Za razliku od velike većine najstarijih legendi našeg kluba, popularni "Koka" nije purger rodom. U duši - apsolutno i zauvijek. Jedan od dokaza Dinamovog transregionalnog i transnacionalnog značaja, gdje su se ljudi sa sve 4 strane svijeta zaljubljivale u ovaj klub.

Rođen u Lukavcu kraj Tuzle, pravoslavac Hrvat, a postao je najveći purger kaj se uopće može postati. I to pravim redoslijedom, najprije kao idol kibica sa istoka u dresu Građanskog, a kasnije u istom dresu, pod svetim imenom - Dinamo!


DOLAZAK U ZAGREB
Prilikom jednog napikavanja lopte na rodnoj grudi dok je imao 13 godina, prišli su mu tadašnji igrači Građanskog, Kokotović (nije nikakav rođak) i Bečanin Mantler. Potonji ga je na vrlo lošem hrvatskom nagovorio da dođe u Zagreb: "Ti mala, ti jedamput dobro igrala nogomet. Dođi Zagreba."

I to je učinio, dvadesetpete.

U početku je živio u Maksimiru gdje je već živjelo četvero braće i sestara, pa je tamo i igrao za nogomet za juniore NK Maksimira. Ali kako mu je najveći hobi bilo kupanje, vrlo često bi išao na Savicu na kupanac, a na putu do tamo nerijetko je haklao protiv tadašnjih juniora Građanskog. Nije im trebalo puno da skuže da mali ima štiha, pa su predložili: „Dođi k nama, u Građanski“. I od tada do kraja života boja njegova života je zarazno plava.

U prvoj utakmici za juniore Građanskog, zabija pobjednički gol u 3:2 pobjedi nad konobarskim, zagrebačkim Hajdukom. Već sa 16 debitira za seniore, protiv mađarskog "Budai 33". Rezultat? Isti, gol, ali ovaj put iz kornera - direktno! U zadnjoj minuti! Prvu službenu utakmicu za Purgere odigrao je sa 17 godina i 33 dana protiv Šparte (3:2) te tako spada među najmlađe debitanate kluba.

Ono što je interesantno, a kasnije je i sam priznao, je da mu je ime zapravo Miroslav. Ali jednom kada su ga zagrebački novinari prekrstili u Mirko, ostao je Mirko za sva vremena.

Bio je hitar, okretan, vrhunski dribler, igrač s vicom, vrhunski asistent (najviše Mari i Belom), lijevi pomagač, kako su onda zvali zahvalne ofanzivce, te krilo. Prošao je sve strance na klupi Građanskog: Mantlera, Donnellya, Riegera, Haftla. A najbolji? Dakako, Bukovi, koji ga je s lijevog krila prekomandirao na lijevog halfa, gdje je, po vlastitom priznanju, pružio najviše. Kaže da je tadašnji nogomet bio s više duše i srca, manje taktike, ali je Bukovi svakome znao pronaći idelanu poziciju, i zato je bio genijalac. Nije mu bilo strano od bekova raditi vrhunske centarforove, niti od centarhalfa krila.



Bio je kapetan u Građanskom, Dinamu, reprezentaciji Banovine Hrvatske i reprezentaciji NDH. Također je sudjelovao u najvećim pobjedama kluba: 4:0 protiv BSK-a u Beogradu, 4:0 u Budimpešti protiv Nagyavarada i 5:1 protiv Liverpoola gdje se upisao u strijelce. Prvi poraz u povijesti diva s Anfielda izvan Otoka! Matt Busby, koji će 30-ak godina kasnije stvoriti prvu pravu englesku dinastiju kao euro-silu (Busbyeve bebe), izjavljuje kako je ovo uvjerljivo najjača ekipa protiv koje je ikada igrao.

S Građanskim uzima 3 prvenstva prije nego što je 1945. donijela tektonske promjene na zagrebačkoj sportskoj sceni. U Građanskom puca i penale, a najupečatljiviji je naravno, onaj jedan kojeg je promašio.
Polufinale protiv Rapida iz Bukurešta u Srednjoeuropskom kupu, nakon dvije utakmice s dosadnim "nulama", u majstorici promašuje penal za pobjedu, a Rumunji odlaze u finale bacanjem novčića. E, Koka, Koka...

Najupečatljivija epizoda iz tog razdoblja je kad se jednom prilikom posvađao s trenerom Riegerom i otišao umjesto na utakmicu protiv HAŠK-a na tribinu, i to među navijače - HAŠK-a! Ali srce je prevladalo, pa je ipak navijao za Građanski i tugovao zbog poraza, pa se vratio već sutradan na igralište u Koturaškoj.

Mirko Kokotović bio je i kapetan momčadi Dinama koja je 23. lipnja 1945., na igralištu Građanskog, odigrala prvu utakmicu pod novim imenom protiv reprezentacije Zrakoplovstva i pobijedila 2:0. S Dinamom sudjeluje u prvoj prvenstvenoj utakmici nove Jugoslavije i odmah osjeća kakav će tretman imati. U Titogradu tuku Budućnost s 3:2 i sjedaju za bus koji ih vozi u Beograd na meč sa Zvezdom.

Drugo jutro, novine ih ipak obavještavaju da je utakmica završila "samo" 2:2. Objašnjenje? Treći pogodak je postignut nakon isteka 90. minute.

"Koka" je bio velika Dinamova snaga u prvim poratnim godinama, ne samo igrački, nego i kadrovski. Tako dijelom kao igrač, a dijelom kao trener sudjeluje u prvom naslovu u novoj državi, 1948. godine.

Za plavi klub nastupao je puna dva desetljeća, od 1929. do 1949. U tom razdoblju odigrao je ukupno 325 službenih utakmica te se tako nalazi na trećem mjestu klupske ljestvice. Što se tiče golova, njih je zabio ukupno 68. Također se sa 286 nastupa nalazi na drugom mjestu liste 'Najviše nastupa u prvenstvu' odmah iza nedodirljivog Dražena Ladića.


REPREZENTACIJA
Uz jednu utakmicu za ,,B" ekipu (1936.), odigrao je i 23 utakmice i postigao četiri gola za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije.

Debitirao je 2. listopada 1931. protiv Turske (0:2) u Sofiji kao lijevo krilo s nepunih 19 godina, dok je na utakmici 7. lipnja 1933. protiv Bugarske (4:0) postigao tri gola. Jedno vrijeme je popustio i nije bio u reprezentaciji (1933.-1937.), a kad je u susretu protiv Mađarske (1:1) u Budimpešti 1937. opet zablistao, ostao je standardni reprezentativac, odigravši 13 utakmica na mijestu lijevog halfa. Od dresa sa državnim grbom oprostio se 7. svibnja 1939. u prijateljskom susretu protiv Rumunjske (0:1) u Bukureštu. Bio je član nezaboravne half-liniije Lechner, Jazbinšek, Kokotović.

15 nastupa imao je i u dresu Hrvatske nogometne reprezentacije od 1940.-1944. U tih 15 utakmica, šest puta nosio je kapetansku vrpcu te postigao dva pogotka. Prvi put nastupio je 2. travnja 1940. protiv Švicarske (4:0) u Zagrebu (ujedino bio i prvi kapetan Hrvatske), a posljednji put 9. travnja 1944. protiv Slovačke (7:3) u Zagrebu. Također je igrao i za reprezentaciju Grada Zagreba – ukupno 40 nastupa.


POSLIJE IGRAČKE KARIJERE...
I poslije nogometa ostaje u nogometu... pa je tako bio trener juniora i seniora Dinama, Lokomotive, Budućnosti, Borca, Fenerbahcea, AEK-a, Veleža, Austrie Klagenfurt, Varteksa i Kozare.

Dok kod Gajera uživa u lazanjama i ostalim talijanskim specijalitetima, odgaja nove generacije zagrebačkih nogometaša i stalno samo o tome priča. Za njega, bez ikakve dvojbe - Hitrec je najbolji hrvatski nogometaš u povijesti. Jedini koji mogu u tu rečenicu su Bobek i Vukas, ali malo ispod ipak.

Najdraža utakmica? Prijateljska protiv Brazila u Zagrebu i 0:0 protiv velikih Waldemira i Leonidasa.

Sjećate se kako smo spomenuli da je volio kupanje? To ga je i došlo glave.

Nakon utakmice veterana na Maksimiru na kojoj je bio više promatrač, zaputio se pod tuš gdje je kombinacija hladnog zraka i vruće vode bila previše za njegovo srce. Na mjestu. Tamo gdje je bilo i suđeno, na Maksimiru.



A koliko je bio ljubljen među plavim pukom, najbolje govori sljedeća anegdota:

Za vrijeme II. svjetskog rata, bomba je pala na kuću njegove sestre. Srećom ju je "Koka" neporedno prije izvukao iz stana pa je nastradala samo imovina. Ali, među tom imovinom vio je zlatni sat, Omega vrijedna 150.000 kuna, ogromna lova u ono vrijeme. Međutim, Zagreb je bio jedna velika bojišnica pa se na to i zaboravilo.

Nekoliko godina kasnije, kuca netko na vrata ureda Mirka Kokotovića: "Ja sam taj i taj vatreni obožavatelj "Modrih", a vas posebno. Ja sam vam raskopavao ruševine i evo kaj sam našel: I iz džepa izvuče - vuru. Na njemu je bilo upisano Vaše ime s posvetom, pa sam doletil da Vam ga vratim."

Tako je ljubljen bio "Koka", velikan Građanskog i Dinama.


Izvor: Legende zagrebačkog nogometa, Z.Magdić, 1996.