karikiram.
Radiš neki posao, ne ide te baš, dobiješ dobar posao kasnije( u smislu bolje plać(t)e) novi šef te te oživi, tebi nikad lagodnije i bolje, i sad se trebaš zahvalit, hoćeš se zahvalit novom šefu jer te je progledao i pomogao ti da živiš tako kako ziviš(u uspredbi sa prije puno bolje) ili ćeš zahvalit samo roditeljima, ženi, kolegama a šefa koji ti je dao šansu i napravio dosta toga za tebe samog odbacit ga ko staru krpetinu???
Ajmo za početak biti malo realniji, ponavljam opet, mi gledamo nogomet i sam Dinamo kroz simpatiju i emocije, slavimo, tugujemo, radujemo se i slično, odnosno ono što osjećamo što nam predstavlja, npr. tebi, meni Đuri, Mati, devetom i stotom.
Igračima je ovo posao jer oni od toga žive, pa da taj klub nešto nekom osim nas navijača znači(u ovom slučaju igračima) misliš da bi gledali na Dinamo kao neku parafraziranu odskočnu dasku, misliš da bi svi žurili ić u nekakav Konstanitopol, Rotteedam, Amsterdam, Leipzeig ili što ti ja već znam gdje.
Mi izgubimo evo ti primjer od Balkania i Plzena,, pa Gorica tada, pa ja ne da sam tjedan dana, nego par dobrih mjeseci se unutar sebe mrtvo i nemirno osjećao(a osjete ljudi bliski, osjete ljudi, vide izraz lica, govor tijela, ponašanje i sličmo).
A nogometaše boli ona stvar, njemu plata ide uredno, vozi bjesna kola, dođe u kuću/stan naguzi gospođu ako ima, ode u Secret, H20 projebe tisuće jer tako je u mogućnosti i slično, nemaju oni toliku simpatiju prema nama koliko mi mozda mislimo da imaju ili koliku mi imamo prema njima i samom Dinamu.
Toliko.