Meni su igraci, a i treneri, automatski drazi i blizi ljudima ako nemaju drustvene mreze.

Kada mi neki trener nakon utakmice objavi sliku rezultata, i napise nesto kratko, neki klišej tipa ''3 boda su tu, idemo dalje'' .... ili ... ''malo je nedostajalo da uzmemo tri boda danas, nema odustajanja, idemo dalje'', odma mi se malo smuci u zelucu.

Zelim da igraci i treneri imaju dozu misterije nekakve, kao kada citas knjigu neku. Onda si mogu sam zamisliti scenu, likove, a ovako kada pogledas film i kasnije citas knjigu, jedino sto vidis su glumci koji su ih glumili u filmu.

Ne zelim kliseje, dosadne izjave, bljutave slike sa treninga i slike sa navijacima, gdje se bacaju dresovi na tribine, gdje se slika sa klincem ispred trening kampa, ili slika iz teretane uz hashtag #focus.
Zelim da je covjek od krvi i mesa.
Zelim da ja znam i pretpostavljam da trenira naporno, ide na treninge, vrti pedale na tom sobnom biciklu bez da me informira o tome.
Zelim po njegovom izrazu lica vidjeti je li zadovoljan tekmom ili ne, zelim tu iskrenost, ne zelim bjezanje od kamera i navijaca, i onda post nakon sat vremena sa debilnim floskulama. Zelim vidjeti da zali za ta tri boda u stvarnosti, na njegovom licu, u njegovim ocima, a ne da mi se sere od izjave na drustvenim mrezama kako zali za ta tri boda.
Ne zelim znati svaki korak njegovog zivota, ne zanima me gdje se krece, gdje sece djecu, u kojem parku, u koji restoran vodi bolju polovicu, na kojoj jahti se kupa itd.

Drazi su mi kao obicni ljudi, a i mislim da su bolji nogometasi kada nisu koncentrirani na imidz koji stvaraju.

Jer, na kraju, ako budu u losoj formi, svi cemo misliti da im nesto odvraca pozornost od onog posla sto su trebali raditi.
Kada mi iskoci neka pizdurina na instagramu, i onda dolje lijevo vidim da ju je lajkao Nikola Cavlina, odmah mi pozlije.
Ne zelim slucajeve Halilovic/Lana Jurcevic, zelim nogometase.