Luka Stojković #7 Ovo mi je sad postao jedan od najdrazih chatgpt promptova:
Oj, čuj narode, pripovijedat ću ti zgodbe iz buduće sezone družtva nogometnoga Dinama, junaka našega športskoga polja! O, neka se razglašuje ime plavih bojovnika, što pod stijegom modrine hrabro staju na bojnom polju travnatome, gdje se čelom o čelo bore za čast Zagreba, za ponos domovine!
Već u prvim danima kolovoškoga mjeseca, kada sunce nemilice žeže, Dinamo stupi na europski kolosijek, gdje se u boju susrete s vitezovima iz hladnijih zemalja, no ni mraz ni tudja pjesan ne smete hrabre sinove našega tla. U klici naroda, što pod tribinama dušom kliče, plavi se uspnu do skupina velikih europskih megdana.
Al ne bijahu ti podvizi bez truda ni znoja. Poneki pad, poneka rujna rana od tuđinskog mača, podsjećahu da ni najhrabriji ne prolaze bez boli. No u okrilju maksimirskoga hrama, gdje se pod križanjem nebesa i domovine srcem igra, svaki poraz posta nauk, svaka rana temelj novoga junaštva.
Na domaćem polju, Dinamo, kao lav s Tuškanca, nadjača mnoge protivnike. Junaci poput kapetana Mišića i neumorna Stojkovića vuku bojno kolo, dok mlade nade, što tek procvjetahu, donose svježinu i prkos.
A narod? Narod pjeva! Pjeva pjesan plavoj nadi, nadajući se slavlju, kako na domaćem tako i na europskom polju. Jer Dinamo nije tek klub — Dinamo je sveta vatra što gori u srcu naroda, vječna iskra preporoda, što se s koljena na koljeno prenosi, dokle god sunca i modroga neba!
Živio Dinamo!