Zdravko & Zoran Mamić Zašto bi bio problem što ovaj slinavi i balavi za Partizanom i Zvezdom nekome kome je normalno da u Dinamo dolaze srpski igrači. Ako je srpski igrač isto što i korejski, kakve veze onda jel Mamić mašta o Partizanu ili nekom Hyundai FCu. Da se ne šalimo, jasno je da su pored ovog debila iz naslova i deset srba u Dinamu manja sramota, a nije daleko od istine i to da je jedno s drugim povezano. Što je netko napisao, iza svega stoji novac i Mamiću nije strano taljenje sa srpskim i albanskim menadžerima. Samo da se ne ide u te vode sad, jasno je da je s ovih nekoliko panjeva prekršeno to nepisano pravilo velike četvorke i skroz je normalno da ga je prekršio Mamić koji dobro zna da su igrači najbolji alat za sotoniziranje navijača sa sjevera i idealna tampon zona.
Koga nije sram onog članka o Jugoslaviji u malom, ne znam... koliko god se netko pravio lud da mu nije bitno ko igra za klub za koji navija...to je priča za malu djecu. Igrači su na kraju ipak ti koji nose dres i najvidljivije predstavljaju klub, a neki se naši krste sa 3 prsta kad zabiju gol na stadionu na kojem je olfo počeo rat. Može to biti patetika za nekoga kome su u glavi formacije, koeficijenti i transfer bilanse, al opet većina ljudi klub gleda drugačije i u klubu pokušava naći sebe. Da se prošlog ljeta vratio onaj mali argentinski patuljak i zabio 2 gola na prvoj tekmi, maltretirali bi nas dinamovci s njegovim igračkim kvalitetama (da ih ima) i nikog ne bi bilo briga što se penjao na ogradu na kojoj je lik Draže Mihajlovića i što je na prsima nosio grb Crvene Zvezde.
Sjever bi se pobunio i na kraju bi kao i u hrgovićevom slučaju istok i zapad skupa izviždali zadrti primitivni sjever koji je svrha sam sebi i stalno vodi neke borbe. Pustite nas da uživamo, nemojte nas zamarat s glupostima. Nekome su to sitnice, nekome nisu. Da su takve stvari oduvijek bile sitnice i da su igrači i njihovi karijerni odabiri bili i prije toliko nebitni, životi jednog Joška Jeličića ili Nike Kranjčara bi bili puno lakši.
Kad se o ultrasima priča...pokret je u padu u zemljama u kojima klubovi za njega nema sluha, manje više je tako. Iako je to toliko široka tema da o njoj nema smisla banalizirat, u principu je to točno.Ultrase pokreće ljubav prema klubu i osjećaj povezanosti, a kada toga nema, sve je teže nać motiv i energiju nosit se s ostalim problemima koji ih prate, od represije, zakonodavstva i osude okoline. Ima iznimki koje potvrđuju pravilo al u većini slučajeva tribine više slabe radi loših odnosa s klubom nego zbog represije. Pad boysa npr. nije počeo s represijom već sa slabljenjem osjećaja pripadnosti klubu i sve većim i većim "odnarođenjem". Što se klub više udaljavao, tribina se više osipala i to se manifestiralo na svim poljima. Represija nije (jedina) uzrok pada, a pogotovo nisu ni ove budalaštine o radikalizmu...Navijači uvijek nađu način kako se prilagodit i represija samo dovodi do homogeniziranja unutar grupe i veće solidarnosti među tribinama.
Najgore za navijača je kada od kluba za vjernost i odricanje ne dobije poštovanje i emociju, tad se i manji problemi čine većima. Nije slučajno da je u Njemačkoj ultra pokret u golemoj ekspanziji unatoč sve većoj represiji kao i to da u Italiji je u opadanju jer skoro svaka tribina ima vrlo slične probleme sa svojim klubovima kakve imamo i mi ovdje u Zagrebu.