Evo, šta fali ovome? Šta?!

Nek izaberu investitori — crophantom

Nek izabere struka

Evo jedno moje vjerojatno nepopularno... Ali, moram priznati da sam nakon pregledanih 88 projekata na kraju ostao poprilično razočaran.
OK, možda je problem u meni. Naime, trenutno radim najobičniju konobu uz kuću, jedan prostor i mali WC. Dakle, nije Louvre, nije aerodrom, nije Santiago Bernabéu. I opet sam kroz cijeli proces pogledao valjda više idejnih rješenja i ponuda nego što sam ikad mislio da ću gledati za jedan objekt od 50ak kvadrata.

I zato sam nekako očekivao da će me među 88 prijedloga stadiona barem jedan oboriti s nogu. Ali nije. Nijedan. Nula. Ništa.
Ima dobrih. Ima čak i poprilično dobrih. Ima zanimljivih detalja, lijepih rješenja, modernih fasada, ovo-ono...ali nigdje onog trenutka: "Jebote, pa to je to! Gradite ovo i ne dirajte više ništa." Nego stalno nekako: može proći.
A jebemu mater, pričamo o novom Maksimiru, ne o nadstrešnici za parking. Ili pomoćnom objektu pored kuće.

Opet kažem, možda je do mene, možda sam i ja u glavi imao neku svoju verziju stadiona koji je kompaktan, zatvoren, tribine blizu terena, krov preko svega, kotao, atmosfera... ono, da ga vidiš i odmah znaš gdje si. A ovdje nakon 88 radova dođeš u situaciju da se zapitaš: "Dobro, koji je od ovih Dinamov stadion?"
Sve lijepo, sve uredno, sve suvremeno... ali gdje je ono nešto zbog čega bi ga za 20 godina gledao i rekao: jebote, kako su ovo dobro napravili.
Ili sam ja, zajedno s dobrim dijelom foruma, jednostavno očekivao totalno generičan, zatvoren stadion koji će izgledati kao da pripada nogometu, a ne katalogu arhitektonskog fakulteta?

Ne znam. Imam tog nekog (pred)znanja iz arhitekture, u jednoj fazi života je čak to bio i moj odabir za fakultet, ali... Nakon 88 prijedloga, moj najveći problem je što još uvijek čekam da mi se dogodi ono "E, OVAJ!"

A za sada sam uglavnom na: "Aha... ovaj isto nije loš." Doduše, uspoređujući s pobjedničkim, nijedan nije (toliko) loš.
Jedva čekam Kranjčevićevu.

up!

Treneru, nismo te zaboravili!

slika stadiona nakon što ju je Plenković držao u ruci 3 sekunde

Plenkijeva panenka.

Pa super, sviđa se i meni i pohvale autoru. A ja sam iskoristio svoje građansko pravo i glasao sam po vlastitom nahođenju. Šta se odmah ljutiš na mene?

evo ja sam glasao.

prvi izbor - Mirko Marić, čovjek se potrudio
drugi izbor - Asocira me na slovo "U". Svaki daljnji komentar je suvišan
treći izbor - aktualni pobjednik. Struka je rekla svoje, a ja vjerujem struci.

stani, netko je stvarno ovo poslao? haha

Zna li netko koji nacin bi bio najbrzi i najjednostavniji da se u dogovoru sa Talijanima odbije ovo rjesenje? — Goran86

Provozat ih u gepeku?

Hitler se okreće u grobu

Brani svoj izbor, a žudi za promjenama. Zašto je onda uopće izabrao taj?? — Majki2111

Poslušao glas struke, a u međuvremenu shvatio da je bitniji glas korisnika?

Kaže, stari mi je godinama pametovao kako je u školu išao pješke 5 kilometara u jednom smjeru, i po kiši i po suncu i po vjetru i po hladnoći.

I dođe napokon google maps, otvorim ja satelitski prikaz, iscrtam ja rutu kuda je on išao od stare kuće do škole, i google veli: udaljenost od točke A do točke B - 970m.

A nastavno na to, dok sam bio gimnazijalac, 4.razred, na pameti sve osim škole, dođemo tako u situaciju da nas domar pita možemo li mu nešto pomoći. Razrednica se složi, i nas 4 muška odemo kod domara po upute. Uglavnom, trebao je neki građevinski materijal nositi s prizemlja na tavan jer se tavan renovirao. Bogu hvala, mi jedva dočekali, sve je bolje nego biti na satu. Nosimo mi to tako na tavan daske, cigle, panele, knauf ploče..., kad u jednom trenutku jedan od kolega opazi dnevnike, sortirane po generacijama, odnosno godištima.

Mi nosimo, on traži. U jednom trenutku samo nas pogleda i reče: "O je#oga Bog*, meni govori da je s peticom prolazio, a vidi, sve same dvice i trice!". Naime, našao je dnevnik i ocjene od svog starog, dok je ovaj bio drugi ili treći razred gimnazije, ne znam sad točno.

*isprike na psovci, ali to je toliko nadrealna scena bila da sam jednostavno morao ispisati od riječi do riječi kako je bilo.

Danima već razmišljam i možda prema Bobanu, pa i ovom Tomaševiću treba imati i određenu dozu razumijevanja. Ja sam u svojoj glavi zamislio scenarij gdje su oni, kada su prvi put ugledali konačno rješenje za Maksimir, i sami ostali zatečeni, i rekli "ne, ne gospodo, ne može ovo". Možda su i oni, kao i većina nas na Zoni ali i općenito, očekivali stadion koji će čovjeku, čim ga ugleda, izazvati ono jednostavno: „Da, to je to.“ Umjesto toga dobili su nešto što prosječnom gledatelju više nalikuje na monumentalni arhitektonski komunistički eksperiment nego na mjesto na kojem bi trebao uživati u nogometu.

Ali onda dolazi ona čarobna rečenica koja u ovakvim situacijama rješava gotovo sve dvojbe: „Slušaj struku.“ A struka je, u ovom slučaju, odlučila da običan čovjek jednostavno ne razumije što gleda. Ono što nekome izgleda hladno, teško, nepristupačno i nefunkcionalno, stručnom oku može biti „snažan arhitektonski izričaj“, „promišljena forma“, "čista esencija" i šta ja znam šta sve još što je nadrobio onaj tovar Plejić.

I tu se, možda, dogodio ključni trenutak. Bar želim vjerovati u to. Umjesto da se zapitaju zašto većina ljudi ne vidi ono što im se objašnjava da bi trebala vidjeti, oni su počeli su vjerovati onima koji im to objašnjavaju. A kad dovoljno dugo slušaš kako je nešto vrhunsko, inovativno i arhitektonski iznimno, postoji opasnost da na kraju počneš braniti upravo ono u što si na početku i sam sumnjao. Odnosno, pored vlastitih očiju, počeli su vjerovati tuđim.

Sve ovo pišem iz vlastitog iskustva. Upravo sam u sličnoj situaciji jer gradim pomoćni objekt uz kuću, neku kao konobicu. S arhitektom sam prošao nekoliko krugova razgovora, izmjena i primjedbi. Ja sam od početka tražio nešto jednostavno, funkcionalno i praktično. On je težio nečemu što će imati onaj „wow“ efekt — da čovjek zastane, pogleda i kaže: „Ej, kako je ovo dobro! Tko ti je ovo projektirao?“

I trebalo nam je nekoliko iteracija da se nađemo negdje između njegova arhitektonskog viđenja i mojeg shvaćanja onoga što mi zapravo treba. Na kraju smo pronašli zajednički jezik. On vjerojatno nije potpuno oduševljen konačnim rješenjem, jer u njemu više nema baš svega što je zamislio. Ali ja jesam. I to je, barem meni, najvažnije, puca mi kuki za njegovo mišljenje. Jer ja ću tu konobu koristiti, a ne on. On je svoj posao napravio dobro onda kada je uspio moju potrebu pretvoriti u prostor koji će meni odgovarati, a ne onda kada je uspio ostvariti vlastitu viziju pod svaku cijenu.

Tako gledam i na ovo. Stadion nije skulptura koju ćemo obilaziti izvana i raspravljati o njezinoj formi. To je mjesto na koje ljudi dolaze gledati nogomet, navijati, družiti se i osjećati da pripadaju tom prostoru.