malo d na vrhu ekrana koje daje tracak nade i onda peniscina. — Jay

Neka malog d danas, popušio bih ulaznicu za Kc da se nije pojavilo. A bude se i za ovo tvoje pojavila.

Počinjem ozbiljno sumnjati u stručnost naših ljudi s obzirom da je ovaj čovjek i dalje trener. OK. Pokušao si, dao si šansu Kovačeviću iako ju nije zaslužio. Ovo sad je već previše i ne kužim kako mogu ostati hladni nakon ovakvih sramoćenja, izjava i nikakvih pomaka u igri! Gubimo vrijednost igrača, gubimo potencijalna pojačanja, gubimo proljeće u Europi i gubimo ponajviše one casual navijače koji potencijalno mogu postati oni užareni jer igramo za kurac.

gubimo ponajviše one casual navijače koji potencijalno mogu postati oni užareni jer igramo za kurac. — Dragon1Warrior123

Ja bi za ovo produžio i podebljao ugovor Kovačeviću.

Treba nam jedna do dvije doselekcije da bismo se nosili s momčadima kao što je Betis?

Prošlogodišnja ekipa koja je uzela 11 bodova u LP, ajmo malo pogledati - jedan ozlijeđen (opet) u Kebabsporu, jedan u velebnom Ujpestu, jedan grije klupu u Comu, jedan rezerva u Twenteu, jedan sa Sarajevom gleda u leđa Borcu i Zrinjskom, jedan kod nas rezerva Mikiću i Valinčiću, lijevog beka nismo ni imali...

I ova ekipa koju imamo sad bi kao trebala biti klasu ili dvije lošija? Kog on pravi budalom?

Ajmo neke stvari oko Kove i općenito trenera pokušati razjasniti. Možda sam ja krivo shvatio sve. Boban kada je došao,nakon lutanja s trenerima prošle godine te plaćanja odšteta,želio je isti sustav u svim mlađim kategorijama kako bi danas sutra Dinamo bio što manje ovisan o angažiranju trenera te plaćanju tih trenera ogromnim plaćama i ogromnim odštetama. Također je i financijski,ali bome i za igrače iscrpljujuće svaki put se prilagođavat specificnim likovima kao Bjelica ili kao Cannavaro koji je dovodio nutrcioniste,aparate za ciklu i šta već sve. Neki krajnji cilj,ukoliko sam ja shvatio Bobanovu misao ( možda griješim,ispravite me,možda sam ja sve baš krivo shvatio) je to da Dinamo što manje ovisi o angažmanima trenera tj. da od omladinskog pogona i Dinama II ima slične sustave te da školuje i igrače i trenere te da toliko općenito ne ovisi o trenerima . U tu ulogu se idealno uklapao Mario Kovačević. MK možda i nije čovjek koji je dorastao Dinamu,ali poanta nije da je on jak ko Bjelica i onda da kad ti trener ode raspada ti se komplet momčad. Vrlo vjerojatno je Boban bio i svjestan Kovačevićevih manjkavosti i mislim da s obzirom na strategiju oko trenera,najmanji problem je promjeniti Kovu. Kova viče da je ovo sve dio procesa,ali činjenica je da je on zapravo dio procesa oko trenerskih uloga u Dinamu. U budućnosti kad ti imaš loše rezultate,a etabliranog trenera u Dinamu II koji igra isti sustav,najmanji ti je problem stavit tog trenera na kormilo. I to dugoročno ima smisla. Ono gdje se očito pogriješilo je selekcija igrača. Tu je Boban nakrcao klub s puno igrača baš računajući moguće faktore da će Kova posrnuti. Igrači kapitalci kao Ljubičič i Villar su kapitulirali. I pri tome ne mislim samo na igru nego i na karakter. Beljo također ispod svojih razina. Nevistić nam također uzeo hrpu bodova. Zanemarila se bitna činjenica kod dovođenja pojedinih igrača kao i prošle sezone i što uporno tupim ,a to je KARKATER I PSIHA. Svi znamo da Villar zna igrati,ali čovjek s 27 godina se onako ponašat jer porazno.Mali Vidović ispadne iz sastava i on potone psihički. Isto kao što treba biti kritičan,treba i pohvaliti da su recimo poslovi McKenne,Domingueza,Zajca,Bakrara,Valinčića jako dobri. Ali ponajprije zbog karaktera jer i McKenna i Dominguez su imali loših tekmi pa nisu potonuli. Nadam se samo u buducnosti da će se puno,puno više brinuti o karakteru igrača jer kad igraš za Dinamo to je ekstremno bitno i nije nevažan segment- medijski si konstantno izlozen, navijači ti vise nad glavom,konkurencija u momcadi je ogromna, svaka izgovorena riječ i potez se prati itd. i to je OK jer je Dinamo veliki klub i tako mora biti. I igrači koji dolaze moraju biti svjesni toga.

Sucic i Baturina su razina vise za sve u klubu.
Vezna linija nam ni blizu nije onoj od prosle sezone.
Sto ne znaci da se ne moze bolje trenutno.

Tog ljeta gospodnjeg iznenada i bez upozorenja u toj maloj plavoj zemlji, pojavio se Kovačević, čovjek čija je jednostavna misija bila vratiti radost navijačima... na prvu i ne baš tako osebujni lik, ali bio je, itekako je bio. Bio je i trener... barem se tako pričalo. Papiri su postojali, funkcija je postojala... rezultati... pa, i oni su u tom trenutku u neku ruku postojali.

U toj istoj zemlji živjeli su i navijači, veseli plavi narod koji je dobrim dijelom konačno došao na svoje, a usput svake zime s nestrpljenjem čekao Božić, a s njim i dugogodišnju tradiciju; europske utakmice koje su ih grijale bolje od friško kuhanog vina i šatora punog kobasica... ali te godine... te godine u zraku nešto je bilo čudno. Prvi tragovi da nešto nije u redu pojavili su se vrlo brzo, a raspoloženje se topilo brže od snijega u lipnju jer pojavio se on, čovjek koji je odlučio da tradicija nema smisla.

U pobjedničkoj zemlji gdje su navijači oduvijek smatrali da je sve osim pobjede isto što i smak svijeta i gdje su se nekada slavile pobjede češće nego što neki jedu fritule na Adventu, te zime zavladao je mrak. Ne onaj romantični, blagdanski nego onaj sportski, onaj koji se šulja iza svakog poraza i širi se brže nego vijesti o još jednoj katastrofi u nastajanju.

Ipak, navijači su se i dalje onako naivno navijački nadali darovima poput bodova, golova i komadića samopouzdanja. Međutim, Kovačević je isporučio nešto sasvim drugo; seriju izgubljenih utakmica koja se protezala duže od božićnih lampica na Bandićevom Adventu. Svaki put kad bi navijači pomislili; "E, sad sigurno ne može gore”, on bi im dokazao suprotno.

U pola sezone, dinamo je imao čak sedam poraza. Sedam! To je već mitološki broj. A svaki od tih poraza bio je poseban, ručno rađen, s ljubavlju oblikovan, poput božićnog kolača koji nikome ne paše, ali ga svejedno pojedeš jer ti ga je baka dala, gorko se osmjehneš i guraš dalje.

Svaka europska utakmica bila je novo trenersko školovanje. Ali ne ono gdje diplomiraš, nego ono gdje stalno padaš godinu. Iz kola u kolo učitelji iz drugih zemalja davali su mu besplatne lekcije. Nažalost, izgleda da su lekcije bile na jeziku koji Kovačević ne govori.

I tako je dinamo počeo izgledati kao božićno drvce nakon što ga mačka tri puta sruši; jadno, iskrivljeno i tužno, ali i dalje stoji jer što drugo može.

U srcu te bajke stoji i jedan viteški lik... Zvonimir Boban.
Legenda kluba, gentleman, čovjek koji zna što je pobjeda, ponos i stil… ali ove zime, on je odlučio stati iza Kovačevića

Iako se momčad raspadala, pobjednički identitet hladio, a navijači počeli gubiti volju čak i za gunđanje (a to je već alarm!), Boban je stajao postojano, tvrdoglavo, u ulozi zaštitnika trenera čija se figura urušava brže od snjegovića na 15 stupnjeva.

Navijači su se pitali; Gleda li Boban iste utakmice kao i mi? Zašto ga brani?

No, odgovor ne stiže. A, Boban i dalje brani svog trenera tiho i tvrdoglavo, odlučno, protiv svih logičnih argumenata, analiza i sitnih detalja poput… bodovne tablice. Možda je to bojaznost od promjena, možda vizija koju nitko drugi ne vidi, možda je to neka božićna čarolija.

Ili samo... inat.

I tako, dok je snijeg tiho padao (ili kiša), navijači su shvatili da im je Božić ukraden. Ne spektakularno, ne u jednom potezu. Nego polako. U seriji rezultatskih horora koji izgledaju kao sportska verzija Home Alone, samo što Kevin nikada ne pobijedi.

Bila je to priča o čovjeku koji nije želio ukrasti Božić. Ali je, nekako, usput… nenamjerno… totalno ga demolirao.

I da, taj čovjek nije bio Grinch, ali nažalost izgledao je kao Grinch koji je slučajnim odabirom dobio UEFA PRO licencu. Grinch koji je uzeo najveći dar, a to je nada. Onaj osjećaj; "Ma dobro je, bit će bolje sljedeću tekmu“.

Uu kako moćno!!

Jučer se na poluvremenu vidjelo da nije Kovačević jedini problem, Bloudek doslovno govori da Betis po svemu viđenom nezasluženo vodi 3:0, delulu.

Pa nezasluženo je bilo 3-0 jer je trebalo biti 5-0

Znači čovjek na pressici jučer, bez jebemti, izjavi bili su odlični rezultati prve TRI utakmice u europi. Daleko je on glavom od dinama kakvog mi želimo. On je glavom u belupu. Malmo je prvak švedske, celta, lille, betis su prevelika razina za dinamo, ali zato su gorica, istra, slaven jako teška gostovanja protiv jakog protivnika, idemo po bod dva u zadnje dvije utakmice, on vjeruje da smo izvukli pouke i da ćemo biti već na sljedećoj utakmici biti bolji. Ljudi moji susramlje na najjače. B/C razina eu nogometa se šprda s nama, ljudi nam nabijaju negativne rekorde s pol gasa igrom. Ovom su oni prejaki, prebrzi. Pa kaj bi sa bayernom, psg-om, cityem, barcom, arsenalom bilo? Evo ja ću malo bit forumski zgubidan i opet pitat: DOKLE VIŠE PREDSJEDNIČE?

Samo me zanima što Bobanu prolazi kroz glavu u trenutku kad sudac svira kraj 1. pol., a sa tribina se čuju salve zvižduka i uvreda na račun trenera, šta mu prolazi kroz glavu kod rezultata 0-3 gdje mi ničim izazvani vraćamo loptu golmanu, a zapadom grmi ironični pljesak?

Hoće mu to otvoriti oči, pa možda skuži da jbg, ovaj lik nije dorastao zadatku ili će se zainatiti i još čvršće stati iza Kovačevića?

Bojim se da mu prolazi: ''fućka se meni kaj mu fućkate ja sam uvjek u pravu osim kad nisam'' , a dokle bu on u ''pravu'' i to se bojim dok ne ispadnemo iz Europe, a titulu uzmemo ili popušimo u zadnjem kolu na gol razliku pa bu bilo: ''ste vidli da sam bil u pravu/bili ste ipak u pravu ali idemo dalje''