Ozljeda zgloba pišu Makedonci

Posljedice splitskog potresa u prostorijama Hajduka

Ne treba zaboraviti i KTC-a i Lauritsena koji su odradili odličan posao. Da, obrana je plivala, ali to je zato što se Krki odlučio na dupliranje Onuachua, ali ovaj dvojac je jako dobro odradio posao

nedavno je netko sasvim pristojno i lijepo napisao im komentar na Facebooku nakon Belupa da nije okej ako nazovu galeriju fotografija "Najbolje fotografije utakmice" i ne stave fotku sa navijačima. Kažem sasvim pristojan komentar bez vrijeđanja i oni mu ubrzo sakrili komentar da se ne vidi

Čop se u ovom sukobu sa stupom napokon namjerio na sebi ravnog :smile:

Ademi, Oršić, Ivanušec, Petković. Dosta za kontru i bez Čopa

Treba ih ubiti kontrama. Sporo se zatvaraju prema nazad.

Ne znam tko je više zaslužio i zaslužan za ovaj gol. Ademi ili Ivanušec

Ima nekih pouzdanih linkova za stream?

Problem je i što ih malo statistika demantira u lažima da se njih pretjerano kartonira i ne sude im se jedanaesterci

Prosječni navijač Hajduka se ne pita tko će igrati u sljedećoj utakmici nego tko sudi da znaju odmah pripremiti izgovore.

Željko Perušić rođen je 1936. godine, a na Dinamova vrata je zakucao je kao rani dvadesetogodišnjak.

U dresu Purgera odigrao je 294 utakmice uz 23 postignuta pogotka, a nakon samo dvije sezone provedene u Dinamu, 1960. godine proglašen je najboljim nogometašem Jugoslavije.

Ipak, najviše se pamti njegov i Lamzin “bijeg” 1964. u Njemačku bez dozvole tadašnjega nogometnog Saveza i bez znanja kluba. Lamza se ubrzo vratio na Maksimir, Perušić je ostao preko granice i o svemu progovorio tek godinama kasnije:

“Godine 1960., kada je Jugoslavija osvojila zlatnu olimpijsku medalju u nogometu u Rimu, bio sam izabran za nogometaša godine. I bio sam sportaš Jugoslavije broj dva, iza košarkaša Radivoja Koraća.
No, iz nekih razloga tadašnji izbornik Lovrić nije me uvrstio na popis za SP u Čileu.
Bio sam duboko uvrijeđen, kao i činjenicom da me ni u Dinamu nisu naročito cijenili.
I dok su drugi igrači na treninge dolazili u sportskim automobilima, ja sam dolazio - tramvajem.
Nisam želio izdati Dinamov puk, nisam želio ni u Hajduk, ni u Zvezdu, pa sam odlučio pobjeći u Njemačku.”

Zaigrao je za München 1860 i osvojio naslov prvaka 1966. godine što je ujedno i jedini naslov münhenskih „lavova“.

Nakon pet godina provedenih u Münchenu prešao je u Sankt Gallen gdje je bio igrač i trener, a u tom je gradu ostao živjeti i nakon karijere.

U njemu je i umro na današnji dan, 28.09. 2017.

Nisam mislio da će postati novi Mamić u kriminalnom smislu nego u odnosu Uprava - navijači.

Istina je da je sportski direktor i da ima netko iznad njega, ali trenutno je uz Lukšu medijski najeksponiranija osoba,a takav će i ostati još dugo vremena.