Srećko Bogdan rođen je u Murskom Središću, 5. siječnja 1957. godine.

Bogdan je nadaleko poznat po nadimku Čeči. - 'Tamo u Murskom Središću gdje sam rođen svaki klinac je imao neki nadimak. Zvali su me Čeči, Čeči i tako je ostalo. Nema neko posebno značenje' - razjasnio je Čeči taj misterij.

Karijeru je počeo s 13 godina u Rudaru iz Murskog Središća, tada nije bilo pionira i kadeta, a sa 16 godina prešao je u MTČ iz Čakovca, koji je igrao u međurepubličkoj ligi.

- 1975. ostvario je ono što je sanjao - prešao je u Dinamo, a točno na 18. rođendan odradio je prvi trening. Pronašao ga je Zorislav Srebrić, kao i neke druge mlade igrače koji su poslije postali okosnica šampionske momčadi. Srebrić ga je zapazio u utakmici u kojoj je Srećko nastupio kontra mlade momčadi Dinama, koju su tad zvali 'mali Ajax' zbog mnoštva talentiranih igrača. I tako, ostao je u Dinamu punih deset godina.

Bogdan je zapravo sve do dolaska u Dinamo igrao na mjestu centarfora. Čak je u svom ligaškom debiju protiv Sarajeva zabio gol za 1:0 pobjedu naše momčadi. Međutim, kada su ga pozvali u mladu reprezentaciju, tamo je bilo pet-šest napadača pa je u dogovoru s izbornikom Stevanom Vilotićem prekomandiran na poziciju libera. Vjerojatno zbog konstitucije, pucao je od mišića i bio među najsnažnijim igračima. Također, bio je poznati po sjajnoj igri glavom i nevjerojatnom odrazu. Iako, ne pretjerano visok, ali sa solidnih 183 centimetra, u pravilu je dobivao zračne duele. Tu činjenicu pripisuje tome da je kao klinac stalno haklao i košarku, skoro pa i više nego nogomet. Kasnije je postao poznat i po specifičnom izvođenju auta pri čemu bi loptu dobacio duboko u kazneni prostor, kao da izvodi korner.

Prvi trofej s Dinamom osvojio je 1980., kada je u finalu Kupa Dinamo pobijedio Zvezdu. Godinu ranije bio je jedan od ključnih igrača u osvajanju ukradene titule 1979. godine. Imao je, međutim, peh da je u vojsku morao baš u ljeto 1981., dakle prije početka legendarne slavljeničke sezone, a vratio se – nakon zadnjega kola. Nije, dakle, formalno sudjelovao u osvajanju naslova 1982. godine, već je zaigrao samo u uzvratu finala Kupa nakon zadnjeg kola. Kroz šalu kaže da je njegovo neigranje pomoglo osvajanju prvenstva. Međutim, suigrači i trener Miroslav Ćiro Blažević smatraju ga dijelom ovog uspjeha i inzistiraju da bude na popisu slavljenika.

Sljedeće sezone osvojio je svoj treći, ujedno i zadnji trofej s Dinamom, Kup protiv Sarajeva. Srećko Bogdan, Dinamova je legenda i s ukupno 309 službenih nastupa (595 ukupno) uz 42 pogotka (139 ukupno) peti je na ljestvici igrača s najviše službenih nastupa u povijesti kluba. Radi se o zaista impresivnoj statistici u rubrici 'golovi' s obzirom na to da se radi o braniču koji je po potrebi uskakao na poziciju napadača. Prvu utakmicu u modrom dresu odigrao je 12. siječnja 1975. protiv Sloge (8:1) u Otočcu, a posljednju 30. lipnja 1985. protiv Hajduka (2:4) u Splitu.

Iz Dinama odlazi u Karlsruher i postaje jedan od najboljih obrambenih igrača Bundeslige, a jednom je bio i u momčadi sezone kao najbolji libero. U spomenutom klubu odigrao je oko 450 utakmica i ostao sve do kraja karijere 1993. Iako je ostao bez trofeja tamo ga smatraju jednom od najvećih legendi kluba. Bogdan je u Karlsruher došao 1985., koji je taman ispao u 2. Bundesligu. Potom je na klupu stigao Winfried Schäfer i krenula je nova renesansa. Ušli su u Bundesligu i tamo se zadržali godinama. Tad su u momčad ušli Oliver Kahn, godinu-dvije poslije i Mehmet Scholl, a Čeči im je bio kapetan.

U Njemačkoj ostaje dugi niz godina i nakon karijere nastavlja djelovati kao direktor omladinske škole i trener juniora u Karlsruheru, a potom i kao pomoćni trener prve momčadi. U sezoni 2001. - 2002. kao glavni trener vodi Mannheim, a od 2003. u redovima Intera Zaprešića radi kao sportski direktor. - 2005., tri kola prije kraja sezone na klupi mijenja Kužea, koji je otišao kada je osiguran ostanak u ligi. Sljedeće sezone Inter se pod njegovim vodstvom borio za naslov prvaka. Bio je to moćan Inter, na pogon velikog broja igrača Dinama koji su u Zaprešiću boravili na posudbi. Izdvojimo Modrića, Ćorluku, Čalea... Modrić je bio glavni začin te momčadi, davao joj je okus i miris. Međutim, Dinamo ga je na polusezoni povukao, a godinama kasnije Čeči je i dalje uvjeren da bi s njegovim ostankom u klubu Inter bio prvak te godine.

Odmah nakon osvojenog drugog mjesta u ligi, odigrao je dvije utakmice u pretkolu tadašnjeg Kupa UEFA, protiv Crvene Zvezde, što je ostao jedini europski izlet 'diva iz predgrađa'. Uslijedilo je bolni pad 'diva iz Zaprešića' i Inter je nakon najbolje sezone u povijesti ili jedne od dvije najbolje ispao iz lige. Kao trener vodio je još Segestu, Međimurje i Savski Marof, a poslije je preuzeo voditeljstvo Škole nogometa i juniorske momčadi Inter Zaprešića. U Međimurju 2010., dobio je otkaz i to na neviđen način. Predsjednik kluba, izvjesni Turopoljac, uručio mu je otkaz usred press-konferencije.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 11 puta u razdoblju od 1977. do 1983., a za Hrvatsku je nastupio dva puta (1990. i 1991.) i zabio jedan pogodak. Jedan je od rijetkih koji je nosio dres obje reprezentacije. Kao najveći žal u karijeri izdvaja to što nije mogao sudjelovati na povijesnoj utakmici Hrvatske protiv SAD-a. Iako se isprva dogovorio s trenerom da ga pusti taj dogovor na koncu ipak nije ispoštovan.

Osim nogometne i trenerske karijere, imao je i zapaženu komentatorsku karijeru. Za vrijeme Svjetskog prvenstva 2006. radio je kao stručni komentator u tandemu sa Željkom Velom. Bio je to ubitačan duo koji je ostao upamćen kao jedan od najpopularnijih komentatorskih parova u Hrvatskoj.