Dinamo Zagreb 2019/2020. - O svemu pomalo Pa ako je problem klub i stanje oko kluba, privatizirana liga i sudačke protekcije s jedne... i sportska nekultura i nesportski mentalitet onda spasa nema? Jel problem jedno ili drugo, ili jedno ne isključuje drugo? Opet taj refleks da se za probleme okrivi sirotinju koja nema ni mentaliteta ni sportskog odgoja, kao i na malo većem nivou kad se priča o politici. Imate to što ste izabrali pa ste sami krivi. Nije ni čudo što ljudi od tolikog banaliziranja nisu sposobni od stabla vidjet šumu i stalno su grintavi i razočarani.
Postoj niz faktora zbog kojih Dinamo ima kroničnih problema s malom posjetom, a možda najmanji je taj tzv. mentalitet. Prije navika. Šta uopće znači ta sportska kultura. Hrvati masovno usvajaju trendove sa zapada. Od nekih političkih ideja, mode i muzike do internetskog pozeraja, skoro sve te zapadnjačke pizdarije su našle mjesto u mainstreamu kod Hrvata, ali eto iz nekog razloga baš nikako da usvoje trend odlaska na utakmice. A da nisu možda krivi ovi što vode klubove i državu kojoj je sport zadnja briga?
Ko je kriv Dinamu što ga vode ljudi koji na navijače i navijačku bazu gledaju isključivo kroz prodane karte i eventualno manji marketinški doprinos? Ko je kriv što oni nisu sposobni shvatit da se navijački doprinos ne može mjerit kroz brojke uopće, da ne možeš reć, ok, mi imamo cca 3-5 % koristi od navijača tako da proporcionalno tome zabole nas 3-5% one stvari za njih. Tek kada klubovi, recimo Dinamo konkretno, budu imali ljude koji nisu isključivo karijeristi ili lovci u mutnom, možda se i shvate neke stvari. Nijedan klub na planeti ne može koristit veći dio punog potencijala ako ne sraste sa zajednicom iz koje potiče, to je osnov svega. Kada ljudi osjete da im je klub blizak, da se mogu pronaći u njemu, da će njihovo mišljenje i neslaganje imat određeni utjecaj na odluke koje klub donosi, kad osjete da tamo nisu neki koji apsolutno sve oko tog kluba podrede sebi, pa čak i da se ne radi samo o materijalnom interesu... e tad već možemo pričat o nekom iskoraku. Znači navijača se gleda s poštovanjem, on to osjeti i dobro se osjeća, vraća se na stadion češće. A ne da klub parazitira na dječjim emocijama pa s godinama navijaču sazrijevaju pogledi na svijet, nalazi sve više i više mana u tome što je zavolio. Pa na kraju sve manje dolazi i to onda kad je baš nešto ekstra na stadionu ili jer nema pametnijeg posla u životu, ili ne dolazi uopće. Umjesto da mu utakmica bude špica poslije napornog tjedna, kao nekome odlazak na koncert ili party subotom.
Koliko igrača je ranije otišlo iz kluba jer je stadion prazan i loša je atmosfera? Koliko igrača će na vagi između klubova s dvije jednake ponude u financijskom i sportskom smislu odabrat onaj koji ima punije tribine i bolju atmosferu. Koliko će punije tribine i bolja atmosfera imat utjecaj na sponzore, televiziju, marketing... Koliko će puta atmosfera imat utjecaj na sportski rezultat? Onaj jedan gol koji fali za dobit tekmu i bit prvi. Mamlaz u Dinamu to ne vidi, u nekom drugom klubu to vide i kapitaliziraju maksimalno.
Rapid i Austrija, Njemačka su dobar primjer. Sve je, apsolutno sve podređeno navijaču. Ljudi su shvatili kakvu moć imaju pune tribine, koliku energiju, pozornost, pa i novce nosi dugoročno povezanost sa lokalnom zajednicom. Kod nas krkani znaju samo iz klubova istovarat vreće deviza i zakapat ih iza kuće.