Kad već mi ne možemo želim da im Caktaš s Osijekom u nadoknadi uzme kup u kmečigradu. Osijek će bit konkurent broj 1 ozbiljna su ekipa i znaju igrat na rezultat time je i sami transfer Pere još bolji potez.

Od ljeta će sigurno ukinuti covid potvrde, Poljud će rušit sve rekorde posjete, nikad jači Osijek na Pampasu, a nama ostaje ruglomir i fakultetske učionice.

Poljud će rušit sve rekorde posjete, — NORTE

Hoče ku*ac rusiti rekorde kad im ode Livaja a ostali dugovi.

Caktaš u Osijeku jako dobar posao za njih mora se reći. Kako je gore rečeno taman da uzmu Kup na Poljudu. :)

U razgovoru s par hajdukovaca shvatio sam da oni odbijaju razmišljati o sl. sezoni ako ne uzmu naslov ove godine. :grin:

hajdukovaca shvatio sam da oni odbijaju razmišljati — Mali Zeus

Ovo ti baš ne ide u istu rečenicu.

čovjek je napisao da odbijaju razmišljati, što je itekako njihova karakteristika :smile:

Na rubu zagrebačkog kvarta Trnsko stoji stadiončić od tobože par tisuća sjedećih mjesta, makar se čovjek ne bi zakleo da na onoj ‘glavnoj’ tribini, ispod trošnog limenog krova i oko nosivih željeznih stupova koji su istovremeno iritantni koliko i šarmantni, može stati više od nekoliko stotina duša. Doduše, sigurno je taj dojam podebljan činjenicom da na njega rijetko kada dođe i više od parsto gledatelja — onda kada se na njemu, za početak, uopće mogu i odigravati utakmice. U toj se konstrukciji krije onaj blagi šarm nogometne romantike, kada vam njegovi visoki reflektori služe kao orijentir dok skrećete ka stadionu kod benzinske postaje na Aveniji Dubrovnik.

Njegovo službeno ime sada glasi Stadion NŠC Stjepan Spajić, a točno iza te dotrajale tribine stoji i velika spomen-ploča s imenom i likom popularnog Rođe.

Postoji li netko tko nije čuo za njegov lik i djelo, a tvrdi da je ljubitelj domaće nogometne trivije, onda gotovo sigurno mulja. Stjepam Spajić nije samo bio alfa i omega Hrvatskog dragovoljca, već je tih 1990-ih bio i najživopisniji prikaz profila perifernih likova iz kronike hrvatske poslijeratne povijesti. Spajić je zapravo bivši kvartovski mesar i vlasnik lanca mesnica nazvanih baš Rođo, koji je u vihoru demokratskih promjena pohitao upasti u HDZ-ov osnivački vagon. To mu je donijelo i poveznicu s Franjom Tuđmanom, a onda, po inerciji, i određeni društveni status. Tu negdje otprilike i staje njegov ‘ozbiljan’ politički životopis, a sve nakon toga obilježeno je plejadom redikuloznih izjava i poteza, uglavnom iz pozicije prvog čovjeka kluba u čijim je prostorijama iznenada i preminuo krajem kolovoza 2004.

Iako je osnovan još 1975. pod nazivom NK Trnsko, a 1994. dobio današnje ime, Hrvatski dragovoljac živio je kroz njegov lik i djelo, a za ogromnu većinu ljudi izvan Sigeta i eventualno Trnskog, odnosno Trokuta, to je i dalje slučaj. Srećom, više nije na snazi Rođina ‘sportska politika’, ona vođena treš-nacionalističkim kičom koji se prekrasno sljubljivao s poznatim hrvatskim smislom za humor. Ljudi su tako kolektivno svršavali na njegove umotvorine kako će Dragovoljac “uvijek biti etnički čist klub”, u kojem, dok je on predsjednik, “neće igrati Srbi ni pederi”, dok “crnci jedino mogu ako su katolici”.

I ova se priča sada predstavlja kao romantični Rijekin pokušaj da spasi kultni prvoligaški klub, iako je time dodatno narušena regularnost natjecanja

Uspjeha s takvim pristupom nije imao puno, a pogotovo ne otkako su ga suci počeli ‘varati’ s njegovim novcem. Pola zemlje se davilo od smijeha dok je ljudima iz HNS-ove Disciplinske komisije objašnjavao kako je čakovečkom sucu Ivanu Katuši prvo dao 10.000 eura za “pošteno suđenje”, a onda je — nezadovoljan ‘uslugom’, pošto je Dragovoljac tada svejedno poražen od Slaven Belupa — te pare, eto, od Katuše tražio natrag. I dobio — jer bi Katuša, Rođinim riječima, “bio mrtav” da nije vratio lovu.

Da je to izgovorio pred nekakvim javnim auditorijem umjesto pred disciplincima, jamačno bi dobio standing ovation, baš kao onda kad su svi kolektivno smijehom ispraćali i optužnicu po kojoj je Rođo, zajedno s još jednom prijateljskom karikaturom zvanom Ljubo Ćesić Rojs, iz fonda Ministarstva obrane svojedobno izvlačio milijune kuna baš za sanaciju dugova u Dragovoljcu.

Ako mogu Dinamo i Loksa…

Nekako se uvijek činilo da je Rođo sam sebe vidio kao određeni društveni eksperiment; što se više trudio biti iskarikiraniji i redikulozniji, više su ga ljudi obožavali. Stoga je samo gurao svoju priču u sve veću krajnost, bivajući istovremeno tek još jedan od onih koji je na svoj način izvlačio korist za sebe samog. Dragovoljac je nakon njegove smrti 2004. i dalje nastavio živjeti ili životariti kroz njegov lik; doduše, ni tog ‘humora’ više nema, već samo dosadnih, zamornih kontroverzi.

“Dragovoljac neće izgubiti svoj prepoznatljivi štih”, bubnuo je nekidan Rođin nasljednik na poziciji klupskog predsjednika, Marinko Perić, kada je Indexu objašnjavao ideju po kojoj je sasvim normalno da mu, kao još uvijek prvoligaškom klubu, Rijeka šalje trenera i (zasad) sedmoricu igrača. Na putu za Siget su tako, osim dojučerašnjeg trenera Rijekinih juniora Dragana Tadića, i Mato Stanić, Ivan Smolčić — inače Hrvojev brat blizanac — Admir Bristrić, Matija Frigan, Niko Galešić, Roko Jurišić te Bernard Karrica.

Čudno je možda kako nitko gospodina Perića nije pretjerano ispitivao o ogromnim dugovanjima spram aktualnih igrača u Dragovoljcu, zbog čega se i događa egzodus igrača iz Sigeta. Slobodne papire su zasad dobili Benedik Mioč, Tomislav Valentić i Andrej Lukić, a prema kvartovskim izvještajima oni sigurno neće biti jedini koji bježe iz kluba prikovanog za dno prvoligaške ljestvice. No, kažu da stvari treba promatrati s vedrije strane, pa je i taj raspad sistema uzrokovan nesavjesnim poslovanjem izgleda tek poligon za novu ‘lijepu priču’, u kojoj Prva HNL dobiva, eto, i drugu filijalu.

“Znamo svi kako u HNL-u surađuju Dinamo i Lokomotiva”, ispalio je Perić mrtav-hladan. “Zašto mi ne bismo surađivali s Rijekom?”

Da, zašto ne bi?

Ne leži pritom glavni problem ni u Periću, čovjeku koji je još početkom sezone vikao kako je Dragovoljac spreman i za uzlet do Europe. Budalaštine koje priča samo su dimna zavjesa za njegov (ne)rad, čiji se rezultat očituje u Dragovoljčevoj statistici, koja je tragikomično porazna čak i u europskim okvirima. Sad kad je, također zbog nesposobnosti ljudi u klubu Dragovoljac ostao i bez igrača koji bi mogli barem održati tu mizernu razinu, Perić se tek uhvatio za jednu jedinu slamku spasa.

Ako mogu sestre Williams…

Problem je, međutim, Rijeka.

Damir Mišković je, s druge strane, uvijek bio poslovično suzdržan po pitanju suradnje Dinama i Lokomotive, izbjegavajući komentar na odnos koji je značajno utjecao i na njegov klub. Jasno je i zašto; osim njegovih izvršnih uloga u tijelima Hrvatskog nogometnog saveza, Mišković je i sam profitirao od suradnje s nekim od glavnih eksponenata bjesomučnog šaltanja igrača između dvaju zagrebačkih klubova, a onda i Rijeke.

Od šest Rijekinih najlukrativnijih prodaja u povijesti, tri su bile plod tih razmjena: osim apsolutnog rekordera Andreja Kramarića, tu su i Franko Andrijašević te Ivan Nevistić. Gledajući na hrpi, samo su njihovim transferima Riječani zaradili preko 16 milijuna eura; barem na papiru, jer je, s ozbirom na ‘vlasničke listove’ tih igrača, teško reći koliko se novca od tih odšteta zaista slilo u Rijekinu blagajnu. Koliko je stvar iskarikirana govori i to da su Jurišić i Karrica, sada obojica tek stigli natrag u Zagreb, nakon što su svojedobno proslijeđeni iz Dinama u Rijeku kao dio unosnijih transfera s Rujevice na Maksimir.

Mišković je, dakle, savršeno svjestan kako funkcionira i koliko je efikasan taj incestuozni projekt, koji je u 13 godina svog (prvoligaškog) postojanja praktički postao i temelj hrvatskog nogometa. Rijeka je u tom mehanizmu bila tek jedna od posuda u koju bi se prelijevalo po potrebi, ali s Dragovoljcem bi sada dobila svoju verziju iste priče, proširivši to polje djelovanja na dva ‘bliska’ kluba, svaki sa svojim filijalama. Matematika je onda stigla na razinu prvih razreda osnovne škole, s čak četiri od ukupno 10 klubova umreženih u više ili manje intenzivnoj suradnji.

Zato Perić tek ponavlja davnu mantru Tina Doličkog, sad već pokojnog Lokomotivina predsjednika — i nekadašnjeg člana Dinamova Izvršnog odbora — onu kako Dinamo i Lokomotiva zapravo smiju igrati Prvu ligu jer “i sestre Williams igraju finale Wimbledona”. Isto tako, ‘obrazloženja’ koja dolaze iz Rijeke, o tome kako je zapravo ova suradnja “po propisima” jer Smolčić nije kao ‘ilegalni’, sedmi igrač stigao na posudbu, već je dobio papire kako bi kao slobodan igrač potpisao ugovor s Dragovoljcem, strašno podsjećaju na ona legendarna izmotavanja kada bi Zdravko Mamić također mahao pravilnicima, dok je dogovarao pravo prvokupa onih koji bi kao ‘slobodni’ igrači prelazili iz Dinama u Loksu izvan kvote.

Farsa je podjednaka

I ova se priča sada predstavlja kao romantični Rijekin pokušaj da spasi kultni prvoligaški klub, iako je time dodatno narušena ionako srozana regularnost natjecanja, i to od kluba koji se bori za sam vrh ljestvice. Na isti su se način ljudi tome smijali kao što su se smijali i Spajiću; na isti način su to odobravali, kao što su zapravo odobravali i Rođino kupovanje sudaca i izvlačenje državne love za saniranje vlastitih dugova. I Mamić i Rođo su valjali redikulozne i ‘kontroverzne’ pošalice, nasmijavajući usput ne samo puk, nego i novinare i TV voditelje. I tu se nije ništa puno promijenilo, jedino što nema više ni tih loših viceva i lupetanja.

Mišković je samo onaj tip koji tiho kopira stvari koje mu mogu biti od koristi za poslovanje, bez trunka karizme kojom su ona dvojica oduševljavala i kupovala naklonost javnosti. Isto kao što se pravi blesav kada su u pitanju navijački incidenti na njegovom stadionu, tako se sada pravi blesav i kada šutke, u ime ‘dobre volje’, kopira Mamićev model filijale. Pritom još uvijek ima onih koji ne shvaćaju foru, koji će zapljeskati na dobroj ideji jer se time, eto, ipak spašava Dragovoljac, odnosno ona legenda o Rođi mesaru, ikoni koja je kupovala suce i namještala utakmice.

Za sucima se više ne trči s namjerom da vrate lovu za pošteno suđenje, dok se utakmice (valjda) više ne namještaju po pečenjarnicama i konobama, jer za to nema ni potrebe u ligi 10 s dvije filijale. To je danas jedina razlika između Rođina i Mamićeva, odnosno Miškovićeva HNL-a; farsa je podjednaka, samo je scenarij dosadniji.

https://telesport.telegram.hr/price/filijala-kod-rode/

U prvoj recenici vidjeh da autor ne poznaje materiju.
Igraliste je u Sigetu a ne u Trnskom

saga o tv pravima na HNL se nastavlja

PROPADA POSAO DESETLJEĆA, HNS-U PRIJETI POTPUNI FIJASKO?! SLIJEDI NAM ‘SRPSKI DERBI‘ ZA HR NOGOMET?

Šveđani nisu odradili posao, a najjači igrači na našem medijskom tržištu čekaju da tvrtka - propadne

Televizijska prava vruća su tema HNS-a i HNL-a jer tvrtka sa sjedištem u Londonu Endorphin Magine LTD nije uplatila bankovna jamstva, te su klubovi u totalnoj neizvjesnosti. Kao zadnji rok u kojem su trebali garancijama potvrditi ozbiljnost posla utvrđen je 26. siječnja, međutim, HNS im je još jednom išao na ruku, te je sada napravljen novi dogovor. Endorphin Magine ne mora, zacijelo niti neće, dati bankovna jamstva, nego je pristao na tri termina u kojima se obvezao uplatiti kompletan iznos za sezonu 2022./23. prije njezina početka. Dakle, do 15. veljače dužni su podmiriti prvu ratu od 2,5 milijuna eura, drugu do 15. ožujka, a treću do 15. travnja, brojke za drugi i treći obrok nemamo.

Ako do 15. veljače ne sjedne na račun prvi novac, najavljeno je da će ugovor biti raskinut i HNS će objaviti novi natječaj. To nije dužan, ima pravo izravnom pogodbom odabrati nositelja TV prava, no u Savezu kažu da će i dalje biti transparentni i svima zainteresiranima dati šansu.

Endorphin Magine već je potrošio 700-800 tisuća eura na ovu priču, između ostaloga angažiravši najjaču odvjetničku kuću u Londonu, te se u HNS-u nadaju da se neće povući. Međutim, novčane garancije nisu dostavili šest mjeseci prije stupanja na snagu TV prava 1. srpnja 2022. godine, što je bio prvi rok, neće ih dati niti do produženoga 26. siječnja, pa to što se mnogi boje da bi posao od 103 milijuna eura mogao propasti nimalo ne čudi.

I 70 posto bilo bi dobro
U svibnju 2020. godine HNS je Endorphin Magine LTD odabrao kao pobjednika na tenderu za televizijska prava koja se odnose na HNL, ali i na futsal, ženski nogomet i pojedine reprezentacije. I kasnije sklopio ugovor na deset godina za otprilike deset milijuna eura po sezoni. Ujedno, dobili su i mogućnost da sami nađu glavnog sponzora HNL-a. Dosad ni o čemu nisu izvijestili, niti tko će prenositi utakmice, niti tko će biti naslovni sponzor, niti su dali garancije. Prošlo je 20 mjeseci.

Ako to i službeno padne u vodu, hoće li se raditi o fijasku HNS-a i šteti za klubove? Oni su odabrali tog partnera, s njima imali sastanke, dopredsjednik Damir Mišković pobirao je zasluge zato što ih je spojio s Kućom nogometa, no sve ovisi koliko će na kraju prvoligaši inkasirati. Ukoliko bi to bio sličan novac ne bi se radilo o debaklu, nego dobrom poslu. Koliko god bi u prvom času za HNS to neugodno zazvučalo i bio bi izvrgnut kritikama.

Nije lako vjerovati da će na stolu biti baš takve svote. Čak i sedamdeset posto bi bio veliki skok jer dosadašnja TV prava, koja od 2019. do ove 2022. godine ima VOX-nogomet, a distribuirao ih je do Arena Sporta, osiguravala su prvoligašima tek 16 milijuna kuna godišnje za cijelu ligu. Prema informacijama od ljudi iz HNS-a, vlasnici su u isto vrijeme uprihodili triput više, dakako, imali su i troškove, pa je već u tom razdoblju realna težina HNL-a bila oko 45 milijuna kuna godišnje, cirka šest milijuna eura, a objektivno je da raste, pogotovo u ovo doba inflacije…

Nisu kupili za sebe
Zašto Endorphin Magine nije napravio posao? Očito se nisu uspjeli dogovoriti s televizijama u Hrvatskoj koje bi od njih preuzele prijenose. Zato što su oni samo posrednici koji su uzeli HNL, a da nisu znali tko će je emitirati. Nisu je kupili za sebe jer nisu osnovali vlastitu televiziju. Dobili su puno vremena i još uvijek pregovaraju s pojedinim potencijalnim partnerima, međutim, najjači igrači na hrvatskoj sceni United Media i Arena Sport, dojam je, navijaju da britansko-švedska tvrtka propadne. Ako im je rezon - zašto bismo dali njima novac za prijenose kad ih kasnije možemo za manje uzeti od HNS-a, kako reći da nisu u pravu!

Ispred Lige prvaka
Oni su se, ali ne samo oni, već javili HNS-u s jasnom namjerom da sudjeluju na ponovljenom natječaju. Na prvom je bilo sedam tvrtki.
- Svih šest koji su “igrali” prvi put, plus jedan novi akter iz inozemstva, zainteresirani su za drugi tender ako do njega dođe - kazao nam je izvor iz HNS-a, doduše i ustvrdio:

- Spremni su dati sličnu ponudu ovoj s kojom je Endorphin Magine pobijedio.

To ćemo vidjeti… HNL je trenutačno najgledanija Liga na Arena Sportu. Ispred Lige prvaka. Kako su brojni mediji u Hrvatskoj u srpskom vlasništvu, na djelu je “srpski derbi” za hrvatski klupski nogomet. Vlasnik Arena Sporta je Telekom Srbija, iza kojeg je država predsjednika Aleksandra Vučića, a ponudu je i tada i sada će na stol staviti i United Media jednog od najbogatijih Srbina Dragana Šolaka, odnedavno vlasnika engleskog Southamptona i Vučićevog oponenta, a koja ima Novu TV i Sportklub. Kako u Hrvatskoj, osim HNTV-a, koji nema financijsku moć, ali bi se rado ugradio u dio priče da nešto prenosi, nema sportske televizije zainteresirane za otkup koja bi bila u hrvatskom vlasništvu, jasno je da će na nekim kanalima od ta dva i biti. U potpunosti ili dijelom. Kupili to od Endorphin Magine ili HNS-a.
Odgovora je malo
Arena Sport je ponudama koje su nadmašive sve dosad poznato uzela najbolje od nogometa, od sljedeće sezone ima i Premier ligu i zato je United Media jako zainteresirana da uzvrati udarac s HNL-om. Ako bi se razvilo licitiranje, bile bi i veće cifre. Kao pretendenti spominju se i tvrtke iz Slovenije, Švicarske, Italije…

Zašto HNS daje produljenje rokova Endorphin Magine? Možda zato jer je svjestan da druge ponude neće biti ni približno tako dobre, pa je spreman čekati do krajnje granice da se oni ipak dogovore s televizijama u Hrvatskoj kojima bi preprodali prava, a u igri se možda, barem za pojedine derbije, pojavi i HTV, pogotovo ako se umiješa politika? Ili stoga što iza Endorphin Magine stoji netko dovoljno moćan tko u tome vidi svoj interes?

Pitanja je puno, odgovora zasad malo. Jedno je i hoće li Endorphin Magine morati platiti “penale” ako ne ispuni potpisane obveze. Ugovor je tajan...

Bome sam očekivao više događanja u HNL-u, mislio sam da će ova vodeća četvorka ipak biti poduzetnija.

Dinamo je doveo Bočkaja, Hajduk onog zidara iz Austrije, Rijeka poslala prekobrojne u HD, a Osijek puno zuji, a malo meda daje. Bar zasad.

dragovoljac ima ulaznih i izlaznih transfera za cijelu ligu

Za ove TV prava mi je čudno kaj sport klub čeka. Pa kada izgube premier league svi će otkazati njihov posjet. Ovako kada bi uzeli HNL jako bi se digli.

Ako je HNL najgledanija liga na Areni onda bi ocekivao da se ta prava jako dobro plate. Arena LP placa 45 milijuna eura po sezoni. SK je Premiership placao 12 milijuna, a Arena ce placati 100 milijuna po sezoni. To su ogromne cifre, nogomet koji se tu igra je iznad onoga koji se igra u HNL-u, ali bi valjda najvise trebao vrijediti onaj proizvod koji se najvise trazi ili u ovom slucaju HNL.

Nema sanse da ce dati 100 milijuna za sezonu, jer je i ovo sto daju za PL ipak politicka igrica, ali ako placaju La ligu 14 ili Serie A 23 milijuna eura i ako im te lige nisu gledane kao HNL onda se valjda moze naci neki slican iznos i za HNL.

Vjerujem da im je Serie A i La liga, kao i LP i pogotovo Premiership stvar prestiza, al negdje treba i zaraditi te pare.

I još sada kada je napeta liga i gdje isto sljedećih sezona se očekuje slična neizvjesnost pa time i gledanost se povećava, malo mi je čudno da onda netko čeka jer misli da će platiti možda milijun manje