Posebno mi je porazno da nam se raspadi dogadaju doma, — Efes Pilsen
Ovo je po meni segment gdje smo se najviše srozali. Od dolaska Bjelice 2018., čime počinje naš europski uzlet, pa sve do dolaska Kovačevića, Maksimir je bio jedno od težih europskih gostovanja, pa čak i za klubove visokog ili čak elitnog ranga.
Ako sam dobro izbrojao, u 48 utakmica u tom periodu, 28 pobjeda, 12 remija i samo 8 poraza. Od tih poraza, gubili smo od Young Boysa, Manchester Cityja, Villarreala, West Hama, Milana, AEK-a, Viktorije Plzen i Borussije Dortmund. Pet od tih osam protivnika su visoka ili najviša europska klasa; a u većini od tih osam utakmica smo bar dobar dio utakmice bili konkurentni.
Sada ti Celta i Betis daju po tri komada u prvom poluvremenu; Thun, Viking i Genk po dva (i još Genk jedan u 90oj for good measure), a jedina domaća utakmica gdje nisi primio gol je protiv Kauno Žalgirisa.
Maksimir je prestao biti tvrđava u Europi i postao gostovanje kojeg se u ovom trenu nijedna ozbiljna ekipa nema razloga bojati, u najmanju ruku znaju da će zabiti gol prijeđu li centar.
Vrijeme je da to počnemo mijenjati i počnemo vraćati reputaciju, počevši od ove jeseni; osim Leverkusena svakome od protivnika na Maksimiru moramo moći parirati za 3 boda ako mislimo pokazati da smo razina za ovo natjecanje.
EDIT: Razmišljajući i o ovih osam poraza, čak i protiv Milana i Borussije koji su nas najočitije rezultatski pregazili smo imali što za reći, Milan do prvog gola koji je bio oko 40. minute nije stvorio ništa posebno, nije ni Borussia, oba puta je bilo vrlo blizu da se s X-om ode na poluvrijeme. Protiv Borussije se dobre dvije trećine utakmice držao i aktivan rezultat. Možda je jedina utakmica gdje se zapravo nismo pojavili na terenu taj West Ham, tamo stvarno nismo stvorili ništa.
Dinamo je dakle u šest i pol godina, u 48 utakmica, odigrao jednu, možda dvije domaće utakmice u Europi gdje nije bio bar donekle konkurentan protivniku. Onda je pod Kovačevićem uspio bar jednako toliko u sezonu i pol.