Veldin Karić rođen je u Slavonskom Brodu 16. studenoga 1974. godine.

Naime, Veldin je godinu dana mlađi od onoga što piše u 'papirima'! Rođen je u studenome 1974. godine, a ne u studenom 1973. godine kako piše u osobnoj iskaznici. Kad je imao 9 godina, obitelj je organizirala da dobije dokumente u kojima piše da je godinu dana stariji jer po ondašnjim pravilima su za pionirske selekcije smjela nastupati djeca koja su navršila 10 godina. Kako je već onda bio izuzetno talentiran i trener ga je želio uvrstiti u ekipu, Veldinova majka je uspjela 'srediti' da dobije dokumente u kojima je pisalo kako je godinu dana stariji nego što doista jest. Tako je to bilo u ono vrijeme, sve se moglo 'srediti' ako si imao pravu vezu. To, među ostalim, znači i da je profesionalnu karijeru u Željezničaru iz Sarajeva počeo u 15. godini - otkrio je sam Karić ovu pomalo bizarnu istinu u jednom intervjuu za Jutarnji list.

Karijeru je započeo u Bosanskom Brodu kao klinac, kao kadet je otišao u sarajevski Željezničar, igrao je dvije sezone za kadete i juniore, a tada je upao u prvu ekipu. Veldin je igrao u napadu s Marijem Stanićem, a onda je BiH poharao rat. Srbi su započeli opsadu Sarajeva, a Veldin Karić je zamalo stradao.

Bježeći i skrivajući se po ulicama, pokušavajući spasiti živu glavu jedne ga je večeri uhvatila JNA. S lisicama na rukama njih nekoliko odveli su na Pale i predali četnicima. Veldina su pod sumnjom da je špijun povezali s Vehbijom Karićem, visokim oficirom JNA koji je prešao na BiH stranu. No, u tim trenucima je sreća pomazila Karića i njegovog prijatelja Žaru... Srećom, jedan od vojnika bio je Željin navijač koji je prepoznao Žaru. Uz njegovu pomoć i pomoć bivšeg trenera Neše Starovlaha izveli su ih i helikopterom prebacili do Novog Sada. To je samo djelić životnog trilera koji je Karić proživio.

Šest je mjeseci Veldin proveo u Novom Sadu igrajući za Vojvodinu, prije nego je odlučio pobjeći. Krenuo je u Mađarsku, ali su ga vratili pa je krenuo prema Hrvatskoj i završio u rodnom Slavonskom Brodu, u redovima Marsonije.

U Marsoniji je zaigrao uz svoje bratiće, braću Edina i Zemira Mujčina. Popularna je Marsa tada iz Druge lige ušla u Prvu, a imali su i nadimak Mala Bosna, zbog brojnih nogometaša iz BiH. Karić je tada kao i Edo Mujčin, Vlado Petrović, Boris Živković dobro igrao, itekako dobro igrao. Toliko dobro da je Torino birajući između njega i Pippa Inzaghija izabrao 'čupavog'.

Otišao je tamo s izjavom da ima u sebi nešto 'Bokšićevsko' te da namjerava uspjeti. Nažalost, nije uspio. Zabio je samo jedan zgoditak u 23 nastupa te je proglašen najlošijom investicijom sezone.

'Ili je predsjednik Torina Giancarlo Calleri bio slijep ili je imao bolestan smisao za humor', zaključili su talijanski mediji Karićevu priču na Apeninskom poluotoku, nakon što je ispadanje Torina iz prve lige uvjetovalo Veldinovu posudbu u švicarski Lugano gdje je ostao osam mjeseci, a onda se javio Varteks...

U dresu varaždinskih 'bumbara' u sedam sezona odigrao je 176 utakmica u svim natjecanjima i zabio 62 gola. Igrao je tri finala Kupa s Varteksom i bile su to zlatne godine varaždinskog kluba, a svima je u sjećanju uspjeh u Kupu UEFA (danas Europska liga), u kojem je Varteks u rujnu 2001. godine izbacio Aston Villu. U Birminghamu su 'bumbari' slavili 3:2, dva je gola zabio Saša Bjelanović, jedan Veldin Karić.

Uz gol Peteru Schmeichelu protiv Aston Ville jedan od dražih golova u karijeri mu je i prva 'panenka' koju je u 1.HNL zabio u dresu Varteksa Tomislavu Butini.

S 31 godinom na leđima dolazi u Dinamo (bila je zanimljiva politika Dinama tog ljetnog prijelaznog roka) gdje je nažalost bio dio momčadi koja je srozala Dinamo na najniže grane u povijesti HNL-a (7. mjesto u HNL-u). Za Dinamo je u sezoni 2004./2005. uz promjene nekoliko trenera odigrao 19 utakmica u svim natjecanjima i zabio osam golova, od čega su njih 4 došla u 12 ligaških nastupa. Jedan od ta četiri pogotka, onaj prvi u plavom dresu zabio je u domaćoj 3:0 pobjedi nad Hajdukom, a ostala tri postigao je redom Međimurju, Slaven Belupu i Rijeci. U Hrvatskom kupu jednog je zabio Sladorani, dva komada Belišću, a jedan je postigao švedskom Elfsborgu u kvalifikacijama za Kup UEFA.

Karić je potom prešao u zaprešićki Inter. Kasnije se vratio u Marsoniju (2007.), a onda u niželigaškim veličinama poput Dinama iz Apatije, Drave iz Kuršanca, Oriolika, Samobora i Borca iz Kunovca nastavio trpati – sve do povratka u svoj, navijački Varteks i to debelo u petom desetljeću života.

Ukupno je u HNL-u za Marsoniju, Varteks i Dinamo odigrao 199 utakmica te zabio 76 golova.

Veldin Karić legendarna je ličnost romantičnih dana HNL-a, a u sjećanju je ljubitelja domaćeg nogometa ostao urezan zbog neumoljivih napadačkih sposobnosti i prepoznatljive čupave fudbalerke koja mu je krasila glavu, a krasi je i danas. Bio je robustan, jak i često nezadrživ, a uz to i vrlo dobar tehničar koji podjednako dobro igra s obje noge, pri čemu ne zaostaje igra glavom. Istinska ikona i legenda HNL-a.

Svojim nastupima u Varteksu Karić je zapeo za oko i izborniku Mirku Joziću te kasnije Ottu Bariću pa je u periodu između 2001. i 2003. godine upisao i tri nastupa za Vatrene, sva tri u prijateljskim susretima.

Igor Pamić rođen je u Žminju, 19. studenoga 1969. godine.

Igor je prve nogometne korake napravio s 12-13 godina u lokalnom nogometnom klubu u Žminju, a svoju profesionalnu karijeru započeo je u pulskoj Istri 1992. Bio je u Istri u vrijeme kada se formirala 1. HNL i kada je Istra u tom trenutku kao najniže rangirani klub po regionalnom ključu dobila priliku zaigrati među najboljim hrvatskim momčadima. Do tada, Istra u Jugoslaviji, ne Istra kao klub nego cijela istarska regija, nije imala klub ne samo u prvoj ili drugoj ligi nego niti u trećoj, tadašnjoj Međurepubličkoj. Do Rijeke nije bilo praktički ništa, samo klubovi u 4. ligi, koja se zvala Hrvatska liga Zapad.

Srećom po njih nisu bili jedini koji su došli iz nižeg ranga, bilo je tu i drugih klubova koji nisu bili naviknuti na najveću scenu i Istra je na kraju završila sedma, potpuno mirno i bez ikakve brige oko ostanka.

Uslijedila je potom jedna sezona u Pazinki, tada drugom najvećem istarskom klubu. U biti Igor je već u Pazinki igrao na posudbi kao Dinamov igrač, a tu posudbu je sam tražio, jer je smatrao kako za njegov razvoj ne bi bilo korisno u tom periodu sjediti na klupi jer pored Vlaovića vjerojatno ne bi imao preveliku minutažu. Sezonu koju je proveo u Pazinki iskoristio je na najbolji mogući način i u 23 utakmice postigao čak 18 pogodaka.

Vratio se zatim u Dinamo, odnosno tadašnju Croatiju. Po vlastitom priznanju bilo je to ostvarenje sna jer je oduvijek bio dinamovac, uostalom kao i cijela obitelj. U plavom dresu zadržao se jednu sezonu, i u 28 ligaških nastupa postigao 10 pogodaka - odnosno, 14 golova u 42 nastupa u svim natjecanjima. Iako se Dinamo na kraju sezone nije okitio naslovom prvaka zaostavši svega bod za Hajdukom sezona u Dinamu svakako mu ostaje u lijepom sjećanju.

U HNL-u je zabijao Istri, Segesti (2), Neretvi, Zadru, Belišću (2), Inkeru, Marsoniji i Šibeniku. U kupu Bedemu, Belišću i Hajduku, a u Europi Auxerreu. 14 pogodaka zabio je protiv 11 različitih momčadi, a samo je u ligaškom susretu protiv Belišća poentirao u dva navrata u jednoj utakmici a protiv istog protivnika jedan je zabio i u kupu. Dva puta tresao je još i mrežu Segeste, ali ne u istoj utakmici.

Po isteku sezone seli istočnije, u prvoligaša s Drave, točnije u Osijek. Iako, na stolu je imao i ponudu za ostanak u Dinamu, ali otvoreno mu je rečeno da ga vide u vezi, što mu se baš nije svidjelo i zbog toga je na koncu prihvatio ponudu Osijeka i odlučio se na promjenu sredine. I nije pogriješio. Osijek mu je bio posljednja igračka HNL destinacija, a ujedno i najbolja domaća sezona, a tu je stigao i reprezentativni debi... Stvari su se poklopile tako da je reprezentativni debi upisao upravo u Osijeku, '96 u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske. U toj je utakmici postigao svoj prvi i posljednji reprezentativni pogodak, taj je gol ujedno bio i 100. gol u povijesti naše reprezentacije.

Sjajni nastupi u HNL-u omogućili su mu prvi inozemni angažman, potpisao je za francuskog drugoligaša Sochaux gdje je također proveo jednu sezonu nakon čega je preselio u njemačku Bundesligu, točnije u Hansu iz Rostocka koja mu je bez dileme bila vrhunac inozemne karijere. Već po običaju i tu se zadržao samo jednu sezonu da bi karijeru završio u austrijskom GAK-u. Bio je to zlatni period kluba u kojem su osvojena dva kupa i jedan, prvi i jedini naslov prvaka.

Igračku karijeru završio je s 32 godine, što je za neke možda prerano, posebice u današnje vrijeme ali za Igora je to veliko ostvarenje jer mu je već sa 19 godina bila upitna karijera i liječnici su mu otvoreno savjetovali da prestane i da se ostavi nogometa.

Igor Pamić je na reprezentativnom planu odigrao pet utakmica pri čemu je zabio jedan već spomenuti pogodak. Bio je u kadru reprezentacije na EP-u '96 u Engleskoj i nastupio u prvom poluvremenu utakmice protiv Portugala. U neko drugo vrijeme možda bi napravio i više, ali u generaciji pored Šukera, Bokšića i Vlaovića bilo je teško očekivati i ostvariti više od onoga što je i dobio.

Trenersku karijeru počeo je u trećeligašu Žminju samo dva mjeseca po završetku igračke. U početku je vodio klince, ali vrlo brzo preuzeo je vođenje prve momčadi. Kasnije je vodio Karlovac, Istru, Koper, Hrvatski dragovoljac, Titograd i GOŠK iz Gabele. Istra je pod njegovim vodstvom 2004. ušla u prvoligaško društvo, isto kao i Karlovac koji je bio trećeligaš kad ga je preuzeo te ga je u samo tri sezone učinio stabilnim prvoligašem, konkurentom za Europu.

Izuzev Karlovca i Istre u kojima je u jednom periodu bio trener na 'duge staze', četiri sezone, prilično dugo za hrvatske prilike - sve ostalo su bile kratke avanture u kojima nije dobio potreban kontinuitet za ostvariti zapaženiji rezultat.

Spomenimo još da je Igor je otac Zvonka Pamića koji je jedan dio svoje karijere proveo igrajući za Dinamo te prerano nesretno preminulog Alena koji je u 24. godini doživio srčani udar dok je igrao mali nogomet.

20. studenoga 2015. godine Disciplinska komisija UEFA-e suspendirala je dokapetana Dinama Arijana Ademija (24) na četiri godine zabrane igranja nogometa. Ademi je pao na doping testu nakon velike pobjede Dinama protiv Arsenala, 16. rujna iste godine. Bio je pozitivan na zabranjenu supstancu (anabolički steroid stanozolo) zbog čega je prvo bio privremeno suspendiran. No, ubrzo je i B uzorak potvrdio loše vijesti, pa je Ademi tako dobio maksimalnu kaznu koju mu je krovno europsko nogometno tijelo moglo izreći!

"Teško mi je uopće riječima opisati kako se sada osjećam. Nisam kriv, znam da nisam ništa krivo napravio, a dobio sam ovako drastičnu kaznu. Užasno se osjećam. Želio bih se zahvaliti svima koji me zovu ovih dana i šalju poruke, ali stvarno mi je teško pa ih molim za razumijevanje" kazao je Arijan Ademi...

Igrač i klub žalili su se na odluku, no UEFA je bila nemilosrdna te je odbila žalbu i potvrdila Ademiju četverogodišnju suspenziju.

U tom slučaju Ademi se na nogometne terene trebao vratiti tek 2019. godine. Na sreću u ožujku 2017. godine Međunarodni sportski arbitražni sud (CAS) službeno je smanjio suspenziju s četiri na dvije godine.

Tako se u kolovozu 2017. nakon duga 22 mjeseca suspenzije zbog pada na doping testu Arijan Ademi vratio u prvu momčad Dinama. Suigrači su mu priredili špalir, a oko 600-tinjak navijača pozdravilo ga je gromoglasnim pljeskom i navijanjem na prvom Ademijevom treningu nakon povratka.

Kronologija;

• 07.10.2015. – Otvoren postupak UEFA-e protiv Ademija.
• 21.10.2015. – Ademijev B uzorak također pozitivan.
• 27.10.2015. – odgođena odluka u vezi Ademija.
• 20.11.2015. – Ademiju određene četiri godine suspenzije.
• 13.05.2016. – Na nesretni petak 13. svibnja 2016., Disciplinska komisija UEFA-e potvrdila je četverogodišnju suspenziju Ademiju.
• 28.10.2016. - odgođena odluka CAS-a.
• 15.02.2017. - odgođena odluka CAS-a.
• 17.03.2017. - odgođena odluka CAS-a.
• 24.03.2017. - Ademiju smanjena suspenzija na dvije godine.
• 08.08.2017. - nakon duga 22 mjeseca suspenzije odradio je prvi trening s momčadi.
• 09.10.2017. - odigrao je svoje prve minute nakon dvije godine. Ušao je s klupe u pobjedi Makedonije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo protiv Lihtenštajna 4:0 i zabio pogodak nakon samo pet minuta na terenu i to sjajno - nakon što je izbacio trojicu protivničkih igrača.
• 14.10.2017. - odigrao svoju prvu utakmicu za Dinamo nakon suspenzije.
• 29.11.2017. - u četvrtfinalu hrvatskog nogometnog kupa u 4:2 pobjedi nad Istrom postigao svoj prvi pogodak za Dinamo nakon suspenzije.

Miljenko Mumlek rođen je u Varaždinu 21. studenog 1972. godine. Odrastao je u obližnjoj Vinici, u uglednoj sportskoj obitelji. Majka Katica bila je jedna od ponajboljih igračica rukometnog kluba "Koka", dok mu je otac bio profesor tjelesne kulture u osnovnoj školi. S obzirom na sportske sklonosti roditelja, teško da je životni put Miljenka mogao krenuti drugim smjerom.

Već od najranijeg djetinjstva mogli su se uočiti njegovi sportski geni. Od jutra do mraka provodio je dane u društvu lopte, igrajući nogomet s vršnjacima po viničkim livadama da bi ga u 4. razredu osnovne škole roditelji upisali u Varteksovu školu nogometa.

Dva do tri puta tjedno putovao je mali Miljenko s radničkim busom od Vinice do Varaždina i natrag. Poslije odrađenog kadetskog staža, Mumlek prelazi u varaždinsku Slobodu. Bila je to vrlo pametna i mudra odluka jer teško da bi se onako krhak i sitan mogao probiti do prve momčadi Varteksa koja je u to vrijeme igrala u jugoslavenskoj Međurepubličkoj ligi. Igrajući za Slobodu Mumlek je očvrsnuo i stekao dovoljno potrebnog iskustva za veličanstveni povratak u Zagrebačku 94.

Usporedo s igranjem nogometa Mumlek završava Gimnaziju i odlučuje krenuti stopama svog oca i upisuje se na Kineziološki fakultet u Zagrebu. No, stvaranjem samostalne Hrvatske u njegovom matičnom klubu rastu prvoligaške ambicije pa tako razapet između zagrebačkog studija i odlazaka na treninge u Varaždin, naposljetku odustaje od studija. Isključiva posvećenost nogometu vratila mu se s kamatama. Izborio se za mjesto u momčadi te je '92. godine u Zaprešiću odigrao prvu prvoligašku utakmicu za Varteks.

Već u njegovom prvoligaškom debiju vidjelo se da je veliki znalac. Igrač koji savršeno barata loptom, s udarcem kojim se odlikuju samo najveći. U sljedećim sezonama nametnuo se kao vođa i dirigent momčadi. U sezoni 1995./96. borio se s Varaždincima za naslov prvaka. Ipak na kraju su završili treći s dva boda manje od Hajduka i Dinama (tadašnje Croatije), koji je bio prvak.

S Varteksom je 1998./99. ostvario povijesni rezultat u Kupu kupova. Izbacili su Rudar Velenje s dvaput po 1:0, u prvoj utakmici osmine finala izgubili od Heerenveena 2:1 pa nakon produžetaka kod kuće pobijedili 4:2. S tri pogotka u dvije utakmice protiv Heerenveena odveo je Mumlek svoju momčad do proljeća u Europi gdje je na koncu u četvrtfinalu bolja bila Mallorca (0:0, 3:1). Sve do Dinamovog proljeća 2018. bila je to posljednja situacija da je neki hrvatski klub igrao europsko proljeće.

Igrao je u drugoj polovici 90-ih Mumlek nogomet života. Zabio je dva put po 13 pogodaka u prvenstvu, a igrao je veznjaka. Nakon sedam sezona u Varteksu, pozivnicu s himnom Lige prvaka poslao je Dinamo u koji prelazi u ljeto 1999. s 27 godina na leđima. Taj period svoje karijere pamtit će po igranju spomenute Lige prvaka u sezoni 1999./00., osobito po utakmicama s Manchester Unitedom - na Old Traffordu ušao je u 70., a na Maksimiru u 69. minuti utakmice. Još dva ulaska s klupe odradio je u dvobojima s francuskim Marseilleom.

Međutim, zbog brojnih ozljeda i problema s koljenima u Dinamu nije uspio i veći dio sezone proveo je na klupi. Upisao je samo 14 službenih nastupa u kojima je postigao šest pogodaka, od kojih je njih pet zabio u HNL-u, a onaj šesti u šesnaestini finala Hrvatskog kupa kada je Dinamo u Požegi s 10-0 pobijedio BSK. Dinamo se na kraju te sezone okitio naslovom prvaka dok je u finalu kupa poražen od Hajduka.

Iz Dinama se 2000. vratio u Varteks, a od 2003. do 2005. nastupao je za Standard Liege što znači da je prvi i jedini inozemni angažman ostvario tek u 31. godini života.

Ipak, prije tog odlaska put Belgije imao je Mumlek s Varaždincima još jedan veliki europski pothvat. U kvalifikacijama Kupa UEFA-e 2001./02. prvo su izbacili Vaduz s ukupnih 9:4, a onda i veliku Aston Villu s Peterom Schmeichelom i Davidom Ginolom. U prvoj utakmici igranoj u Engleskoj Varteks je slavio s 3-2 što ih je uz domaći poraz od 1-0 u nastavku natjecanja odvelo do danskog Brondbyja koji se ipak pokazao kao prevelik zalogaj. No, ta velika varaždinska noć u Birminghamu pamti se i danas i pamtit će se još dugo.

Mumlek je odradio dvogodišnji ugovor u Belgiji i vratio se kući, no 50-ak kilometara istočnije u Koprivnicu. Oni najzagriženiji navijači su mu to zamjerili, no Mumlek je brzo pohvatao uzde igre velikog Varteksovog rivala. Iako već duboko u 30-ima, istinska HNL desetka bila je nezamjenjiva u vezi Farmaceuta.

Mumlek je bio prorok u svojoj sredini. Davno je rekao ''u Varteksu ću završiti karijeru''. I baš je u posljednjim sezonama ispisao koliko genijalne, toliko i crne stranice respektabilne karijere.

Kapetan kojeg se bespogovorno slušalo na kraju je ispao zaštitno lice ''afere offside''. Vjerojatno jedini tada u Varteksovoj svlačionici koji je zaradio novce u karijeri ispao je ''pedro''. Tri mjeseca proveo je u zatvoru nakon što je pravomoćno osuđen za umiješanost u namještanje utakmica. Iako je sindikat igrača (Mario Jurić & Dario Šimić) tvrdio kako je Mumlek sam znao financirati suigrače koji nemaju za osnovne životne uvjete na kraju je osuđen na zatvorsku kaznu. To je odradio i u 40-ima se nakon skoro 400 odigranih utakmica samo za Varteks ponovno dohvatio nogometa u trećeligašu Podravini.

Ludbreg je tako za kraj dobio posebnu privilegiju jer za Čoleta se uvijek isplatilo odvojiti nekoliko sati nedjeljom popodne.

Mumlek je svojim igrama i pristupom obilježio eru najvećih uspjeha varaždinskog nogometa. Uz spomenute europske skalpove četiri je puta s Varteksom igrao finale Hrvatskog kupa i jednom sa Slaven Belupom, ali nikada nije uspio otići do kraja.

Miljenko Mumlek jedna je od najboljih desetki HNL-a svih vremena, a zaljubljenici nogometne igre pamtit će ga kao jednog od najboljih nogometnih virtuoza i lucidnih dirigenata koji su gazili zelene terene hrvatskih prvoligaša. Uz to jedan je od najboljih izvođača slobodnih udaraca u povijesti lige, a jedan od najupečatljivijih njegovih slobodnjaka bio je onaj s 30 metara koji je 2007. zabio Georgu Kochu u zadnjim sekundama utakmice za pobjedu protiv Dinama (4-3).

Mumlek je apsolutna legenda domaćeg nogometa i sa 107 pogodaka najefikasniji je veznjak, a ukupno peti najbolji strijelac u povijesti HNL-a. Više od njegovih 107 golova zabili su samo Joško Popović (111), Ivan Krstanović (116) Igor Cvitanović (126) i nedodirljivi Davor Vugrinec (145).

U bogatoj nogometnoj karijeri Mumlek je igrao za sve reprezentativne selekcije - mladu reprezentaciju Hrvatske U 20 , "A" reprezentaciju te za Olimpijsku reprezentaciju. Dva puta je proglašavan za najboljeg sportaša grada Varaždina, a 1999. godine postaje prvi Varaždinac kojemu je uspjelo osvojiti "Žutu majicu" koja se dodjeljuje najboljem nogometašu 1.HNL.

Još kao klinac kada je počinjao igrati nogomet dobio je nadimak Čole koji mu je nadjenuo jedan od juniora s kojima je trenirao. To se na kraju 'primilo' i ostalo do danas. S druge strane u Belgiji nisu mogli izgovoriti njegovo prezime, zbog čega su ga prozvali Miki.

Po završetku igračke karijere Mumlek je ostao u svijetu nogometa kao trener.

Mario Gavranović rođen je 24. studenog 1989. godine u Švicarskoj u Luganu.

Gavranović je u ranim danima karijere igrao za švicarske klubove Vezija, Ticino, Yverdon Sport, Lugano i Xamax, potom se preselio u Bundesligu. No, tamo se nije uspio nametnuti igrajući za Schalke i Mainz nakon kojeg se vratio u Švicarsku te naredne četiri godine proveo u Zürichu.

U HNL, točnije u Rijeku došao je 2016. godine za 600 tisuća eura te postao jedan od najboljih igrača u momčadi Rijeke koja je osvojila prvi i jedini naslov prvaka Hrvatske. U dresu momčadi s Rujevice odigrao je 80 utakmica te zabio 40 golova uz 13 asistencija. Od tih 40 pogodaka tri je smjestio u mrežu Dinama, jedan u prvenstvenoj utakmici i dva u finalu kupa kada je Rijeka u Varaždinu svoju povijesnu sezonu nakon prvenstva okrunila i osvajanjem kupa.

Mario Gavranović od prvih dana u dresu Dinama u koji je došao u siječnju 2018. isticao se svojim igrama, zalaganjem, a naposljetku i učinkom i ljubavi prema našem klubu. U očima navijača ostaje upamćen kao nogometni romantik, igrač vica, duha, finte i nadasve kao veliki dinamovac. Uveseljavao nas je nevjerojatnom snalažljivošću pred golom, posebice na malom prostoru, ali i atraktivnim akcijama, golovima, prodorima, nerijetko i već spomenutim fintama kojima je lomio protivničke braniče. Iako visok samo 1,75m što nije pretjerano za napadača imao je nevjerojatno dobru igru glavom i zaista raznovrstan repertoar udaraca kojima je brojne šanse i polu-šanse pretvarao u pogotke. Baš onako kako reagiraju pravi napadači. Odigraju dobru utakmicu i zabiju jedinu priliku koja im se ukaže.

U plavom domu u dva je navrata proveo tri i pol godine u kojima mu pišemo osam trofeja - pet naslova prvaka Hrvatske, dva kupa i jedan Superkup te dva europska proljeća… Da, bio je i dijelom momčadi koja je pisala europsku povijest kluba, između ostalog stigla i do četvrtfinala Europske lige.

Mario je u dresu Dinama odigrao 133 službene utakmice u kojima je postigao 48 golova i upisao 20 asistencija. Posebno produktivan bio je u sezoni 2020. - 2021. zabivši 17 golova uz 8 asistencija u 27 utakmica HNL-a. Također, Dinamo je klub u kojem je odigrao najviše utakmica u karijeri (133) i zabio najviše golova (48) i naravno, osvojio najviše trofeja (8).

Kad kažemo da je u Dinamu igrao u dva navrata uzmite to s rezervom iako je tehnički gledano točno. Naime, Mario je u Dinamu bio od siječnja 2018. do lipnja 2020. godine, nakon čega je napustio klub ali samo mjesec dana kasnije vratio se i potpisao novi ugovor do 2023.

Posebno inspiriran bio je u derbijima. Tri je gola Hajduku Mario Gavranović zabio dok je nosio dres Rijeke, a sa sjajnim partijama je nastavio kao i napadač Dinama u čijem je dresu bilima zabio šest komada, tri na Poljudu, dva na Maksimiru i još jedan u finalu Kupa u Vinkovcima. Podsjetimo, zabio je nakon velike pogreške Savvasa, pogreške koju je vrebao baš kao što lisica vreba svoj plijen a onda ju objeručke prihvatio i jedinim golom na utakmici odlučio pobjednika i osigurao Dinamu dvostruku krunu. Kad Gavranović zabija Hajduku Dinamo u tim utakmicama pobjeđuje, isti obrazac možemo primijetiti i dok je nosio dres riječkih bijelih.

U karijeri je više golova od Hajduka zabio samo Osijeku i Istri, svakome po deset komada.

Postoji još jedna utakmica koju moramo posebno izdvojiti, a to je utakmica trećeg kola skupine D Europske lige koju je Dinamo u jesen 2018. odigrao protiv Spartaka iz Trnave i slavio preokretom 2:1. Spartak je poveo u 32. minuti golom Alija Ghorbanija, izjednačio je Mario Gavranović u 64. minuti, a u 78. minuti pobjedu Dinamu na fenomenalnu Gavrinu asistenciju donio je Mislav Oršić. Međutim, spretnost, snalažljivost i realizacija koje je Gavranović pokazao u tim situacijama ogledalo su njegove vrhunske klase.

Tom pobjedom Dinamo je načinio veliki korak prema plasmanu u drugi krug natjecanja kojeg su 'modri' čekali nestvarno dugih 48 godina, a ta pobjeda potvrđena je dva tjedna kasnije na maglom okupanom maksimirskom stadionu.

Već smo spomenuli kako je Gavranović u dresu Dinama u svim natjecanjima zabio ukupno 48 pogodaka, no nismo rekli da je tih 48 pogodaka zabio u 36 utakmica. Sad ide podatak koji zvuči zaista fascinantno - od tih 36 utakmica u kojima je poentirao Dinamo je izgubio samo jednu jedinu utakmicu (Rijeka, HNL) i odigrao dva remija dok je u preostala 33 susreta upisao 33 pobjede.

Super Mario Gavranović, nadimak je dostojan njegove važnosti za naš klub kojim možemo opisati njegovu ostavštinu u plavom dresu zbog vrijednosti njegova učinka u vidu asistencija i pogodaka koji lome i rješavaju utakmice. Pamtit će se ta 'jedanaestica' na njegovim leđima sa sjetom, ali i osmjehom zadovoljstva. Kao što ćemo pamtiti i dva hat-tricka u plavom dresu kojima je u dva navrata napunio mrežu Gorice za dva slavlja naše momčadi. Pamtit ćemo naravno i travanj 2018. kada je u 31. kolu HNL-a na Poljudu zabio oba gola u pobjedi Dinama 2-1 kojom su 'modri' otišli na plus osam od Hajduka i praktički riješili pitanje prvaka.

Mario Gavranović cijeli je život dinamovac. I to veliki navijač Dinama. Imao je rijetku priliku da ispuni i profesionalnu i privatnu želju te zaigra za voljeni klub, a kao dinamovac Gavro je dočekao ono najslađe, da golovima ruši najvećeg rivala.

U ljeto 2021. godine je iz Dinama otišao u turski Kayserispor koji mu je bio zadnji klub u karijeri. Krajem listopada 2023., nakon što je nekoliko mjeseci bio bez kluba u svojoj 33. godini obznanio je kraj karijere i odlazak u igračku mirovinu.

U karijeri je za švicarsku reprezentaciju odigrao 41 utakmicu i zabio 16 golova od kojih su tri bila u susretima protiv Hrvatske, a između ostalog nastupio je na jednom SP-u i jednom Europskom prvenstvu. Taj EURO posebno će pamtiti. Švicarska je tada priredila veliko iznenađenje plasiravši se u četvrtfinale nakon što je u susretu osmine finala boljim izvođenjem jedanaesteraca pobijedila aktualnog svjetskog prvaka Francusku s 5:4. Utakmica je nakon 120 minuta završila 3:3, a upravo je Mario Gavranović u 90. minuti zabio pogodak za izjednačenje. Kao šlag na tortu sve je začinio još jednim pogotkom u raspucavanju s bijele točke.

25. studenog 1998. godine ostvarena je jedna od najvećih gostujućih pobjeda Dinama u povijesti europskih natjecanja.

U 5. kolu Lige prvaka pred 48.000 gledatelja pogotkom Josipa Šimića (mlađi brat iz dinastije Šimić) Dinamo je zabilježio senzacionalan trijumf i slavio protiv Ajaxa s 1-0. Bio je to pogodak u stilu najvećih majstora, toliko poseban da su ga s posebnim napomenama pokazale sve svjetske TV stanice. Jer, lobati diva poput Van der Sara, visokog dva metra, pravo je umijeće. Taj gol u Amsterdamu definitivno je obilježio karijeru Josipa Šimića.

Josip je u igru ušao u 54., a već u 67. minuti veličanstvenim lobom donio je svojoj momčadi pobjedu. Taj trijumf opet je vratio naše ljubimce u utrku za prolaz u četvrtfinale, no, nažalost, u zadnjem kolu Dinamo (tadašnja Croatia) je remizirao na Maksimiru s Olympiakosom 1-1 te nije prošao u nokaut fazu Lige prvaka, iako je bio drugi u skupini. Završio je natjecanje s osam bodova, imao je bod više od velikana Porta i Ajaxa i tri boda manje od Olympiacosa. Bila je to tek jedna od ukupno tri sezone u povijesti Lige prvaka u kojima drugoplasirana momčad nije imala zajamčen prolaz dalje. Tada su Ligi prvaka igrale 24 momčadi, dalje je prošlo šest prvoplasiranih i dva najbolja drugoplasirana. Sljedeći krug natjecanja bilo je četvrtfinale, a Dinamo je do zadnje minute zadnjega kola bio u igri za prolaz.

Dinamu je to bio prvi nastup u skupinama Lige prvaka, nastup u kojem je ostavio odličan dojam. Ono što boli je činjenica da do dana današnjeg to ostaje i dalje jedna jedina gostujuća pobjeda u skupinama.

Ladić, Šarić, Mario Cvitanović, Krznar, Tokić, Jurić, Marić, Bišćan, Rukavina, Jeličić, Dario Šimić, Josip Šimić, Jurčić, Šabić. To je bilo 14 "plavih lavova ", koji su zaigrali te večeri.

Na klupi Ajaxa za kojega su igrali Van de Sar, Ronald i Frank De Boer, Danny Blind, Witschge sjedio je Morten Olsen, a na klupi Dinama Velimir Zajec, koji je nešto prije na klupi zamijenio Zlatka Kranjčara.

25. studenog 1997. godine Dinamo (tadašnja Croatia) i Atletico Madrid u susretu prve utakmice osmine finala Kupa UEFA odigrali su na Maksimiru 1-1.

Dinamo je u tom susretu iz prve ruke osjetio staro nogometno pravilo; kad ne iskoristiš brojne prilike i ne zabiješ, budeš kažnjen i primiš gol. Bila je to vjerojatno najbolja predstava naše momčadi te sezone, uraganskih, furioznih 60 minuta i na kraju samo jedan gol u suparničkoj mreži. A za peh (točnije - za kaznu!) jedna jedina lopta upućena prema Ladićevoj mreži u njoj je i završila.

Da je utakmica završila s tri-četiri ili pet pogodaka prednosti u korist Dinama nitko ne bi mogao pronaći ni riječ zamjerke. Krenulo je kako se samo poželjeti moglo, vodstvom već u 2. minuti nakon sjajne akcije Vladimira Petrovića i Edina Mujčina, koju je ovaj drugi pretvorio u vodeći pogodak. Tek onda je uslijedio pravi uragan. Nošeni sjajnom publikom (30.000 gledatelja), modri su totalno razbili uglednu španjolsku momčad i samo je zaista velika sreća spasila obezglavljeni Atletico od potpunog debakla.

Susret je direktno prenosio „Eurosport“, tako da se čitav nogometni svijet mogao uvjeriti u neosporne kvalitete Dinama. Zbilja je šteta što silna nadmoć nije i adekvatno okrunjena pogodcima, što bi omogućilo miran put na revanš u Madrid. Uz pogodak pamtimo četiri velike prigode: Prosinečki, Mujčin, Petrović i prava je šteta što bar još jedna lopta nije završila iza leđa Moline. A to i nisu bile jedine prave prilike. Bilo ih je još - još toliko! Šarić je po boku bio nerješiva enigma, nedostajao je jedino smireni, iskusni „egzekutor“, da brojne šanse pretvori u golove, baš kao što su gosti pretvorili svoju jednu jedinu priliku.

Zbilja šteta što je završilo kako je završilo. Jer, taj gol koji je Atletico postigao u Maksimiru davao mu je zaista velike izglede, pa mu je čak i 0:0 u uzvratu bilo dovoljno za prolazak među osam najboljih.

U redovima naše momčadi nije bilo kažnjenog Krznara (kartoni), ni centarfora Marka Viduke koji se u to vrijeme (neuspješno) borio za australsku vizu za SP protiv Iranaca. Upravo su njegove realizatorske sposobnosti mogle na maksimirskom travnjaku riješiti modre svih briga, od silnih prilika Viduka bi sigurno barem jednu i „ugurao“ u mrežu.

Atletico je tad bio "srpska kolonija", čak sedmorica su bila raspoređena u klubu obavljajući razne uloge; od šefa stručnog stožera Antića, njegovog pomoćnika i sina mu zaduženog za marketing te čak četiri igrača. Tako su nakon 1:1 (koje nipošto nisu zaslužili), najavljivali kako će osvetiti Partizan što su u konačnici na našu žalost i uspjeli. Sve je to trebalo samo još više mobilizirati igrače Marijana Vlaka za madridski uzvrat, no, na „Calderonu“ Dinamo je pao praktički bez ispaljenog metka. Iako su se u momčad vratili i Viduka i Krznar, jednostavno se nije moglo prepoznati sastav koji je 14 dana ranije gazio „Atletico“.

DINAMO: Ladić – Jurić – D. Šimić, Tomas – Šarić, Prosinečki, Jurčić, Mujčin, M. Cvitanović – V. Petrović (od 74. Šokota), I. Cvitanović. – Marijan Vlak.

ATLETICO MADRID: Molina – Aguilera, Santi, Andrej, Prodan – Prieto, Bejbl, Juninho (od 77. Pantić), Lardin (od 46. Caminero) – Bogdanović (od 67. Jose Mari), Kiko. – Radomir Antić.

U kasnu jesen 2000. godine na današnji dan odigran je jedan od, ako ne i najatraktivniji maksimirski derbi u povijesti HNL-a, nažalost pred rekordno malom posjetom ali kako zaboraviti ovu spektakularnu pobjedu izborenu 'sa zvukom sirene'!?

Tri gola u tri minute, deset žutih kartona, 'slučajni junak' Tomislav Gondžić i najveća pobjeda u trenerskoj karijeri Hrvoja Braovića.

Dinamo je u vodstvo doveo Boško Balaban u 12. minuti i tako je bilo sve do polovice drugog dijela kada su u razmaku od 67. do 69. minute pala tri pogotka. Za 2:0 zabio je Tomislav Šokota, a onda je uslijedio ekspresni povratak Splićana u samo dvije minute. Zvonimir Deranja je odmah po ulasku u igru zabio za 2:1, a nakon kombinacije Carevića i Bubala već u idućem napadu glavom je za 2:2 zabio i Darko Miladin.

Utakmica je bila jako uzbudljiva, s puno prilika a na kraju je pobjedu odnio Dinamo golom Tomislava Gondžića doslovce u posljednjoj sekundi utakmice. Gondžić u igru je ušao svega deset minuta ranije zamijenivši na terenu Edina Mujčina.

Tomislav Gondžić je za Dinamo upisao samo 29 službenih nastupa i postigao svega pet pogodaka, od kojih je najvažniji i najpoznatiji upravo ovaj pobjednički protiv Hajduka.

Bilo je to posljednje kolo prvenstva uoči zimske stanke, a Dinamo je ovom pobjedom postao prvi pratitelj Osijeka na prvenstvenoj ljestvici. Osijek je i s odigranom utakmicom manje završio prvi s četrdeset bodova dok je Dinamo prezimio na drugom mjestu s 36 bodova, a tri manje imali su Hajduk i Zagreb. Međutim, na koncu je kao prvak završio Hajduk s bodom više od Dinama i devet više od trećeplasiranog Osijeka.

Dinamo; Tomislav Butina, Mihael Mikić, Mario Čutura (od 32. Renato Pilipović), Dino Drpić, Igor Bišćan, Kristijan Polovanec, Zoran Pavlovič, Jasmin Agić (od 78. Jerko Leko), Tomislav Šokota, Edin Mujčin (od 82. Tomislav Gondžić), Boško Balaban. | Hrvoje Braović.

Hajduk; Dragan Stojkić, Darko Miladin, Ante Jažić, Jurica Puljiz, Ante Miše, Igor Đuzelov, Igor Musa, Ivan Leko, Mate Bilić (od 68. Zvonimir Deranja, od 80. Goran Vučević), Ivan Bošnjak (od 46. Mario Carević), Stanko Bubalo. | Zoran Vulić.

7. prosinca 2016. godine promijenila se povijest europskog klupskog nogometa i to ona neslavna i crna povijest.

Dinamo je na gostovanju u Torinu kod Juventusa u posljednjem kolu grupne faze Lige prvaka u sezoni 2016. - 2017. izgubio sa 2:0 te je tako upisao svih šest poraza u skupini uz gol-razliku 15:0. Tim porazom Dinamo je postao prvi klub u povijesti Lige prvaka koji je u dvije različite sezone završio natjecanje u skupini bez osvojenog boda. Također, Dinamo je te sezone bio jedini od 80 klubova u Ligi prvaka i Europskoj ligi koji nije zabio niti jedan pogodak.

Sve to bio je izravni rezultat nezasitnih apetita Uprave za zaradom i filozofija pomlađivanja momčadi s klincima koji nisu bili ni blizu toj razini nogometa. Koliko god to nekom smetalo, realnost je bila takva - bolna i surova. Dinamo je bio "kanta za napucavanje" i to će ostati upisano u povijesnim knjigama.

Nije Dinamo jedini klub koji je grupnu fazu okončao sa svim porazima i bez ijednog postignutog gola. Taj "poduhvat" napravio je i Maccabi iz Haife u sezoni 2009. - 2010. no Izraelci su u grupi s Bayernom, Juventusom i Bordeauxom imali "pristojniju" gol-razliku 8:0.

Osim Dinama i Maccabija, gol u grupnoj fazi nije postigao ni Deportivo u sezoni 2004. - 2005. no u grupi s Liverpoolom, Monacom i Olympiakosom Španjolci su uspjeli osvojiti dva boda (Deportivo - Olympiakos 0:0 i Liverpool - Deportivo 0:0).

Također, Dinamo je sa šest poraza okončao natjecanje po skupinama i u sezoni 2011. - 2012. godine uz razliku pogodaka 3:22 kada su bili u skupini s Real Madridom, Lyonom i Ajaxom. Tada je postavljen i negativni rekord Lige prvaka kada je riječ o gol-razlici u grupi sa -19 golova.

Lav Mantula je jedno od onih imena koja neopravdano padaju u zaborav kada se priča o velikanima bh. nogometa. Rijetko, gotovo nikada, ćete čuti da pri nabrajanju velikih imena bh. nogometa ili FK Sarajeva, čujete njegovo ime, iako je u prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata bio vjerojatno najbolji obrambeni igrač u Bosni i Hercegovini.

Rođen je 8. prosinca 1928. godine u Sarajevu. Pred sami kraj rata, iako još maloljetan, postao je partizanski kurir, a čim se rat završio, uniformu je zamijenio sportskom opremom. Iako je bio izuzetno talentiran za zimske sportove, prije svega skijanje i klizanje, njegova najveća ljubav je bila nogometna lopta. Odmah po osnivanju Udarnika, pristupio je njihovim redovima, ali se tamo nije dugo zadržao. Skupa s Nerćesom Novom, napustio je Udarnik i pristupio redovima gradskog rivala, Slobode. Sa samo 17 godina postao je standardni prvotimac Slobode, igrajući na poziciji halfa. Sloboda je uskoro postala Torpedo, a potom Sarajevo, ali dres s brojem 4 je i dalje bio rezerviran isključivo za Lelu, kako su ga od milja zvali suigrači.

Bio je preteča modernih defenzivaca, veoma okretan i brz, sjajan tehničar, koji se nije libio organizirati napade sa svoje polovice. Dobre igre u dresu Sarajeva, s kojim je dva puta ulazio u Prvu saveznu ligu, nisu mogle ostati neprimijećene. Klubovi velike četvorke su konstantno tražili način kako da ga dovedu u svoje redove, a najbolja nagrada stigla je u listopadu 1950. godine kada ga je Milorad Arsenijević uvrstio na reprezentativni spisak za prijateljsku utakmicu s Austrijom. Mantula je tako postao prvi igrač Sarajeva koji se našao na reprezentativnom spisku, ali je poraz Jugoslavije u Beču odgledao s klupe za rezervne igrače. Iste godine, bio je gost BSK-a na internacionalnoj turneji, gdje je oduševio svojim igrama čelnike talijanske Atalante, koji ga na kraju ipak nisu uspjeli uvjeriti da napusti Sarajevo i Jugoslaviju.

- 1951. godina, donijela je novu ofenzivu vodećih jugoslavenskih klubova, a najuporniji je bio Dinamo, koji je bez znanja čelnika Sarajeva, pred kraj godine uspio isposlovati njegov prelazak u Maksimir. Tako je Mantula krajem 1951. godine prešao u redove Dinama, a kuriozitet je bio da je upravo on bio jedan od krivaca za Dinamovo neosvajanje titule te godine. Sezona se tada igrala po principu proljeće-jesen, a tri kola prije kraja Dinamo je imao pet bodova više od Crvene Zvezde, kada je krajem listopada na Maksimiru gostovalo upravo Sarajevo. Zagrebački plavi trebali su pobjedu kojom bi i teoretski potvrdili osvajanje naslova prvaka. Sve je bilo spremno za veliko slavlje, ali ga je pokvario upravo Mantula koji je bio najbolji pojedinac u velikoj pobjedi Sarajeva od 3:1. Dinamo ni u posljednja dva kola nije uspio doći do pobjede, pa je titula umjesto u Zagrebu, po prvi put završila u vitrinama Crvene Zvezde.

- "Jesam bio lud. Gotovo da sam ja odnio prvenstvo Dinamu '51. Već su plavi sa mnom sređivali stvari. Tadašnji tajnik dao mi je instrukcije da protiv Dinama dam sve od sebe, pa da dobije privolu za moj dolazak. I, eto, ja zaigrao, dao i gol, Dinamo izgubio od Sarajeva 1:3, a dva kola kasnije i prvenstvo. Umjesto da mi kažu, igraj, tek toliko!“ - pričao je kasnije Mantula o toj zamršenoj situaciji u kojoj se našao.

Nedugo nakon toga i službeno je prešao u redove Dinama. Uzalud su bili protesti Sarajeva, koje nije uspjelo vratiti u svoje redove ovog sjajnog igrača. FSJ je ostao nijem na zahtjeve kluba s Koševa o poništenju ovog transfera, a jedina utjeha bila je suspenzija, zbog koje je Mantula morao čekati više od 6 mjeseci na svoj službeni debi u dresu Dinama koji se dogodio 16. veljače 1952. protiv Ankara Gödu u Ankari, a posljednju 19. lipnja 1955. protiv Spartaka u Subotici.

U našim redovima igrao je u sredini terena, odnosno u tadašnjem načinu, pomagača. Bio je 'lagan', sjajan tehničar, pametan, graditelj igre, znalac. Imao je karakteristike zbog kojih je bio ljubimac trenera jer bi uvijek pronalazio najracionalnije rješenje.

Na Maksimiru se zadržao tri godine, gdje je također bio standardni prvotimac, a s Dinamom je 1954. godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije, da bi u rujnu napokon debitirao i za reprezentaciju Jugoslavije. Mantula je tako postao prvi Sarajlija koji je zaigrao za reprezentaciju, nakon Drugog svjetskog rata.

U razdoblju provedenom u Dinamu odigrao je 58 službenih utakmica (ukupno 137) i postigao 5 pogodaka (25 ukupno).

Poslije Dinama, tri godine nosio je dres Zagreba u koji je prešao zajedno s Dionizijem Dvornićem, da bi 1958. godine karijeru nastavio u Švicarskoj, gdje je s mnogo uspjeha branio boje Servettea i Siona. U posljednjoj sezoni u Sionu, obnašao je funkciju trenera-igrača, a po završetku igračke karijere nastavio se baviti trenerskim poslom u švicarskoj ligi istaknuvši se kao trener Siona, Aamaxa i Züricha. I nakon odlaska u mirovinu, ostao je živjeti u Zürichu, gdje je i preminuo 1. prosinca 2008. godine.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je samo jednu utakmicu, 22. rujna 1954. protiv Welsa (3:1), jer je godinama bio u sjeni Zlatka Čajkovskog.

Pored sjajnih igara, Mantula je u povijesti kluba s Koševa ostavio neizbrisiv trag jednim zanimljivim događajem. Naime, u ljeto 1962. godine, voljom ždrijeba određeno je da Sarajevo bude u istoj grupi Rapan kupa sa Servetteom, čiji je kapetan bio upravo Mantula. Nakon utakmice na Koševu, Mantula je posjetio klupske prostorije, te je u razgovoru s čelnicima kluba predložio da Sarajevo preuzme boju dresova od Servettea. Njegova ideja svidjela se svima u klubu, pa je na narednoj sjednici klupske skupštine donesena povijesna odluka, da Sarajevo odabere bordo za svoju stalnu klupsku boju. Originalni prijedlog, boja trule višnje, nije se baš svidjela rukovodećim ljudima, koji nisu bili sigurni kako će nešto "trulo" biti prihvaćeno kao standard u tadašnjem sistemu, pa je ipak odlučeno da se boja nazove svojim pravim imenom - bordo. Sarajevo je, tako odbacilo bijele i svijetlo plave dresove, te prihvatilo novi identitet i zauvijek postalo bordo tim.

Prije svega, prava je umjetnost bila očistiti maksimirski teren. U akciju je bilo uključeno oko 500 ljudi koji su na koncu jako dobro obavili posao. No, temperatura od desetak stupnjeva ispod ništice učinila je svoje, ipak je sve prije ličilo na hokejaško nego na nogometno borilište. Nažalost, na vrijeme se nije moglo utjecati, led i hladnoća „ubili“ su nogomet.

Ipak, sve je lijepo izgledalo do 55. minute. Croatia je protiv čvrstog Olympiakosa vodila 1:0, Jeličićevim pogotkom, čvrsto je držala sve konce igre u svojim rukama – ako se o igri uopće moglo i govoriti na zaleđenom, nemogućem terenu i na -11. No, iz te se kože nije moglo, pogledi promrzlih, ali brojnih gledatelja lutali su između zbivanja na terenu i semafora na kojem su objavljivani rezultati ostalih utakmica.

Čekalo se željno i nestrpljivo da Ajax povede u Portu, no u spomenutoj minuti stigla suprotna vijest – Porto je poveo. Ubrzo je i povećao prednost, trebalo je Grcima uvaliti još dva komada, a to se po ovakvom terenu i uvjetima zbilja nije moglo. Štoviše, primljen je i izjednačujući gol, iz vrlo sumnjive pozicije (zaleđe?!), pa se do kraja jedino pokušalo zabilježiti još jednu pobjedu u Ligi prvaka kako bi rezultatska bilanca (i blagajna) bila čim pozitivnija. Nažalost, ni u tome se nije uspjelo, Olympiakos je osvojio vrijedan bod, s kojim se plasirao na prvo mjesto u skupini i izborio se za četvrtfinale.

Croatia, kao debitant u najelitnijem europskom klupskom natjecanju, završila je kao drugoplasirana, što u svakom slučaju treba okarakterizirati velikim uspjehom. Jer, jednaki broj bodova ili čak manje, osvojili su te sezone mnogi renomiraniji klubovi, starosjedioci u Ligi i Kupu prvaka, poput Barcelone, Benfice, Arsenala i moskovskog Spartaka. A torinski Juventus s istim brojem bodova, uz pet remija i samo jednu pobjedu – čak izborio prvo mjesto u svojoj skupini!

Napomenimo da je u redovima Croatije bilo jako puno, možda i previše nedovoljno iskusnih igrača, Bišćan, Mikić, Josip Šimić i Abramović u tom trenutku zajedno nisu imali ni 10 euro-nastupa.

Što se same igre i pogodaka tiče;

Većim dijelom utakmice Croatia je dominirala, imali su naši igrači još nekoliko prilika, najveća je bila ona mladog Bišćana, udarac potkraj prvog poluvremena, koji je uz pomoć velike sreće i iskustva obranio gostujući vratar.

U 35. minuti Grčka je obrana na vrlo teškom terenu izigrana. Marić je sjajno poslužio Jeličića, koji se probio u šesnaesterac, put prema vratima bio mu je otvoren i on je to majstorski pretvorio u vodeći pogodak kraj nemoćnog grčkog vratara.



Igrala se 63. minuta, a situacija nimalo nije ličila na izjednačenje. Nakon centaršuta Pursaidis je opalio s 20-ak metara, lopta je prošla kroz mnogo igrača, Giannakopoulos je podmetnuo glavu, svi modri su mahali pomoćnom sucu, a lopta je odsjela u mreži i glavni je sudac priznao pogodak.

CROATIA: Ladić – Jurić – D. Šimić, Tokić - Šarić, Bišćan (69. J. Šimić), Rukavina, Jeličić (87. Jurčić), Mujčin – Marić, Mikić (72. Abramović). Trener: Velimir Zajec.

OLYMPIAKOS: Eleftheropoulous – Amanatidis, Anatolakis, Karataidis, Mavrogenidis – Pursanidis, Georgatos, Niniadis, Giannakopulos (75. Alexandridis), Đorđević (61. Souza) – Gogić (85. Ofori-Quaye). Trener: Dušan Bajević.

9. prosinca 1984. godine odigran je derbi, 77. po redu između Dinama i Hajduka. Bio je Hajduk posljednji gost na Maksimiru te jeseni i tom utakmicom stavljena je točka na nogometnu 1984. godinu.

U prvih pola sata bilo je to ispitivanje snaga, potraga za najslabijom karikom, ali istodobno žustro, borbeno i ne baš lijepo za oko. A onda, brzim ubodom poput kobre, u tri minute izgledalo je kako je ispisan kraj priče – na scenu je stupio Blaž Slišković.

Jedino je njemu moglo pasti na pamet da slijedi tako brzonogog napadača kao što je bio Zlatko Vujović. Ali, isplatilo se. Kad je Vujović već pomalo izgubio ravnotežu, iako se doslovce isčupao iz zagrljaja svoje pratnje, vidio je slobodnog Blaža i gurnuo mu loptu. Ovaj je mirno zaobišao vratara Stojića kao da mu i ne smeta i u 35. minuti s desne strane pogodio za vodstvo Hajduka.

Još se slavlje Hajdukovih navijača nije ni stišalo, a već je uslijedilo novo. Opet je začetnik napada bio Zlatko Vujović, koji je pobjegao četvorici Dinamovih braniča kojima nije preostalo ništa drugo nego da ga zaustave prekršajem nedaleko od kaznenog prostora. Loptu je namjestio Slišković, pucao iznad pomalo rastvorena zida i majstorski pogodio kraj Stojića koji je ostao ukopan na mjestu.

Tako brzo i munjevito niz početničkih i pacerskih grešaka može iskoristiti samo velik igrač, a imao je i Dinamo takvog u svojim redovima.

U 42. minuti slijedila je najava preokreta u režiji Marka Mlinarića. I tu je počelo pogreškom, a završilo se preciznom egzekucijom Mlinke kojemu je greškom loptu dodao Zoran Vulić, a ovaj odigrava dvostruko dodavanje s Cerinom nakon čega pogađa Pudarovu mrežu.

Odmah početkom drugog dijela Dinamo je krenuo po izjednačenje u čemu je u 48. minuti i uspio. Mihajlo Petrović odlično je uposlio Mlinarića, a ovaj majstorski, silovitim udarcem desnom nogom pogađa pod gredu Hajdukova gola. Pudar se izvio u zraku koliko je mogao, ali uspio je samo dodatno pojačati dojam Mlinarićeve bombe.

Zanimljivo, bila su to prva dva pogotka koja je Mlinka postigao u derbijima protiv Hajduka. Tako su dva majstora iste specifične težine, ali ipak različita stila ispisala najljepše stihove ovog dvoboja. Bilo je tu do kraja susreta još prilika za pogodak na obje strane, ali se rezultat nije mijenjao. Najzaslužniji za to bio je Ranko Stojić koji je s tri krasne parade potisnuo sjećanje na njegovu možebitnu pogrešku prilikom drugog gola.

50.000 gledatelja na prepunom maksimirskom stadionu gledalo je derbi koji je bio dostojan scene i dekora pred kojim se odigrao.



DINAMO; Stojić, Džeko, Z.Cvetković, Arnautović, Lulić, Bogdan, Cupan, Cerin (od 82. Cvjetković), Petrović, Mlinarić, Jurić. | Tomislav Ivić.

HAJDUK; Pudar, Španjić, Miljuš, Gudelj, Vulić, Ćelić, Zlatko Vujović, Slišković, Zoran Vujović, Bakarač, Dražić.| Stanko Poklepović.

Bio je to bombastični novinski naslov za bombastični uvod u jednako bombastičnu karijeru... Prošlo je više od 40 godina otkako je na Dinamovu klupu prvi put zasjeo popularni trener - Miroslav Ćiro Blažević. Već je u početnim danima bilo jasno da je on visoko "medijatična" osoba i da će svojim ponekad spontanim, a ponekad i pripremljenim "skečevima" mamiti publiku, medije i cijeloj priči udahnuti i dašak ekshibicije. Blažević je na Dinamovu klupu sjeo 10. prosinca 1980.

Njegovu uvertiru, ubrzo nakon što je po kiši i buri odradio zadnji trening s Rijekom na Kantridi, popratio je, dakle, bombastični naslov uz nimalo suptilnu metaforiku: "Puknuo čir, došao Ćiro".

U Dinamu je uoči njegova dolaska doista "puknula" kriza, Blaževićev je prethodnik Ivan Đalma Marković odstupio u pomalo iskričavom ambijentu dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja, a u ta je zadnja dva prosinačka dvoboja momčad vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera. U cijelom tom kolopletu brojnih (protu)kandidata za plavu klupu kakvi su se prostirali u medijskim i kuloarskim pričama bili su i Branko Zebec, Branko Elsner, Tomislav Kaloperović, Ivica Horvat... Na kraju je žezlo dohvatio Ćiro i u svom nastupnom govoru igračima naglasio:

"Znam na kojem smo mjestu na ljestvici. Zbog toga se zadnjih dana i sam često pitam: zašto u toj situaciji ideš u Dinamo? Dva su mogla biti razloga – ili sam na cesti bez posla pa sam morao prihvatiti što god mi se nudi ili sam došao zbog vas. Bez posla ne bih bio, došao sam dakle zbog vas, jer vjerujem u vas i u vaše sposobnosti."

Potom je dodatno pojasnio: "Dinamo je uvijek bio moj izazov, no prije nego što sam se prihvatio te delikatne zadaće, vrlo sam podrobno analizirao čitavu situaciju u klubu. Mislim da on ima jedan vrlo važan preduvjet za svakog ambicioznog trenera kao što sam ja – renome. To je sigurno najteže postići, jer prije toga treba proći dugotrajnu fazu afirmacije, zatim i reputacije."

Već je u startu iskrsnuo problem s njegovim dotadašnjim klubom Rijekom. Na Kantridi su tvrdili da Ćiro ima još uvijek važeći ugovor s bijelima, on je to, pak, demantirao. Kako god, uvertira u Blaževićev dolazak nije bila poticajna. I sam je klupski razlaz s Đalmom Markovićem bio neugodan. U službenom izvješću razlaza pisalo je:

"Pad forme i rezultata praćenih nesporazumima, nesuglasicama, a ponekad i nedovoljnim međusobnim povjerenjem na liniji trener - momčad - stručni organi kluba. Sve je to imalo za posljedicu popuštanje discipline i odgovornosti i postizanje negativnih rezultata na prvenstvenim utakmicama uz česte prekršaje i nesportske ispade pojedinih igrača."

Uslijedilo je pismo maksimirskih trenera koji su pružili čvrstu podršku Markoviću. Neposredno po smjeni trenera, dakle u prosincu 1980. godine, mediji su isticali:

"Od smjenjivanja Đalme Markovića i otvorenog pisma trenera u Dinamu su zaredali sastancima, dijagnosticirali problematiku, bili kritični, a neki i samokritični, u cjelini konstruktivni, pa sad prevladava osjećaj da će plavi svojim snagama prebroditi krizu odnosa u klubu."

Bila je nedjelja, 23. studenoga 1980., kad se Dinamo vratio s neuspješnih gostovanja u Nišu i Skopju. Prvo ga je svladao Radnički s 2-1 u Kupu, da bi zatim upisao treći uzastopni prvenstveni poraz u gostima kad ga je nadigrao Vardar s 1-0. Bio je to znak da je krajnji trenutak za reakciju ili, kako su tada to nazivali, "brzo djelovanje Predsjedništva prioritetno zainteresiranog za saniranje rezultatske krize prve momčadi."

Iako sam trener Marković nije označen kao isključivi krivac za takvo stanje, bilo je jasno da je smjena pred vratima jer više, kako su tumačili klupski vlastodršci, ali i dio javnosti, nije imao autoritet nad dijelom igrača, nije imao podršku cijeloga klupskog vodstva, a svemu je tome i sam pridonio nekim svojim postupcima. Takvo je barem bilo objašnjenje lansirano iz samoga kluba...

Prvo je 2. prosinca održan sastanak Stručnog odbora Predsjedništva s Kolegijem trenera. Baš je na tom sastanku podijeljeno otvoreno pismo trenera s podrškom glavnom strategu Markoviću.

Već je dan kasnije na rasporedu bio sastanak trenerskog Kolegija sa samim igračima nakon čega je pred novinare istupio Zlatko Cico Kranjčar pročitavši zaključke:

"Imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se klub trenutačno nalazi, a podučeni dosadašnjim iskustvom da se bitni problemi neće riješiti samo dovođenjem novog trenera, te potaknuti pismom Kolegija trenera, dajemo suglasnost inicijativi tog Kolegija smatrajući da je to jedan od načina da se nagomilani problemi brže riješe. Istovremeno priznajemo da i mi snosimo dio krivice za nastalo stanje koju se obavezujemo riješiti, zahtijevajući da i ostale strukture u klubu ustanove svoj stupanj odgovornosti, a sve u nastojanju da se kriza u interesu Dinama što prije prevlada."

Kasnije je otvoreno pismo podržala i Radna zajednica. Sve su to bili uvodni sastanci za sjednicu Predsjedništva previđenu za ponedjeljak, 8. prosinca. U međuvremenu je završen jesenski dio natjecanja, Dinamo je polusezonu zaključio na 14. mjestu, a zanimljivo je da je ispred njega s tri boda više bio i gradski suparnik Zagreb.

Na simboličkoj je razini zanimljivo i to da je javna sjednica Predsjedništva počela – nestankom struje. U Dinamu je doslovno zavladao - mrak. Ali, samo nakratko. Svjetlo se ponovno pojavilo, sjednica je ipak održana... Uslijedila je dugotrajna rasprava.

Zanimljivo je izlaganje imao tadašnji predsjednik Predsjedništva, Stjepan Potlaček:

"Mi smo u klubu od travnja ove godine održali desetak sastanaka Predsjedništva i na njima smo raspravljali o svim relevantnim problemima kluba. Tako je bilo i 25. studenog kad smo nakon iscrpne analize stanja i loših odnosa u prvoj momčadi tražili izlaz iz krize. riješeno je da se na sastanku Stručnog odbora i Kolegija trenera zakazanom za 2. prosinca govori o boljoj organizaciji stručnog rada u klubu, o selekciji igrača, o komunikaciji na relaciji Dinamo - klubovi u regiji i šire te o aktivnostima u 1981. godini. Umjesto toga, a to navodi na pomisao da je netko smišljeno manipulirao ljudima, dnevni red je izmijenjen i na njega su neočekivano pozvani novinari. Nisam ni onda, a ni sada nemam ništa protiv iscrpnog informiranja javnosti o radu u klubu, ali naglašavam da se tom prilikom trebao održati radni sastanak na kojem bi se govorilo o pojedincima, o angažiranju pojačanja i transferu nekih naših igrača, o strategiji u odnosu prema drugim klubovima, o politici i taktici kluba u nogometnoj operativi i da u takvoj situaciji i po tim pitanjima svaki klub interno raspravlja bez prisustva novinara."

Iako je tadašnja struka otvorenim pismom javno stala uz dotadašnjeg glavnog stratega Ivana Đalmu Markovića, u svom je izlaganju Potlaček podsjetio:

"Moram reći da su ti isti treneri prethodno ocjenjivali Markovićev rad, da su se oko ocjena tog rada konfrontirali, da je bilo vrijeđanja koje ne bih prepričavao i da su pojedinci tražili intervenciju kod članova Predsjedništva. Stekli smo dojam da ni sami treneri više nisu vjerovali da će prva momčad pod Markovićevim vodstvom popraviti plasman jer je stalno dolazilo do ekscesa, do sukoba na relaciji trener - igrači i među igračima što je i uvjetovalo krizu rezultata. Smatrali su da je Đalma iscrpio sve mogućnosti da kao trener preokrene situaciju u pozitivnom pravcu."

Oglasio se tada i prozvani Marković: "Nisam se bunio kad sam smijenjen, ali sad se bunim. Nije ljudski da me se pljuje. Ja kao trener imam pedigre, ja sam priznat stručnjak. U Dinamu nisam uspio, zdravo. Ali da se zna, od početka mog mandata čekalo se na čistini da me se mitraljira..."

Neki su diskutanti istaknuli da je Predsjedništvo pogriješilo što je propustilo iskorijeniti neke pojave u trenutku kad je klub bio na četvrtom mjestu, kad su svi bili zadovoljni dobrim igrama i rezultatima. Podsjetili su da "Dinamo ima najkomforniji stadion u zemlji, da naši igrači i stručnjaci imaju najbolje uvjete za rad, a rezultati su ipak nezadovoljavajući."

Tadašnji v. d. direktora kluba Leo Lang povukao je zanimljivu paralelu: "Nazvali su me iz jednog bratskog kluba iz Beograda i rekli: ‘Što će vam sva ta prepucavanja po novinama? Kod nas je bilo i fizičkog obračunavanja među pojedincima, igrača s trenerom, ali o tome se raspravljalo u naša četiri zida...‘"

Dinamov status čak i unutar vlastitoga grada bio je vidljiv i u izlaganju tadašnjeg člana Predsjedništva Gradske konferencije SSRNH Zagreb:

"Mislim da se svi u Dinamu, a ne samo lopta, trebate spustiti na zemlju. Dinamo nije najvažnija stvar na svijetu za ovaj grad i ovu zemlju. Društveno-političke strukture u gradu zanima Dinamo u kontekstu društvenog interesa i od svih vas se zahtijeva i zahtijevat će se da taj kontekst sami riješite. Smatram da je ono što se događa u vašem (?!) klubu odraz nesređenosti profesionalnog nogometa koji se teško može poistovjetiti sa samoupravnim interesima i ponašanjem."

Na kraju sastanka predsjednik Predsjedništva, Potlaček, najavio je drugu točku dnevnog reda - aktivnosti oko angažiranja novog trenera. Pritom je riječ dao Mirku Gjurašinu, predsjedniku stručnog odbora koji je kratko i jasno provukao:

"Zasad je akcija bila usmjerena u pravcu Ćire Blaževića..."

Na njegove se riječi nadovezao Vid Ročić, raniji predsjednik kluba, a sad član Predsjedništva:

"Mislim da je treba nastaviti i brzo privesti kraju."

Dva dana kasnije, u srijedu, 10. prosinca, akcija je doista nastavljena i brzo privedena kraju. Miroslav Ćiro Blažević predstavljen je Dinamovim igračima kao novi glavni trener. U ime samih igrača pozdravio ga je dokapetan Kranjčar s obzirom na to da je kapetan Velimir Zajec u međuvremenu otputovao u posjet rođacima u Englesku.

Vrata novom strategu sad su, dakle, bila otvorena. Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji od 21. siječnja do 12. veljače 1981. pri čemu su u 23 dana preletjeli više od 50.000 km. Tada su se, primjerice, kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvjezdan Cvetković. Posebno je iznenađenje bila selidba Milivoja Bračuna u ulogu beka s obzirom na to da je u svojem dotadašnjem klubu, TPK sa zagrebačke Pešćenice, današnjem HAŠK-u, igrao napadača. Marko Mlinarić postao je kreator, idejni pokretač i duša Dinama, blistali su Stjepan Deverić, Snješko Cerin, Velimir Zajec...

Još u zrakoplovu na putu prema Australiji novi je trener Blažević glasno razmišljao: "Što više mislim, sve mi je teže. Mislim da bi Zvjezdan Cvetković... To je stariji, zar ne? Mislim da bi on mogao postati dobar igrač. Izgleda kao Giacinto Facchetti u mlađim danima. A kome dati desetku? Drugo je jasno, uglavnom..."

A desetka je pripala - asu! Marku Mlinariću. Doista, koji je izraz slikovitiji: sjelo je kao "as na desetku" ili kao – "desetka na asa"? Stara bi kartaška fraza u svojoj nogometnoj inačici mogla poprimiti posve obrnuti redoslijed i pritom ostati jednako efektna i zadržati identično značenje. Dres s brojem 10 po samom je duhu nogometne igre gotovo uvijek pripadao najvećem asu u momčadi. Upravo je popularni Mlinka bio jedan od mlaznih motora tada furioznoga Dinama.

Na australskoj se turneji uzdignuo i vratar Marijan Vlak kojeg je Blažević promovirao u Dinamovu jedinicu. Vlak je tada bio izmoren i brojnim ozljedama, osjećao da je u drugom, trećem, četvrtom... planu pa mu je i voljni moment bio pomalo poljuljan. Podignuo ga je upravo Blažević koji je jasno rekao - Vlak je naš broj jedan.

Bilo je to vrijeme u kojemu je Zagreb gorljivo čekao naslov prvaka, nestrpljivo iščekujući ispravak nepravde od tri godine ranije, kad je FSJ administrativnom odlukom jednostavno oteo Dinamu pokal prvaka.

Maksimirski je klub, dakle, u polusezoni 1980./81. bio na 14. mjestu s 15 bodova uz četiri pobjede, sedam remija i šest poraza te s gol-razlikom 15-19. Na proljeće je u 17 utakmica osvojio 20 bodova s omjerom 8-4-5 i s 14. mjesta skočio na peto. Popularni je "bijeli šal", ponajviše svojim oratorskim nadahnućima i motivatorskim sposobnostima i uz taktičku disciplinu, trgnuo momčad iz letargije i uzdignuo je do pehara. Bio je to ujedno prvi od Blaževićeva četiri mandata na klupi maksimirskoga kluba.

12. prosinca 1970. godine, službeno je nastao – današnji Dinamov grb. Ili preciznije: nastao je temelj današnjega grba iz čije je izvorne inačice u međuvremenu iskliznula mala crvena zvijezda. Još je krajem 1969. godine zaživjela ideja o promjeni tadašnjega klupskog znaka kojeg je činio plavi štit uz tada već ustaljeni simbol – malo „d“, zvijezdu i natpis NK Dinamo zlatnim slovima na bijelom polju u vrhu grba. Novi vizualni identitet je, sukladno, sugestijama tadašnjih klupskih autoriteta, morao simbolizirati sam klub, grad Zagreb i Republiku Hrvatsku.

Kako su i u to vrijeme bile prisutne inicijative za povratkom imena Gradjanski, a politika ustrajala u tome da taj naziv nije prihvatljiv jer asocira na klasno društvo, osvanuo je svojevrsni kompromis: Dinamo je mogao kreirati grb po uzoru na doba Gradjanskog.

Upravo to se i dogodilo, purgerski je klub preuzeo novi grb naslonjen na vizualni identitet iz predratnoga doba. Kružni oblik simbolizira loptu, plava je boja grada Zagreba, kvadratići jasan hrvatski predznak, dok mali „d“ predstavlja simbolički i stilistički odmak od ostalih unificiranih heraldičkih rješenja s velikim „D“ kakve su imali mahom policijski istočnoeuropski klubovi imena Dinamo. U klupskom je Statutu stajao i precizan opis:

„Znak kluba je okruglog oblika, obrubljen crtom zlatne (žute) boje. Dijagonalnom crtom zlatne (žute) boje koja s horizontalom zatvara kut od 45 stupnjeva podijeljen je na dva jednaka dijela. Gornji dio znaka ima oblik šahovskog polja crveno bijele boje, a u donjem dijelu plave boje upisano je bijelo slovo 'd'.“

U to je vrijeme opis, dakako, podrazumijevao i malu crvenu petokraku „stidljivo“ smještenu između slova „d“ i hrvatskih crveno-bijelih kvadratića. Zvijezda je pritom bila gotovo i „kamuflirana“ jer je crvenom bojom zadirala na crveni kvadratić. Formiranje novoga znaka s jasnim hrvatskim elementima u ono je vrijeme bio gotovo revolucionaran pokušaj. Upravo taj grb, dakako bez zvijezde, Dinamo koristi i danas. Idejni začetnici sadašnjega vizualnog identiteta još su 1969. godine bili dugogodišnji Dinamov kroničar Fredi Kramer i tadašnji glavni klupski operativac Otto Hofmann. Dinamov je službenik Franjo Ivkanec skicirao grb na osnovi zadanih elemenata: crveno-bijeli kvadratići, plava boja, okrugli oblik... Ideju su jednoglasno prihvatili svi u komisiji: sadašnji Dinamov predsjednik Mirko Barišić, Ante Todorić, Mato Došen i Ivo Prodan. Glavni je tajnik Hofmann tada u tvornici Bertoni u Milanu dao izraditi privjeske za ključeve s motivima novoga grba. Ipak, taj je vizualni identitet službeno zaživio u prosincu 1970. godine, dok se na dresovima pojavio na proljeće 1971.

Grb je prihvaćen 12. prosinca u dvorani tadašnjega Radničkog sveučilišta u Vukovarskoj ulici gdje je u devet sati ujutro održana Skupština kluba, a u 17 sati i svečana akademija. U večernjim je satima uslijedio prijem u smaragdnoj dvorani hotela Esplanade. Svečanost je vodio tadašnji predsjednik kluba Dragutin Božić, a održana je uz taktove himne Lijepa naša.

Sve se to događalo u „predvečerje“ Hrvatskog proljeća kao povijesnoga kulturno-političkoga pokreta pa je i otvaranje prostora crveno-bijelim kvadratićima bilo i najava nekih novih vremena. Uostalom, i sam je Božić u svom referatu na tadašnjoj Skupštini između ostaloga provukao: „Naša su nastojanja da se nogometni sport ne promatra izvan društvenih kretanja nego kao njegov sastavni dio, sa svim svojim društvenim i političkim aplikacijama.“

Prihvaćanje grba vizualno skrojenoga po uzoru na doba Gradjanskog povuklo je i neka prisjećanja na drevnu povijest purgerskoga kluba. Tako je Marko Belinić, jedna od bitnih figura u Dinamovu poslijeratnom ustroju, u svom izlaganju upravo na toj akademiji podsjetio:

„U ljeto 1945. godine posjetili su me kao predsjednika Gradskog odbora sindikata Hrvatske i tajnika Nardonooslobodilačkog fronta dr. Jerko Šimić, Franjo Wölfl i Ivan Oskar Jazbinšek. Izložili su mi situaciju u nogometnom sportu i predložili da se ponovno oživi rad Gradjanskog. Učinili su to i zato jer su znali da sam kroz dugi niz godina bio aktivan član Gradjanskog. Ubrzo smo se složili da se produže svijetle nogometne tradicije Gradjanskog, da se okupe svi eminentni igrači i da počne rad s podmlatkom. Međutim, atmosfera je bila takva da pod imenom Gradjanski nije bilo moguće pokrenuti ovu akciju pa smo se složili da klub s novim imenom nastavi na nogometnim tradicijama Gradjanskog.“

Problem je što je u ono doba, u vladavini ideje o besklasnom društvu, naziv Gradjanski odudarao jer je asocirao na društvo jedne klase. Purgerski je klub u predratno doba, dakle, koristio grb koji je poslužio kao svojevrsni „template“ za Dinamov vizualni identitet. Razlika je tek u tome što je plavo polje u doba Gradjanskog bilo nešto većega opsega nego na današnjem grbu, a hrvatska su obilježja smještena na nešto užem prostoru u gornjem lijevom dijelu. Na plavoj su podlozi bili inicijali.

Dinamo je prvih godina nakon rata koristio pravokutni grb, po obliku također sličan ranijoj verziji Gradjanskog od 1912. do 1923. Kako je tada često mijenjao pefiks, neznatno je redizajnirao i sam znak koji je u to doba imao i ugrađene elemente iz grba Grada Zagreba. Tek je 1951. zaživio znak sa štitom, rješenje koje je potrajalo sve do 1970. Zanimljivo je da je u čak 80 od 110 godina postojanja purgerskoga kluba vrijedio sličan koncept grba, ali u različitim grafičkim inačicama: dijagonalna crta s čije se donje desne strane nalazi klupski inicijal, dok se s gornje lijeve prostiru crveno-bijeli kvadratići.

Takav je koncept vrijedio u doba Gradjanskog u pravokutnom grbu od 1912. do 1923. te okruglom od 1923. do 1945. godine. Dinamo se na takav dizajn naslonio 1970. s dodatkom male crvene zvijezde koja je nestala u ljeto 1990. Klub je 1991. promjenom imena u HAŠK Građanski u grbu samo zamijenio malo „d“ s inicijalima „HG“ što je potrajalo do nove promjene naziva u veljači 1993. godine. Croatia je, pak, od 1996. do 1999. koristila grb sa sičnim elementima da bi se po povratku imena Dinamo na Valentinovo 2000. vratio stari i najpoznatiji grb.

Zanimljivo je da su krajem šezdesetih godina klupski čelnici decentno na službenim odijelima s tadašnjim znakom sa štitom – skinuli zvijezdu. U to je vrijeme momčad ionako igrala u „golim“ majicama, bez ikakvih klupskih natpisa i znakova, a grb je bio zašiven samo na službenim odijelima.

gnkdinamo.hr

Dinamo pred 40. 000 gledatelja nije uspio ostvariti pothvat i u zadnjem kolu pobijediti jednu od najboljih njemačkih momčadi na "Gottlieb Daimler" stadionu kako bi osigurao nastavak natjecanja u Kupu UEFA. Bila je to grupna faza natjecanja s pet momčadi u skupini i jednokružnim sustavom. Uoči zadnjeg kola Benfica je jedina u skupini bila siguran putnik u europsko proljeće dok su se za preostala dva mjesta borili Stuttgart, Heerenveen i Dinamo.

Stuttgartu je za prolaz u sljedeću fazu bio dovoljan i remi, a mogli su dalje čak i u slučaju poraza, međutim, postojao je rizik od eliminacije ako Heerenveen u isto vrijeme osvoji tri boda protiv posljednje momčadi Beverena, dok bi Dinamo s pobjedom osigurao iduću fazu natjecanja.

Budući da je Heerenveen slavio protiv Beverena 1-0, a Stuttgart protiv Dinama naša momčad bila je ta koja je uz belgijski klub eliminirana dok su Švabe tom pobjedom bile nagrađene osvajanjem skupine G. Benfica je završila kao druga, a Heerenveen kao treća momčad skupine.

Od samoga početka dvoboja bilo je očigledno da je Stuttgart osjetno bolja momčad i nakon nešto manje od četvrt sata lopta je završila u golu Vasilja. Kuranyi je pogodio u prazan gol nakon Meißnerovog udarca glavom, ali je španjolski sudac Iturralde Gonzalez poništio pogodak zbog prekršaja nad našim vratarom. Ipak, samo dvije minute kasnije Stuttgart je poveo pogotkom Tifferta koji se ubacio u prazan prostor, iskoristio dodavanje Hleba, te rutinirano poslao loptu iza Vasilja.

Stuttgart je nakon toga mirno priveo poluvrijeme kraju, a mogao je i povećati vodstvo ali nisu uspjeli zbog raspoloženog Vasilja koji je imao nekoliko odličnih obrana. Iako se Dinamo trudio po prikazanoj igri morao je biti zadovoljan rezultatom.

Kad se lopta ponovno zakotrljala u drugom dijelu, u igri je bilo malo toga novog u odnosu na prvo poluvrijeme. Stuttgart je dominirao utakmicom, razlika u kvaliteti bila je još vidljivija, ali promašaji domaćih kažnjeni su slučajnim pogotkom za 1-1 u 66. minuti utakmice. Lučić je izveo slobodni udarac iskosa, lopta se odbila od živog zida i Bošnjak je tako dobio priliku neometan ugurati loptu u gol iz neposredne blizine i svladati Hildebranda - što je i učinio.

Dinamo je tada krenuo hrabro po pogodak kojim bi došao u poziciju za prolazak dalje, no uz malo sreće Stuttgart je ponovno poveo samo desetak minuta nakon izjednačenja. Hleb je povukao loptu s centra, na njegovo proigravanje ka napadačima Stuttgarta natrčao je Tomić i idealno uposlio Fernanda Meiru kojemu nije bilo teško svladati Vasilja.

Taj pogodak prelomio je utakmicu i potpunosti ugasio nadu 'plavih' koja se pojavila nakon izjednačenja.

Spomenimo još da je u nekoliko navrata španjolski sudac Iturralde Gonzalez prekidao utakmicu jer je dio Dinamovih navijača bacao baklje u teren. Bilo je to masovno gostovanje naših navijača kojih se na tribinama skupilo oko 15 000.

Stuttgart; Hildebrand - Hinkel, Stranzl, Babbel (76. Delpierre), Lahm - Meissner - Tiffert, Meira (86. Vranješ), Hleb - Kuranyi (83. Streller), Cacau. | Matthias Sammer.

Dinamo; Vasilj - Lučić, Poldrugač, Mijatović, Pranjić - Bošnjak, Tomić (83. Šarić), Buljat, Mujčin (78. Hrman) - Da Silva, Karić (83. Zahora). |lija Lončarević.