Ah, karatana na Kvatriću!
:hearts: :heart:
U mom pučkoškolskom djetinjstvu, među srcu najbližim i najbitnijim građevinama i mjestima, uz dom, školu i školsko, vikendicu na moru, kuću bake i dede kamo se išlo zimi i, naravno, stadion u Maksimiru.
Taj kioskić je praktički svakih desetak dana bio centar svijeta. To organiziranje da se s mamom ili tatom otpeljamo tamo, pa pretrčavanje ceste od Varteksa preko ili brzo pored Name, pa pogled prema rukama prodavača (brijem da je u moje vrijeme bio neki brko, ali u uspomenama iz 1980-ih su nekako svi bili brke) i onda uzimanje papirića u ruke i gledanje - piše li baš "Istok" i je li dobro napisano ime protivnika...to je znao biti vrh tjedna, prije tekme, jasno.
Ili iščekivanje doma jer je tata rekao da će usput skočit do kioska, "nema problema", al ti mu ne vjeruješ, dok papirići ne stignu na stol
:blush:
Nostalgija je zeznuta, ali bome i lijepa jer poticajna stvar. Daje pozitivnu energiju. Mrzim patetiku, ali osjećaji su osjećaji, pa neka granice ovdje vuče tko želi, meni je ovo čista emocija. Fala,
@Mathiasovi Chageri, prerijetko se čovjek sjeti tih velikih malih stvari poput tog kioska.
U to ime, evo fotka iz okruženja. Karatana mog djetinjstva je malo mlađa pa je ovdje nema baš direkt, ali atmosfera tog trga koji je klincima (očito ne samo meni) tako puno značio, ne samo, ali pogotovo kad se trebalo pripremati za vikend, može se lijepo iščitati iz te slike Kvatrića iz 1970-ih prema Viliju Patzu s Facebooka:
Nekad bilo, sad se spominjalo. Oni koji veličaju prodaju preko neta (koja, naravno, ima svoje prednosti, ne moramo o tom uopće dvojiti) te neke trenutke očito ne mogu skužiti. Ali škvadra koju smatram pametnom mi kaže da čovječanstvo neće predugo čekati povratak tih nekih sitnica. Argument je da kompjuteri ne mogu zamijeniti onaj trenutak preuzimanja komadića papira ulaznice, koji svaki put ispočetka život znače, iz neke ljudske ruke i par razmijenjenih riječi s ljudima iz reda. Čovjek je društveno biće, nije pišljivi robot kakvim nas žele učiniti. Pa ajmo tim pametnima vjerovati
:smile: