Za mnoge je Franjo Glaser najbolji Dinamov golman svih vremena. Bio je visok, elegantan, zgodan poput glumca. Među vratnicama iznimno suveren, hladan, racionalan, golman koji nije znao griješiti i koji je bio znatno ispred svog vremena. Nikad se nije bacao zbog bravure, što je odlika mnogih, pa i današnjih golmana. Bio je sjajan na gol-crti, a maestralan na istrčavanju. Ubačaje je hvatao s lakoćom, a kad ne bi to mogao, loptu je boksao uvijek daleko od gola i uvijek sa strane, kako suparnik ne bi bio u mogućnosti odmah gađati gol. Iako je igrao još u 30-im godinama prošlog stoljeća, bio je moderan i za današnje pojmove, jer je često znao odigrati ulogu središnjeg braniča, i to vrlo samouvjereno. Upisao je puno asistencija suigračima, danas to povremeno vidimo tek kod Ter Stegena u Barceloni. Svoju je obranu savjetima i mirnoćom činio boljom… Tako je Glasera opisao nekadašnji Hajdukov igrač Anđelko Marušić, koji ga je dobro upoznao na terenu.

Glaser se rodio u Osijeku (7. siječnja 1913.), ali je odrastao u Sarajevu. - 'Imao sam samo četiri dana kad su se moji preselili u Sarajevo. Tamo sam počeo braniti za radnički klub Hajduk i to već 1927. godine, kad mi je bilo 14. Među vratnicama sam ostao punih 20 godina. U Osijek smo se vratili 1931. godine, da bih ’33. otišao u beogradski BSK iz kojeg sam ’36. stigao u Gradjanski'.

Međutim, u BSK-u početak nije bio lagan. - 'Njihov tehniko' Kika Popović me je vidio na jednoj utakmici i istu večer odveo u Beograd. A oni su već imali tri golmana; Gazzari, Matić i Gligorijević. Dva mjeseca nisam dobio priliku u klubu, ali zato sam nastupio za reprezentaciju. Kako? Bio sam rezerva Matiću pa sam ljutit otišao među gledatelje. Turci do poluvremena vode 2:0, a onda strka, traže me sa svih strana. U nastavku smo iz dva moja ispucavanja napadačima zabili golove za 2:2, da bi na kraju i pobijedili. Moraš znati braniti, ali moraš imati i sreće'…

Brzo je potom dočekao i šansu u BSK-u. - 'Igramo u Milanu protiv Ambrosiane-Internazionalea. Do poluvremena je već 5:0 za njih. Gazzari na golu ima loš dan. Odjednom mi govore da se svlačim, a trener Simić mi kaže; - 'Ovo ti je prilika, budeš li dobar, ostaješ na golu.'Pepino Meazza s druge strane…Puca u rašlje, ja obranim, puca nisko, ja obranim… Na kraju smo izgubili 6:1, a gol smo zabili na moje ispucavanje. Više nisam bio rezerva'…

Gradjanski ga je doveo kao veliko pojačanje, tada je već slovio za najboljeg golmana u Jugoslaviji. - 'Dobio sam stan i 30.000 dinara s kojima sam ga mogao urediti'. Za ono vrijeme bio je to sjajan novac… Pregovori su bili napeti, jer u Zagreb je došla kompletna delegacija BSK-a kako bi ga vratili u Beograd. No, Franjo je već bio odlučio. Zbog problema s papirima nije odmah potpisao za Gradjanski, nego je neko vrijeme bio član Maksimira, ali to je bila samo formalnost.

Glaserov start u Gradjanskom bio je impresivan. Početkom 1937. bile su dogovorene dvije utakmice s velikim Juventusom, prva u Beogradu, druga u Zagrebu. Zanimljivo, bila je to prva utakmica između Gradjanskog i nekog talijanskog kluba nakon punih deset godina. Sportski su odnosi, naime, bili prekinuti jer je na utakmici između Juventusa i Gradjanskog izbila velika tučnjava u kojoj je bilo i šaka i krvi… Utakmica u Beogradu bila je utakmica pomirenja. Uglavnom, Glaser je debitirao baš protiv Juventusa. Gradjanski je slavio 1:0, a onda je uslijedio uzvrat u Zagrebu. O tome kako je Glaser branio u tom uzvratu svjedočio je legendarni Milan Antolković.

- 'Talijani su tog poslijepodneva igrali fenomenalno, mi na terenu nismo ni postojali. Ni Jazbinšek, ni Kokotović, a ni ja… Tu je utakmicu igrao samo jedan čovjek, samo Franjo Glaser. Sam protiv svih, sam protiv Juventusa. Franjo je branio sve, s metra, s tri, s pet, s dvadeset. Po zraku, po zemlji, to je bilo nevjerojatno za gledanje. Talijani su čupali kosu, dolazili i dodirivali Glasera kako bi se uvjerili da je doista čovjek. U jednoj situaciji njihov centarfor Borel krenuo je sam na Franju, ovaj je istrčao izvan kaznenog prostora i Borel ga je zaobišao i krenuo prema praznim vratima. Već je slavio gol, kad se Franjo ukazao i munjevito obranio loptu koja je išla u gol. Talijane je taj gol toliko slomio da više nisu bili u stanju ništa odigrati, pa smo mi živnuli i zabili im tri gola. Hej, završilo je 3:0 za nas, a trebalo je biti 10:0 za njih. Čudo jedno. Glaser – Juventus 3:0, to je bio stvarni naslov s te utakmice. Sve je napravio, uplašio ih, uništio i slomio, a mi na terenu smo samo završili posao'.

Poslije su se legende prepričavale i nakon dvije utakmice koje je Jugoslavija odigrala s Mađarima i to 1940. Utakmice su završile 1:1 i 0:0, iako su Mađari bili znatno superiornija momčad, ali ni oni nisu imali recept za čudesnog Franju. - 'Te dvije utakmice, kao i ona protiv Juventusa, tri su mi vjerojatno najbolje u karijeri, ali bilo ih je još na stotinu u kojima sam doista bio nesavladiv' - tvrdio je Glaser.

Za Glasera kažu da je prvi među golmanima počeo braniti nogama, ali i da mu je teško netko mogao zabiti gol glavom. - 'To je bilo nemoguće', svjedočio je i legendarni Jazbinšek. Naravno da je Glaser, kao i svaki golman, imao svoju crnu točku u karijeri. - 'Igrali smo protiv Njemačke u Zagrebu, izgubili 5:1, a ja ništa nisam mogao obraniti. Jedan sam gol primio kroz ruke, drugi s 30 metara'. Godinu dana kasnije igrala se uzvratna utakmica, završilo je 2:0 za Jugoslaviju, a Glaser je bio igrač utakmice… Kad je riječ o ostalim golmanima, Glaser je uvijek izdvajao jednog. - 'Zamora. Bio je čudesan golman, igrao sam protiv njega u reprezentaciji. Za mene najbolji od svih. Cijenio sam i Planičku, iako nije bio moj tip golmana, a Jašin je bio veliki majstor između vratnica'.

Bio je Glaser majstor za obranu 11-teraca. Prema vlastitom svjedočenju, imao je nevjerojatnu statistiku. - 'Pucali su mi 94 puta, a ja sam 73 puta obranio 'elver'. Kako? Gledam golmane i vidim kako griješe. Toliko puta sam ih upozorio da ne gledaju igrača koji puca u oči, nego samo u noge. On mora izvesti onaj zadnji trzaj koji ukazuje gdje će pucati. A golmani se bacaju unaprijed, kao da će pogoditi stranu. To je branjenje na čistu sreću, a to nije dobro. U jednoj utakmici s Rumunjima strani sudac nije uspio doputovati pa je sudio domaći Rumunj. Na kraju utakmice svira on 'elver' koji nije imao veze. Moji se bune, a ja im kažem; - 'Pustite, obranit ću. 'I obranim ga, ali sudac ponavlja jer je netko uletio prije u 16 metara. Opet gužva, a ja ponovo miran. I opet obranim, Kovacs mi je dva puta pucao. No, sudac opet po svom i dosuđuje treći 'elver'. Prilazi Bindea, znalac, dobar šuter. Skinuo sam i njemu… Tri u nizu'!

Glaser od sebe nije pravio heroja, čak je bio spreman priznati i da ima tremu uoči većih utakmica.- 'Mislim da se prije svakog nastupa, posebno većeg, mora osjećati uzbuđenje i ta kratkotrajna trema'.

Kao svog nasljednika vidio je samo Monsidera; - 'Imao je sposobnosti po kojima me je mogao dostojno naslijediti'.

Volio je braniti u Splitu. - 'Redovito je bio najbolji na utakmicama, a pamtim da je i meni skinuo čistu šansu sa samo dva metra. Pucao sam, a on je otvorenom šakom obranio', pričao je i veliki Hajdukov igrač Leo Lemešić, a najveći kompliment dao mu je Branko Kralj; - 'Nasjedio sam se iza gola Beari i Monsideru. To su bili giganti. Ali Glaser je bio nešto posebno, čudesan u obrani na samoj crti, neponovljiv u istrčavanju, sjajan u igri nogometa. Trema mu je katkad bila jedina mana, ali kad bi obranio prvu, više mu nisi mogao zabiti gol'.

Glaser je u Gradjanskom ostao sve do kraja drugog svjetskog rata kad prelazi u beogradski Partizan, a zatim i u splitski Mornar u kojem je 1948. završio karijeru.

Franjo Glaser bio je jedan od najvećih vratara u povijesti ovih prostora, legenda beogradskog BSK i našeg Gradjanskog, te reprezentativac Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske. Nastupio 35 puta u A reprezentaciji i jednom u B reprezentaciji, kao i 6 puta neslužbeno za bivšu državu, zatim 11 puta za Hrvatsku (NDH), 26 puta za BLP (Beogradski loptački podsavez) i 15 puta za momčad ZNP (Zagrebački nogometni podsavez).

O Glaseru, mitskoj vratarskoj pojavi, dobar glas pronio se širom Europe, pa je tako jedan engleski nogometni portal zabilježio kako je veličanstveni Osječanin između 1933. i 1949. godine, braneći za BSK, Gradjanski, Partizan i splitski Mornar, nanizao čak 1225 nastupa među vratnicama. Od tih 1225 nastupa njih 127 bilo je u službenim susretima koje je branio čuvajući mrežu Gradjanskog s kojim je osvojio dva prvenstva Jugoslavije, jedno prvenstvo NDH, jedno prvenstvo Hrvatsko - Slovenske lige, dva puta osvajao je ligu ZNP, te po jednom Zimski i Hrvatski Kup.

Po završetku igračke karijere odlučio se posvetiti onoj trenerskoj gdje je također imao angažmane u mnogim hrvatskim i jugoslavenskim klubovima, ali okušao se i u međunarodnim trenerskim vodama u Austriji. Bio je trener u beogradskom Partizanu, splitskom Mornaru, Dinamu, mostarskom Veležu, banjalučkom Borcu, Rudaru iz Breze, Bratstvu iz Novog Travnika, Osijeku (pod ondašnjim imenom Proleter), Slogi iz Doboja, Rijeci (pod ondašnjim imenom Kvarner), zagrebačkoj Trešnjevci, te u austrijskom Klagenfurtu (u Kapfenbergu), Zagrebu i Ljubljani.

Povijest Dinama bilježi kako je plave vodio od srpnja 1948. do siječnja 1949. godine u vrijeme kada je Dinamo branio naslov prvaka, što je uvijek teže nego ga osvojiti. Uoči utakmice s Wiener Sport-klubom, Glaser je procijenio da je vratar Arneri u slabijoj formi pa je među vratnice postavio Zlatka Golca. Uprava Dinama tome se protivila, no Glaser je ostao dosljedan. Plavi su pobijedili Austrijance s 3:0, a Golac je čak obranio i jedanaesterac. Sljedećeg dana Glaser se morao javiti tadašnjem članu uprave Dinama Vitomiru Sunku, a ovaj mu je navodno zbog tvrdoglavosti uručio otkaz. Glaser je tako Dinamo vodio u samo 13 utakmica, a na klupi ga je naslijedio Bruno Knežević.

Franjo Glaser vodio je buran, uzbudljiv život, dostojan filmskoga uratka. Nažalost, mladenačke dane slave zasjenila mu je mračna epizoda s beogradskog kupališta, ubojstvo 17-godišnjega Radomira Stokića u ljeto 1936. godine. Taj je mlađahni član tehničkog vodstva BSK za vrijeme poslijepodnevne dokolice na jednome savskome splavu šaleći se isprovocirao Glasera koji ga je gurnuo u Savu. Mladić je na žalost bio neplivač i, dok je zazivao pomoć, brzo je nestao pod površinom vode. Utopio se.

Svjedoci su ispričali da je Glaser samo sat prije tragedije Stokića počastio ručkom, ali i kako zbog svoga čina nije pokazao nimalo kajanja. Sljedećeg dana išao je na u Novi Sad na prijateljsku utakmicu svoga BSK. Nakon što je bio priveden zbog sumnje na ubojstvo, Glaser je bio potpuno miran i uvjeren da će izbjeći zatvorsku kaznu. No njegovi suigrači, koji su svjedočili svađi Glasera i Stokića, potvrdili su da im je Franjo priznao da je gurnuo mladića u Savu. – 'Ne brinite se, isplivat će negdje' – prepričao je jedan suigrač jezivu Glaserovu izjavu.

Glaser je, napisala je Politika, izricanje dvogodišnje zatvorske kazne u beogradskoj sudnici dočekao s osmijehom. Nekako je bio isposlovao da kaznu služi u nekom hrvatskom zatvoru, iz kojega je bio pušten puno prije isteka kazne. Međutim, povijest ne pamti Franju Glasera samo kao hladnokrvnog ubojicu nego i kao istinskoga dobrotvora. Njegov humani čin prema obitelji austrijskoga Židova sa zagrebačkom adresom Davida Weissa opisan je u listu Ha-Kol, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj.

Naime, Franjo Glaser bio je prijatelj s Weissom, inače sportskim novinarom i menadžerom koji je Građanskom organizirao englesku turneju 1936. godine. Tako je slavni vratar purgera, u eri najveće hajke na Židove u Zagrebu, potajno sklonio Weissa i njegovu suprugu u stan u vlasništvu Građanskog, u zgradi u Boškovićevoj ulici. Tamo su se skrivali gotovo tri godine. Nakon što se jednom zgodom David Weiss neoprezno prošetao gradom, a susjedi su ga uočili, Glaser je uz pomoć trenera Bukovija pronašao novo sklonište za svoje židovske prijatelje. Sakrili su ih u potkrovlje jedne zgrade u Kupskoj ulici, nedaleko od igrališta Građanskog. Tamo su dočekali oslobođenje Zagreba.

Zanimljivo, tadašnji ustaški predsjednik Građanskog Slavko Prevendar nekako je saznao za Glaserovo dobročinstvo, ali nije ga želio prokazati vlastima. Pamti se glasovita Prevendarova rečenica; 'Franjo, ja sve znam, ali ništa ne vidim'! Da je Prevendar propjevao vlastima, i Weissovi i njihov zaštitnik Glaser bili bi – strijeljani.

U javnost ga je početkom devedesetih ponovno 'gurnuo' Zvonimir Magdić, legendarni novinar 'Sportskih'. Već je bilo odlučeno da se ime Dinamo mijenja, Glaser je Magdiću pitanje oko imena odgovorio:

'Vidite, pitaju me toliki, znani i neznani: Koje ime Dinamu? Ja im bez pardona velim; Gradjanski. Zašto? Zbog velikog imena, zbog tolikih sjajnih igrača, zbog visoke popularnosti. U tome mu nije bilo ravna. I neka nitko ne misli da je Građanski zaboravljen. I ne samo u nas. I u Europi. I u Engleskoj'.

Franjo Glaser preminuo je u 1. ožujka 2003. godine u 90. godini života u Zagrebu.