Meni je sad zapravo zanimljiviji trag nastanka cijelog Programa nego samo prepucavanje oko toga kaj je netko kasnije mislio pod „kohezivnom i povezanom strukturom gledališta“.
Jer taj tekst nije pao s neba. Službeni Natječajni program ima jasno navedenog izrađivača, tim i projektnu strukturu, a za zonu C posebno definira projektni zadatak za stadion.

Netko je taj tekst prvi napisao, netko ga je doradio, netko je dao primjedbe, netko ih je ugradio, a netko je Program na kraju formalno prihvatio. Da to nije nikakva teorija vidi se i iz samog službenog ustroja natječaja: Grad je naručitelj, DAZ provoditelj, a Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba naveden je kao izrađivač Programa.

Uz to, iz zapisnika Ocjenjivačkog suda vidi se da prije konačne verzije nisu samo pasivno dobili Program i krenuli ocjenjivati. Raspravljalo se o natječajnoj dokumentaciji, stručni članovi davali su preporuke, Plejić ih je objedinjavao, a zasebno su postojale preporuke člana Zajedničkog povjerenstva Ivice Rovisa i očitovanje Tomaševića. Nakon toga dokumentacija je usuglašavana i prihvaćena.

Još zanimljivije, sam Program na zadnjoj stranici navodi od čega je projektni zadatak za nogometni kompleks uopće sastavljen. Tamo su stare programske potrebe GNK Dinamo iz 2019., BLOS-ova studija, revizija potreba Dinama iz siječnja 2025., UEFA/HNS/FIFA dokumenti i zahtjevi Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade. Dakle, sasvim je moguće da ona famozna formulacija nije izvorno nastala tamo gdje danas svi pretpostavljamo, nego je kroz nekoliko dokumenata i nekoliko ruku završila u konačnom Programu. Sve te podloge službeno su navedene u samom Programu.

Postojala je verzija Programa prije rada Ocjenjivačkog suda, zatim preporuke, izmjene i konačna verzija. Negdje u tom lancu trebalo bi se vidjeti kad se formulacija „kohezivna i povezana struktura gledališta“ prvi put pojavila, je li naknadno mijenjana i tko ju je na kraju prihvatio.

Ista stvar vrijedi i za kasnije odgovore natjecateljima. Službena stranica natječaja izričito kaže da na stručna pitanja povezana s natječajnom dokumentacijom odgovore daju članovi Ocjenjivačkog suda, i to zato što ti odgovori mogu utjecati na način izrade natječajnih rješenja.

Znači, kad je netko pitao smiju li tribine biti odvojene i što zapravo znači „kohezivna i povezana struktura gledališta“, ni taj odgovor nije napisao duh sveti. Netko ga je formulirao, netko usuglasio i netko iza njega stao kao službenog odgovora Ocjenjivačkog suda.

A baš tu postaje zanimljivo usporediti tri stvari: kaj je pisalo u radnoj verziji Programa, kaj su stručni članovi kasnije preporučivali i kaj je natjecateljima službeno odgovoreno.

Kad se to jednom posloži kronološki, dosta toga kaj se danas pokušava objasniti naknadnim interpretacijama moglo bi postati jako zanimljivo javnosti..

Ako se nekome da čitati. Tekst je preuzet sa Facebooka. Gdin. Miroslav Kicic.

Turina nije doskočica. Ali nije ni kriterij.

Nakon predstavljanja pobjedničkog rješenja za novi Maksimir, rasprava je očekivano skliznula u ukus. Jednima je to futuristička arena, drugima betonski bunker. Jedni govore o hrabrosti, drugi o ružnoći.
Postoji, međutim, pitanje koje s ukusom nema nikakve veze. Otvorio ga je, nehotice, sam predsjednik Ocjenjivačkog suda.

Odgovarajući na kritike, arhitekt Toma Plejić rekao je da povezivanje sa starim stadionom „na neki način nije bila intencija ovoga natječaja“. Dodao je da je natječaj tražio rješenje za novi stadion i da je pobjednički rad jedini od 88 pristiglih povukao paralelu sa starim Maksimirom. Ocjenjivački sud je, prema njegovim riječima, kroz analizu svih radova prepoznao vrijednost upravo te poveznice.
Pročitajmo to polako. Natječaj nešto nije tražio. Jedan je rad to ipak ponudio. Žiri je u tome prepoznao vrijednost. I taj je rad pobijedio.

U službenom obrazloženju prve nagrade ta poveznica nije usputna napomena. Obrazloženje počinje tvrdnjom da su identitet i duh izvornog stadiona polazište koncepcije. Zatim hvali prijedlog jer „inventivno reinterpretira izvorne kvalitete Turinina stadiona: lakoću lebdećih ploča, autonomiju tribina, monumentalnost konstrukcije i presudnu ulogu praznina“. Turina nije fusnota. Turina je okosnica legitimacije.

Osamdeset i sedam timova pročitalo je isti program

Stručni kriteriji iz uvjeta natječaja su četiri: savladavanje prostorno-programskih uvjeta, cjelovitost urbanističko-arhitektonske ideje, ekonomičnost ostvarenja te doprinos kvaliteti građenja, javnim prostorima i održivosti. U njima nema Turine, ni kao zahtjeva ni kao posebno vrednovane kategorije.
Činjenica da je samo jedan rad od 88 povukao paralelu sa starim stadionom nije dokaz genijalnosti tog rada. Ona je prije svega dokaz o tome kako je program bio napisan. Osamdeset i sedam timova iz više od dvadeset zemalja, među njima i vrlo iskusni stadionski projektanti, pročitalo je isti dokument. Nitko od njih u njemu nije prepoznao poziv na dijalog s Turinom. To nije kolektivni propust natjecatelja. To je vjerno čitanje teksta koji to nije tražio, a predsjednik žirija to i potvrđuje.

Natječaj nije kviz

Arhitektonski natječaj počiva na jednostavnom dogovoru. Naručitelj unaprijed kaže što traži i po čemu će se ocjenjivati. Natjecatelji daju mjesec rada da bi odgovorili upravo na to. Anonimnost i međunarodni žiri štite taj dogovor, ali ga ne zamjenjuju.
Ako se vrijednost koja „nije bila intencija natječaja“ pokaže kao jedna od ključnih vrijednosti pobjedničkog rada, dogovor je narušen. Ne formalno, nego sadržajno. Žiri ima pravo prepoznati kvalitetu koju nije predvidio. Nema pravo da ta nepredviđena kvaliteta, bez ikakve objave, postane odlučujuća mjera.

Tu nastaje pitanje na koje nitko ne može odgovoriti: koliko bi od tih 87 timova ponudilo vlastitu, možda i uvjerljiviju interpretaciju Turine da su znali da se to cijeni? Poanta nije da bi neki drugi rad bio bolji. Poanta je da to više ne možemo znati. Kad se kriterij pojavi nakon predaje, natjecanje se ne vodi među 88 rješenja. Vodi se između jednog rada i 87 radova koji su igrali drugu igru.
Zato je legitimno tražiti ono što bi trebalo biti samorazumljivo. Pod koji je od četiri službena kriterija svrstana poveznica s Turinom i kolika joj je težina dana?

Kojeg Turinu?

Pretpostavimo ipak da je poziv na Turinu opravdan. Tada se mora odgovoriti na pitanje koje obrazloženje zaobilazi: na kojeg se Turinu poziva?
Vladimir Turina je 1946., s Franjom Neidhardtom i konstruktorom Eugenom Erlichom, zamislio Maksimir kao zelenu arenu u pejzažu. Bila je to potkova otvorena prema perivoju, s dijelom gledališta nasutim u teren i s vizurama prema šumi i Medvednici. Konstrukcija zapadne tribine bila je snažna i izražajna. Ali cjelina je bila zamišljena kao stadion koji postaje dio krajolika, a ne objekt koji ga nadvladava.
Taj stadion nikada nije dovršen onako kako je zamišljen. Istočna tribina iz 1961., južna iz druge polovice šezdesetih i kasnije intervencije postupno su zatvarale izvorni koncept. Hrvatska tehnička enciklopedija bilježi da se to događalo usprkos Turininu snažnom protivljenju i da je prvobitna ideja danas gotovo neprepoznatljiva.

Na što se onda žiri poziva? Na izvornu prostornu ideju otvorenosti? Na konstrukciju zapadne tribine? Ili na današnji kompromisni kompleks, koji je Turina osporavao? Tko se poziva na Turinu, mora reći na kojega. Inače Turina prestaje biti arhitekt i postaje žig autentičnosti.

Beton nije Turina

Obrazloženje žirija tvrdi da projekt reinterpretira lakoću, autonomiju tribina, monumentalnost i praznine. Isti tekst pobjednički rad opisuje kao četiri volumena u gotovo suprematističkoj kompoziciji, s armiranobetonskim tribinama sirovog i robusnog karaktera.
Monumentalnost i beton doista pripadaju Turininu Maksimiru. Ali iz toga ne slijedi da je monumentalni betonski volumen nastavak Turine. Dvije zgrade nemaju isti ideju samo zato što su izlivene od istog materijala. Turina bitna ideja bila je odnos: arhitekture i praznine, tribine i pejzaža, stadiona i perivoja. Beton je bio sredstvo te ideje, a ne njezin sadržaj.

Indikativno je i ono što žiri piše u preporukama za daljnju razradu. Traži da se dodatno artikuliraju otvoreni uglovi i da kosi zidovi evakuacijskih pravaca budu propusniji. Traži i da se sjeverna granica prema parku oblikuje kao „otvorena i nastanjiva stoa, a ne zatvorena sigurnosna kulisa u šumi. Ako povezanost s parkom tek treba doseći, ona je obećanje. A obećanje nije kvaliteta koja je mogla odlučiti natječaj.

Stadion nije spomenik

Na kraju ostaje najjednostavnije pitanje: zašto bi dijalog s Turinom uopće trebao biti presudan?
Novi Maksimir nije memorijal. To je sportska građevina koja će biti izgrađena javnim novcem, koja mora desetljećima služiti Dinamu, Zagrebu i reprezentaciji. Njezina se kvaliteta mjeri time kako funkcionira na dan utakmice i bez nje. Mjeri se i time kako se gledatelji kreću i kako se evakuiraju, kakva je vidljivost i akustika, koliko je konstrukcija racionalna, koliko košta održavanje i kako se objekt prilagođava vremenu. Turina može biti referenca, povijesni sloj, inspiracija i dio identiteta mjesta. Ne može biti zamjena ni za jedno od tih pitanja.

Postoji i dublja ironija. Turina 1946. nije projektirao stadion koji izgleda kao djelo nekoga prije njega. Rješavao je probleme svojega vremena, pejzaž, konstrukciju i masu ljudi, do kraja i bez nostalgije. Zato je ostao važan. Autentično nasljeđe Turine nije stadion koji ga citira, nego stadion koji jednako radikalno rješava probleme našega vremena. Po tom mjerilu, interpretacija interpretacije najmanje je turinovski mogući odgovor.

Ovaj tekst ne tvrdi da je natječaj formalno nepravilno proveden. Ne tvrdi ni da je pobjednički rad loš, ni da bi neki drugi bio bolji. Tvrdi nešto uže i teže osporivo: da je jedna od ključnih vrijednosti kojom se opravdava izbor, prema riječima samog predsjednika Ocjenjivačkog suda, bila izvan onoga što je natječaj tražio.

Iz toga proizlaze tri pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor.

Prvo, pod koji je od službenih kriterija svrstana poveznica s Turinom i kolika joj je težina dana?

Drugo, na koju se točno Turininu ideju žiri poziva kad govori o reinterpretaciji?

Treće, kako se povezanost sa zelenim Maksimirom može navoditi kao kvaliteta rada ako je žiri istodobno traži kao preporuku za doradu?

Turina nije doskočica. Bio je jedan od najvećih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća i zaslužuje ozbiljno čitanje. Upravo zato se ne smije postati naknadni kriterij ni retorički alibi. Baština nije argument koji se podrazumijeva. Baština je argument koji tek treba dokazati.

Toma Plejić, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata i ocjenjivačkog suda za novi stadion Maksimir ostaje na tome da je izabrano rješenje za novi stadion najbolje.

- Dobili ste perfektan stadion, novi stadion, stadion za budućnost po najvišim standardima. Shvatit ćete, treba vremena, strpite se još malo. Neka prođe čitava procedura, neka se završi i da napravimo ozbiljnu presicu, s ozbiljnim materijalima, kazao je.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/zdrav-razum-4550-la-nura-es-una-firma-que-nacio-del-insaciable-deseo-de-conoc-15751866?cx_linkref=jl_home_g2_g3

Ako netko neće dati klik jutanjem, tekst je dolje.

Toma (Plejić) me već tjedan dana uvjerava da sam zapravo nevjerni Toma, zakržljale estetike, poprilično potumplana, a sve samo zato što ne razumijem njegovo genijalno oko koje je u master projektu Talijana za Dinamovu novu kuću vidjelo ono što 80 posto građana Hrvatske ne vidi - ljepotu poluotvorene propuh kutije!

To što nude Toma & co., one starije već na prvu ​neodoljivo podsjeća na velebno graditeljstvo i komunističku ekspanziju arhitekata "novog doba" koji su nam ostavili gomile "limenki", sivilo, veće ili manje kutije na pustopoljinama. Primjerice, novozagrebačke spavaonice dugo će ostati spomenik "arhitekturi koju je teško razumjeti", ali problem je što se slična praksa tipa "što više, što skuplje i što manje" lijepo nastavlja... Dovoljno je doći na zagrebačku Trešnjevku pa da svakom s tri čiste u glavi bude jasno što loš urbanizam i arhitektura mogu učiniti pod krinkom struke.

No, vratimo se temi. Naime, Tomica i Tonči, ali i Zvone pokleknuli su pred Tomom i ocjenjivačkim sudom za projekt stadiona u Maksimiru. Šaptom su pali! Digli su svoj palac "za ono što je odlučila struka" nadajući se da ona "zna što radi" odnosno da će se hrvatska javnost takva kakva je, pokorna, poslušna, osobito nesklona uličnom iskazivanju nezadovoljstva, pokriti po ušima, dva-tri dana gundrati i odustati, a karavane će i dalje prolaziti. No, ovaj je put "struka" pretjerala pokušavajući Dinamo i reprezentaciju strpati u "propuh arenu", kako "projekt" od prve objave rješenja unisono zovu oni od kojih se očekuje samo da caltaju 200 milijuna eura, ali bez prava glasa.

Možda će zvučati kao teorija zavjere, ali sve teže je vjerovati da se "kutija" pojavila slučajno među osamdesetak uradaka iz više od 20 zemalja. Kažu, samo su Talijani znali čitati i "između redaka" propozicije natječaja te su zaključili da trebaju "spojiti staro i novo i Turininu viziju stadiona!?" Nigdje i ne piše "da tribine moraju biti povezane i jedinstvene". Iskreno me zanima, primjerice, kako su to mladi Talijani "shvatili Turinu" i podastrli mu hommage na Maksimiru, spojili "staro i novo", dok je ostatak natjecatelja ostao gluh i slijep na ono što piše "između redaka u projektnom zadatku"!?

Kako bilo, onim što su iznjedrili, a ocjenjivački žiri poslije ukupno četrdesetak sati vijećanja o osamdesetak projekata prihvatio, pokazalo se, nisu fascinirani građani, pa čak ni politika jer su i Tomašević i Glavina ipak smanjili doživljaj, kao i "rezolutni" Zvone Boban. Dakako, nakon svega je pitanje što će to na kraju osvanuti u Maksimiru, točnije hoće li Plejićeva i dalje uporna "propaganda Talijana švicarskog obrazovanja" uspjeti oktroirati neželjeni stadion ili će glas javnosti ipak "vratiti kutiju pošiljateljima".

Naime, Toma ovih dana nemilice hara medijskim prostorom svojim ad hominem pristupom priči. Svima koji ga ne poslušaju i ne razumiju izabrani projekt, zalijepit će etiketu arhitektonskog analfabeta, a to znači i bez prava na stav. Takvima Plejić drži lekcije tipa "arene su za periferiju, a ne za grad i Maksimir"! No, pritom vrijeđa i kolege, njih više od 80, s drugačijom vizijom.

"Nije ovo bio natječaj za bunkere, ovo je izbalansirani rad. Čista istina, stroj za paklene euforične trenutke. Ovo nije zatvorena kutija. Koja kiša, koji vjetar? Stvaraju se umjetne priče za malu djecu. Ovim projektom šalje se intenzivna poruka gradu, državi, svijetu i zato nam treba. Nedostaju nam takvi vrhunski projekti", grmi ovih dana Toma u obranu izabranog i dodaje - ne može o tako sofisticiranom projektu svatko razgovarati. Samo je trebao dodati - rulja pa da se urbi et orbi shvati s kakvim primitivcima ima posla. U to bi nam ime uzeo i dar govora. Nije mu problem što se "svi ne slažu", treba vremena, kaže uz tvrdnju da bi "propuh arena", ako se izgradi, mogla biti al pari monumentalnim građevinama diljem svijeta. Što se pak tiče odustajanja, "ne može to ni zamisliti". Kao, sramota za državu, propuštena šansa za ostvarenje Turinine vizije!? Premda, kad je krenula priča o stadionu, nije bila riječ o zadatku koji bi trebao uroditi "starim u novom betonu".

Baš me zanima "projektni zadatak" za gradnju na zemljištu srušenog Vjesnika! Naime, godinama je Ulrichov neboder propadao i zjapio prazan. Neće se rušiti, govorilo se, jer je to spomenik modernističkoj arhitekturi! A onda je izgorio i nestao u prašini. No, teško da bi projektanti nekog budućeg zdanja na tom prostoru predlagali novi a stari neboder kao hommage Antunu Ulrichu. Poruka je to i za maksimirsko zdanje i navodnu hrvatsku Caju Mágicu (magičnu kutija). Naprosto, priča nije uspjela pa se dogodilo nevjerojatno - na istoj su strani politika i građani. Pokazali su palac dolje Tomi i društvu, pa i po cijenu da ih se proglasi primitivcima, što se rubno već i pokušava.

Polak ti nije baš dobar primjer jer je sudjelovao u natječaju.

No, svejedno je dobro vidjeti da postoji Pravilnik koji bi donekle trebao regulirati ponašanje arhitekata.

Nekako mi se čini da se žiri (čitaj plejić i fabijanić) namjerno posrao i popišao po bariću (75.) i polaku (79.).

Nisu baš ti radovi takva katastrofa da završe na tim mjestima, dok su recimo visoko plasirani radovi 18.-20., 24., 47.,48., 68.

Evo mene zaista zanima sa koje to tribine bi se trebao gledati park?

Po renderu se sa donje etaže istoka ne vidi park zbog betonskog tobogana, pa pretpostavljam da je tako i sa donje tribine zapada.

I o kojem onda mi pogledu pričamo?

Sjetio sam se još jedne.

Prva tekma nakon zimske pauze, 2005., Dinamo - Zagreb, 1-2, početak silaska u ligu za bedaka.

Ostatci snijeg, stisla zima, blato, grudanje s ostatcima onog leda, teren kaljuža, lagani povjetarac iz maksimirske šume.

Ma milina. :clap:

I onda mi struka ide pričati o komunikaciji između dvije tribine, eventualnoj doradi s pleksiglasom idejnog rješenja novog stadiona od 200 milijuna eura.

Evo, samo se dodatno nanerviram.

E toooo.

Dobro si me podsjetio.

Dinamo - Spartak Trnava, nakon 48 godina.

Kaj smo gledali i kako smo se osjećali?

Valjda je to ta otvorenost i komunikacija prema maksimirskoj šumi na kojoj moramo biti zahvalni.

E sad smo konačno došli do biti. Ti u tome vidiš duh Dinama, ja ga ne vidim i to je skroz legitimno. Ali onda nemoj od toga radit priču da bi i nama ostalima taj “duh” trebao bit važniji od svega ostalog, jer je važan. Samo ga ne vidimo u četiri razmaknute tribine i naknadnoj priči o Turini. A ovo “ne prodajmo dušu za konfekciju i komfor” je meni bezveze dilema. Pa valjda možemo imat stadion koji ima karakter i koji je kompaktan, zatvoren, natkriven i udoban. Nije izbor ili remek-djelo s dušom ili IKEA arena. Meni je čak obrnuto: nemoj mi prodavat arhitektonsku priču pod “DNK Dinama”, a onda sve ono kaj navijač normalno očekuje od stadiona proglasit banalnim komforom i konfekcijom. Dinamo nije nastao iz otvorenih uglova, lebdećih ploča i stručnih referenci nego iz ljudi, tribine, atmosfere i osjećaja da si u kotlu. Ako tebi ovaj projekt daje taj osjećaj, super. Ali nemoj nama koji ga ne vidimo u tome objašnjavat da smo se zalijepili za “vizualno percipirani komfor”. Možda jednostavno gledamo isti stadion i vidimo potpuno drugu stvar. Budući korisnici su se itekako po tome svemu prilično izjasnili, unatoč svim mogućim pr člancima.

Čekaju da prođe žalbeni rok za nove slike, ali ne čekaju završetak žalbenog roka kako bi na svoje stranice stavili podatak da su pobijedili.

Ali ali....to se može doraditi... :lol:


Po toj logici se i svaki drugi projekt može doraditi.

Pa kaj smo svi debili pa ne kužimo kaj gledamo? Nije problem u tome da nama netko sad mora dokazivati fiziku krova, nego u tome kaj se svaka očita primjedba pokušava proglasit nebitnom jer je “žiri rekao da je super”. Četiri ogromno otvorena kuta vidiš golim okom, vidiš da je stadion razrezan na četiri komada i normalno je da se ljudi pitaju za vjetar, kišu, buku i atmosferu. I onda odgovor bude “ma to bi trebalo biti dobro”, “krov će to riješiti”, “negdje sam vidio simulaciju”. Pa j....., i mi imamo oči i bili smo na stadionima, nije nogometni stadion svemirski brod da običan čovjek ne može skužit osnovnu stvar. Nnemojte nas pravit idiotima i objašnjavat da ono kaj svi vidimo zapravo ne vidimo. Najviše me živcira taj stav da projekt nije problem nego smo mi valjda preglupi da shvatimo koliko je genijalan.

https://www.vg13.ch/archive/

Gospoda se pohvalila sa prvim mjestom iako još uvijek nije prošao rok za žalbu. :clap:

Od novih slika, naravno još uvijek ništa.

Mislim da Sjever nije dvoetažni iako tako izgleda.

Kada se malo bolje pogleda stepenice tamo di je "Rijeka...broj 67..." sa desne strane...stepenice koje vode od gore i stepenice koje idu od dole idu prema istom ulazu/izlazu.

Kada bi se maknuo LED izgledalo bi kao jedna tribina