Dinamo Zagreb 2023./2024. - O svemu pomalo Vidim, čujem i čitam svašta pa mi svašta i na pamet pada, a nešto od toga stavljam evo na "papir".
Nikome osobno i ponaosob. Niti s ciljem pojedinačnih osuda i prozivanja. Kao što sam i ranije naglašavao, svatko voli na svoj način i puno pravo ima na to, pišem ono što mislim i kako ja to vidim. Nekome će se svidjeti, a drugome neće, netko će se prepoznati u jednom, a drugi u drugome, a ni prvom ni drugom ni trećem ne namećem u čemu će se naći ili neće ni u čemu i tko se uopće neće složiti s mojim viđenjem. I to je posve u redu.
Razmišljam o svemu što ovih dana izlazi iz usta i prstiju navijača Dinama, ljudi koji vole Dinamo, pa zaključujem..
Za mene, nije ljubav nekoga stalno kritizirati.
Strana mi je ljubav koja 90% vremena podrazumijeva preporuke voljenome kako da bude bolji.
Nerazumljiva mi je ljubav koja je češće gruba i otresita, nego nježna i pažljiva. Neobična mi je ljubav koja se stalno fokusira na to voljeni ima čudne "uši", malo prevelik "nos", da nekako iritantno "jede" i živcira te njegov "glas".
Nije mi jasna ljubav koja voljenoga štiti i od nepostojećih, izmišljenih ili makar prenaglašenih opasnosti, voljenog mrzi učiteljica/poslodavac/profesor/kolege, samo ti ga neizmjerno voliš pa su u svemu i svugdje napadi i diverzije, zlostavljanja i nepravde, a ti ga eto "štitiš" čineći ga tako nemoćnim i infantilnim, osamljenim i izoliranim.
Ne znam što je ljubavno u tome da voljenog nikada ili rijetko posjećuješ.
Ili da velikom čašću smatraš što si mu konačno došao, nakon godina ignoriranja, a onda te voljeni nije primjereno i velebno počastio. Pa nadureno odeš i ne vraćaš se dok se ne popravi!
Ljubav, za mene, potiče drugog, a ne traži, da raste i razvija se, ali i tebe da činiš isto, da se daješ, a ne samo zahtijevaš, da ulažeš u vaš odnos pa ćeš moći i očekivati.
Ljubav, za mene, na voljenom vidi vrline, ljepotu, posebnost i jedinstvenost, a mana si svjestan, neke su u karakteru i dio šarma, a neke će potiho i pomalo ispravljati tvoja prisutnost, predanost i pažnja.
Ako je voljeni otet, onda ga oslobođaš, a ne diviš se tome kako ga je otimač lijepo sredio i našminkao, stavio mu tijaru uzevši mu dušu, poklonivši mu bol i traumu.
Liječiš ga, uz puno brige i posvećenosti, ne govoriš mu da je poružnio dok nije bio s tobom i dok ti nisi bio s njim.
Ljubav je, u mojim očima, vrijeme koje voljenom pokoniš dajući mu podršku, bivajući uz njega, kada ne ide i kada je teško.
Voljenog, naravno i štitiš, ali tako da ga osnažiš, ojačaš, osvijestiš. Onda se on brani svojom snagom, a tvojom podrškom i brigom, ne paničnim plakanjem i vikanjem da je napadnut. I kad jest i kad nije.
Ponovit ću i na kraju. Ovo nije napisano zato da bih rekao da ja volim ovako, a ne onako, ja i on pravo, a ti i ti krivo. Svi mi griješimo katkad u pristupu onima koje volimo pa tako bome i Dinamu kojeg volimo.
Nije napisano ni zamišljeno niti kao nekakav recept, ne uzimam si to pravo.
Napisano je jer mi je u glavi i jer je ovo zajednica ljudi koja kaže da joj je "voljeni" zajednički - Dinamo.
Netko voli tiho i nenametljivo, netko strastveno i energično, ali svatko tko voli tu je da pomogne, da podržava, da bude prisutan, pruža vjeru, nadu, ideje, optimizam, snagu, sigurnost da si tu, u dobru i zlu, kako se to trajno obećaje na jednom drugom mjestu.