Gle, najveće talente mi u principu ciljamo da prodamo sa nekih 21 i pol, prije 22og rođendana. — Tvrdica McTvrdi

Baturina je prošao 22 godine. Ivanušec, Majer itd.
Olmo i Gvardiol su u stvari rijetkost.

Pa zato smo dobili manje nego smo svi očekivali. Ispod TM value doslovno, unatoč višegodišnjim ugovorima

Nismo Konzum.

https://www.jutarnji.hr/sport/nogomet/capellas-redefinira-dinamovu-akademiju-iz-temelja-15605867?cx_linkref=jl_home_vijesti_vise_1
Intervju sa Capellasom u sportskim.
Jel ima netko cijeli tekst?

U privatnim će ga razgovorima, zapravo, nazvati najvećim ovoljetnim pojačanjem. U ovoj, pritom, "plavoj" "casi de fútbol", on, doduše, nije Profesor, nego - Ideolog. Iz prvog reda promatrao je Cruijffa, koji mu je "papa", a onda se spustio biti akter, jedan od bitnijih ljudi u najplodonosnijoj eri La Masije, onoj između 1999. i 2010., eri koja je, recimo, stvarala Xavija i Iniestu, neka se Busquets ne uvrijedi.

- Dopustite - odmah će me nježno prekoriti: - To nisam radio ja, to je radio cijeli tim. Od pionira do seniora.

Albert Capellas Herms, 57-godišnji Katalonac, silno ugodan tip, britkog uma, jasnih ideja i artikulacije, kojem u razgovoru često na spomen rada s djecom i dalje sjaje oči, bio je prvi pick Zvonimira Bobana i prije nego što je počeo slagati kadrovsku križaljku prve momčadi. U Bobanovoj viziji, Capellas je prirodni nasljednik stvaratelja, šefova akademije, kojima Dinamova povijest obiluje iako neki uporno žele izbrisati ono što je bilo prije, ali i nakon njih. Vlado Zajec, recimo, šezdesetih je dizao akademiju Građanskog, a Dinamo je u nasljedstvu istu otvorio u prosincu 1967. Bitne uloge u reviji produkcije igrača imali su i Marton Bukovi, Branko Horvatek, Miroslav Cvenk, Rudi Cvek, Zorko Srebrić, Zdenko Kobešćak, Đalma Marković... Kao i moderni kreatori, s naglaskom na, grijeh bi ga bilo preskočiti, Romea Jozaka.

- Ne znam možda za ljude, ali znam za akademiju, veliku i plodnu. Ali, da vas preduhitrim: ja ovdje nisam došao da bih stvorio La Masiju. Došao sam pomoći Dinamovu akademiju učiniti boljom - priča na startu ekskluzivnog razgovora za Jutarnji uz još jednu napomenu: - Volio bih više da pričamo za godinu dana, kada ćemo iza sebe imati neke opipljive stvari, jer stigao sam u času kada akademija miruje, nema djece, treninga, utakmica...

Pričat ćemo mi i za godinu, odgovaram, ali plan, vizija, ugled i status već sad zaslužuju svoj prostor.

- Dojmovi o Dinamu nisu mi novi; nosim ih još otkad sam bio u Barceloni, a kad kažem svojim prijateljima, od kojih su mnogi uključeni u nogomet, da sam se priključio ovom klubu, reakcije su bile potpuno različite nego kod svih ostalih klubova.

Nemojmo samo u patetičnu kurtoaziju.

- Ni slučajno, pričam iz iskustva i kontakata koliko je Dinamo u nogometnom svijetu stekao poštovanje. Jer to i zaslužuje. Ovaj klub ima velik broj štovatelja. Dani Olmo je faktor X u cijeloj priči, ali samo kao potvrda: Dinamo, kao i Barca, stvara, a ne kupuje igrače. A ujedno, uvjerio sam se u ovih mjesec i nešto dana, Dinamo nije običan klub, on je više od toga. To je klub s dušom, klub s primjesom hrvatskog štiha. Nemojte se čuditi, prošao sam s loptom ovu divnu kuglu i mogu to reći: vidim klub u kojem se ljudi osjećaju ponosno. Srčano. Kako ga osjećaju svojim. I kada sam se čuo sa Zvonom i kad je govorio o mogućnosti da se pridružim projektu Dinama, prvi osjećaj bio mi je koliko s puno strasti govori o klubu, o Zagrebu, o Hrvatskoj, o hrvatskom nogometu, o promjenama, kamo želi dovesti Dinamo. A ujedno zna da ne može to učiniti sam, da mu je potrebna pomoć svih. I to sam osjetio od prve sekunde; ono što žele postići u ovom klubu je veliko, ne samo s novim stadionom ili novom akademijom nego i s navijačima koji strasno vole klub i jako su mu spremni pomoći da krene na sljedeću razinu. To je, vjerujte, (bilo) ključno, "game changer".

Kada ste prvi put razgovarali s Bobanom?

- Ne znam točno tajming, ali kada sam ga upoznao, stekao sam osjećaj da je sve moguće. Znate, imam 57 godina. Već sam pomalo star. Ali plan me učas pomladio: shvatio sam da je ovo klub koji zaista želi ići naprijed, koji želi ići na "next level". Tu je mnogo strasti. Primarno od Zvone, jer je on bio taj koji mi je prvi pružio priliku za razgovor. Ali kasnije je osjećaj jačao, uviđajući da je ovo autentično mjesto s pregršt povijesti iza sebe, i to se osjeća i u prostoriji u kojoj smo sada (Plavi salon, nap.a.). To je nešto što me privlači. I iskreno, cijenim sve što je u Dinamu učinjeno u njegovoj povijesti jer apsolutno se napravilo mnogo toga, inače bi bilo nemoguće razviti sve te čudesne igrače.

Kako su tekli razgovor i plan?

- Nije trebalo dugo da me uvjeri. Istina, već sam odbijao neke poslove, imao sam, priznajem, miran život u Barceloni, bio sam izbornik Filipina, bila je to lijepa faza moga života. Ali prvo telefonski, a onda i uživo, nakon što me pozvao ovdje, osjetio sam strast, viziju i iskrenost. Meni dovoljno. Moje najveće pitanje bilo je kako mogu pomoći a da se pritom ne izgube sve te vrijednosti koje hrvatski nogometaši imaju: kvaliteta, talent, znanje, hrabrost i karakter. I jedan od mojih glavnih fokusa odmah se izoštrio: pomoći im da odu na sljedeću razinu a da pritom ne izgubimo taj "plavi" DNK. To je moj najveći izazov.

U La Masiji vam je predsjednik bio Laporta. Možete li ga usporediti s Bobanom?

- Nikada ne uspoređujem ljude. Mnogi govore da je netko novi Messi, netko novi Modrić. Ne. Svaki je drugačiji. Svaki ima svoju osobnost, svoje vrijednosti, svoju viziju. Boban je jedan i jedinstven. Strast, inteligencija, način na koji govori, izražava se... Duboko vjerujem da možemo iznijeti njegov plan.

Vidim da ne podcjenjujete Dinamo, iako ste radili u Barceloni. Ali, kad sjedimo ovdje, koliko ova soba može biti motivacija za mlade igrače da ostvare neke veće stvari koje jesu DNK ovog kluba?

- Ogromna, ovo je - osvrće se oko sebe gledajući trofeje - ostavština, nasljeđe. Za mene, usto, ono što me najviše motivira jest strast ljudi s kojima radim, vrijednosti ljudi s kojima radim, ciljevi, misija, vizija koju imaju. Jer jedna je stvar što mi mislimo, a druga što kažemo, ali na kraju, jedino što je važno jest što se događa na terenu. Što radimo i proizvedemo. Ali sada slijedi teži dio - sve što pričamo i planiramo moramo ostvariti.

Radili ste u La Masiji - devet terena, škola, dvorane, teretane - a sad ste ovdje. Je li moguće ostvariti planove na ovakvoj infrastrukturi?

- Na to pitanje odgovorili ste sami. Dinamo je na ovom Maksimiru stvorio desetke svjetskih igrača, zar ne? S ovim sadržajima, nekad boljima, nekad lošijima. Ključ su ljudi. Treneri. Djeca. Glad. Jest, radio sam u La Masiji, znam da postoje sjajni objekti kao i u, recimo, Borussiji Dortmund, ali nije to samo tako. Ja dolazim iz vrlo skromnih prilika. Mislim da je nemoguće početi s niže razine od mene. Dolazim iz Avinyóa, to je mjesto od 2500 stanovnika. Nogometno igralište bilo je s pijeskom. I za svaki korak koji sam napravio u svom životu, za to sam se zaista morao boriti. To znači, nemojte misliti da dolazim iz Barcelone, iz Dortmunda. Ne, ne. Dolazim iz svojih korijena. Mali grad, malo selo. Moji roditelji nisu me mogli dovesti na trening ili utakmicu jer nisu imali priliku svaki dan putovati 45 minuta. U jednom smjeru. To znači da sam morao igrati s ekipom u svom mjestu. Zato sam shvatio da ne mogu biti nogometaš. Možda i nisam bio dovoljno dobar. Također je moguće. Ne znam... Ali kada sam imao 12-13 godina, znao sam da želim biti uključen u svijet nogometa i da želim da moja profesija bude povezana s nogometom, s treniranjem. Taj osjećaj sam imao vrlo mlad. I zato sam postao trener sa 16-17 godina, na vrlo skromnim terenima, s ljudima bez kvalitete. Bio sam u klubu Gavà devet godina, napredovali smo u sljedećih pet godina, s terenom... Bolje da ne pričam. Ali uspjeli smo. Jer smo htjeli i znali kako.

Da, i Guardiola je krenuo ni iz čega, na grbavici. Je li tajna, odnosno, mislite li da su igrači iz skromnih obitelji više predodređeni za ostvarenje veće karijere od igrača koji dolaze iz bogatijih obitelji, s boljim sadržajima i boljim okruženjem?

- Prvo, mislim da je obrazovanje vrlo važno. Ono može dolaziti iz obitelji koje su bogate, ali i od vrlo siromašnih ljudi. Nema veze s novcem. To dolazi iz vrijednosti. Mislim da je to najmoćniji alat koji pomaže igračima da postignu uspjeh jer to im pomaže da ostanu prizemljeni. Jer nije važno imate li puno ili malo novca, obrazovanje pruža najbolje savjete djeci. I sada egzistira izazov kako mi kao klub možemo, trebamo i moramo pružiti tu ključnu podršku jer nogomet ide putem bez svih tih vrijednosti koje klinci nužno trebaju imati. Znam da ćemo, ako smo sposobni dati im te skromne vrijednosti, stvoriti veće šanse pomoći im da povećaju svoje mogućnosti.

Kada o tome govorimo, pročitao sam jedan od vaših intervjua. Dakle, egzistiraju li danas (i) u vašoj viziji neke od vrijednosti koje je cijenio Quique Costas, jedan od vaših mentora, koji je radio bez prijenosnih računala, tehnologije, ičega?

- Uvijek kažem da je tehnologija ona koja pomaže. Inovacija, razvoj, informacije koje dobivate. Ali posebno je važno kako koristiš te informacije. Ali, pored toga, recimo to ovako: morate biti sposobni pomoći svojim igračima da postanu bolji ako jednog dana vaš računalni sustav ne radi. Razumijete što govorim?

Apsolutno.

- Ako izgubim računalo, ako PowerPoint ne radi, ako se ekran slomi... To nije isprika. I ne možeš je koristiti kao alibi da ne pomažeš igračima kako da postanu bolji. I to je ono što znači biti trener. Zato volim trenere koje sam zatekao i ovdje. Oni se oslanjaju na svoje iskustvo i od tih trenera uvijek ćeš naučiti sve što nikada nećeš pronaći u njihovu iskustvu. I od tih trenera uvijek ćete naučiti sve što nikada nećete pronaći u knjigama. Naravno, tehnologija je ovdje i pomaže, i bili bi ludi da je ne koristimo. Glavni problem je znati kako ti pomaže i koliko vrijednosti ima, kada i koliko je odluka koju donosiš slijedeći svoje srce, svoj um ili svoju strast, u (dis)balansu s odlukom koju donosiš slijedeći podatke, video. Jer kada gledaš nogomet na videu, to je jedna stvar, ali kada ga gledaš na terenu, to je sasvim druga stvar. Postoji mnogo osjećaja koje video nikada ne može podijeliti s vama. Mogu li vam reći primjer?

Izvolite...

- Kada skautiramo igrača, jedna je stvar kada ti netko govori o igraču, zatim kako ga vidiš na videu, ali zaista ne poznajem igrača dok ga ne vidim uživo. Kako trenira, kako igra. Živi, razmišlja. A sljedeći korak je kada počne trenirati s vama, s vašim suigračima, u vašem okruženju. I konačno, kada igra za vaš klub. Tada doista upoznaješ igrača. To znači koliko je važna izravna percepcija ljudi. Ostatak su alati koji mogu pomoći u određenom trenutku pri donošenju odluka. Ali jako vjerujem u subjektivne informacije jer je nogomet subjektivan.

Ali podaci su, reći će mnogi, linearni, stvarni, objektivni?

- Istina, i analitički. Ali u sportu koji je još uvijek subjektivan, gdje mašina ne može ono što može čovjek. I to je dio ove predivne igre za koji mislim da tehnologija još uvijek nije spremna nadmašiti onaj "the" subjektivni dio.

Kvare li i agenti na neki način igru, pogotovo u mlađim kategorijama?

- Moja preporuka uvijek je ista: kada je dijete dijete, najvažnije je da se usredotoči na igranje nogometa i uživanje u igri. To je ono čime bi se djeca trebala brinuti. I roditelji, ako vole djecu, trebali bi utjecati samo na to. Jer tada još uvijek ne znamo hoće li biti profesionalci ili ne. Da, vidio sam igrače za koje su očekivali da će imati vrhunske karijere već u mladosti, a na kraju su propali. Ali vidio sam i igrače čije karijere nitko nije očekivao, a na kraju su možda postali pobjednici Lige prvaka ili svjetski prvaci.

U Dinamu je to Luka Modrić.

- Na primjer. A ima ih mnogo. Problem je u tome što se ljudi vrlo brzo mijenjaju. Ostaješ jednu godinu ovdje, dvije godine ondje, treću godinu tko zna gdje. To znači da je teško procijeniti vrijednost procesa. Ali to je ono što jako cijenim kod ljudi koji su 20 godina u jednom klubu. Jer su vidjeli, proživjeli cijeli proces. A sada znate čuti mladog agenta kako daje savjete igraču bez iskustva. Ili oca koji prvi put ima dijete od 15 godina i misli da je spreman donositi takve, krucijalne odluke. Oni nisu bili uključeni u svijet nogometa, jako vole svoju djecu, no pod utjecajem svega, donose odluku iz ljubavi, ali možda i neke frustracije ili problema. No ovo je nogomet, moderni nogomet. Postoje računala, agenti, mediji... To ne možeš promijeniti, ali u razvoju je jako važno da ljudi donesu ispravne odluke i da primarno znaju da su ovdje da bi pomogli djetetu da se razvije. Da se razumijemo, postoje sjajni nogometni agenti, oni su neizostavni dio nogometa. Ono što želim apostrofirati na temelju svoga iskustva jest sljedeće: u tim nježnim godinama važno je, ne samo zbog nogometa nego odrastanja i života, donijeti ispravne odluke, to je srž: biti strpljiv, steći obrazovanje i ostati smiren, ne trčati pred rudo.

Kada smo načeli sve ovo, koja je vaša glavna strateška točka kako, bože me sačuva,j zvučim kao Trump, Dinamovu akademiju opet učiniti velikom?

- Prvo moram bolje razumjeti klub. Mislim da je zaista prerano dati vam to bez informacija. Mislim da ću moći puno bolje odgovoriti nakon godine dana jer se sada još uvijek upoznajem s ljudima, a timovi tek počinju igrati. Ali kao što sam rekao, već sam osjetio da ovdje ima puno talenta, a naš glavni fokus je metodologija. To je način preko kojeg uspostavom novih procesa možemo pomoći talentima da postanu bolji igrači u budućnosti, da bismo povećali šanse da slijede svoje snove. Naravno, neki od njih će biti reprezentativci Hrvatske, igrat će možda u najboljim klubovima svijeta, dok će drugi igrati za Dinamo, a mnogi od njih će biti igrači koji će sigurno obogatiti i hrvatske, ali i neke druge strane klubove. A netko će sigurno odustati i raditi kao trener ili skaut. No na nama je da svima njima jasnim radom i metodologijom povećamo šanse i talent te da ih, neovisno na kojim razinama, dovedu do maksimuma. Taj postulat u kombinaciji s talentom i respektom prema istom može poslati vrlo važnu poruku nogometnom svijetu i privući pažnju onih najvećih - da igrači iz Dinama mogu izravno prijeći na onu najveću razinu, bez međustanice. Jer će nogometni svijet znati da su dobro obrazovani, da znaju kako trebaju igrati, kako se trebaju kretati, baratati loptom, kada trebaju preuzeti rizike, kontrolirati tempo igre, kako, gdje, zašto, tko donosi odluke, da znaju kako učiti skenirati oblik tijela u svakoj poziciji i situaciji. Nadalje, kada moram pobjeći, kada moram stati, kada moram preuzeti rizik. To je nešto što trebate naučiti. Jer talent se rađa s tobom. A ovo je nadogradnja. Ovo je ono čime im, nadam se i vjerujem, mogu pomoći. Prepoznati talent koji imaju i pomoći im da taj talent iskoriste na najbolji mogući način.

Je li u cijelom razvoju najveći problem onaj prijelaz iz juniora u seniore i kako tome doskočiti?

- To je statistika. Kada si u klubu poput Dinama i prelaziš iz kategorije iz 16 u 17 godina, recimo, uspoređuješ se samo s igračima svoje dobi. Ali kada navršiš 18-19 godina i pređeš u profesionalni nogomet, ili u međurazini u B momčad, tada se ne natječeš s jednom ili dvije, nego s - 15 različitih generacija. I to jest ključ. No, po meni, ako imaš sustav, onda je lakše. A sustavom se možeš zaštititi. U Barceloni, recimo, igra se istim sustavom. A on u cijelom procesu olakšava, daje smisao i smjer, kako igračima tako i momčadima.

U La Masiji je, ujedno, od 1979. do 1990. bilo 440 igrača koji su živjeli ondje. Daleko najviše iz Katalonije, pa drugih regija, a samo tridesetak došlo je izvan Španjolske.

- Jedan sustav igre i baza, nešto je što nosim sa sobom. Ako od mlađe dobi igraš jedan sustav, tada se lakše prilagoditi "velikima". Potom, ovdje, osnovna je baza Zagreb, zatim zagrebački prsten. To je jezgra. Jer važno je da su djeca doma, da im roditelji i bake i djedovi dolaze na utakmice, da ih netko poljubi prije spavanja. Onda slijedi prsten od oko 100 km oko Zagreba jer oni će moći doći na trening pa se vratiti kući. Nakon toga cijela Hrvatska, a na kraju inozemstvo. Iz kojeg moraš doći s našim saznanjem da si bitno, bitno bolji od domaćih. A svi momci koji dođu, mi bezuvjetno moramo stvoriti uvjete da im budemo obitelj. Da ih, osnovno, obrazujemo, pružimo pomoć, oslonac, a tek nakon toga da od njih radimo nogometaše. To je temelj. Znate, kad sam bio blizu Quiquea Costasa, sjećam se dvije stvari: u jednom je času u kantini akademije pored nas prošao Andres Iniesta, inače povučen, miran dečko. Rekao mi je: "Alberte, ovo je najtalentiraniji momak u 30 godina La Masije. Znaš koja nam je zadaća? Ne učiniti ga boljim, nego napraviti sve da ga ne učinimo lošijim." Duboka je to misao. A drugo, vezano je i za tehnologiju: znao se okrenuti leđima od igrača na treningu i samo slušati njihov razgovor i interval dodavanja. Tada je bez gledanja znao što valja, a što treba ispravljati.

Tu je, moram ga spomenuti, i Johan Cruijff. Ako sam ja, a jesam, vjernik "iglesije maradoniane", vi ste apostol "kirk cruijffijane"...

- Imao sam sreću da sam živio blizu La Masije. I bio sam na prvom treningu kada je u Barcu doveo Hristu Stoičkova. Prvi trening, dečki vježbaju, a Hristo jedva prati. Zove ga Johan i kaže mu: "Hristo, stani uz mene i samo uživaj..." Kasnije mu je rekao sljedeću stvar: "Ako ćeš pratiti mene i ovu momčad, postat ćeš Zlatna lopta." I to je postao 1994. godine. Hristo prima nagradu, a Cruijffa nema nigdje. "Šefe, gdje ste?" pitao ga je, a ovaj mu je odgovorio: "Rekao sam ti kamo ću te dovesti, ostatak puta je na tebi." Johan je misao vodilja, inovator, avangarda, čije ideje nikada neće izumrijeti. Ideje koje je upijao i Pep Guardiola. No radio sam i Peterom Boszem, Thomasom Frankom, važnim ljudima u mome životu, koji nisu slijedili taj trag, a unaprjeđivali su igrače i obogaćivali nogomet. Nije Cruijff, dakle, sveto pismo, ali mozak, glava, ideja, sve što sam vidio u njemu i danas me inspirira. Za ovu akademiju pogotovo. Nisam, da se razumijemo, ovamo ni slučajno došao da bih jednog dana sjeo na klupu jer mnoge stvari u seniorskom nogometu doživio sam prljavima, i nikad im se neću vratiti. Ovdje sam vidio mjesto gdje se mogu vratiti onoj iskonskoj čistoći, uz bogomdani talent koji traži da ga se obogati nogometnim vrijednostima koje su ključ uspjeha. Došao sam uz ugovor uz četiri godine i iskreno se nadam da ćemo stvoriti temelje za koje ne bih imao ništa protiv da u Zagrebu nakon toga i završim svoju karijeru...

Hvala

Došao sam uz ugovor uz četiri godine i iskreno se nadam da ćemo stvoriti temelje za koje ne bih imao ništa protiv da u Zagrebu nakon toga i završim svoju karijeru... — rupke

Na njega je znači Zvone u intervjuu aludirao :cool:

Capellas priča o Dinamu onako kako bismo mi svi trebali razmišljati i svaka mu čast na tome. Iz ovog je vidljivo da čovjek stvarno, zaista duboko poznaje materiju i kako unaprijediti igrače i akademiju.

Jedva čekam za 2-3 godine da vidimo rezultate Capellasa.