Ulaznice - aktualno Prosječni navijač Dinama koji živi u Zagrebu je kao tetka ili striček koji 30 godina radi u državnom poduzeću, koristi sve moguće benefite i ne misli prstom mrdnuti da bih barem milimetar izišao iz svoje zone komfora i tako barem na neko simbolični način pomogao poduzeća koje ga hrani. Svaki dan će kasniti par minuta, ili će ići s posla par minuta ranije, jer "to je normalno, da se izbjegnu gužve". Međutim, kad jednom u par godina bude trebao ostati na poslu 15 min duže, o tome će pričati do odlaska u mirovinu. Kad neki kolega dobije dijete/unuka, ili se organizira skupljanje dara za odlazak kolege u mirovinu, on će prvo provjeriti tko je sve, i koliko dao. Onda će i on, teška srca i nimalo sretan, izvaditi novce i promrmljati:"ajde evo i od mene, iako se uopće ne družimo". Jer nema muda to jasno i glasno reći. Kad se skupljaju neki novci za domjenak ili neko slavlje - ista stvar, a uopće se neće pojaviti na tom događaju. I još će se kasnije uzdizati jer je on, eto, "dao novce, a nije niti otišao".
Takav je naš prosječni navijač. "Dat ću ja za članarinu iako realno s time ništa ne dobivam. Ako me budeš požurivao onda se možda i predomislim, pa uopće ne uplatim. Zato budi tiho. Na utakmicu idem kad ja to želim i kad se meni ide, jer nisam ja budala da 2 ipo sata sjedim i smrzavam se na onoj ruševini zvanoj stadion. Kad se neke stvari promjene, i klub bude demokratski, zajednički, navijački, kad vlasti bude po volji naroda, kad igra bude dostojna nogometa, kad rezultati budu kako spada, a ne da ja strepim na +10 stupnjeva hoćemo li mi dobiti Slavena, e tada možemo pričati. Do tada idem u birtiju, s ekipom na toplom i uz jeftinije pivo komentirati tekmu kak spada. I triput je preglednije nego uživo. I plus se oni sa sjevera ne dreče pa mogu čuti samoga sebe. Serbus!"