Iako sam od prvog dana na forumu, nisam tu pisao jer ne znam što puno pisati na tu temu. Što duži post napišeš ulaziš u dubioze, kod mene je sve to jasno i jednostavno. Rođen i živim u Zagrebu, stari bio Dinamovac i vodio me na utakmice ko klinca i to je ta prva ljubav. Nakon toga s ekipom BBB iz kvarta na sjever (jedno vrijeme jug), pa s godinama prelazak na istok, sad prisilno zapad, vidjet ću gdje ću završiti. Mislim da nema stvari radi koje brže planem i radi koje sam se u stanju posvađati i s rođenim bratom i najboljim frendom osim Dinama. Valjda je to onda ta ljubav. Ili jednostavno nisam normalan.

Hvala kaj si ovu temu vratio na vrh, em zato kaj na njoj ima evo i par ovih novih upisa, em zato kaj sam zbog toga imao priliku pročitat i onih prethodnih nekoliko koje sam nekako propustio.

Lijepo je podsjetiti se zakaj smo tu i kako je i otkud za svakog od nas sve krenulo..

Puno nas na Zoni ima i normalno je i logično da ti ne mogu svi odgovarati. Nekad ne čitam neke teme na Zoni jer mi u određenim razdobljima idu na živce upisi na njima, neke ne čitam nikad jer mi trajno idu na živce, a nekad se i potpuno maknem na određeno razdoblje jer mi na živce idu svi i dodatno sam sebi.

A opet, ovo je jedina virtualna zajednica dinamovaca koja me zanima, gdje naravno ne dijelimo uvijek iste poglede, ali dijelimo istu strast prema Dinamu, a mnogi i prema nogometu kao sportu.

Ova tema me baš lijepo podsjeti na to.

Kad je HNL otiša na arenu otiša sam do njeg gledat derbi. Nakon tog je bio Milan Inter. Reko ostat ću da i to pogledamo. On ugasi tv, ode do radija i upali HR2. Evo sad će Osijek - Cibalia veli.. — criticus

ovo mi je najjače od svega, dida je zakon

Niš posebno. Kako su deda i stari dinamovci prirodno je bilo da budem i ja. U početku tekme nedjeljom na radiju sa dedom poslje ručka pa polako sam pred kraj osnovne sa frendovima. Kako nisam iz zagreba svaka tekma je gostovanje a u mom gradu je uvijek bila kultura odlaženja na dinamo vlakom, busom, autom te nije bio problem vrlo mlad se zaputiti s ekipom na put. Sad sa 4 banke dosta rijetko odem ali me svrbi jako i mogao bi to pojačati..
Živeli

Moja priča o Dinamu je nešto drugačija nego od ostalih forumaša.
Ja nisam imao tu privilegiju da su mi svi Dinamovci pa da se to prenosi, moji su svi Hajdukovci (Dalmatinci, no preselili se u Zagreb), no svejedno, odkad za sebe znam za Dinamo navijam, neznam kako, neznam zašto, ali su me pokušali prekrstit milijun puta :rofl:. Imali su kontra efekt, kad god bi netko udario po Dinamu, ja bi ga volio više.
Nisam ja toliko nadaren za pisati kao neki forumaši gore inače bih napisao više, ali ovo je moj skromni doprinos na ovu temu

Ja također nisam imao tu privilegiju da svi u obitelji navijaju za Dinamo, majka Splićanka koju nogomet nikad previše nije zanimao, stari rođen u Zagrebu, ali navijač Hajduka na kojeg se navukao radi svog dalmatinskog porijekla. Što se tiče ostalih članova obitelji, svi rođaci s majčine strane žestoki hajdukovci dok je cijela obitelj s očeve strane bila teška dinamovština. Dok me nogomet još nije zanimao obje strane su me pokušale "pridobiti" na svoju stranu, s nekih 6,7 godina su me čak odveli na utakmicu Hajduka, ali su me misli cijelo vrijeme vukle na Dinamo i Zagreb. Ova Zagrebačka strana obitelji me educirala s videima Cvite, Viduke, Prosinsčkog i ostalih kako trpaju Partizan i Grasshoppers (mlađi sam pa jbg :sweat: ), stariji (pa čak i otac) su mi pričali priče o generacijama 67. i 82., za Božiće bi dobivao dinamove majice i šalove i cijeli taj zagrebački štih mi je nekako bio puno draži nego onaj njihov s juga, tak sam ja prevagnuo na pravu stranu i počeo navijati za Dinamo. Sad dolazimo do djeda, pokojni djed, inače rođeni Splićanin je bio veliki navijač Dinama i iako ga se ne sjećam previše jer je preminuo dok sam bio klinac od 4 godine uvijek bi ga se sjetio u situacijama kad bi osjetio mržnju ili imao neugodnu situaciju u Dalmaciji (nekad i pretjerano neugodne) zbog moje privrženosti Dinamu, sama činjenica da je jedini na toj strani obitelji bio dinamovac mi ide na ponos da sam ja to nastavio.

Nemam još ni jedan upis na Zoni, a svakodnevno ju čitam već tri godine pa mislim da bi bio red da se predstavim, a i ovo je odlična tema za to. Kod mene u obitelji Dinamo je svetinja oduvijek, stari i deda s mamine strane su bili dinamovci i tu je bilo jasno da i meni slijedi isti put. Odmah 2000. godine (moje godine rođenja) stari me učlanio u klub, a iskaznicu i dan danas čuvam kao najveće blago. Svaki vikend sam s dedom čitao Večernjak i uporno preskakao sve dijelove koji su mi bili nebitni - dakle sve osim sporta :rofl: ). S dedom i novinama sam uostalom i naučio čitati i tu mi se javila neka prva zainteresiranost za Dinamom, pa sam ubrzo stvorio još jedan filter - unutar novina tražio sam samo teme koje su bile vezane za Dinamo. No, prava zaljubljenost uslijedila je nakon prve tekme na Maksimiru, tada sam postao ono što sam i danas: luđak kojem je Dinamo u glavi 24/7 :rofl: . Trenutak koji mi se urezao u pamćenje je kada sam dobivao svoju sobu u kući i kada su me roditelji pitali imam li želje za izgled sobe. To je, ako se ne varam, bilo negdje 2008. godine kada je Dinamo za rezervni dres imao onaj narančasti tako da nije teško pogoditi koje boje mi je (uz plavu) bila soba :lol: . Naravno, na zidu je bio veliki Dinamov grb. Pamtim i da me onaj period 2011.-2015. kada je atmosfera oko kluba bila posebno trula jako pogodio i nekako sam se kroz taj period ohladio od svega. Znam, poprilično nekarakteristično za jednog klinca, ali tada je to nažalost bilo tako. Kroz srednju školu sam s frendom krenuo na tekme i hvala Bogu, vraćala mi se ta ljubav prema Dinamu (koja je da se razumijemo uvijek tu bila) i danas mi je nezamislivo da Dinamo igra na Maksimiru, a ja nisam tamo.

Evo i moje priče.
Iz moje obitelji niko nije bio navijač. Djed i tata su znali gledat nogomet ali nisu išli na utakmice niti su pratili posebno jedan klub.
Ja sam pobjedu protiv Partizana 1997 doživio dosta emotivno kao dijete. Sjećam se euforije, baklje po ulicama, zastave u autima. Bio sam jako vezan za Hrvatsku, i tada sam shvatio značenje Dinama za Hrvatsku i koliko je klub specijalan i jedinstven. Zavolio sam i grad Zagreb, plavu boju. Sve se tada poklopilo. Krenuo sam pratiti intenzivno Dinamo pa išao kao djete na istok sa djedom i tatom na prvu utakmicu.
Onda sam krenuo sam sve češće i češće. Naravno strast se nikad nije promijenila

Evo i mene, mislim se već neko vrijeme hoću li objašnjavat svoje ime na Zoni u temi ”Odkud vam nadimak?” ali sam odusto od te ideje da ne dobijem ban od ovih iskusniji Zonaša jer se sprdam sa Zonom. Vi sa sjevera niste ni svjesni koliki je pritisak nama s juga navijat za Dinamo i koliko nas taj pritisak prati još od malih nogu. Ja imam malo glup razlog kako sam počeo navijat za Dinamo. Još kao dijete sam obožavao sport i sve živo pratio na tv iako mi vjerojatno pola toga nije bilo jasno i onda sam sa svojih 4-5 godina kad sam nekako uspio shvatiti da je Dinamo osvojio prvenstvo odlučio početi navijati za Dinamo. U obitelji mi se i ne prati baš sport, eventualno neke zanimljivije utakmice ali nitko nije navijač i nažalost ne razumiju oni to. Što se tiče neke šire obitelji, tu je omjer možda nekih pola-pola jer (naravno) imam veliku poveznicu s Hercegovinom a zna se da je Hercegovina baš jako plava. Zanimljivo je i da sam veliki dio djetinjstva proveo u Mokošici, ali onoj njihovoj, dundo (ujak) me tad svim silama htio nagovorit da navijam za Hajduk i obećavao kupiti sve i svašta od Hajduka (lopte, dresove i kako to sve ide) ali se nikad nisam dao. Jedni su mi susjedi jednom prilikom odlučili kupit Dinamov dres (iako su oni Hajdukovci ali ne zagriženi) i kako je onaj ovratnik tada bio bijele boje čovjek mi je pokazao samo to i ja sam bio uvjeren da je Hajdukov i išao ga istog trena bacit u more (kuća jako blizu mora) i tek onda kad sam zamahnuo i dres se raširio shvatio sam da je Dinamov i bila je to neopisiva sreća. Igrom slučaja sam bio na jednoj svadbi isto tako poprilično davno, svadba u našoj Mokošici i bio je tamo poznati M kojeg mama i ta strana obitelji poznaje i sjećam se kako mi je mama rekla ”evo on ti je isto Dinamovac” i on mi se javio, dao mi šaku i pohvalio navijanje za Dinamo i meni je to bio ogroman doživljaj. Kako sam odrastao bilo je tu perioda kad bi me više držala ta ljubav prema Dinamu a nekad manje. U zadnjih 5-6 godina me jako drži i ne čini mi se da će lako popustit :lol:, imam skoro sve prijatelje Hajdukovce (neke i torcidaše) što je vjerojatno vama gore nezamislivo ali nisam imao velikog izbora. Ušli smo u tjedan derbija tako da i tenzije među nama rastu, to su sve vrhunski ljudi i u jednu ruku mi je drago što imaju ista zanimanja u životu kao ja a u drugu žao što nisu izabrali onaj najbolji mogući, plavi, put kad su već krenuli u tom smjeru. Često bude svađa ali riješi se to nekako. Mi dole živimo da im padne krpa Mokošica :lol: i molimo Boga da nekako kiksaju ali moram reći da su vojska i da je nažalost taj Dubrovnik sve jači i jači što se tiče Hajduka. Puno zanimljivih priča ima iz Dubrovnika, a pogotovo iz tih dviju Mokošica, ali ne mislim dijelit nešto previše ovdje po forumu. Zaključit ću još kratko da sam ja dijete za većinu vas Zonaša, u ranim dvadesetima i velik je gušt čitat priče kako je sve to prije izgledalo. Te godine su mi problem jer i nemam baš neku ekipu za utakmice tako da je zanimljivo da na utakmice idem sam i uglavnom nitko ni ne zna da idem. Možda je tako i najbolje da mogu mirno šetat po svom Gradu. Ta ekipa iz Mokošice je uglavnom poprilično starija od mene pa se nikad nismo imali priliku upoznat, a i ja uz to ne živim u Mokošici pa je i to još jedan od razloga. Za kraj vam svima želim malo više ovog našeg ludog mentaliteta s juga i da Zagreb i okolica nastavi ovaj proces buđenja koji traje od prošle godine. Idemo ih razbit u nedjelju i riješit prvenstvo pa nek svi ovi moji prijatelji kmeče, izdržat ću nekako slušat to par dana ako sam i sve ove godine :).

Ne želim nikoga osuđivati ali tu na ovoj temi sam često znao pročitati da je u nekom razdoblju života, ljubav prema dinamu bila manja, nestala i sl. Pa nije dinamo cura ili žena da se ohladis od njega. Dinamo može bit jednlino tvoje dijete ili roditelj kojeg ćeš uvijek voljeti istom bezgranicnom ljubavi.

Pokupio od starog. Prvo me naučio za Dinamo onda poslje nogomet :lol: . Ko mali sam u Vodicama izjavio kada su me pitali dali navijam za Hajduk " ja navijam samo za hrv klubove." Nisam prije ni čuo za hajduk tako da mi je to prvi susret sa njim bio.

Slažem se,našao sam jedno pismo moje ekipe iz 90.-tih.godina...osjećaj i ponos isti i danas !
Tada su nas optuživali za sve živo zbog grba Dinama,a i danas ,nažalost i na ponos,borba traje,a to nam je očito u plavoj krvi....

Možda je i zabrinjavajuće koliko vremena provodim na zoni, iako nikad ništa ne pišem. Čak je i registracija pala tek nedavno iako vas čitam svakodnevno već koju godinu. Ovu temu iskopavam tamo negdje sa šeste stranice svih tema i budući da me pogodila vijest o odlasku Kapetana odlučujem se podijeliti s vama svoju priču. Možda i nije nešto posebna i zanimljiva kao neke, ali se poklapa s Kapetanovom erom u klubu pa ju evo pišem.

Dobro, priča nije krenula baš te godine. Moji su bili Dinamovci oduvijek. Tata je kao mlađi išao na Dinamo, ali je to lagano prestalo kad je dobio nas. Prestao je ići na utakmice, ali se TV doma uvijek zelenio. Tada su se i HNL i LP još prenosili na HRT-u pa se pol tjedna navečer gledao samo nogomet. Stalno neke utakmice i stalno moje riječi "šta ne možeš samo na kraju vidjeti koji je bio rezultat?" Naravno da nije mogao, on je gledao, a onda skupa s njim i ja. Tako da ni ne znam koja je bila prva utakmica Dinama. Gledajući tako godinama skužim pa dobro možda ovo i nije tako dosadno. Kako mi je nogomet postajao sve zanimljiviji tako su i moja zapitkivanja postala sve češća. Sjećam se kad sam prvi put pitala šta je zaleđe? Tata strpljivo objasni. Nakon par minuta komentator spomene offside. "Tata, a šta je offside?" I njegove blago iznervirane riječi pa jesam li ti sad objašnjavao. Ok, zaleđe i offside su ista stvar. Prva nogometna lekcija naučena.

I tako, gledala se svaka Dinamova utakmica, a ja uskoro od tate dobivam i prvi Dinamov dres. Diadorin dres dugih rukava koji i danas ima posebno mjesto u srcu baš zato što je prvi. Dinamo volim, Dinamo pratim, zbog Dinama se veselim i plačem, ali kako tata nije išao na utakmice ni u meni nikad nije postojala ta želja, bilo mi je dovoljno zadovoljavajuće sve pratiti preko TV-a. I polako dolazi ta, za mene sudbonosna, 2010. godina i utakmica protiv Villarreala. Sjećam se da je bio početak tjedna negdje i pita me tata jel želim ići s njim na utakmicu. Ja jedva dočekala sutradan školu da se pohvalim kako me tata vodi na utakmicu, a dočekalo me samo izrugivanje jer "zašto idem kad će Dinamo ionako izgubiti".

Došao je dan utakmice, 16.9.2010., datum koji ću pamtiti zauvijek. Sjećam se redova ispred istoka dok su ljudi kupovali karte, a onda ulazak na stadion i prvo penjanje stepenicama kojima ću kroz naredne godine proći još stotine i stotine puta, a tada to nisam mogla ni slutiti. Čujem ljude, osjeti se uzbuđenje pred utakmicu, izbijamo na istok i ugledam zelenilo pred sobom. Ono zelenilo koje sam godinama gledala samo na TV-u sad je napokon bilo preda mnom, a onda pogled desno na sjever. Prošli su me trnci i tad sam shvatila sa svojih 13 godina da je to to. Da sam ja dio Dinama i Dinamo je dio mene, od toga dana baš istinski i da će tako biti dok sam živa. Svi znamo kako je utakmica završila. Stajalo se cijelo vrijeme, ja na stolici iza tate s rukama njemu oko vrata. Emocije proživljene na toj utakmici kupile su me zauvijek. Istok je postao moja tribina. Svaka nova utakmica i penjanje njegovim stepenicama u meni su budile isti osjećaj. Kao kad se vraćaš doma nakon dugog puta, mjesto gdje napokon pripadaš. Odlazim previše u patetiku, ali nema utakmice ni danas, kada sam na sjeveru, a da u sebi ne pozdravim istok i ne prisjetim se svih uspomena s te tribine. Na sjever se nije bilo teško naviknuti i osjećam se dijelom i te tribine, ali za istokom ću uvijek žaliti. A zašto volim Dinamo? Jednom riječju se ne može opisati, ali ovaj tekst je to pokušao. Dinamo je dio mog identiteta, pripadnost, emocija. Zbog Dinama živim, a volim vjerovati i da on živi (bar dijelom) zahvaljujući meni, jer Dinamo smo svi mi, što smo dokazali i zadnjih dana.

Ademi je bio prisutan na mojoj prvoj utakmici na Maksimiru, a ja ovo pišem sa suzama u očima jer znam da me uskoro čeka oproštaj, oproštaj od zadnjeg djelića s te utakmice, Kapetana. On je mene dočekao na Maksimiru, a ja ću njega ispratiti, 13 godina kasnije. Sretnih 13, čarobnih 13. Hvala Kapetanu na predivnim godinama i svemu što je dao klubu.

Dobrodošla ti nama i slobodno piši :heart:

U opce nezz kak pocet mozda od starog koji navija za Hajduk i starijeg brata , jos dok smo bili klinci uvjek se sve vrtilo oko nogometa stari golman u jednom malom slavonskom nogometnom klubu , redovito se islo na tekme ...
Naravno on i buraz i danas hajdukovci a kcer iz inata Dinamo .
Godinama kroz skolu sve praznike provodila sam kod bake u Sv.Klari deda Dinamovac radio u tvornici u Zvijezdi i usadio jos vecu ljubav prema klubu .
I nakon srednje kud nego u Zagreb prije neki 23 g doselila i ostala , udala i rodila nasljednika (sina ) kojem sam usadila ovu istu neizmjernu ljubav prema Dinamu .
Sa 7 prvi put na Maksimir jos je istok bio u funkciji i njegova prva na Maksimiru.( Derby Dinamo Hajduk )
S obzirom da zivimo u Zaprešiću tadasnji Inter je puno puta ugostio Dinamo svaku tekmu smo isli i bili sa Boysima.
Danas dripac ide i sa majkom a i sa ekipom kad majka ne ide ponosni clan Boysa i Dinama .
Ja na njega jel ljubav prenosi svojim frendovima koje vodi na sjever ...
Na mladima svijet ostaje zato sam ja naj sretnija kad vidim decece na sjeveru .
A ljubav , ljubav prema Dinamu svaki dan je sve veca .