, drugi o ružnoći.
Postoji, međutim, pitanje koje s ukusom nema nikakve veze. Otvorio ga je, nehotice, sam predsjednik Ocjenjivačkog suda.

Odgovarajući na kritike, arhitekt Toma Plejić rekao je da povezivanje sa starim stadionom „na neki način nije bila intencija ovoga natječaja“. Dodao je da je natječaj tražio rješenje za novi stadion i da je pobjednički rad jedini od 88 pristiglih povukao paralelu sa starim Maksimirom. Ocjenjivački sud je, prema njegovim riječima, kroz analizu svih radova prepoznao vrijednost upravo te poveznice.
Pročitajmo to polako. Natječaj nešto nije tražio. Jedan je rad to ipak ponudio. Žiri je u tome prepoznao vrijednost. I taj je rad pobijedio.

U službenom obrazloženju prve nagrade ta poveznica nije usputna napomena. Obrazloženje počinje tvrdnjom da su identitet i duh izvornog stadiona polazište koncepcije. Zatim hvali prijedlog jer „inventivno reinterpretira izvorne kvalitete Turinina stadiona: lakoću lebdećih ploča, autonomiju tribina, monumentalnost konstrukcije i presudnu ulogu praznina“. Turina nije fusnota. Turina je okosnica legitimacije.

Osamdeset i sedam timova pročitalo je isti program

Stručni kriteriji iz uvjeta natječaja su četiri: savladavanje prostorno-programskih uvjeta, cjelovitost urbanističko-arhitektonske ideje, ekonomičnost ostvarenja te doprinos kvaliteti građenja, javnim prostorima i održivosti. U njima nema Turine, ni kao zahtjeva ni kao posebno vrednovane kategorije.
Činjenica da je samo jedan rad od 88 povukao paralelu sa starim stadionom nije dokaz genijalnosti tog rada. Ona je prije svega dokaz o tome kako je program bio napisan. Osamdeset i sedam timova iz više od dvadeset zemalja, među njima i vrlo iskusni stadionski projektanti, pročitalo je isti dokument. Nitko od njih u njemu nije prepoznao poziv na dijalog s Turinom. To nije kolektivni propust natjecatelja. To je vjerno čitanje teksta koji to nije tražio, a predsjednik žirija to i potvrđuje.

Natječaj nije kviz

Arhitektonski natječaj počiva na jednostavnom dogovoru. Naručitelj unaprijed kaže što traži i po čemu će se ocjenjivati. Natjecatelji daju mjesec rada da bi odgovorili upravo na to. Anonimnost i međunarodni žiri štite taj dogovor, ali ga ne zamjenjuju.
Ako se vrijednost koja „nije bila intencija natječaja“ pokaže kao jedna od ključnih vrijednosti pobjedničkog rada, dogovor je narušen. Ne formalno, nego sadržajno. Žiri ima pravo prepoznati kvalitetu koju nije predvidio. Nema pravo da ta nepredviđena kvaliteta, bez ikakve objave, postane odlučujuća mjera.

Tu nastaje pitanje na koje nitko ne može odgovoriti: koliko bi od tih 87 timova ponudilo vlastitu, možda i uvjerljiviju interpretaciju Turine da su znali da se to cijeni? Poanta nije da bi neki drugi rad bio bolji. Poanta je da to više ne možemo znati. Kad se kriterij pojavi nakon predaje, natjecanje se ne vodi među 88 rješenja. Vodi se između jednog rada i 87 radova koji su igrali drugu igru.
Zato je legitimno tražiti ono što bi trebalo biti samorazumljivo. Pod koji je od četiri službena kriterija svrstana poveznica s Turinom i kolika joj je težina dana?

Kojeg Turinu?

Pretpostavimo ipak da je poziv na Turinu opravdan. Tada se mora odgovoriti na pitanje koje obrazloženje zaobilazi: na kojeg se Turinu poziva?
Vladimir Turina je 1946., s Franjom Neidhardtom i konstruktorom Eugenom Erlichom, zamislio Maksimir kao zelenu arenu u pejzažu. Bila je to potkova otvorena prema perivoju, s dijelom gledališta nasutim u teren i s vizurama prema šumi i Medvednici. Konstrukcija zapadne tribine bila je snažna i izražajna. Ali cjelina je bila zamišljena kao stadion koji postaje dio krajolika, a ne objekt koji ga nadvladava.
Taj stadion nikada nije dovršen onako kako je zamišljen. Istočna tribina iz 1961., južna iz druge polovice šezdesetih i kasnije intervencije postupno su zatvarale izvorni koncept. Hrvatska tehnička enciklopedija bilježi da se to događalo usprkos Turininu snažnom protivljenju i da je prvobitna ideja danas gotovo neprepoznatljiva.

Na što se onda žiri poziva? Na izvornu prostornu ideju otvorenosti? Na konstrukciju zapadne tribine? Ili na današnji kompromisni kompleks, koji je Turina osporavao? Tko se poziva na Turinu, mora reći na kojega. Inače Turina prestaje biti arhitekt i postaje žig autentičnosti.

Beton nije Turina

Obrazloženje žirija tvrdi da projekt reinterpretira lakoću, autonomiju tribina, monumentalnost i praznine. Isti tekst pobjednički rad opisuje kao četiri volumena u gotovo suprematističkoj kompoziciji, s armiranobetonskim tribinama sirovog i robusnog karaktera.
Monumentalnost i beton doista pripadaju Turininu Maksimiru. Ali iz toga ne slijedi da je monumentalni betonski volumen nastavak Turine. Dvije zgrade nemaju isti ideju samo zato što su izlivene od istog materijala. Turina bitna ideja bila je odnos: arhitekture i praznine, tribine i pejzaža, stadiona i perivoja. Beton je bio sredstvo te ideje, a ne njezin sadržaj.

Indikativno je i ono što žiri piše u preporukama za daljnju razradu. Traži da se dodatno artikuliraju otvoreni uglovi i da kosi zidovi evakuacijskih pravaca budu propusniji. Traži i da se sjeverna granica prema parku oblikuje kao „otvorena i nastanjiva stoa, a ne zatvorena sigurnosna kulisa u šumi. Ako povezanost s parkom tek treba doseći, ona je obećanje. A obećanje nije kvaliteta koja je mogla odlučiti natječaj.

Stadion nije spomenik

Na kraju ostaje najjednostavnije pitanje: zašto bi dijalog s Turinom uopće trebao biti presudan?
Novi Maksimir nije memorijal. To je sportska građevina koja će biti izgrađena javnim novcem, koja mora desetljećima služiti Dinamu, Zagrebu i reprezentaciji. Njezina se kvaliteta mjeri time kako funkcionira na dan utakmice i bez nje. Mjeri se i time kako se gledatelji kreću i kako se evakuiraju, kakva je vidljivost i akustika, koliko je konstrukcija racionalna, koliko košta održavanje i kako se objekt prilagođava vremenu. Turina može biti referenca, povijesni sloj, inspiracija i dio identiteta mjesta. Ne može biti zamjena ni za jedno od tih pitanja.

Postoji i dublja ironija. Turina 1946. nije projektirao stadion koji izgleda kao djelo nekoga prije njega. Rješavao je probleme svojega vremena, pejzaž, konstrukciju i masu ljudi, do kraja i bez nostalgije. Zato je ostao važan. Autentično nasljeđe Turine nije stadion koji ga citira, nego stadion koji jednako radikalno rješava probleme našega vremena. Po tom mjerilu, interpretacija interpretacije najmanje je turinovski mogući odgovor.

Ovaj tekst ne tvrdi da je natječaj formalno nepravilno proveden. Ne tvrdi ni da je pobjednički rad loš, ni da bi neki drugi bio bolji. Tvrdi nešto uže i teže osporivo: da je jedna od ključnih vrijednosti kojom se opravdava izbor, prema riječima samog predsjednika Ocjenjivačkog suda, bila izvan onoga što je natječaj tražio.

Iz toga proizlaze tri pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor.

Prvo, pod koji je od službenih kriterija svrstana poveznica s Turinom i kolika joj je težina dana?

Drugo, na koju se točno Turininu ideju žiri poziva kad govori o reinterpretaciji?

Treće, kako se povezanost sa zelenim Maksimirom može navoditi kao kvaliteta rada ako je žiri istodobno traži kao preporuku za doradu?

Turina nije doskočica. Bio je jedan od najvećih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća i zaslužuje ozbiljno čitanje. Upravo zato se ne smije postati naknadni kriterij ni retorički alibi. Baština nije argument koji se podrazumijeva. Baština je argument koji tek treba dokazati.