Dinamo Zagreb 2024./2025. - o svemu pomalo Čitam Olivarijev tekst u SN, mislim si, dobar opis rada i opusa Xabi Alonsa, kad ono tamo, naš Sandro. Ne omalovažavam ništa, ali upravo se događa efekt kojeg sam se pobojao na početku….
“Perković je posrnulu momčad uzdigao poput feniksa”
“Postao je jedini trener koji je pobijedio Rijeku i Osijek!!”
“Perković je postao fenomen”
“Neki trofejniji treneri od njega nisu dobili ovacije BBB, ali on je”
Prvi sam osobno stao uz Perkovića, među prvima tu pozvao na mir i nisam dao da se ruga s čovjekom jer sam pretpostavio da će od (kvalitetnih, ne svih! ) prethodnika uzeti nešto da valja (dokaz su poljudskih 3-5-2 i recept od prošlog proljeća) jer nam je to i trebalo nakon svega. Ali ništa od ovoga nije trenerska ruka i njegova kreacija i imaginacija, sve je ovo šampionski gen kojeg imamo i koji Dinamo gaji godinama. Uz liderstvo najiskusnijih, naravno.
Jer nismo mi odigrali bogzna kakve partije, dapače, svi su nas ozbiljno ugrozili.
Ponavljam, ništa protiv čovjeka, možda i dobije šansu pa ju iskoristi, tko zna. Ali raditi od njega Mesiju, to mi je ono, teška travestija. Na kraju, pitanje za Olivarija i istomišljenike na kraju, čija je zasluga ona fenomenalna partija u Velikoj Gorici?