Danima već razmišljam i možda prema Bobanu, pa i ovom Tomaševiću treba imati i određenu dozu razumijevanja. Ja sam u svojoj glavi zamislio scenarij gdje su oni, kada su prvi put ugledali konačno rješenje za Maksimir, i sami ostali zatečeni, i rekli "ne, ne gospodo, ne može ovo". Možda su i oni, kao i većina nas na Zoni ali i općenito, očekivali stadion koji će čovjeku, čim ga ugleda, izazvati ono jednostavno: „Da, to je to.“ Umjesto toga dobili su nešto što prosječnom gledatelju više nalikuje na monumentalni arhitektonski komunistički eksperiment nego na mjesto na kojem bi trebao uživati u nogometu.

Ali onda dolazi ona čarobna rečenica koja u ovakvim situacijama rješava gotovo sve dvojbe: „Slušaj struku.“ A struka je, u ovom slučaju, odlučila da običan čovjek jednostavno ne razumije što gleda. Ono što nekome izgleda hladno, teško, nepristupačno i nefunkcionalno, stručnom oku može biti „snažan arhitektonski izričaj“, „promišljena forma“, "čista esencija" i šta ja znam šta sve još što je nadrobio onaj tovar Plejić.

I tu se, možda, dogodio ključni trenutak. Bar želim vjerovati u to. Umjesto da se zapitaju zašto većina ljudi ne vidi ono što im se objašnjava da bi trebala vidjeti, oni su počeli su vjerovati onima koji im to objašnjavaju. A kad dovoljno dugo slušaš kako je nešto vrhunsko, inovativno i arhitektonski iznimno, postoji opasnost da na kraju počneš braniti upravo ono u što si na početku i sam sumnjao. Odnosno, pored vlastitih očiju, počeli su vjerovati tuđim.

Sve ovo pišem iz vlastitog iskustva. Upravo sam u sličnoj situaciji jer gradim pomoćni objekt uz kuću, neku kao konobicu. S arhitektom sam prošao nekoliko krugova razgovora, izmjena i primjedbi. Ja sam od početka tražio nešto jednostavno, funkcionalno i praktično. On je težio nečemu što će imati onaj „wow“ efekt — da čovjek zastane, pogleda i kaže: „Ej, kako je ovo dobro! Tko ti je ovo projektirao?“

I trebalo nam je nekoliko iteracija da se nađemo negdje između njegova arhitektonskog viđenja i mojeg shvaćanja onoga što mi zapravo treba. Na kraju smo pronašli zajednički jezik. On vjerojatno nije potpuno oduševljen konačnim rješenjem, jer u njemu više nema baš svega što je zamislio. Ali ja jesam. I to je, barem meni, najvažnije, puca mi kuki za njegovo mišljenje. Jer ja ću tu konobu koristiti, a ne on. On je svoj posao napravio dobro onda kada je uspio moju potrebu pretvoriti u prostor koji će meni odgovarati, a ne onda kada je uspio ostvariti vlastitu viziju pod svaku cijenu.

Tako gledam i na ovo. Stadion nije skulptura koju ćemo obilaziti izvana i raspravljati o njezinoj formi. To je mjesto na koje ljudi dolaze gledati nogomet, navijati, družiti se i osjećati da pripadaju tom prostoru.

I opet i opet! :razz:https://www.instagram.com/reel/DducPWXiP4u

Evo, meni se ne sviđa, a nikakve online peticije neću potpisivati jer nemaju nikakvu vrijednost i značaj.

Stoka

to sam odmah primjetio

Meni ovo liči kao malčice veća Kranjčevićeva

Apstrakcija filmskog izraza - kao jezika specifikuma i apstrakcija umjetničkog akta uopće, de iure, predstavlja jednu vrstu sakralne ratifikacije, vlastite inferiornosti i vlastitog infansizma. Bez obzira o kojoj se vrsti supremacije na tom istom jeziku kao specifikumu radi i bez obzira na kojem nivou aspiracija mi o njemu govorili.

Čisto da se tema održi aktivnom.

Treneru, kad će otkaz? Zvone je sad pod pritiskom, a i sam znaš kako je nezgodno radit kad ti je nadređeni pod pritiskom. Fino pokucaš, rekneš "šefe, mogu ja samo na dvije minute".

I riješiš se ovog tereta.

Ajde, živio mi!

Kaže prijatelj s građevine da akustike ni neće biti zbog otvorenih ćoškova i nakošenog krova, al da je objekt kao objekt fenomenalno dizajniran međutim kao nogometni stadion ima nedostataka. — Keyser Soze

pošalji i njega u quratz!

Probudim se i razmišljam "Isuse, kakav ružan san sam sanjao"

A onda shvatim da nije san...

Pao bi na neispunjenim zahtjevima natječaja. — Frizura Robija M

Kojim točno?

Pa mogao sam se i ja prijaviti i staviti u svoj konceptualni dizajn samo nogometni teren, bez tribina i svlačionica i reći da se "savršeno uklapa u maksimirsku šumu", bi li pobijedio?

Uvjeren sam da nitko nije očekivao takav pravac.

Ostajemo svoji što ne želimo normalan stadion nego neku moderniju ruševinu ovoga što već imamo, a poznati smo po njoj, jer tko god dođe dan prije utakmice napravi članak o tome na kakvom grobu igramo?

Ajde dobro.

Meni se nekako čini da mi stadiona nećemo vidjet. — Keyser Soze

Daj Bože

Ok, nervozan sam, ljut, bijesan, tužan, razočaran, u svađi sa ženom... Ali koji je ovo ku*ac?!

napravita — Batigol

jako zanimljivo rješenje obzirom na očekivanja većine — Frizura Robija M

Molim te možeš li mi objasniti što je točno ovdje "jako zanimljivo rješenje obzirom na očekivanja većine", osim što je sve dijametralno suprotno očekivanjima većine?

Evo, jedna naizgled normalna obiteljska večera je završila s njezinim zvocanjem i dernjavom: "MA ZNAŠ ŠTA, DOSTA MI JE VIŠE I TEBE I DINAMA I TOG JEBENOG STADIONA!".

Žene...