Comments

  • 1.HNL | 2021. - 2022.
    Reko je da je imao manjih zdravstvenih problema, a da se sad osjeća dobro i jedva čeka da se pridruži treninzima
  • Grad Zagreb
    ovak nekaj ne bu linčovano po medijima, a samo zamisli da tak bolesnu izjavu da neki akter s druge strane političkog spektra
  • Transferi - rasprave
    Burnley navodno ponudio čak 12 milijuna eura za Oršu, pićKo veli da nema nikakvih odlazaka planiranih osim ako ne bude neka izdašna ponuda i inzistiranje od strane igrača.
  • 1.HNL | 2021. - 2022.
    Vinkulja, Zadar, Šibenik... Sve topovi od predsjednica, bila bi zanimljiva emisija u kojoj bi ih neko ugostio i ispitivao o radu u tim klubovima i upravljanju
  • Shit of the day
    Nogometaš Dinama, Petar Bočkaj, dobio je novčanu kaznu zbog vrijeđanja bivše supruge s kojom ima dijete.

    Prije godinu i pol·Bočkaj je verbalno nasrnuo na bivšu suprugu te sada mora platiti 2000 kune kazne i 200 kuna sudskog postupka.

    Bočkaj je sad već bivšoj supruzi napisao u sms poruci da će joj “j**at mater dok ne čuje svoje dijete i neka ide u pi**u materinu” , a za to je zaradio sudsku tužbu i na kraju presudu zbog verbalnog nasilja u obitelji.

    Sve je to Bočkaj priznao u obrani, ali dodao je kako “niti u jednom trenutku istom porukom koju je uputio bivšoj supruzi nije imao namjeru kod nje prouzročiti osjećaj straha, uznemirenosti i povrede dostojanstva” .

    Napisao je sve u afektu jer mu je supruga poručila da ne može čuti svoje dijete na telefon. Razgovor je čula prijateljica s kojom je bila u autu te su zajedno otišle u policiju.
  • 1.HNL | 2021. - 2022.


    Brijem da su im to fore za 22.000 članova
  • 1.HNL | 2021. - 2022.
    Na rubu zagrebačkog kvarta Trnsko stoji stadiončić od tobože par tisuća sjedećih mjesta, makar se čovjek ne bi zakleo da na onoj ‘glavnoj’ tribini, ispod trošnog limenog krova i oko nosivih željeznih stupova koji su istovremeno iritantni koliko i šarmantni, može stati više od nekoliko stotina duša. Doduše, sigurno je taj dojam podebljan činjenicom da na njega rijetko kada dođe i više od parsto gledatelja — onda kada se na njemu, za početak, uopće mogu i odigravati utakmice. U toj se konstrukciji krije onaj blagi šarm nogometne romantike, kada vam njegovi visoki reflektori služe kao orijentir dok skrećete ka stadionu kod benzinske postaje na Aveniji Dubrovnik.

    Njegovo službeno ime sada glasi Stadion NŠC Stjepan Spajić, a točno iza te dotrajale tribine stoji i velika spomen-ploča s imenom i likom popularnog Rođe.

    Postoji li netko tko nije čuo za njegov lik i djelo, a tvrdi da je ljubitelj domaće nogometne trivije, onda gotovo sigurno mulja. Stjepam Spajić nije samo bio alfa i omega Hrvatskog dragovoljca, već je tih 1990-ih bio i najživopisniji prikaz profila perifernih likova iz kronike hrvatske poslijeratne povijesti. Spajić je zapravo bivši kvartovski mesar i vlasnik lanca mesnica nazvanih baš Rođo, koji je u vihoru demokratskih promjena pohitao upasti u HDZ-ov osnivački vagon. To mu je donijelo i poveznicu s Franjom Tuđmanom, a onda, po inerciji, i određeni društveni status. Tu negdje otprilike i staje njegov ‘ozbiljan’ politički životopis, a sve nakon toga obilježeno je plejadom redikuloznih izjava i poteza, uglavnom iz pozicije prvog čovjeka kluba u čijim je prostorijama iznenada i preminuo krajem kolovoza 2004.

    Iako je osnovan još 1975. pod nazivom NK Trnsko, a 1994. dobio današnje ime, Hrvatski dragovoljac živio je kroz njegov lik i djelo, a za ogromnu većinu ljudi izvan Sigeta i eventualno Trnskog, odnosno Trokuta, to je i dalje slučaj. Srećom, više nije na snazi Rođina ‘sportska politika’, ona vođena treš-nacionalističkim kičom koji se prekrasno sljubljivao s poznatim hrvatskim smislom za humor. Ljudi su tako kolektivno svršavali na njegove umotvorine kako će Dragovoljac “uvijek biti etnički čist klub”, u kojem, dok je on predsjednik, “neće igrati Srbi ni pederi”, dok “crnci jedino mogu ako su katolici”.

    I ova se priča sada predstavlja kao romantični Rijekin pokušaj da spasi kultni prvoligaški klub, iako je time dodatno narušena regularnost natjecanja

    Uspjeha s takvim pristupom nije imao puno, a pogotovo ne otkako su ga suci počeli ‘varati’ s njegovim novcem. Pola zemlje se davilo od smijeha dok je ljudima iz HNS-ove Disciplinske komisije objašnjavao kako je čakovečkom sucu Ivanu Katuši prvo dao 10.000 eura za “pošteno suđenje”, a onda je — nezadovoljan ‘uslugom’, pošto je Dragovoljac tada svejedno poražen od Slaven Belupa — te pare, eto, od Katuše tražio natrag. I dobio — jer bi Katuša, Rođinim riječima, “bio mrtav” da nije vratio lovu.

    Da je to izgovorio pred nekakvim javnim auditorijem umjesto pred disciplincima, jamačno bi dobio standing ovation, baš kao onda kad su svi kolektivno smijehom ispraćali i optužnicu po kojoj je Rođo, zajedno s još jednom prijateljskom karikaturom zvanom Ljubo Ćesić Rojs, iz fonda Ministarstva obrane svojedobno izvlačio milijune kuna baš za sanaciju dugova u Dragovoljcu.

    Ako mogu Dinamo i Loksa…

    Nekako se uvijek činilo da je Rođo sam sebe vidio kao određeni društveni eksperiment; što se više trudio biti iskarikiraniji i redikulozniji, više su ga ljudi obožavali. Stoga je samo gurao svoju priču u sve veću krajnost, bivajući istovremeno tek još jedan od onih koji je na svoj način izvlačio korist za sebe samog. Dragovoljac je nakon njegove smrti 2004. i dalje nastavio živjeti ili životariti kroz njegov lik; doduše, ni tog ‘humora’ više nema, već samo dosadnih, zamornih kontroverzi.

    “Dragovoljac neće izgubiti svoj prepoznatljivi štih”, bubnuo je nekidan Rođin nasljednik na poziciji klupskog predsjednika, Marinko Perić, kada je Indexu objašnjavao ideju po kojoj je sasvim normalno da mu, kao još uvijek prvoligaškom klubu, Rijeka šalje trenera i (zasad) sedmoricu igrača. Na putu za Siget su tako, osim dojučerašnjeg trenera Rijekinih juniora Dragana Tadića, i Mato Stanić, Ivan Smolčić — inače Hrvojev brat blizanac — Admir Bristrić, Matija Frigan, Niko Galešić, Roko Jurišić te Bernard Karrica.

    Čudno je možda kako nitko gospodina Perića nije pretjerano ispitivao o ogromnim dugovanjima spram aktualnih igrača u Dragovoljcu, zbog čega se i događa egzodus igrača iz Sigeta. Slobodne papire su zasad dobili Benedik Mioč, Tomislav Valentić i Andrej Lukić, a prema kvartovskim izvještajima oni sigurno neće biti jedini koji bježe iz kluba prikovanog za dno prvoligaške ljestvice. No, kažu da stvari treba promatrati s vedrije strane, pa je i taj raspad sistema uzrokovan nesavjesnim poslovanjem izgleda tek poligon za novu ‘lijepu priču’, u kojoj Prva HNL dobiva, eto, i drugu filijalu.

    “Znamo svi kako u HNL-u surađuju Dinamo i Lokomotiva”, ispalio je Perić mrtav-hladan. “Zašto mi ne bismo surađivali s Rijekom?”

    Da, zašto ne bi?

    Ne leži pritom glavni problem ni u Periću, čovjeku koji je još početkom sezone vikao kako je Dragovoljac spreman i za uzlet do Europe. Budalaštine koje priča samo su dimna zavjesa za njegov (ne)rad, čiji se rezultat očituje u Dragovoljčevoj statistici, koja je tragikomično porazna čak i u europskim okvirima. Sad kad je, također zbog nesposobnosti ljudi u klubu Dragovoljac ostao i bez igrača koji bi mogli barem održati tu mizernu razinu, Perić se tek uhvatio za jednu jedinu slamku spasa.

    Ako mogu sestre Williams…

    Problem je, međutim, Rijeka.

    Damir Mišković je, s druge strane, uvijek bio poslovično suzdržan po pitanju suradnje Dinama i Lokomotive, izbjegavajući komentar na odnos koji je značajno utjecao i na njegov klub. Jasno je i zašto; osim njegovih izvršnih uloga u tijelima Hrvatskog nogometnog saveza, Mišković je i sam profitirao od suradnje s nekim od glavnih eksponenata bjesomučnog šaltanja igrača između dvaju zagrebačkih klubova, a onda i Rijeke.

    Od šest Rijekinih najlukrativnijih prodaja u povijesti, tri su bile plod tih razmjena: osim apsolutnog rekordera Andreja Kramarića, tu su i Franko Andrijašević te Ivan Nevistić. Gledajući na hrpi, samo su njihovim transferima Riječani zaradili preko 16 milijuna eura; barem na papiru, jer je, s ozbirom na ‘vlasničke listove’ tih igrača, teško reći koliko se novca od tih odšteta zaista slilo u Rijekinu blagajnu. Koliko je stvar iskarikirana govori i to da su Jurišić i Karrica, sada obojica tek stigli natrag u Zagreb, nakon što su svojedobno proslijeđeni iz Dinama u Rijeku kao dio unosnijih transfera s Rujevice na Maksimir.

    Mišković je, dakle, savršeno svjestan kako funkcionira i koliko je efikasan taj incestuozni projekt, koji je u 13 godina svog (prvoligaškog) postojanja praktički postao i temelj hrvatskog nogometa. Rijeka je u tom mehanizmu bila tek jedna od posuda u koju bi se prelijevalo po potrebi, ali s Dragovoljcem bi sada dobila svoju verziju iste priče, proširivši to polje djelovanja na dva ‘bliska’ kluba, svaki sa svojim filijalama. Matematika je onda stigla na razinu prvih razreda osnovne škole, s čak četiri od ukupno 10 klubova umreženih u više ili manje intenzivnoj suradnji.

    Zato Perić tek ponavlja davnu mantru Tina Doličkog, sad već pokojnog Lokomotivina predsjednika — i nekadašnjeg člana Dinamova Izvršnog odbora — onu kako Dinamo i Lokomotiva zapravo smiju igrati Prvu ligu jer “i sestre Williams igraju finale Wimbledona”. Isto tako, ‘obrazloženja’ koja dolaze iz Rijeke, o tome kako je zapravo ova suradnja “po propisima” jer Smolčić nije kao ‘ilegalni’, sedmi igrač stigao na posudbu, već je dobio papire kako bi kao slobodan igrač potpisao ugovor s Dragovoljcem, strašno podsjećaju na ona legendarna izmotavanja kada bi Zdravko Mamić također mahao pravilnicima, dok je dogovarao pravo prvokupa onih koji bi kao ‘slobodni’ igrači prelazili iz Dinama u Loksu izvan kvote.

    Farsa je podjednaka

    I ova se priča sada predstavlja kao romantični Rijekin pokušaj da spasi kultni prvoligaški klub, iako je time dodatno narušena ionako srozana regularnost natjecanja, i to od kluba koji se bori za sam vrh ljestvice. Na isti su se način ljudi tome smijali kao što su se smijali i Spajiću; na isti način su to odobravali, kao što su zapravo odobravali i Rođino kupovanje sudaca i izvlačenje državne love za saniranje vlastitih dugova. I Mamić i Rođo su valjali redikulozne i ‘kontroverzne’ pošalice, nasmijavajući usput ne samo puk, nego i novinare i TV voditelje. I tu se nije ništa puno promijenilo, jedino što nema više ni tih loših viceva i lupetanja.

    Mišković je samo onaj tip koji tiho kopira stvari koje mu mogu biti od koristi za poslovanje, bez trunka karizme kojom su ona dvojica oduševljavala i kupovala naklonost javnosti. Isto kao što se pravi blesav kada su u pitanju navijački incidenti na njegovom stadionu, tako se sada pravi blesav i kada šutke, u ime ‘dobre volje’, kopira Mamićev model filijale. Pritom još uvijek ima onih koji ne shvaćaju foru, koji će zapljeskati na dobroj ideji jer se time, eto, ipak spašava Dragovoljac, odnosno ona legenda o Rođi mesaru, ikoni koja je kupovala suce i namještala utakmice.

    Za sucima se više ne trči s namjerom da vrate lovu za pošteno suđenje, dok se utakmice (valjda) više ne namještaju po pečenjarnicama i konobama, jer za to nema ni potrebe u ligi 10 s dvije filijale. To je danas jedina razlika između Rođina i Mamićeva, odnosno Miškovićeva HNL-a; farsa je podjednaka, samo je scenarij dosadniji.

    https://telesport.telegram.hr/price/filijala-kod-rode/
  • Shit of the day
    A kaj tebe peče kožica o čemu se piše, ko si ti da biraš kaj je prihvatljivo za pisat, a kaj ne?
  • Zanimljivosti & Aktualnosti iz Svijeta Nogometa
    Odgođena tekma Arsenala i Totenhama zbog nedovoljno spremnih igrača domaćina zbog ozljeda i korone. Ovo kaj se u pl događa s odgadama su već opasni presedani, bagra odjednom odgađa tekme čim im nedostaje par najvažnijih igrača bez obzira na broj zaraženih, pa nek igraju makar i s kadetima, sigurno bi mogli popunit zapisnik kad bi htjeli...
  • Transferi - rasprave
    Ja bi Horkaša uvijek imao u ekipi. Jedan od tri golmana mora bit specijalac za jedanesterce za neku nokat fazu natjecanja i raspucavanje kad ti zatreba da ga ubacis krajem produžetaka.
  • Dinamo Zagreb 2021./2022. - O svemu pomalo
    Tek je dva tjedna prošlo u 2022., a već smo dobili potencijalno najironičniju vijest godine. Naime, ovih je dana objavljena informacija kako bi prva tri kata sjeverne zgrade maksimirskog stadiona trebali, barem privremeno, popuniti studenti Građevinskog, Geodetskog i Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zgrada u kojoj su inače smještena sva tri fakulteta oštećena je potresima, pa je odlučeno da će se privremeno rad svih triju tehničkih fakulteta prebaciti u prostorije ponajvećeg simbola arhitektonsko-građevinskog promašaja u novijoj hrvatskoj povijesti. Među komentarima na tu vijest na internetu se našao i barem jedan duhoviti, koji je naglasio kako bi ironija bila potpuna kada bi na tom ruševnom zdanju “praktičnu nastavu” odrađivali i studenti zagrebačkog Prava.

    Međutim , vrijeme za sprdačinu oko pitanja maksimirskog stadiona odavno je prošlo; sve fore· su višestruko izlizane , baš kao i raspadajuća i po život opasna armatura zdanja koje je u proteklih 30 -ak godina proždrlo preko pola milijarde proračunskih kuna . Maksimir više nije “najružniji stadion u Europi” , što je činjenica koja je s tim silnim godinama poprimila čak i nekakav utješni , simbolički profil; kao da je u pitanju čeljade koje ipak nije u redu prosuđivati na temelju vanjskog izgleda . Ako ćemo o simbolici , Maksimir više nije ni simbol Kuće duhova hrvatskog nogometa , ekvivalent onog istrošenog zdanja ObiteljiAddams nad kojim stalno obitava crni, tmurni oblak.

    On je sada samo obična, neiskoristiva ruina.

    Problem pritom ne leži samo u činjenici da su potresi zatvorili istočnu tribinu , dok je upitna i statika na zapadnoj tribini . Prema dostupnim izvještajima , maksimirski stadion više nema ni potrebnu razinu osvjetljenja koja udovoljava UEFA-inim standardima , 13 godina nakon što su postavljene tada nove , LED žarulje . Svi oni kozmetički zahvati , improvizacije i muljaže pri predaji zahtjeva za licenciranje sada su iscrpljeni , baš kao i fore· oko samog stanja , pretvorivši pitanje maksimirskog stadiona iz prvenstveno strukovnog u političko .

    Ipak, izgleda da je muka došla kraju. Božić je 2021. uranio, pa su 20. prosinca za stol sjeli predstavnici Grada Zagreba i članovi Dinamove uprave kako bi i formalno otvorili pregovore oko potencijalne dodjele koncesije na stadion, i to u periodu od 99 godina.

    U suštini je to predstavljeno kao objektivni interes za obje strane; Grad bi davanjem stadiona u dugoročnu koncesiju omogućio Dinamu podizanje kredita sukladno Zakonu o koncesijama , koji bi mu također omogućio i povoljnije kreditne uvjete , sve kako bi klub osigurao likvidnost do· završetka postupka izgradnje novog stadiona u Maksimiru . Također , Grad bi istovremeno prebacio sve financijske zahtjeve i odgovornost na sam klub; prema procjenama , troškovi rušenja postojećeg zdanja — ako ga već ne dokrajči sama Majka Priroda — i izgradnje novog kretala bi se negdje između 350 i 700 milijuna kuna .

    Taj bi novac Grad uložio u izgradnju novih javnih sportskih objekata, dok bi jedino financijski potpomogao adaptaciju stadiona u Kranjčevićevoj ulici kako bi ispunio kriterije IV kategorije UEFA-ina pravilnika o infrastrukturi, što bi onda omogućilo da Dinamo privremeno igra europske utakmice u Zagrebu. To ujedno i otklanja iz jednadžbe medijsko naklapanje kako je dio tog ‘dogovora’ i izgradnja privremenog kamp-stadiona u Sesvetama, po uzoru na riječku Rujevicu, iako odavno znamo da je ondje “privremeno” prešutno postalo trajno . Sve strane bi po tom planu trebale biti zadovoljne , a glavni bi grad· konačno dobio pristojan novi stadion kakav po nekim generalnim infrastrukturnim standardima i zaslužuje .

    Gradonačelnik Tomislav Tomašević u svojoj predizbornoj kampanjinije bio omiljena osoba Dinamove uprave. Najglasnije od svih kandidata napominjao je sve ove spomenute stavke, ali i ono što je gotovo i programatski definirano kao conditio sine qua non: da nikakvih pregovora neće biti sve dok se Dinamo transparentno ne preustroji po demokratskim načelima.

    “S obzirom na to da su čelnici GNK Dinama pravomoćno osuđeni za izvlačenje 80 milijuna kuna, a u drugim postupcima sudi im se i za daljnju štetu klubu i državnom proračunu u milijunskim iznosima”, jasno navode iz platforme Možemo! u svom programu, “bez demokratizacije kluba nije moguće razgovarati o eventualnim rješenjima problema maksimirskog stadiona”. A Dinamo još uvijek nije raspisao demokratske izbore za Upravu kluba, koju i dalje bira istih tek 80 članova skupštine, izdvojenih po mjeri međugorskog bjegunca.

    Mora li baš tako radikalno, pitat će se vjerojatno mnogi rekreativni pratitelji nogometa u Zagrebu i Hrvatskoj, oni koji samo žele ponekad doći na barem pristojan stadion i razmišljati isključivo o ishodu utakmice koju pohode. Međutim, odgovor je, objektivno, nepopularan: mora. Na čelu Grada više ne stoji Milan Bandić, čovjek koji je i za Zdravka Mamića postavljao standarde involviranosti u korupcijske skandale; čak i on, inače i počasni Dinamov predsjednik, nije u svom životnom vijeku našao prostora za rješavanje pitanja novog stadiona. Nova vlast je osjetila prigodu da Dinamo, točnije onaj s prefiksom “GNK” koji pritom stoji i na preplaćenim sjedalicama zatvorene istočne tribine, uhvati u ‘polugu’ baš po pitanju stadiona, čak i ako ti isti ljudi nude da o svom trošku izgrade novi.

    Ponovio je više puta Tomašević taj svoj glavni i jedini uvjet, čak otkako je i službeno postao gradonačelnik. Sada je, evo, ipak sjeo za stol s ljudima iz Dinama, zbog čega su mediji bliski klupskom vodstvu pohitali predstaviti čitavu stvar kao maltene riješenu, što je — ako ste ikada ulazili iole dublje u analizu medijskog sadržaja takvih biltena — obično jako indikativna stvar.

    Zašto smo o sastancima saznali iz tih i takvih izvora, koji uključuju i ‘neovisne’ inicijative poput ove novonastale Dinamo je Maksimir , a ne iz gradskih ? Jednostavno , jer GNK zapravo lako može doći do· željenog cilja bez ispunjenja tog za njega ‘neugodnog’ uvjeta , odnosno stavljanja u pogon pojma “demokratizacija” kojeg se u klubu boje kao statičar maksimirskog Istoka .

    U srpnju prošle godine, na prvoj radnoj sjednici zagrebačke Gradske skupštine kojoj je Tomašević nazočio kao gradonačelnik, jedno od postavljenih pitanja bilo je upravo ono MOST-ova zastupnika Marka Sladoljeva o zakonitosti Dinamova statuta. Tomašević je ponovio kako “ne misli davati gradsko zemljište u koncesiju udruzi građana koja nema demokratsko ustrojstvo”, ali i kako Ured za opću upravu, koji se bavi pitanjima statuta pojedinih udruga, “nije u nadležnosti gradonačelnika”, pa zato on “ne može odlučivati o statutima”, niti “nalagati pročelniku neke radnje”. To je gradonačelnik zapravo morao imati na umu kao otegotnu okolnost i prije svoje ‘oštre’ kampanje, pogotovo kao ranije izrazito artikuliran predstavnik oporbe u Gradskoj skupštini.

    Ljudi u Dinamu isto tako to znaju, kao i navijači, zbog čega se odmah po objavi o sastanku priopćenjem oglasila i u posljednje vrijeme pritajena udruga Dinamo — to smo mi , koja je pozvala Tomaševića, ali i predsjednika Skupštine Grada Zagreba Joška Klisovića na sastanak oko teme revizije Dinamova statuta. Oni pogotovo znaju koliko je kompleksna ta razina ingerencije po kojoj se čak i gradonačelnik, ali i Gradska skupština, ne mogu izvršno baviti statutarnim pitanjem gradskih udruga. Uostalom, svi pokušaji dokazivanja nezakonitosti tog istog Statuta i aktualnog izbornog procesa u Dinamu, pokrenuti između ostalog i od ljudi iz DTSM, redovito su udarali o hridi političkog protektorata.

    Zašto onda naprosto ne omogućiti Dinamu da o svom trošku izgradi taj vražji stadion?

    Model je razmjerno jednostavan, dok bi se zainteresirani investitori po već uhodanom ključu lako dogovorili oko plana pokrivanja troškova. Iako medijima kola informacija kako se ovi postojeći poslovni prostori u sklopu stadiona u ovom trenutku mogu iznajmiti po cijeni od 10 eura po kvadratu, nikakav formalni cjenik najma ne postoji. No, uzmimo u obzir da je to aktualna odokativna vrijednost, koja bi u sklopu novog, urednog sportsko-poslovnog kompleksa višestruko narasla.

    S lokacijom od čak 250.000 četvornih metara naslonjenom na širi centar grada , mogućnosti brzog povrata ulaganja su velike; pričamo o investiciji koja bi možebitno i narasla do· kakvih 70 milijuna eura — ako bi novi stadion imao projiciranih 30.000 sjedećih mjesta — ali koja bi veoma lako mogla donositi profit· mimo samog sportskog sadržaja . U prijevodu , stavite neki Mall of Maksimir s jedne strane, Hotel Mamić s druge… shvaćate već poznati proces.

    Tako je Tomašević stavljen u nezavidan položaj, pogotovo kao čovjek koji je pobrao dosta simpatija na račun beskompromisnog pristupa društvenoj problematici, između ostalog i onoj oko borbe za demokratski vođen Dinamo. S jedne strane je tu obećanje na koje ga podsjećaju i Dinamovi navijači, o tome da se cijela ta fantazija može odviti s Dinamovim novcem samo ako njim transparentno raspolažu demokratski odabrani čelnici kluba, odnosno, udruge građana. S druge strane, pritisnut nizom ostalih problema Bandićeve ostavštine i (ne)popularnom “teškom financijskom situacijom”, Tomašević bi lako mogao olabaviti svoj stav i zdrobiti taj vrući krumpir tako što će se naprosto opravdati administrativnim preprekama, uz mantru o preusmjeravanju ušteđenih troškova izgradnje na javni sadržaj.

    I to bi bilo divno i krasno kada praktički zbog — u redu, objektivno nemalih — xy milijuna eura uštede, ne bi tako predao novu zlatnu koku ljudima koji su okupirali Dinamo, a onda ga — što je sam Tomašević dobro razložio u svom predizbornom programu — i opljačkali, upravo javnim novcem.

    Za nekih 50 -ak milijuna eura uštede Grad Zagreb bi , davanjem koncesije bez ispunjenja te jedne krucijalne stavke , zapravo omogućio ljudima iz sadašnjeg Dinama da više ne ovise ni o građanskim ugovorima , odnosno o reketu spram mladih talentiranih igrača , ali ni o UEFA-inim nagradnim fondovima . Za 50 milijuna eura uštede Tomašević bi dugoročno učinio te ljude financijski neovisnijima nego što su ikad bili , i to opet zahvaljujući gradskim donacijama . S tom se donacijom ne bi mogao dugoročno mjeriti ni Dinamov pokojni počasni predsjednik , koji je prema projekcijama od 2006 . do· svoje smrti u klub — neovisno o stadionu — uložio otprilike baš nešto manje od 50 milijuna eura, i to mimo svih regulativa.

    Odabere li tu liniju manjeg otpora kako bi izbjegao dugoročniju pat-poziciju i petljanje s državom oko pitanja ingerencije, Tomašević bi si uštedio novac i vrijeme, a vrlo je lako moguće da bi dobio i pokoji glas tih rekreativnih dinamovaca koji mu dosad možda politički i nisu bili skloni. Nije slučajno da mu je baš Marijan Tomurad, bivši glavni šef zagrebačke policije i dugogodišnji član ‘ekskluzivne’ GNK-ove skupštine, s pozicije člana Bandićeve Stranke rada i solidarnosti u rujnu prošle godine dobrohotno poručio kako bi, pokrene li proces dodjele koncesije bez tih dodatnih ‘komplikacija’, “postao car”, koji će biti “zlatnim slovima upisan”.

    Ispada da je Tomurad sasvim slučajno, u želji da što teatralnije izrazi svoju poantu, izostavio i stavku gdje bi to točno Tomašević bio upisan kada bi bez borbe predao GNK-u to vrlo vrijedno zemljište.

    Odgovorit ću onda ja: zagrebački bi gradonačelnik tada postao tek šef gradilišta nove etape projekta, započetog puno prije nego što bageri zagrebu ove dotrajale tribine maksimirske kuće duhova. GNK je klub izgrađen na kriminalu i sad traži tek adaptaciju odavno izdane ‘građevinske dozvole’ kako bi podignuo novi blještavi simbol jedne tmurne vladavine . Tada bi , simbolički , onaj navijački slogan· o tome kakoBad Blue Boys “ne daju Maksimir” samo preinačio u “predajmo Maksimir”. Bez borbe.

    https://telesport.telegram.hr/kolumne/na-suncu-i-sjeni/predajmo-maksimir/?fbclid=IwAR0eIQ83zo7_SgtCKvzAbCx2S15zPEO6TDv62NlTYJbUzYkk83ifXmW9WpI
  • Transferi - rasprave
    Zadrodeda

    Od navedenih sam njega najmanje gledao. Za Horkaša znam da je specijalist za obranu jedanesteraca, za Čavlinu kolko sam vidio odličan je u igri nogom i traži igru, a Zadro mi je totalna nepoznanica
  • Transferi - rasprave
    To se podrazumijeva, zato sam njega i Zagorca i svrstao u zasebnu kategoriju, a klince u drugu. Nevistić će ziher bit broj 1, ali me zanima ko ga može ugrozit od mladih ak se istakne ili ak on padne u formi
  • Transferi - rasprave
    Kak vidite golmansku poziciju ako jednom ode Livi? Uz Zagorca i Nevistića ko od hrpe ovih mladih (Josipović, Čavlina, Horkaš, Zadro...) je najveći potencijal da može jednog dana ugrabit jedinicu?
  • 1.HNL | 2021. - 2022.
    Bjelica: "Naravno da smo zainteresirani za Caktaša, ali pod uvjetom da je zdrav."