Modri Šank - Ajd na Pivicu Da, od starije ekipe čut će se jako puno lijepih priča o prijateljstvu sa Željinima. To je povezano s tim da si u začecima navijačkih grupa 1980-ih s njima mogao dijeliti mržnju prema srpskom ekstremizmu, a, s druge strane, ljubav prema pijanstvu, zajebanciji, veselici i dobrom nogometu. Plava boja je spajala, pa je bilo i nekih zajedničkih pjesama na tu foru.
Povijesno gledano, od klubova iz BiH su FK Sarajevo i Velež bili smatrani jugo-državnim projektima, a ne, recimo to tako, narodno-subverzivnim. Dakle, FK je, uvjetno govoreći, imao imidž Partizana/Hajduka, a Željo imidž DInama/Zvezde. Tako je nakon 1945. FK Želji nasilno oduzeo par važnih igrača, onako kako je Dinamu Partizan.
Nadalje, oni što su sport pratili u širem kontekstu nisu zaboravili da je nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971./72. prvak Juge bio Željezničar, a ne neki isforsirani srpski ili komunistima blizak klub. Željo je tad igrao fakat dobar nogomet i to u plavim dresovima pa je naša ekipa njihovo osvajanje prvenstva smatrala srednjim prstom službenom Beogradu, sistemu i komunistima. Istu spiku s lijepim nogometom i veselom škvadrom u plavim bojama Željo je ponovio sredinom 1980-ih. Tak da su zapravo u kontinuitetu imali dosta navijača-simpatizera i u Zagrebu, na foru, "ak nemre Dinamo, bar da rasturaju plavi koji nisu Srbi".
Uzgred budi rečeno da su prosječni ljudi iz Bosne za vrijeme Jugoslavije velikom većinom tendirali Zagrebu, a ne Beogradu ili nekim drugim sredinama. Iako ih je puno trbuhom za kruhom završavalo oko Ljubljane i u Sloveniji, prosječni Bosanci su u bivšoj državi najviše respektirali naš grad, pogotovo, ako su u obitelji imali nekog s nešto škole ili s radnim iskustvom u Zagrebu. Iz raznih je razloga Zagreb u Bosni bio pojam gospoštine i uspjeha, a to smo 1980-ih, naravno, jako cijenili. Kad se onda tome doda i da smo cijenili i bosanski humor i gostoprimstvo Sarajlija, ispada jasno zašto se između Manijaka i BBB-a razvila dobra vibra.
Inače, jednom sam prilikom, ima tome već valjda 15-ak godina, u starom "Brazilu" na Savi na onu "Dunavom brodovi plove, da li se bar jedan zove..." umjesto "Sanja" čisto iz zafrkancije pripit zapjevao "Željo, Željooo". Idem kasnije na šank, a ono mi se lik, dve glave viši, nekih 20-ak godina stariji, ramena u širinu, smije u facu. Smijem se i ja, već slutim zavrzlamu, a ono čovjek samo nasmiješen veli: "stara dobra, e, kaj smo si znali zapjevat s pijancima dole..." i potapša me po ramenu. :grin: