Ovaj derbi obećava, ne samo na terenu, već i u svim popratnim cirkuskim epizodama. Sudac (domaći, strani ili hologramski) bit će na tapeti, dinamo će opet biti meta svih mogućih optužbi, jer pravi spektakl uvijek dolazi van terena kad dinamo igra s (ne)prijateljima s juga.

Uopće ne sumnjam kako nas u nedjelju u Splitu čeka još jedan derbi u kojem će nogomet vjerojatno biti u drugom planu. Iako u ovom trenutku ne znamo tko će pobijediti, jedno je sigurno: ako Hajduk izgubi, galama s juga bit će glasnija od bure - ako pobijedi “pravda će napokon biti zadovoljena”.

Hajduk je na vrhu makar taj vrh trajao samo do idućeg kola ili do jesenskog naslova, "slavnog” priznanja kojeg su do prošle godine čekali samo 19 godina... bez obzira na to što zadnjih godina imaju (doslovno) institucionalnu pomoć da ostanu u utrci za trofeje, narativ se na koncu uvijek nekako svede na to da ih sustav tlači. Samo da ne zaboravimo, prošle godine je “jesenski prvak” na kraju završio 14 bodova iza dinama. No, tko bi se zamarao detaljima?

U nedjelju kad se poljudskom ljepoticom zaori njihova najdraža himna “dinamo srpsko ime”, jer što bi navijanje za Hajduk bilo bez malo “istinske” mržnje prema dinamu... to je, valjda, taj “duh Hajduka”, jesenskih prvaka, prvaka svemira, galaksije i dobre atmosfere. Kada ne pjevaju o dinamu, onda skandiraju protiv sudaca, saveza, Zagreba, metropole i općenito bilo koga tko nije iz Splita. Sve to spada u kulturnu baštinu, negdje između klapskog pjevanja i bakljade... i kamenovanja autobusa s igračima dinama... “to je strast, to je emocija, to je Hajduk” - “to tuđi čovik ne razumi”...

U medijskom prostoru nakon tekme čekaju nas “neutralni” stručnjaci i neskriveni navijači - na čelu te parade stoje Joško Jeličić i Hrvoje Vejić, dva strastvena navijača Hajduka koja, gle čuda, zdušno brane “neutralne stavove” uz nesebičnu asistenciju još jedne Splićanke i nekadašnje "kraljice Dalmacije" i bivše djevojke Marka Livaje, čime se krug potpune objektivnosti zatvara. Kad nje nema, uleti Anđelko Kecman, čija kombinacija iritantnog cerekanja i prikrivenog naginjanja za Hajduk djeluje kao dobra za*ebanci*a.

Ah, kad bismo samo brojke mogli izbrisati i zamijeniti “pravdom”, Hajduk bi već osvojio sve što postoji, uključujući i naslov Lige prvaka. Nažalost za Splićane, stvarnost je tvrdoglava, pa evo malo suhe matematike:

Međusobni HNL susreti (do ovog derbija)

• Odigrano: 108 utakmica
• Dinamo: 49 pobjeda
• Hajduk: 31 pobjeda
• Neriješeno: 28 puta

Trofejna riznica:

• Dinamo: 23 naslova prvaka Hrvatske, 17 kupova, 8 superkupova
• Hajduk: 6 naslova prvaka Hrvatske, 8 kupova, 5 superkupova

Europa... o tome bolje nećemo... možda samo malo, dok neki igraju skupine, osmine finala, četvrtfinala drugi u isto vrijeme igraju… prijateljske utakmice protiv niželigaša s obala Jadrana.

Ako je suditi prema ovom, dinamo je čini se, ipak “glavni lik” ove telenovele. Ali, tko smo mi da razbijamo iluziju “vječne ravnopravnosti”?

Brojke su neumoljive, ali unatoč tomu galama je glasnija - tovarski storytelling čuda radi, međutim stvarnost je jasna: Hajduk nije “nepravedno uskraćen klub”, jedina stvar koju im je nogometna pravda oduzela je šansa da realno procijene vlastite mogućnosti.

Sad malo o samoj utakmici. Derbi na Poljudu sudit će Patrik Kolarić, iako iz Hajduka poručuju da “nemaju ništa protiv stranih sudaca”, ali samo ih, eto, ne žele na derbijima (jer gdje bi tu bio kaos?), čitava ova polemika više nalikuje pokušaju kontrole narativa nego brizi za regularnost.

Dinamo u Split stiže kao ekspedicija ranjenika. Tko sve ne igra? Van stroja su sigurno Petković, Nevistić, Sučić, Cordoba, Mmae (privremeno odstranjen iz ekipe), a upitni su i Mišić i Ademi. Fali nam doslovno pola momčadi i gotovo sve glavne poluge momčadi, senatori i veterani svakako.

Drugu utakmicu zaredom teret bi mogao pasti na najmlađe, Stojkovića, Kačavendu, Pavića... međutim, derbi nije samo nogometna utakmica. U ovom slučaju ovo je sukob identiteta, mentaliteta i filozofije. To je okršaj dva svijeta – jedan koji gradi uspjeh na rezultatima, trofejima i europskim bitkama, i drugi koji gradi mitove, priče i slavi titule “jesenskog prvaka”.

Htijenje. Zalaganje. Trka. Borbenost. Agresija. To je ono što tražimo - nemamo taj luksuz da momčad igra na pola snage. Tko god izađe na teren, mora biti spreman ostaviti srce, pluća i svaku kap znoja na terenu - nema mjesta za polovične nastupe ili šetnju po travnjaku.

Svaki igrač mora biti spreman “umrijeti” u svakom duelu. Ako se treba potući, potucite se i to ne samo figurativno... Nema odustajanja, nema straha, nema opravdanja. Neka se zna da je dinamo uvijek dinamo, bez obzira tko igrao.

U Split se ne ide samo igrati nogomet. Dinamo ide u Split pokazati zašto je najbolji. Za kraj neka bude jasno – nije sramota izgubiti kad si dao sve od sebe. Sramota je samo otići sa spoznajom da si mogao dati više.

Pa, neka derbi počne! U gradu i regiji gdje to više nije samo rivalstvo – to je institucija mržnje.