Ovaj Grad je nakon sivila, betonskih kocki, spavaonica, tmurnosti, gledanja u pod ipak zaslužio i malo kiča.

Što se mene tiče nek bude cirkus Colorado i nek blješti da ga se vidi i sa Mjeseca.

https://mingo.gov.hr/vijesti/ministar-susnjar-obrtnici-i-poduzetnici-stvaraju-vrijednost-vlada-ih-snazno-podupire-i-kroz-naukovanje/10452?utm_source=google&utm_medium=organic

Šušnjar o postupku za stadion u Maksimiru: Važno je da svi postupci budu transparentni

Odgovarajući na pitanje novinara o postupku javne nabave za izgradnju novog stadiona u Maksimiru, ministar Šušnjar rekao je kako u tom postupku ima „dosta interesantnih detalja“ te podsjetio na ulogu Ministarstva gospodarstva kao središnjeg tijela u tom segmentu.

„Vidjet ćemo hoće li se u tom postupku nešto dogoditi, mislim da sam dovoljno nagovijestio. Važno je da svi postupci budu transparentni i pogodni za javnost“, rekao je Šušnjar.

Što kaže?

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/maksimir-struka-ne-ukus-pravokutni-stadion-nije-mana-15752636?cx_linkref=jl_home_g2_g3

Ukratko:

To ne znači da projekt treba poštedjeti kritike. Znači da kritika mora ponuditi više od rečenice: "Meni se to ne sviđa" ili "Oni nisu Hrvati" ili "Ne razumiju emocije". Zato bih svima njima, pa i političarima, poručila: "Niste nadležni. Pogotovo ne u ovoj fazi."

Nismo nadležni da kritiziramo. :clap:

Bome su se svi upregnuli da spase vojnika Plejića.

Evo ti AI. :lol:

"Sabrana djela Tome Blejića, dio prvi"

KOHEZIVNO

Luka je dugo vjerovao da je problem nastao u trenutku kada je žiri izabrao pobjednika. Kasnije će shvatiti da je možda nastao mnogo ranije. Prije rendera. Prije maketa. Prije srpanjskih sjednica. Možda čak i prije nego što su arhitekti dobili zadatak koji će sljedeća četiri mjeseca pokušavati riješiti.

Ključ nije bio u onome što je Program sadržavao. Ključ je bio u onome što je iz njega nestalo. Do tog otkrića nije došao sam. Nekoliko dana nakon što je počeo kopati po radnim verzijama Programa, na jednom od portala objavljena je priča o pripremi natječaja. U njoj se pojavio dokument koji je potpuno promijenio način na koji je Luka gledao onu jednu rečenicu zbog koje je sve počelo.

Godinama prije natječaja Dinamo je s Gradom Zagrebom definirao što od novog Maksimira očekuje. To nije bio popis estetskih želja. Klub je budući glavni korisnik stadiona i neki su zahtjevi bili sasvim praktični. Sjeverna tribina trebala je ostati jedinstvena. Ondje su bili Bad Blue Boysi i nitko u klubu nije želio da se njihov prostor razbije na više prstenova. Stadion je morao imati klupski muzej. Ostale tribine trebale su biti organizirane tako da se dijelovi gledališta mogu zatvarati na manjim utakmicama.

Ali postojao je još jedan zahtjev. Jednostavniji od svih ostalih. Stadion je trebao biti zatvoren. U dokumentu nastalom u suradnji kluba i gradskog Zavoda stajala je rečenica koja nije zahtijevala nikakvu arhitektonsku hermeneutiku: Sve tribine na stadionu trebaju biti povezane i činiti jednu cjelinu. Uglovni dijelovi trebaju biti iskorišteni odnosno zatvoreni.

Luka ju je pročitao nekoliko puta. Nije imao što tumačiti. Tribine povezane. Jedna cjelina. Kutovi zatvoreni.

Na drugom ekranu otvorio je pobjednički stadion. Četiri tribine. Četiri velika otvorena ugla. Zatim je otvorio konačni Natječajni program. Ondje te rečenice više nije bilo. Na njezinu mjestu stajala je formulacija koju je već gotovo znao napamet. Arhitektonsko rješenje treba predvidjeti kohezivnu i povezanu strukturu gledališta. Ostatak zahtjeva ostao je neobično precizan.

Zapadna, istočna i južna tribina trebale su biti podijeljene na primarnu donju i manju gornju etažu. Sjeverna tribina trebala je ostati jedinstvena i nedjeljiva. U konačnom dokumentu nitko nije smatrao da je previše restriktivno arhitektima propisati koliko razina tribine trebaju imati. Nitko nije smatrao da je problem napisati kakav mora biti Sjever. Nitko nije smatrao da detaljne programske upute guše kreativnost. Samo je zahtjev za zatvorenim uglovima nestao. Umjesto njega ostala je riječ. Kohezivno. Luka je počeo razumijevati zašto ga je toliko smetala. Nije bila samo nejasna. Bila je zamjena za nešto što prije nje nije bilo nejasno.

Prema informacijama objavljenima u tekstu, izmjena se dogodila između prosinca, kada je programski dokument već bio definiran u suradnji Dinama i gradskog Zavoda, i ožujka, kada je objavljena konačna natječajna dokumentacija. Društvo arhitekata, koje je vodilo provedbu natječaja, željelo je arhitektima ostaviti nešto više slobode. Takva ideja sama po sebi Luki nije izgledala sporno. Natječaj na kojem svi crtaju istu stvar nema mnogo smisla. Ako se unaprijed propisuje svaka prostorija, svaki hodnik, svaki trg i svaki zid, arhitekt više nije autor nego tehnički crtač. Luka je razumio logiku. Muzej ne mora biti na točno određenoj koti. Određeni komercijalni sadržaj može se premjestiti. Neki odnosi mogu ostati otvoreni. Problem je bio u tome što se nije promijenila neka sporedna programska sitnica. Promijenjena je sama geometrija stadiona. Zatvoreni kutovi pretvoreni su u kohezivnost. Precizna uputa pretvorena je u pojam. A pojam se mogao rastegnuti. Za jednog arhitekta kohezivno je značilo kontinuirana zdjela. Za drugoga četiri tribine pod istim krovnim jezikom. Za trećega jedinstven doživljaj publike. Svi su mogli tvrditi da poštuju zadatak. Luka je na rub dokumenta zapisao samo jedno. Tko je odlučio da se baš ovo smije otvoriti?

Najčudniji dio priče došao je tek kad je pogledao ostale radove. Gotovo svi natjecatelji pročitali su konačni Program na isti način. Osamdeset sedam od osamdeset osam. Povezana tribinska zdjela. Zatvoreniji stadion. Različita arhitektura, različiti krovovi, različiti urbanistički koncepti, ali u osnovi ista interpretacija pitanja gledališta. Samo je jedan rad krenuo drugim putem. Četiri autonomne tribine. Četiri otvorena ugla. VG13. I upravo je taj rad pobijedio. Luka nije mislio da broj osamdeset sedam sam po sebi nešto dokazuje. Natječaji postoje upravo zato da netko napravi ono čega se drugi nisu sjetili. Ponekad najbolji rad stvarno jest onaj koji jedini odbije slijediti masu. Ali ovdje je postojala neugodna razlika. Ostali nisu nužno bili nekreativni. Možda su jednostavno pročitali zadatak onako kako ga je većina razumjela. Ako su gotovo svi arhitekti u dokumentu prepoznali zatvoreniju i povezanu cjelinu, onda pobjednički rad nije bio samo originalniji. Bio je zasnovan na drukčijem tumačenju samog Programa. A žiri nije samo dopustio to tumačenje. Na kraju ga je nagradio.

Luka se vratio na pitanje jednog od natjecatelja. Netko je tijekom natječaja očito osjetio istu nejasnoću. Pitao je gotovo izravno mora li gledalište biti spojeno. Mogu li tribine biti odvojene. To je bio trenutak kada je bilo moguće sve riješiti jednom rečenicom. Da su kutovi morali biti zatvoreni, trebalo je to napisati. Da nisu morali, trebalo je napisati i to. Ali jasan odgovor nije stigao. Ponovljena je formulacija o kohezivnoj i povezanoj strukturi gledališta. Luka je počeo zamišljati natjecatelja koji sjedi nekoliko tisuća kilometara od Zagreba i pokušava odlučiti što učiniti. Ispred njega je zadatak vrijedan mjeseci rada. Otvoreni uglovi možda nude bolju ventilaciju travnjaka, drukčiju urbanističku vezu s parkom, zanimljiviju arhitekturu. Ali možda krše Program. Pita naručitelja. Naručitelj mu ne kaže. Razuman natjecatelj bira sigurniju varijantu. Zatvara stadion. Osamdeset sedam puta. Jedan ne.

Tu se prvi put u Lukinoj bilježnici pojavila riječ koju će kasnije nekoliko puta prekrižiti. Prednost. Ne nepoštena prednost. Za to nije imao dokaz. Samo prednost. Jer arhitekt koji je iz nekog razloga bio siguran da „kohezivno“ ne znači fizički spojene tribine mogao je napraviti nešto što su ostali možda smatrali previše rizičnim. To nije značilo da je imao povlaštenu informaciju. Mogao je jednostavno biti hrabriji. Mogao je bolje razumjeti arhitektonski jezik. Mogao je prihvatiti rizik koji ostali nisu.

Ali upravo se tu u priču ponovno uvukao Adrian Kers. Ne kao sudac. Dokumenti su jasno pokazivali da čovjek nije sudjelovao u završnom ocjenjivanju. Nije glasao za VG13. Nije sjedio u prostoriji kad su birani finalisti. Njegova zamjenica jest. Zbog toga bi svaka priča u kojoj Kers jednostavno „pogura svojeg čovjeka“ bila glupa. Luka je to znao. Da je netko želio napraviti tako primitivan plan, teško bi izabrao čovjeka koji će se zatim izostaviti iz gotovo svih ključnih sjednica. Ali Kers je bio unutra ranije. U trenutku kad je Program prolazio kroz stručne ruke. U trenutku kad su članovi Ocjenjivačkog suda davali preporuke za njegovu doradu. U trenutku kad su neke formulacije još mogle biti promijenjene. Jedan član pobjedničkog tima prije nekoliko godina bio je njegov student. To nije bio dokaz. Profesori imaju studente. Arhitekti se poznaju. Struka je mala. Ali Luka je sve manje gledao poznanstvo kao potencijalni dokaz pogodovanja. Počeo ga je gledati kao mogući komunikacijski kanal. Razlika je bila velika. Nije mu trebalo dokazati da je Kers nekome obećao pobjedu. Za priču koju je pokušavao provjeriti bilo bi dovoljno utvrditi da je netko izvan službenog postupka unaprijed znao kako se neka nejasna formulacija treba čitati.

A onda je došao Vladimir Turina. Luka je dotad nekoliko puta površno čitao povijesni dio Programa, ali sada mu se vratio. Vladimir Turina nije bio fusnota zagrebačke arhitekture. Njegova zapadna tribina i izvorni koncept Maksimira pripadali su najvažnijim djelima hrvatske sportske arhitekture. Izvorna ideja bila je snažno vezana uz pejzaž. Otvorenost. Tribine u odnosu prema zelenilu. Praznina kao dio stadiona, a ne samo nedovršen prostor između građevina. Kasnije dogradnje bitno su izmijenile izvornu zamisao. Turina im se protivio. Pobjednički rad VG13 izgradio je svoju arhitektonsku priču upravo na reinterpretaciji tih motiva. Autonomne tribine. Lebdeće ploče. Praznine. Monumentalna konstrukcija. Žiri je u obrazloženju to posebno istaknuo. A predsjednik Ocjenjivačkog suda Toma Blejić poslije je rekao da takva poveznica s izvornim Maksimirom zapravo nije bila posebna namjera natječaja. Samo je jedan rad od osamdeset osam napravio takvu vezu. Žiri ju je prepoznao tijekom ocjenjivanja.

Luka je dugo gledao te dvije činjenice jednu pokraj druge. S jedne strane iz Programa je između pripremne i konačne faze nestao izričit zahtjev da kutovi budu zatvoreni. S druge strane pobjednički rad upravo je otvorene kutove i autonomiju tribina mogao objasniti arhitektonskim dijalogom s Vladimirom Turinom. Da je stara rečenica ostala, pitanje je bi li takav rad uopće bio dopušten. Da su „uglovni dijelovi trebaju biti iskorišteni/zatvoreni“ ostali u konačnom Programu, četiri otvorena kuta više ne bi bila stvar interpretacije. Bila bi odstupanje. Ta misao bila je jednostavna. I upravo zato neugodna. Luka još uvijek nije imao dokaz da su te dvije stvari povezane. To si je ponavljao gotovo ritualno. Promjena Programa nije dokaz da je Program mijenjan radi VG13. Poznanstvo nije dokaz razmjene informacija. Arhitektonski koncept može postojati godinama prije natječaja i to je potpuno legitimno. Član žirija može poznavati autora, a da nikada s njim nije razgovarao o projektu. Žiri može tijekom anonimnog ocjenjivanja iskreno zaključiti da je rad koji najviše odstupa od očekivanog ujedno najbolji. Sve je to bilo moguće.

Ali sada je postojalo pitanje koje prije nije postojalo. Kada je VG13 razvio koncept četiri autonomne tribine za Zagreb? Ako nakon objave konačnog Programa, sve je moglo biti sasvim jednostavno. Pročitali su zadatak šire od ostalih. Riskirali. Pobijedili. Ako je, međutim, njihov zagrebački koncept s otvorenim kutovima postojao prije nego što je iz Programa uklonjen izričiti zahtjev za zatvorenim uglovima, stvari bi izgledale drukčije. Tada bi netko morao objasniti nevjerojatno podudaranje. A ako bi se uz to pronašao kontakt između autora i nekoga tko je sudjelovao u pripremi dokumentacije, podudaranje bi prestalo biti samo zanimljivo.

Zbog toga Luka više nije tražio mišljenja. Tražio je datume nastanka datoteka. Na zidu njegove radne sobe kronologija je sada počinjala mnogo ranije. Godine klupskih priprema. Zahtjevi Dinama. Program izrađen s gradskim Zavodom. Prosinačka verzija. Sve tribine povezane. Kutovi iskorišteni/zatvoreni. Zatim ožujak. Rad Ocjenjivačkog suda. Preporuke. Dorade. Konačna verzija. Kohezivna i povezana struktura gledališta. Zatim pitanje natjecatelja. Bez jasnog odgovora. Zatim srpanj. Osamdeset osam radova. Osamdeset sedam zatvorenijih zdjela. Jedan rad s četiri otvorena ugla. Zatim ocjenjivanje. Vladimir Turina. Autonomija tribina. Praznine. Prva nagrada.

Kad ih je gledao pojedinačno, svaki događaj imao je normalno objašnjenje. Kad ih je stavio u red, nastajala je priča. I upravo je to Luku plašilo. Priča nije isto što i dokaz. Dobra priča može nastati slučajno. Čovjekov mozak obožava povezivati točke. Pogotovo kad unaprijed zna kakvu sliku želi vidjeti. Zato je na vrhu zida stavio novu rečenicu. Ne dokazuj teoriju. Pokušaj je srušiti.

Pokušao je. Možda izmjenu nije napravio DAZ. Možda ju je napravio Zavod. Možda klub. Možda gradonačelnik. Možda stručni članovi žirija. Možda je rečenica samo urednički preformulirana. Tada treba pronaći radne verzije. Možda VG13 nije imao nikakav raniji koncept. Tada će datoteke pokazati normalan tijek razvoja nakon objave natječaja. Možda Kers uopće nije dao nijednu preporuku. Tada će se to vidjeti iz mailova. Možda 87 radova nije imalo zatvorene kutove zato što su svi tako razumjeli Program, nego zato što je zatvoreni stadion naprosto standardna tipologija. Moguće. Možda je Vladimir Turina bio samo jedna od mnogih kvaliteta pobjednika, nikakav skriveni kriterij. I to je moguće. Možda je cijela stvar samo posljedica činjenice da je jedan tim bio dovoljno dobar i dovoljno hrabar da interpretira zadatak drukčije. Ako je tako, dokumenti bi to trebali izdržati.

Zato Luka više nije želio razgovarati s ljudima koji imaju teorije. Želio je papire. A papiri su imali još jednu čudnu osobinu. Nisu samo odgovarali na pitanja. Stvarali su nova. U izvješću tehničke komisije pojavili su se rokovi za makete. U zapisniku žirija pojavilo se razmatranje prvog eliminacijskog kruga prije isteka tog roka. U Programu je pisalo da zapadna, istočna i južna tribina trebaju imati veći donji i manji gornji prsten. Na shemi pobjedničkog rada barem su dvije izgledale suprotno. Sjever, doduše, jest ostao jedinstven, baš kako je Dinamo tražio. Neki klupski zahtjevi poštovani su gotovo doslovno. Drugi je nestao. Luka se ponovno vratio Indexovu tekstu. Jedna rečenica u njemu bila je gotovo brutalno jednostavna. Ostale želje Dinama uglavnom nisu bitnije dirane. Upravo zato promjena zatvorenih kutova toliko je upadala u oči. To više nije bila rasprava o tome treba li arhitektima dopustiti slobodu. Sloboda nije uvedena svugdje. Uvedena je selektivno. Na mjestu koje će se poslije pokazati presudnim za pobjednički projekt.

Tada je Luka prvi put dopustio sebi sastaviti najgoru moguću verziju priče. Ne zato da bi joj povjerovao. Nego da bi znao što mora pokušati opovrgnuti. Projekt novog stadiona pripremao se godinama. U profesionalnim krugovima nije bila tajna da će Zagreb prije ili kasnije raspisati velik natječaj. Studio koji godinama razvija arhitektonske koncepte mogao je unaprijed imati ideju stadiona sastavljenog od četiri autonomne tribine. To samo po sebi nije bilo sporno. Netko iz njihova profesionalnog ili akademskog kruga uđe u budući žiri. Ni to samo po sebi nije sporno. Tijekom završne pripreme Programa precizni zahtjev za zatvorenim kutovima zamijeni se elastičnijim zahtjevom za kohezivnošću. Ni to samo po sebi još nije dokaz ničega. Član žirija koji poznaje jednog od autora zatim se povlači iz stvarnog ocjenjivanja. Time čak smanjuje mogućnost očitog sukoba. Radovi dolaze anonimno. Pobjednički koncept više nema formalnu prepreku. Drugi članovi žirija mogu ga potpuno iskreno prepoznati kao najbolji. A kad treba objasniti zašto je toliko poseban, pronalazi se arhitektonska legitimacija koja savršeno odgovara upravo njegovoj glavnoj osobini. Vladimir Turina. Autonomija tribina. Praznine. Otvoreni uglovi. U takvoj teoriji gotovo nitko ne mora napraviti ništa otvoreno nezakonito. Zato je bila toliko opasna. I toliko privlačna.

Luka ju je pročitao sljedećeg jutra i gotovo cijelu prekrižio. Previše je pretpostavljala. Nije imao dokaz da je studio prije natječaja imao baš taj projekt. Nije imao dokaz da je Kers razgovarao s autorima o Maksimiru. Nije imao dokaz da je Kers predložio promjenu Programa. Nije čak još imao siguran dokaz tko je promjenu napravio. Ostalo mu je samo ono što je mogao braniti bez ijedne pretpostavke. Dinamo je u pripremnoj fazi tražio povezane tribine i zatvorene kutove. Konačni Program tu je formulaciju zamijenio znatno širim izrazom. Gotovo svi natjecatelji ipak su projektirali povezanu zdjelu. Jedini projekt s četiri izrazito otvorena ugla pobijedio je. Žiri je kao jednu od njegovih posebnih kvaliteta poslije isticao reinterpretaciju Vladimira Turine, osobito autonomiju tribina i praznine. To je bilo dovoljno. Ne za zaključak. Za istragu.

Luka je te večeri ponovno otvorio dokument koji je mjesecima nosio naziv KAŠA. Na prvoj stranici još je stajalo njegovo prvo pitanje. Tko je napisao kohezivnu i povezanu strukturu gledališta? Sada mu je izgledalo preusko. Više nije bilo dovoljno saznati tko je napisao novu rečenicu. Trebalo je saznati tko je izbrisao staru. Zašto? Na čiji prijedlog? U kojoj verzij? Tko je promjenu odobrio? Je li Ocjenjivački sud vidio prvotni zahtjev? Je li znao da je Dinamo izrijekom tražio zatvorene kutove? Je li netko upozorio da nova formulacija sadržajno mijenja zahtjev? I najvažnije, je li netko izvan tog kruga prije objave konačnog Programa mogao znati kako će ta promjena izgledati. Luka je obrisao staro pitanje. Umjesto njega napisao je: Kada su zatvoreni kutovi postali kohezivnost? Ispod toga još jednu rečenicu. I tko je prvi znao da više ne moraju biti zatvoreni? Taj put nije zatvorio dokument.

"Sabrana djela Tome Blejića"

:clap:

C/P: "Arhitektura lijevo: egzistira u miru i skladu s ambijentom, djeluje opuštajuće... Arhitektura desno: arogantna, invazivna, nametljiva (dobro oslikava karakter nekih članova žirija"

I sada ja vrtim film na kaj me uporno podsjeća to lijevo i nađem ovo:





i ne nije da mi je sprdnja, nego je meni naprosto genijalno.

C/P: Zagrebačke kumice tradicionalne su prodavačice, uglavnom žene iz okolice Zagreba (iz regija poput Prigorja, Zagorja i Turopolja), koje desetljećima donose domaće poljoprivredne proizvode na zagrebačke tržnice. One su jedan od najprepoznatljivijih kulturnih i povijesnih simbola grada Zagreba


Pa kome će Grad kroz svoj stadion dati veći hommage nego tim ženama.

Kaže: "

Mi ćemo ga do kraja braniti zato što ga razumijemo i zato što znamo zašto smo ga izabrali', rekao je za HRT.

Braniti od koga? Od ljudi za koje se gradi? Od ljudi koji su rekli da je smeće i da ga ne žele?

Stvarno svašta.

Ovaj stadion nudi maksimalan komfor. Ljudi još to nisu uspjeli razumjeti', rekao je.

Recimo kaj bi na to rekli ovih 10 radova koji su izbačeni u prvom krugu.

Procedura je po tom pitanju sasvim jasna i nedvosmislena.

Nema ocjenjivanja i rasprave dok se rok ne zatvori i dok ne pristignu svi radovi.

Makete su bile obavezni dio.

Sve to kada se stavi na kup, dolazimo do toga da su to sve proveli obični nesposobnjakovići i diletanti* (da citiram uvaženu struku).

Mogu samo zamisliti kaj sve prolazi u tim arhitektonskim natječajima i koliko je samo bilo takvih situacija.

Valjda su i oči Japana okrenute prema nama.

Nekako eto baš slučajno i zapad idejnog rješenja ima tu rešetku kakvu ima i ta kocka na desnoj strani, sa slike.

Ako je to sve istina kaj isplivava van pa jasno je da će biti sramota, ali žirija.

Kaže chat:

Probao sam ga digitalno prebrojati po obojenim crtama/površinama sjedala, koliko ova rezolucija dopušta. Ne bih tvrdio da je točan broj pojedinačnih stolica, ali odnos donjeg i gornjeg prstena ispada dosta stabilan i kad mijenjam prag prepoznavanja boje.

Kod zapada sam čak pokušao izbaciti onaj ružičasti Media sektor da nam ne napuhuje gornji prsten — i opet gornji ostaje osjetno veći.

Ako cijelu grafiku vrlo grubo normiram na ukupnih 35.000 mjesta, samo da dobijemo osjećaj reda veličine, ispada otprilike:

Zapad: donji ~4.700, gornji ~5.700
Istok: donji ~4.500, gornji ~6.200
Jug: donji ~3.500, gornji ~3.100
Sjever: ~7.200

Ove apsolutne brojke nemoj uzimati kao dokaz — screenshot je premalen za to. Ali omjeri su puno korisniji jer uspoređujemo istu grafičku metodu unutar iste tribine.

Dodatak.

Stranica 71. Programa.

STADION I DOŽIVLJAJ GLEDATELJA
Arhitektonsko rješenje treba predvidjeti kohezivnu i povezanu strukturu gledališta. Radi optimizacije dugoročnih operativnih troškova, zapadna, istočna i južna tribina trebaju biti organizirane u dvije
neovisne razine: primarnu donju etažu i manju gornju etažu koja se može zatvoriti tijekom događaja s manjim brojem posjetitelja.

Stranica 84. Programa
TRIBINE I SPECIJALIZIRANA MJESTA ZA SJEDENJE
Stadion ima ukupni kapacitet od 35.000 natkrivenih sjedećih mjesta, uključujući VIP i VVIP kategorije. Radi optimizacije dugoročnih operativnih troškova, zapadna, istočna i južna tribina trebaju biti
podijeljene na veći donji i manji gornji prsten, koji se mogu neovisno zatvarati tijekom manjih događaja, dok sjeverna tribina ostaje jedinstvena, nedjeljiva cjelina.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/pobjednicki-projekt-maksimira-manjkav-kapacitet-izostao-trosak-sporan-sjever-15752036?cx_linkref=jl_home_g1

Kome se ne daje klik.

Karta Zagreba iz 19. stoljeća, Medvednica i Sava, povijest Maksimirskog parka, hrast lužnjak i grab, kišni vrtovi, Vladimir Turina, Bobanovo koljeno na glavi milicajca 13. svibnja 1990., crkva sv. Marka, pa tek onda konstrukcija, tribine, sjedenje i tehnički sustavi stadiona...

Sve se to nalazi u knjižici pobjedničkog rada za novi Maksimir koju je Jutarnji dobio na uvid i čiji sadržaj prvi put donosimo javnosti. Dokument od 50 stranica u javnosti se pojavio nakon što su drugi sudionici međunarodnog arhitektonskog natječaja preko sustava EOJN zatražili uvid u pobjednički rad.

Prema neslužbenim informacijama Jutarnjeg, upravo se nakon uvida u kompletnu dokumentaciju priprema nekoliko žalbi međunarodnih arhitektonskih ureda koji smatraju da su tijekom natječaja povrijeđene njegove odredbe. Dio primjedbi odnosi se na ono što u pobjedničkom radu postoji, dio na ono što u njemu nije moguće pronaći, a dio na razliku između onoga što je natječaj tražio i onoga što je žiri na kraju nagradio.

Bez velikih rendera, razradi stadiona posvećena je trećina knjižice
Knjižica ima 50 stranica, ali sedam ih nema smisla uključivati u takvu računicu: naslovnicu, sadržaj, četiri stranice koje služe samo kao naslovne razdjelnice poglavlja te završnu bibliografiju. Ostaju 43 stranice sa stvarnim sadržajem.

Prema dominantnom sadržaju pojedine stranice, njih 18 izravno prikazuje ili objašnjava arhitekturu novog stadiona: koncept zgrade, tribine, razvoj projekta, konstrukciju, komunikacije, sjedenje, tehničke sustave i konačne vizualizacije. To je oko 42 posto sadržajnih stranica knjižice.

Pet od tih 18 stranica gotovo su isključivo veliki renderi. Ako se i njih izdvoji, tekstualnoj, tehničkoj i grafičkoj razradi samog nogometnog stadiona ostaje 13 od 43 sadržajne stranice, odnosno oko 30 posto.

Preostalih 25 stranica bavi se širim projektom i narativom koji ga prati: Zagrebom, odnosom Medvednice i Save, Maksimirskim parkom, ekologijom i krajobrazom, masterplanom, prometom, atletskim stadionom, sportskim dvoranama i terminalom Borongaj.

Još dvije stranice unutar samog poglavlja o Maksimiru dominantno su posvećene Turini, povijesti stadiona i teorijskom obrazloženju otvorene arene. Tek nakon toga knjižica dolazi do pitanja zbog kojih je natječaj posljednjih dana pod povećalom arhitekata koji su na njemu sudjelovali.

Piše 35.000, ali nema računa kako se došlo do 35.000
Jedna od prvih stvari koje su nakon pregleda knjižice otvorili stručnjaci jest kapacitet gledališta. Natječajni program odredio je približno 35.000 sjedećih mjesta, a naručitelj je tijekom odgovaranja na pitanja natjecatelja dodatno pojasnio da je ukupni kapacitet od oko 35.000 mjesta obvezan parametar.

Pobjednički tim na 25. stranici knjižice navodi kako je "geometrija gledališta projektirana za 35.000 gledatelja". Na 46. stranici, u tablici površina i kapaciteta, ponovno je upisano točno 35.000 mjesta.

Ono čega u knjižici nema jest brojčani obračun u kojem se tih 35.000 može provjeriti.

Na stranici 41 nalazi se zasebna shema sjedenja s nacrtanim tribinama i označenim standardnim, VIP, gostujućim, pristupačnim i medijskim mjestima. Nigdje uz njih, međutim, nije naveden kapacitet zapadne, istočne, sjeverne i južne tribine niti broj mjesta po sektorima.

Sjever je trebao biti jedan nedjeljivi prsten
Knjižica otvara još jedno pitanje koje se izravno odnosi na navijače Dinama. Natječajni program tu je bio vrlo precizan. Zapadna, istočna i južna tribina trebale su biti organizirane na dvije neovisne razine, s većim donjim i manjim gornjim dijelom koji se može zatvoriti na slabije posjećenim utakmicama.

Za Sjever je propisano nešto drugo."Sjeverna tribina treba ostati jedinstvena, nedjeljiva cjelina neovisno o predviđenom broju sjedećih ili stajaćih mjesta”, stoji u programu, uz objašnjenje da tu tribinu tradicionalno koriste domaći navijači.

Na drugom mjestu dokument je još precizniji: Sjever, namijenjen organiziranim skupinama domaćih navijača, "treba biti projektiran kao jedinstveni, nedjeljivi prsten kako bi se potaknula ujedinjena atmosfera", uz kapacitet od 5500 do 7000 mjesta i mogućnost safe-standing režima.

Takva se organizacija najavljivala i prije raspisivanja natječaja. Član Dinamova Odbora za stadion Ivan Nauković u rujnu prošle godine javno je govorio kako će ostatak stadiona imati dvije etaže, a sjever će biti u jednome dijelu.

U pobjedničkoj knjižici prikaz je drukčiji. Na shemi sjedenja na 41. stranici Sjever je prikazan u dva jasno odvojena horizontalna pojasa gledališta, a zaseban konstrukcijski model sjeverne tribine također pokazuje dvije razine.

Istodobno je natječajnim programom južna tribina predviđena u dva gledališna prstena, s potpuno odvojenim sektorom gostujućih navijača prvenstveno u jugozapadnom dijelu, također na dvije razine.

To znači kako su u pobjedničkom rješenju domaći navijači na Sjeveru, barem prema osnovnoj etažnoj organizaciji prikazanoj u knjižici, dobili isti princip smještaja koji je program predvidio za gostujući sektor na Jugu: dvije razine. Natječaj je za domaći Sjever izričito tražio jedinstveni, nedjeljivi prsten.

Šest prikazanih faza razvoja projekta pokazuje da VG13 ni u jednoj fazi koju je uključio u knjižicu nije razmatrao zatvaranje uglova i povezivanje tribina u kontinuirani prsten. Od prve skice do konačnog prijedloga četiri tribine ostaju odvojene, iako je natječajni program tražio "kohezivnu i povezanu strukturu gledališta".

Tražena procjena troška u knjižici se ne vidi
Još konkretnija razlika pojavljuje se kod novca. Tijekom natječaja jedan je sudionik izravno pitao koliko detaljna mora biti procjena troškova gradnje koja se prilaže uz rad. Grad Zagreb je odgovorio kako u obveznom tekstualnom prilogu, odnosno knjižici, treba biti naveden ukupni procijenjeni trošak građenja nogometnog kompleksa u Zoni C.

U 50 stranica pobjedničke knjižice takav iznos nismo pronašli.

Na stranici 46 nalazi se tablični prikaz površina i kapaciteta. Na stranici 48 autori u poglavlju o izvedivosti i dugoročnoj održivosti općenito objašnjavaju kako bi prefabrikacija, racionalna konstrukcija i ograničen broj materijala trebali smanjiti troškove građenja i održavanja. Broj ukupne procjene građenja Zone C ne navode.

Financijski okvir koji je naručitelj odredio za nogometni kompleks bio je 204,225 milijuna eura bez PDV-a.

Međutim, Grad Zagreb je istodobno u odgovorima natjecateljima unaprijed naveo kako procijenjeni trošak koji dostave autori služi kao orijentacijski pokazatelj za stručne savjetnike i žiri te kako nije podatak zbog kojeg rad automatski mora biti isključen.

No mogućnost ekonomične realizacije u odnosu na zadani financijski okvir bio je jedan od četiri stručna kriterija prema kojima su radovi trebali biti ocjenjivani.

Statika postoji, ali stručni savjetnik tražio je znatno detaljniju razradu
Tvrdnja da pobjednički rad konstrukciju praktički nije razradio također ne proizlazi iz knjižice.

Stranice 32 do 37 posvećene su konstrukcijskom konceptu i preliminarnim proračunima. Autori prikazuju računalne modele, aksijalne sile, momente i pomake te navode kako su izrađena dva zasebna modela konačnih elemenata.

Stadion opisuju kao četiri konstrukcijski neovisna krila. Armiranobetonske tribine i čelični krov nazivaju dvama "neovisnim konstrukcijskim svjetovima" koji vizualno gotovo dodiruju jedan drugoga, ali bi konstrukcijski trebali funkcionirati odvojeno.

Problem je što takva prezentacija nije uvjerila stručnog savjetnika za konstrukciju Borisa Vranješa, angažiranog u sklopu samog natječaja.

Za pobjednički koncept napisao je da je prezentacija nosive konstrukcije nedostatna, da je upinjanje krovnih konzola "konstruktivno nedovoljno uvjerljivo" te da način realizacije i prijenosa opterećenja ostaje "nedovoljno razrađen i tehnički upitan".

Žiri je, međutim, konstrukciju pobjedničkog rada ocijenio "racionalnom, ekonomičnom i izvedivom", a predsjednik Ocjenjivačkog suda Toma Plejić naknadno ju je opisao kao "jako logičnu, jako racionalnu i jako elementarnu". Dodao je da projekt ima "detaljan statički dio" te da će se pojedina rješenja dodatno razrađivati u sljedećim fazama.

Na renderima ostali tragovi AI obrade
Knjižica otkriva i niz tragova generativne AI obrade na vizualizacijama koje su nakon objave rezultata praktički postale sam projekt u očima javnosti. Na okolnim zgradama pojavljuju se nepravilno zakrivljene fasade i prozori, pojedini arhitektonski detalji gube konzistentnu geometriju, a ljudi i sitni elementi okoline na nekim mjestima prelaze iz fotografskog u generirani prikaz.

Najupadljiviji je koncertni render na cijeloj 42. stranici. Travnjak je pretvoren u koncertni parter s tisućama ljudi i mobitela dok se na pozornici i dvama velikim ekranima pojavljuje plavokosa pop-izvođačica oblikovana u stilu Taylor Swift.

Korištenje AI alata za postprodukciju vizualizacija samo po sebi ne dokazuje povredu natječaja. No objašnjava dio nepravilnosti na renderima zbog kojih se iz njih ne može pouzdano zaključivati o stvarnim dimenzijama, broju sjedala ili odnosima pojedinih dijelova građevine.

U javnosti se novi Maksimir dosad uglavnom procjenjivao prema nekoliko vizualizacija. Punih 50 stranica otkriva nešto drugo: projekt s opsežnim narativom o Zagrebu, Maksimiru, Turini, ekologiji i pejzažu, šest stranica preliminarne konstrukcijske analize, sheme prometa i instalacija, ali i niz podataka koje iz prikazanog materijala nije jednostavno provjeriti.

Broj od 35.000 mjesta napisan je na dvije stranice, ali bez zbroja po tribinama. Sjeverna navijačka tribina u programu je trebala biti jedinstven, nedjeljivi prsten, a u pobjedničkoj je knjižici prikazana na dvije razine. Traženu ukupnu procjenu vrijednosti gradnje Zone C u knjižici nismo pronašli.

A od 43 stranice sa stvarnim sadržajem, njih 18 izravno je posvećeno samom nogometnom stadionu. Kada se izostavi pet cjelostraničnih rendera, na njegovu arhitektonsku, grafičku i tehničku razradu otpada 13 stranica.