1.HNL 2024./2025. Tovari nikad neće naučiti na svojim greškama, ili bar očito hvala Bogu neće još. 20 godina nisu naučili da im stvaranje lažne euforije kratkoročno pomogne, ali već za koji mjesec im je samo težak teret i pritisak s kojim ne znaju baratati i pod kojim pucaju.
Godine izostanka titule su stvorile masu isfrustriranih navijača kojima je životni cilj vidjeti Hajduk kako diže kantu prvaka. Što su duže bez titule to će jednog dana potencijalna proslava biti luđa, vatrenija i divlja.
Međutim isto tako što su duže bez titule frustracije se povećavaju, i njihov puk ima sve manje i manje strpljenja za čekanje te iste titule i loše rezultate. Brže se "otrijezne" iz euforičnog stanja nego prije.
Ta njihova bolest gdje iz godine u godinu ponavljaju iste greške itekako nam ide na ruku.
U glavi si utvaraju da su doveli Perišića i Rakitića iz 2018. godine, dočeci, dresovi, euforije, padaju purgeri. Uremović najavljuje da im više nitko ne treba, da su sve dobili s Gattusom.
Opijum za mase koja se zapali, ali nakon prvog kiksa podivlja i izgubi strpljenje jer kako želja za titulom jača tako i frustracija neuspjesima raste, a frustraciju kao i euforiju im samo potpiruju takvim bombastičnim i euforičnim najavama.
Nisam jučer gledao utakmicu, ali vidim po komentarima svuda okolo i po sažecima kako je to otprilike izgledalo. Gdje na svijetu ima da si u 30. minuti prvak države jer je Gattuso sve posložio i vide se mehanizmi, u 70. minuti nije loše, ali mora bolje, a u 90. minuti "sve je zakurac brale ide opet prošla sezona". Veze sa zdravim razumom to nema.
Druga stvar su mediji. Jučer prilog na dnevniku Nove TV od 7 minuta kako Hajduk igra utakmicu, intervjui oko stadiona, fantastična atmosfera itd. Nisam siguran da su uopće spomenuli da u tom trenu igraju i Rijeka i Osijek.
I takvo medijsko silovanje je stvorilo poplavu degenerika, influencera, eventuša i turista koji ispunjavaju tribine Tita, koji ne žele svim srcem biti tamo već idu jer je to "in" i treba "biti viđen na ajduku". Takav profil ljudi ima za posljedicu atmosferu koja podsjeća na Liverpoolovu. Gori sve na Dalmacijo (you'll never walk alone) i onda kazalište. Na Poljudu kao bonus i zvižduci ako nije 4:0 na poluvremenu.
"Pakao Poljuda" je jedan od većih mitova koji će se razbiti prvom prilikom na novoj Kranjči, a pogotovo tek na novom Maksimiru.
Što se tiče Rakitića, Perišića, Gattusa i takvih ja imam osjećaj da oni nemaju dojam ludnice i psihijatrije u koju dolaze dolje kada potpisuju ugovor. Na papiru sve to izgleda lijepo, vatrena atmosfera, emotivni ljudi, divlji jug, dočeci, euforije.
U stvarnosti i njih dijeli koji poraz od Slaven Belupa ili Gorice za novinarsko i navijačko pljuvanje te postrojavanje pred sjeverom.
Volio bih gore u uzvratu vidjeti situaciju samo da Farani povedu 1:0 nekim krumpirom. Nastala bi teška panika u redovima "bilih" i onda bi sve bilo moguće do kraja utakmice.