Još uvijek imam doma 2-3 šala i kape kaj su dijelili uz karte za PAOK. — Mr Anderson

Kwedi
14
e, da ste bili na zapadu gore, uz harmoniku bi vam bilo toplije... — Kwedi

Evo video sa harmonikom

:cool:

A sto se tice salova i kapa, mi sa godisnjim kartama smo popusili foru od kluba kao i obicno jer samo uz kupnju karte si dobio sal i kapu, naravno jebo sam im mamicu preko emaila ali nista, odgovor je bio da smo mi dobili loptu uz kupovinu godisnjih.. Ja opet napisem kontra email, da smo mi kupili godisnje bez obzira na utakmice i protivnika i na poklone i da se treba cijeniti takvi navijaci ili gledatelji, a ovi sto sto su kupili kartu zbog kape i salova 80% nece im kroz sezonu vise niti doci.. Tu je rasprava zavrsila

Evo kako je svijet izgledao kad je Dinamo zadnji put prezimio u Europi


PUNIH 48 godina traje agonija Dinamovih navijača. Skoro pola stoljeća klub iz Maksimira nije uhvatio proljeće u Europi. Pokojni Tomica Židak na račun Dinamovog europskog prokletstva napisao je tisuće kartica teksta, a brojne generacije navijača Modrih za zlu su kob okrivljavale čak i čudne podzemne vode ispod maksimirskog stadiona.

Imao je Dinamo jake momčadi tijekom ovih 48 godina, nije da nije, ali nijedna nije napravila ono što je uspjelo momčadi koju su činili Dautbegović, Cvek, Ramljak, Pirić, Belin, Gračanin, Rora, Gucmirtl, Blašković, Novak, Vabec. U proljeće 1970. godine Dinamo je u četvrtfinalu sad već bivšeg Kupa kupova igrao protiv Schalkea. Nijemci su na Maksimiru slavili 3:1 i 1:0 u Gelsenkirchenu.

Uvedeni crveni i žuti kartoni

Te 1970. reprezentacija Brazila predvođena Peleom osvojila je po treći put naslov prvaka svijeta dobivši pokal Julesa Rimeta u trajno vlasništvo. Na istom prvenstvu prvi put su uvedene zamjene igrača, a suci su premijerno u džepovima imali žute i crvene kartone.Te 1970. reprezentacija Jugoslavije predvođena Krešom Ćosićem, Petrom Skansijem i Ratom Tvrdićem u Ljubljani je osvojila svoj prvi naslov prvaka svijeta u košarci i nakon toga ništa više u jugoslavenskoj košarci nije bilo isto. Legendarna Margaret Court osvojila je sva četiri Grand Slam turnira u tenisu, a prvak Europe u nogometu bio je nizozemski Feyenoord.

Iste je godine Varese započeo svoj monstruozni niz haranja europskom košarkom. Te 1970. prvak Jugoslavije u nogometu bila je Crvena zvezda, a u košarci ljubljanska Olimpija. U Parizu je iste godine osnovan PSG, a košarkaši New York Knicksa osvojili su svoj prvi od dva naslova NBA prvaka. Te 1970. ne samo da nije postojala Liga prvaka (igrao se stari dobri Kup europskih prvaka) nego nije bilo ni Kupa UEFA-e, a umjesto njega igrao se Dinamu toliko drag Kup velesajamskih gradova.

Rat u Vijetnamu još je trajao, a onaj hladni tek će kulminirati. Na čelu SAD-a bio je Richard Nixon, a SSSR-a Leonid Brežnjev. Beatlesi su se raspali koncem godine, a Oscara za najbolji film dobio je ''Ponoćni kauboj'', prvi i jedini Akademijinom nagradom nagrađen film zabranjen za mlađe od 18. U Jugoslaviji čak nije bilo ni ''Alana Forda'' jer on će se na kioscima pojaviti tek dvije godine kasnije.

Godine 1970. od predoziranja su umrli pjevačica Janis Joplin i legendarni Jimi Hendrix, a na rock festivali na Isle of Wightu okupilo se više od 600.000 ljudi. Iran je bio napredna država u kojoj se nisu vješali homoseksualci, a Libanon i njegov glavni grad Beirut tek je čekalo ono najgore. Baš kao i Kambodžu. Baš kao i gotovo cijelu Srednju i Južnu Ameriku. A dva desetljeća kasnije i bivšu Jugoslaviju.

"Houston, we have a problem"

Popularni "Jumbo jet" odradio je prvi komercijalni let u svojoj povijesti. Revolucionarni Boeing 747 danas propale kompanije Pan Am prevezao je 323 putnika na letu iz New Yorka u London. Do danas ih je proizvedeno ukupno 1548 i smatraju se jednim od najuspješnijih zrakoplova u povijesti. Concorde, nadzvučni putnički avion, 1970. godine je na testiranju prvi put probio zvučni zid.

"Houston, we have a problem", kultna je rečenica koju je John Swigert zgovorio kontroli misije u Houstonu nakon što je shvatio da je njegov Apollo 13 nepovratno oštećen zbog čega je povratak njega, Jamesa Lovella i Freda Haisea iz svemira bio vrlo upitan. Apollo 13 se na kraju velikom srećom vratio na Zemlju, a o njihovom problemu snimljen je i film.

Te 1970. svijet je izgledao posve drugačije nego danas. Nije bilo interneta, nije bilo društvenih mreža, čak ni mobitela, većina televizora bila je crno-bijela, a nogometne lopte nisu izgledale kao da ih je dizajnirala Kim Kardashian na speedu. Tada su se djeca igrala na ulici, a ne ispred računala. Sportašima, čak i onim najvećima, tada je bilo dozvoljeno da budu boemi, ljudi sa svojim mušicama, ali i sa stavom, kičmom i karakterom.

Dvostruko manje ljudi na Zemlji nego danas

Možda i najluđi podatak od svih ovih jest onaj da je na Zemlji 1970. godine živjelo samo 3,63 milijarde ljudi, a najmnogoljudniji grad bio je Tokyo s 20,5 milijuna stanovnika. Danas na svijetu živi 7,6 milijardi, a prema zadnjim istraživanjima Tokyo je i dalje najmnogoljudniji grad s čak 38 milijuna stanovnika. Zagreb je imao 602.000 stanovnika u usporedbi s današje 802 tisuće.

anašnje sportske zvijezde nisu bile ni u planu, a nije se rodio čak ni velik broj današnjih trenera. Nenad Bjelica, trener koji je na fantastičnom putu da Dinamu donese povijesni rezultat, rodio se godinu dana nakon što su Modri posljednji put prezimili u Europi, a BBB svijet će ugledati tek 16 godina kasnije. Zdravko Mamić te je 1970. bio 11-godišnji dječarac, a brat mu Zoran još nije postojao. Baš kao Bjelica, i on se rodio na godinu kad je ugušeno Hrvatsko proljeće. Te 1970. nije bilo ni samostalne Hrvatske.

Šlagvort pred spavanje. Vrijeme je da se ova snimka produži za još jednu utakmicu, vrijeme je da golovi Marijana Novaka odu u zasluženu mirovinu, vrijeme je da Spartakom završimo prokletstvo koje je sa Spartakom i počelo, vrijeme je da Zambata odahne i vrijeme je da Tomo konačno zaspe u miru.

Laku noć, danas igra Dinamo!

https://www.youtube.com/watch?v=66AcUMlm3Rw&fbclid=IwAR0CjN7MsLZ01zGsHHgy6p_j6AR9hkIriTSHhYoqOZEdj7NYeduJ8PU_Ej8

Sn 8.11.2018
*Preuzmi sliku, uvecaj i citaj

EUROPSKI DINAMO
Kuda ide Dinamo
Vice Karin

DINAMO igra sjajno. Dinamo je na pragu jednog od najvećih europskih uspjeha u modernoj povijesti. Na spomen Dinamovog imena konačno ćete Zagreba vidjeti smiješak koji zrači optimizmom. Ali u isto vrijeme navijači Dinama imaju moralnu obvezu upitati se - kuda zapravo Dinamo ide? Kako se pobrinuti da pozitivne tendencije postanu svakodnevica najvećeg hrvatskog kluba? I, najbitnije od svega, kome vjerovati u situaciji u kojoj su kakofonija, kaos i zbunjenost jedina konstanta Dinamove sadašnjosti?

Svetinin odlazak kao naličje rata

Bez obzira na to koliko i oni najoptimističniji dinamovci tvrdili drugačije, Dinamom i dalje vlada Zdravko Mamić. Dapače, njegova pravednička ruka je toliko dugačka da čak i iz udaljene Hercegovine i bez ikakvog otpora potjera čovjeka koji je bio najozbiljniji kandidat za njegovog nasljednika kao stvarnog maksimirskog vladara. Otkad su osječki procesi, pa i optužnice koje nadilaze okvire Republike Hrvatske objelodanili sportsku pljačku stoljeća u Dinamu, nije nikakva tajna da čvrsta, partijski oblikovana i poslušna vojska Mamićevih suradnika više nije ni izbliza toliko homogena i ustrajna. Zdravko Mamić je čovjek kojem je i domaće i strano pravosuđe došlo u predvorje i samo je pitanje dana kada će uistinu morati odslužiti kaznu za sve godine neizdržive diktature koju je priuštio ne samo dinamovcima, već čitavom domaćem nogometu. A to znači samo jedno - da oni koji su bili uz njega iz interesa više ne vide ništa što bi ih držalo ovdje. U čistki koja slijedi logično je bilo za očekivati da će prvi napuštati brod baš oni koji su se najglasnije kleli u vječnu odanost alfi i omegi hrvatskog nogometa. Ali Zdravko Mamić je izrazito tašt čovjek, i to je upravo na svojoj koži najbolje osjetio Tomislav Svetina. Iz ove perspektive čak nije ni pretjerano bitno zbog čega je Svetina morao otići - radi li se o blamaži s mladim Hasićem, njegovoj kandidaturi u ZNS-u koja nije po volji njegovim dojučerašnjim suradnicima ili trećem razlogu koji će nekad u budućnosti, a možda nikad, isplivati na površinu. Ono što je jedino bitno pročitati u tom potezu je jasan znak da u Dinamu vlada rat s mnogo žrtava, u kojem dio nomenklature nastoji ugrabiti i posljednju šansu da preživi prevrat vlasti koji je jako blizu, a dio nastoji izbjeći sudbinu bjegunca iz Vile Regina.

A sad zaboravite na cijeli paragraf koji ste upravo pročitali. Zaboravite i na Mamića i na Svetinu, i na Marčinka i na Antolića. Zaboravite na sve likove koji sudjeluju u okršaju od kojeg Dinamo nema nikakve koristi. To su prolazni likovi, korumpirani polusvijet koji će za godinu, dvije, pet ili deset prebrisati sloj prašine i vrijedit će upravo onoliko koliko su dali Dinamu - ništa. Jedino bitno u ovom trenutku je pronaći model koji će spriječiti noćnu moru koju su Dinamovi navijači proživljavali preko 10, a u širem smislu i gotovo 30 godina. Jedna opcija je ona koju klub gura još od 2014. godine, ali nema logičnog uporišta za nešto takvo. Druga opcija je ona koju nude navijači i članovi okupljeni oko udruge "Dinamo - to smo mi", koja je jučer održala tribinu na temu Dinamove budućnosti, na kojoj se nitko iz kluba nije udostojio pojaviti. Kome je od njih onda stalo do dijaloga, analize i pronalaska najboljeg modela za budućnost Dinama?

Privatizacija kao dežurna prostitutka hrvatskog sporta

Teško je sjetiti se primjera propasti nekog hrvatskog sportskog kluba, kada se uvijek i ponovo i zauvijek nije izvlačila čarobna formula kojom se očaravalo navijačke mase: svježi kapital i privatizacija. Da ne bi bilo apsolutno nikakve zabune, privatizacija je sasvim legitiman model, dapače, u nekom kontekstu je i zgodnije rješenje od modela u kojima nema "jednog gazde". Problem je što se nalazimo u Republici Hrvatskoj. Tržište je skučeno, infrastruktura nepostojeća, a marketing kaska za razvijenijim krajevima dobrih deset godina. Interes vlasnika je preko kluba uvećati svoj kapital, a to je u domaćim uvjetima izrazito teška misija. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je većina privatnih klubova u Hrvatskoj uglavnom služila kao praonica novaca, jednom kada vlasnik izgubi interes i ne ostvari očekivanu dobit, stvari vrlo brzo odu u nepovrat. RNK Split, Hajduk, Cibalia, Istra ili Osijek samo su neki od primjera klubova koji su upravo preoblikovani kao š.d.d. bili na granici bankrota. A neki su jw i dobrano prešli.

Izuzmemo li Rijeku čiji ćemo rok trajanja tek ustvrditi sada kada je lijepa priča u silaznoj putanji, gdje je taj silan kapital i ulagači koji su podigli hrvatski nogomet? A sad se prebacimo na sekundu u paralelnu realnost koju nam predstavlja trenutna vrhuška Dinama. Postoji niz kineskih/arapskih/kambodžanskih ulagača koji jedva čekaju iskrcati svoje milijune. U klub koji je 3 od posljednje 4 godine završio u fiskalnom minusu. U klub čiji čelnici imaju osude i presude u nekoliko procesa u kojima su direktno oštećivali baš vlastiti klub? U klub čija je uprava doslovno i fizički otjerala navijače sa stadiona? Misli li netko da postoji jedna osoba na ovom planetu koja ima toliko novaca da upravljanje milijunskim iznosima prepusti (još uvijek nepravomoćno) osuđenom kriminalcu Mamiću, bivšem drotu Antoliću, Tomislavu Marčinku kojem je glavna referenca to što je nekoć bio komunistički sekretar? I na kraju, ima li itko tko je toliko zloban, malodušan, netko tko toliko ne poštuje Dinamovo ime i tko ga toliko mrzi da misli kako bi netko mogao, trebao i smio kupiti Dinamo za sva vremena za iznos koji je manji od onoga što će Modri ove sezone zaraditi u Europi?

Dokad ćemo podcjenjivati sami sebe?

Pritom je sasvim opravdano postaviti i kontrapitanje - koji su to naši nogometni klubovi uspjeli kao udruge građana? I popis bi bio jednako kratak kao i kod drugog modela. Ali postoji bitna razlika - članski model nikada nije dobio šansu niti je zaživio u hrvatskom nogometu. Može li se onda opravdano postaviti pitanje - da su udruge građana od osamostaljenja funkcionirale po sustavu članskih izbora u kojem postoji odgovornost prema "biračima", koliko bi teže bilo pretvoriti klubove u lokalno-političke prćije ili poligone za izvlačenje love od strane povlaštene manjine? Konačno, što je to u nama da rješenje svojih problema uvijek tražimo izvan sebe, daleko od svoje odgovornosti i inicijative? Ako Portugalci, Španjolci ili Austrijanci mogu dokazano uspješno voditi klubove baš na takav način, zar su Hrvati toliko pokvareniji, gluplji i nesposobniji da je jedino rješenje "deus ex machina" moment u kojem će netko doći i istresti lovu, maknuvši tu brigu daleko od njih sve dok im i zadnji klub propadne i sve dok i zadnji gledatelj ne ode sa stadiona? Teško je objasniti da jedan narod istovremeno daje takve sportske šampione, znanstvene umove i briljantne umjetnike, koji je više puta tijekom svoje povijesti opstao unatoč lošim šansama, a koji i dalje toliko uživa i želi biti podjaren. A na takvom humusu vrlo lako uspijevaju najveće laži, najgore parole i najzlobnije teze. I baš je Dinamo sjajan primjer za to.

Strašenje Hajdukom

Dinamova Uprava je, poprilično shodno polutajnoj prošlosti dijela svojih dužnosnika, zajedno s privrženim im medijima, najdosljednija u plasiranju laži, klišeja i totalnih nebuloza koje se odnose na njihovu opoziciju. U članskom modelu nikakva ulica ne vodi klub. Kao što "ulica" ne vodi Barcelonu u kojoj postoje demokratski izbori i kao što "ulica" ne vodi Hrvatsku. Glavna snaga tog modela je dozvoliti najuspješnijima i najboljima među nama da se kandidiraju za funkcije. A to znači da u tijelima kluba nema mjesta za profesionalne klimače glavama, uhljebljene klupske legende ili partijske potrčke. Na njihovo mjesto moraju doći dokazani i časni poduzetnici, pravnici, ekonomisti, sportski djelatnici i svi oni koji posjeduju znanja kojima mogu donijeti novu vrijednost, ali konačno imaju biračko tijelo pred kojim odgovaraju svojim mandatom. I nevjerojatno je kako netko tako jednostavnu jednadžbu tumači tako da će članovi dogovarati pojačanja, tražiti sponzorske ugovore ili određivati sportsku politiku kluba. Obaveza i prava članova počivaju na tome da onima koji upravljaju daju ili ne daju povjerenje - i ništa više ni manje od toga nije pošteno, funkcionalno ili logično. Usporedbe inicijative članova koji se zalažu za poštivanje Zakona o udrugama s Našim Hajdukom jedan je od najjeftinijih oblika propagande, kojoj je cilj pobuditi najniže strasti kod najširih navijačkih masa, kojima se pojavljuje pjena na ustima kada se spomene mrski rival. Pritom se navijački puk straši lošim Hajdukovim rezultatima i povlači imaginarna veza kako je to sudbina koja očekuje Dinamo. Pritom se zaboravlja da je Hajduk rezultatski iza Dinama bio i daleko prije nego li je Naš Hajduk uopće nastao, kako je Hajduk u samoj srži dijametralno suprotno uređen od Dinama i kako je Naš Hajduk nastao kako bi spasio klub iz ralja dugova u koje je upao baš kada je poslovao po modelu identičnom današnjem Dinamu.

I konačno, vjerojatno i najveći biser iz maksimirske radionice je iznenadni nestanak novaca jednom kada se raspišu izbori. Sadašnji vlastodršci nisu nikada uložili vlastiti novac kojeg će se Dinamo morati odreći. Dapače, osuđeni su da su iz njega isisali (barem) dvogodišnji budžet. Dinamo nema gledatelja, sponzora i ne može nikome prodati svoj proizvod. Teško je zamisliti da bi i najveći krvnik i otvoreni neprijatelj napravio toliko financijskih propusta i štete koliko "puni smo kao brod, ali se zadužujemo u postojećim i nepostojećim bankama" ekipa. Ako onima kod koji su ti strahovi uistinu prisutni i dalje nije jasno o kakvoj se manipulaciji radi, vrlo jednostavno mogu pogledati sva financijska izvješća unazad nekoliko godina. I onda razmisliti i odgovoriti sami sebi gubitka koje love se zapravo boje, osim one koja je na off-shore računima ekipa okupljene oko Majana Debića.

Što dalje?

Pred Dinamovim pukom velika je prekretnica, a glavni i jedini cilj je jasno artikuliran na tribini navijača Potrebna je izmjena Dinamovog statuta, tako da se decidirano i u praksi omogući svim članovima kluba da budu birani i da biraju ljude u tijela Kluba. Koliko god sve loše što se događalo u Dinamu bilo personificirano u liku i djelu Zdravka Mamića, pogubno bi bilo ovu bitku proglasiti gotovom i pobjedonosnom u trenutku kada on zauvijek zalupi vrata Plavog salona. Potrebno je osigurati uvjete da se neki Zdravko Mamić više nikada ne pojavi. Ili da ga se može legalno i brzo maknuti ako se takav i pojavi. Među Dinamovim navijačima ima svakakvih likova. Glupih i pametnih, bogatih i siromašnih, uspješnih i neuspješnih, kibica i ultrasa, huligana i likova koji nisu dobili kaznu za parking. Ali jedan dio njih oduvijek je bio korektiv svojeg kluba, pa i šire zajednice, grupa koja nije pokleknula onda kad je bilo najteže i kad je uspjeh djelovao nemoguće. I ako se i na kraju teksta pitate kome vjerovati, pogledajte još jednom tko je došao na tribinu, a tko nije.

:clap:

Zašto Maksimir nikad nije volio Zagrepčanina koji je s Dinamom rušio velikane?

DINAMO večeras od 21 sat protiv Spartaka na Maksimiru igra najvažniju utakmicu u posljednjih pola stoljeća. U tom periodu puno jače momčadi od slovačke Trnave gostovale su u Zagrebu, ali nijedna utakmica nije imala toliku težinu i toliku simboliku kao ova. 48 godina navijači zagrebačkog kluba čekaju da njihov mezimac prezimi u Europi, a sad je, čini se, došlo vrijeme da se skine Dinamov urok i da se za sve nesreće napokon prestanu kriviti čudne vode koje teku ispod maksimirske rugobice i prokletstvo Zambatina novčića.

Dinamu će za povijesni rezultat biti dovoljan i bod iz preostale tri utakmice, a s obzirom na to kakva je razlika u kvaliteti između hrvatskog i slovačkog prvaka, trebalo bi se dogoditi pravo čudo da Modri već večeras ne naprave podvig o kojem su sanjale generacije.

Dogodi li se to, igrači Nenade Bjelice naslijedit će generaciju koja je prije 49 godina posljednji put u proljeće igrala u Europi, a Gavranović, Hajrović, Olmo ili bilo koji potencijalni strijelac protiv Spartaka jednom za svagda zaključit će priču o Marijanu Novaku, čovjeku čija su dva gola slavnom Marseilleu u jesen 1969. omogućila Modrima da dočekaju europsko proljeće.

Bod protiv Trnave zaključit će skoro 50 godina staru priču o Marijanu Novaku i njegovim golovima

Do tada, Dinamo je bio klub s ozbiljnim europskim pečatom, a na Maksimiru su padale i najjače momčadi Liga petice. Dinamo je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova (preteču Kupa UEFA, odnosno današnje Europa lige) pobijedivši u finalu strašni Leeds United s Jackiejem Charltonom (2:0, 0:0), do finala je izbacio Juventus i Eintracht, a četiri godine ranije igrao je u finalu istog natjecanja kad je u dvije utakmice (1:2, 0:2) bolja bila Valencia.

Kao pobjednik Kupa maršala Tita, Dinamo je u jesen 1969. krenuo u europsku avanturu u tadašnjem Kupu pobjednika kupova. U prvom kolu Modri su izvukli branitelja naslova, tada iznimno jak Slovan iz Bratislave, koji je godinu dana ranije u finalu KPK-a s 3:2 pobijedio Barcelonu. Ipak, Dinamo je prolazak riješio u prvom susretu na Maksimiru. Miljković je već u drugoj minuti nakon krasne akcije Belina i Čerčeka probio vratara Venzela, a do kraja su još zabijali i Novak i Gucmirtl, obojica nakon asistencija Rore.

Portugalski sudac Riberio bio je oduševljen igrom Dinama nakon utakmice: ''Možete mirno spavati, vi idete dalje, sigurno prolazite u slijedeće kolo''.

Tako je i bilo. Odigravši pametno u Bratislavi (0:0), Dinamo je zaslužio drugo kolo i duel s Olympique Marseilleom. U prvom susretu na Velodromeu Dinamo je izborio odličnih 1:1. Poveo je domaćin u 28. minuti pogotkom Loubeta, a važan gol u gostima postigao je Marijan Čerček deset minuta prije kraja. U uzvratu raspoloženi Marijan Novak potopio je nade Francuza s dva gola u drugom poluvremenu.

Za tadašnji Dinamo izbaciti moćni Marseille bila je sasvim normalna stvar

Premda je Marseille i tada bio moćan i jak, na Maksimiru se nitko nije previše veselio ostvarenom rezultatu. Štoviše, navijači, igrači i uprava kluba ništa manje nisu ni očekivali, a najmanje to da će taj podvig ostati jedini takav u sljedećih 49 godina.

U četvrtfinalu, odigranom u ožujku, Dinamo je izvukao njemačkog osvajača kupa Schalke 04 i dočekao ga je kao favorit.

''Mislili smo da smo favoriti i protiv Schalkea, ali...''

''Nismo se mi nešto previše veselili kad smo izbacili Marseille. To je tada bilo normalno. Kad smo saznali da u četvrtfinalu igramo protiv Schalkea, bili smo zadovoljni. Jasno nam je bilo da su oni dobar, ozbiljan tim, pravi njemački, ali mi smo bili uvjereni da smo puno bolji od njih. Međutim, već u prvoj utakmici odigrali smo jednu od naših najlošijih utakmica i zasluženo smo izgubili 3:1. Čak i tada smo vjerovali da na uzvratu možemo do prolaza dalje. Ipak, to se nije dogodilo. Da, da mi je tada netko rekao da će to biti posljednji nastup Dinama na proljeće u Europi, rekao bih mu da je lud. Ali, eto, tako je ispalo'', kazao nam Marijan Čerček, čovjek koji je zabio Leedsu jedan gol u onom čuvenom finalu 1967.

U prvoj utakmici na Maksimiru Schalke je poveo golom Pirknera pred kraj poluvremena. Čerček je uspio izjednačiti nakon sat vremena igre, ali iskusni Nijemci postigli su još dva gola do kraja susreta. U uzvratu novi poraz od 0:1 i eliminacija.

Nitko na taj poraz tada nije gledao kao na nešto posebno, no budućnost će pokazati da je tog ožujka Dinamo posljednji put zaigrao u Europi na proljeće, a momčad kojoj je to uspjelo igrala je u sljedećem sastavu:

Dautbegović – Cvek, Ramljak, Pirić, Belin, Gračanin, Rora, Gucmirtl, Blašković, Novak, Vabec.

Zašto Maksimir nikad nije zavolio dečka rođenog u Zagrebu koji je rušio Juve, Eintracht i Marseille?

Vratimo se mi na Marijana Novaka. On je za Dinamo zabijao i ključne golove u pohodu na KVG, zabio je Juventusu, zabio je i Eintrachtu u najluđoj utakmici u povijesti Dinama. Međutim, nikad Marijan Novak nije bio hvaljen i slavljen na Maksimiru. Premda je bio rođeni Zagrepčanin.

Zvižduci, glasno neodobravanje, uvrede, ignoriranje… Sve je to godinama pratilo Novaka u rođenom gradu. Na njegovom stadionu.

''Nikad mi nije bilo jasno zašto sam toliko antipatičan navijačima, zašto mi stalno zvižde. Nikad im nisam pružio razlog za to. Uvijek sam se trudio, za Dinamo sam davao sve od sebe. Ti zvižduci su mi strahovito smetali, sputavali su me. Što su bili glasniji, ja sam bio nemoćniji'', ispričao je Novak u jednom intervju za Tempo davne 1969.

Zaista, što je to smetalo navijačima Dinama kod Novaka?

Navijačima je smetalo to što je pazio na svoj stil, fizuru i garderobu te što nije bio Slaven Zambata

Stariji drukeri Modrih pričali su mi da je Novak bio ljepuškast dečko, šminker, za to vrijeme atipičan igrač koji je navodno više vremena provodio pred ogledalom nego na treninzima i da zbog toga nikad nije bio drag navijačima koji su od dinamovaca tražili da, kako se kaže, ''stave glavu tamo gdje mnogi ne bi ni kopačku''. S druge strane, navijači su od Novaka tražili i da uskoči u kopačke Slavena Zambate, mitskog napadača Modrih kojeg je baš Novak trebao naslijediti u navali. Novak je bio odličan igrač, mogao je igrati na više pozicija u napadu, zabijao je neke važne golove, ali nije bio Slaven Zambata, a to mu navijači nisu mogli oprostiti.

''Da, slažem se s tom tezom. Veliki je pritisak zbog Slavena bio na Novaku. Publika se naviknula na Zambatu, naučila se da će on zabiti svaku utakmicu i čim se dogodilo da Novak na nekoj utakmici nije zabio, krenule su uvrede na njegov račun. Međutim, Marijan je bio strahovito dobar napadač, sjajan igrač, zabio je toliko važnih golova da mogu mirne duše reći da mi koji smo igrali tada u Dinamu nismo primijetili nikakvu značajnu razliku zašto što više Zambate nije bilo'', rekao nam je Čerček pa nastavio:

''Žao mi je zbog toga jer je Marijan bio centarfor kakvog Dinamo još jako dugo neće imati''

''Meni je strahovito žao što Novaka zagrebačka publika nije nikada u potpunosti prihvatila jer je on bio nevjerojatan potencijal i centarfor kakvog Dinamo neće još dugo imati.''

Novak je karijeru počeo u Trešnjevci 1964., a u Dinamo je prešao godinu dana kasnije kao 18-godišnjak. Na Maksimiru je igrao do 1973., kad je otišao u München 1860. U Bavarskoj je dvije godine kasnije sa samo 28 godina zaključio karijeru koja je morala po svemu biti puno veća.

S Dinamom je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967. i Kup maršala Tita 1969. odigravši 177 službenih utakmica i postigavši 53 pogotka. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 1967. u Rotterdamu protiv Nizozemske (2:1).

''Od Novaka ću napraviti novog Gerda Mullera'', rekao je 1970. Zlatko Čajkovski, genij koji je stvorio današnji Bayern.

Nažalost, Čik nije uspio i dok velikog Gerda povijest pamti kao jednog od najvećih golgetera u povijesti, Novak je u memoriji čak i najžešćih navijača Dinama ostao upamćen isključivo kao čovjek koji je s dva gola Marseilleu odveo Dinamo u njegovo zadnje europsko proljeće. Prije 48 godina.

Ristovski jede govna u komentarima na Rijekinu čestitku... Pokušava biti sarkastičan i duhovit :monkey:

Kad se sjetim da sam ga želio vidjeti u Dinamu... :roll:

Ma pravi se pametan, a ovi iz Dinama njima čestitali kad su ušli u skupine EL.

RIP Amigo

https://www.dnevno.hr/sport/nogomet/tuzan-dan-za-hrvatsko-sportsko-novinarstvo-iznenada-preminuo-legendarni-zvonimir-magdic-amigo-1246489/

Provjerena informacija. Svetina je dobio otkaz jer je odbijao potpisivati neke isplate s računa kluba koje je tražio Mamić. Neće ga ni predložiti za predsjednika ZNS-a nego lika iz Sesveta.

Provjerena informacija. Svetina je dobio otkaz jer je odbijao potpisivati neke isplate s računa kluba koje je tražio Mamić. Neće ga ni predložiti za predsjednika ZNS-a nego lika iz Sesveta.
now — Mr Anderson

Pero Karatovic vjerojatno..

Inace na Z1 gostuje mumija i kaze da ce Dinamo gradit vlastiti stadion u suradnji sa gradom, trazi se lokacija :scream:

Tako je. Karatović.

Lokacija će ti biti oko nezavršene bolnice jer su Bandić, Pripuz i ekipa tamo pokupovali svu zemlju.