top fotka. Ako bi birao kako mi se sviđaju ovi dresovi redoslijed bi bio
Juve, Arsenal, MUFC, Bayern, Real

Meni Juve 2 klase iznad ostalih

Meni od Reala. Vrhunski sve napravili :ok: :clap:

The Allsvenskan turns 100 this year. And to celebrate, the teams in the league have unveiled some truly spectacular commemorative kits to mark the occasion.

https://www.instagram.com/p/C_DOHCtut1B

koji dresovi :starstruck:

ako ima jedna zemlja koja je jaca od njemacke sto se tice ocuvanja i zivljenja tradicije i kulture nogometa onda je to definitivno svedska, cak imaju i jos strozije 50+1 pravilo.

Koliko bi ljepsi dres bio da nema te ogromne mape i tog fade prijelaza na tockasti dizajn u donjem lijevom kutu, nego da je samo taj gornji uzorak preko cijelog dresa.

imam dojam da Fotex i Alpas imaju istog dizajera dresova, ista stvar je i s onim dresovima Vukovara 91, a par eura bih ulozio u okladu da je isti covjek radi prosle Lokomotivine dresove jer ima vrlo razvijen ukus za kič. U dizajnu treba znati stati, jednostavnost je vrlina. Uzorak s kvadratima je genijalan, ali ovako i s kartom Hrvatske, i s glagoljicom, i s nekim prijelazima, i tockama… ne treba sve natrpati na jedan dres.

Uzmimo nas treci dres: uzorak krova s crkve Sv. Marka. Odlicno. Ne treba dodati i vizuru grada i fade prijelaz na vizual Gornjeg Grada i motivacijski natpis na latinskom. Manje je više.

Ma predivan je dres sa tom mapom i uzorkom, bas kako im pristaje. Sve su pogodili kako treba i nista ne fali. Odlicno. 10/10 :ok:

Stvar ukusa, no meni je ovo toliko zatrpano, kičasto, kao da imaju fake Louis Vuitton pattern.

evo i dresova uzivo za prvo kolo allsvenskana :love:

ifk norrköping, aik


hammarby if, västerås sk


djurgårdens if, malmö ff, mjällby aif


ik sirius, gais


bk häcken, atvidabergs ff, if brommapojkarna, ifk göteborg


gefle if, kalmar ff, halmstad bk, if elfsborg

Ovo nesto posebno samo za prvo kolo ili? Top mi izgleda tako cijela liga :grin:

da, za 100. godina allsvenskan lige.

lijepi clanak o povijesti dresova:


Oko 1840. u Winchesteru: "The commoners have red and the college boys blue jerseys."

Kako je dres došao u nogomet

Nekada su se momčadi razlikovale po svojim kapama ili čarapama, a da je tako ostalo, vjerojatno bismo svi uštedjeli puno novca. Mala povijest nogometne košulje.

Nedaleko južne obale Engleske, oko dvadeset kilometara sjeverno od Southamptona, nalazi se gradić Winchester. Nema nikakve veze s puškom istog imena; njegova slava temelji se na najstarijoj školi u Velikoj Britaniji, Winchester Collegeu, koji postoji od 1382. godine. U ovom internatu i danas se njeguje sport koji se zove Winchester Football. Kao što znamo iz priča poput Harryja Pottera, pri tome se natječu pojedine kuće jedna protiv druge; tradicija seže unatrag do utakmica između "College Boys" (što znači stipendisti) i "Commoners" (sinovi bogatih roditelja koji duboko posežu u džep za obrazovanje svojih potomaka).

Sve je to vrijedno spomena jer Winchester Collegeu ne dugujemo samo dva premijera i četiri nadbiskupa, već i prvo spominjanje nogometnog dresa. U sjećanjima bivšeg učenika na vrijeme provedeno u koledžu od 1835. do 1840. nalazi se kolorirana crtež suvremene utakmice s napomenom: "The commoners have red and the college boys blue jerseys." Sljedeće spominjanje ove vrste dolazi iz sportskih novina "Bell’s Life in London", koje su u studenom 1858. pisale: "Po starom običaju, točno u podne, plave košulje College Boysa pomiješale su se s crvenima od Commonersa u prvom sudaru."


U ožujku 1883. Blackburn Rovers nose dresove po kojima su poznati i danas. Igrač s kapom je kapetan Fred Hargreaves.

Ovaj posljednji pojam u modernim ušima zvuči vrlo kao ragbi, a i spomenuti crtež na prvi pogled izgleda da nema puno veze s današnjim nogometom. Ali, s jedne strane, kasnije tako stroge linije razdvajanja do velike podjele 1863. godine, kada su Rugby Football i Association Football postali zasebni sportovi, bile su fluidne i nejasne. Prije toga je u biti postojao samo nogomet, koji se igrao drugačije u svakom gradu i svakoj školi. Osim toga, Winchester Football je bio i ostao bliži našem nogometu nego ragbiju. Na primjer, igra se s okruglom loptom koju se može uhvatiti, ali ne i baciti. Nošenje je također strogo ograničeno pravilima, zbog čega su udarci, centaršutevi, pa čak i udarci glavom potpuno normalni. Stoga se crvene i plave košulje učenika iz Winchestera mogu smatrati izvornim oblikom dresova za koje danas plaćamo 90 eura. (Da budemo precizni, dresovi momčadi iz Winchestera imali su plavo-bijele i crveno-bijele vodoravne pruge, što se, naravno, nije promijenilo do današnjeg dana.)


Chicago White Sox su 1960. upravo uveli imena igrača na dresove, a veteran Ted Kluszewski već primjećuje grešku.

U svakom slučaju, zanimljivo u ova dva rana opisa nije sport kojim su se bavili, već razlikovanje dviju momčadi prema njihovim košuljama. Ono što nam se danas čini potpuno normalnim, što bi se možda moglo smatrati primarnom funkcijom dresa, nije bilo uobičajeno u počecima modernog sporta. U kriketu su igrači do oko 1890. nosili košulje i hlače po vlastitom nahođenju ili ukusu, što je bilo povezano s činjenicom da su sami morali plaćati svoju opremu. To je vrijedilo i za rane nogometaše, pa se općenito težilo tome da se jednostavniji i prije svega jeftiniji odjevni predmeti učine obilježjem momčadi. To su bile, s jedne strane, čarape, zbog čega je, na primjer, prva potpuno profesionalna sportska momčad na svijetu, bejzbolska momčad iz Cincinnatija, 1869. bila poznata kao "Red Stockings".

Drugi klasični znak prepoznavanja bila je kapa. Naravno, ona se vraća na mjesta rađanja sporta, na elitne privatne škole, koje Englezi zbunjujuće nazivaju "Public Schools". U internatu u Rugbyju počeli su oko 1830. nositi obojene kape pri tamošnjem obliku nogometa, jer su iz očitih razloga bile praktičnije od cilindara koji su se u to vrijeme smatrali prikladnima za mlade gospode. Čak su i u prvim pravim pravilima za naš današnji nogomet, "Sheffield Rules" iz listopada 1858., stajalo: "Svaki igrač mora sa sobom nositi crvenu i tamnoplavu flanelsku kapu, a svaka od momčadi treba nositi jednu od dviju boja." Još gotovo dva stoljeća kasnije, Britanci pod izrazom "caps" još uvijek podrazumijevaju nastupe u reprezentaciji u ragbiju ili nogometu, jer su igrači u tim prilikama dobivali kape.


Da, da: To je kriket tim Derbyshirea krajem 1870-ih, iako se čini da svaki igrač nosi što mu se sviđa.

Čarape i pokrivala za glavu zadržali su svoje značenje dugo nakon što je Winchester College uveo ideju dresa u svijet. Tako su pri prvoj nogometnoj međunarodnoj utakmici u povijesti u studenom 1872. Englezi nosili kape, dok su njihovi protivnici iz Škotske nosili crvene, kapuljačaste haube. A kada su tri godine kasnije Wanderersi iz Londona krenuli na prijateljsku utakmicu protiv Queen’s Parka u Glasgowu, momčadi su doduše imale različite košulje (Englezi bijele, Škoti plavo-bijele prugaste), ali to naravno nije bilo dovoljno da se identificiraju pojedini igrači. Stoga je u programu na stadionu gledateljima objašnjeno da se slavni Englez Charles William Alcock može prepoznati po plavo-bijeloj kariranoj kapi, dok je škotski driblerski majstor James Biggar Weir nosio crveno-bijele čarape i tako dalje.

Naravno, isti se efekt mogao postići i s brojevima na leđima, ali ovaj danas neizostavni dodatak dresa dugo je trebao da se probije. Kao pioniri se ne smatraju Englezi ili Amerikanci, već Australci. Prvi put uopće brojevi su viđeni 1897. na ragbi utakmici u Brisbaneu između Queenslanda i novozelandske reprezentacije, ali tek četvrt stoljeća kasnije postali su polako uobičajeni u tom sportu. Čak su i prve nogometne momčadi koje su koristile brojeve na leđima dolazile iz Australije, jer su dvije momčadi iz Sydneya – HMS Powerful i Leichhardt – 1911. uvele ovu metodu, koja je već sljedeće godine postala obavezna na turnirima u regiji. U profesionalnom nogometu to se dogodilo tek 5. lipnja 1939., kada je engleska liga odredila da igrači, u skladu sa svojim pozicijama, moraju nositi brojeve od jedan do jedanaest na leđima. Premijerna sezona trajala je čitavih osam dana, zatim su Englezi objesili dresove o klin i posegnuli za oružjem kako bi sebe i svijet spasili od nacista.

Uz brojeve, ideja da se na dresove ispišu i imena igrača bila je zamisao američkog promotora Billa Veecka, koji ju je u travnju 1960. proveo kao vlasnik bejzbolske momčadi Chicago White Sox (eto opet čarapa!). "Iskustvo mi govori da je znanje koje netko ima o sportu obrnuto proporcionalno cijeni koju plaća za svoju ulaznicu", objasnio je tada Veeck zašto nekim gledateljima očito ni jasni brojevi nisu bili dovoljni da identificiraju igrače. Veeckova ideja brzo se proširila u SAD-u kroz sve sportove, pa su stoga i neke od momčadi koje su 1968. odigrale prvu sezonu "North American Soccer League" već imale dresove s imenima igrača, poput Kansas City Spurs, Cleveland Stokers ili Baltimore Bays. Prvi međunarodni turnir na kojem su navijači imali što za čitati ipak je organizirala UEFA – Europsko prvenstvo 1992. Dvije godine kasnije, engleska Premier liga uvela je imena na dresovima, a u sezoni 1995./96. slijedili su Njemačka, Italija i Španjolska.


Nogometni tim slavnog internata Harrow iz 1867. godine. U odoru naravno spadaju i kape.

Ipak, nogometni dres, kakav danas smatramo samorazumljivim, čak ni s tom sezonom još nije bio u potpunosti stigao, barem ne svugdje. Boje, brojevi, imena – što bi još moglo nedostajati? Možda reklama? Njezin najveći protivnik nisu bili nacionalni savezi, već UEFA. Ona je dopustila reklame na dresovima u svojim klupskim natjecanjima tek od 1982., ali je dugo isključivala finalne utakmice iz ovog pravila. No sredinom devedesetih i to je riješeno. Ne, bilo je nešto drugo što čak ni tada još nije bilo norma svugdje – grb.

U ušima modernih navijača to zvuči apsurdno, ali tijekom mnogih desetljeća klupski grb nije bio neizostavni dio dresa. Bayern München je još 1982. igrao bez klupskog znaka protiv Aston Ville za najvažniji europski kup, a tek punih sedam godina kasnije njemački rekorder stalno je prišivao svoj grb na dres. Čak je i znatno duže čekao talijanski pandan FC Bayernu, tako ponosni Juventus iz Torina. Gotovo tijekom cijelih devedesetih, Juve je na svojim košuljama imao sve moguće – logo proizvođača, reklamni natpis, dvije zvjezdice (za dvadeset prvenstava) i, ovisno o godini, još i Scudetto, dakle oznaku aktualnog prvaka Serie A, kao i Coccardu za aktualnog pobjednika kupa. Samo tradicionalni stari klupski grb s bikom postao je tek 1999. stalni element dizajna dresa torinskog kluba. Moglo bi se reći baš na vrijeme, jer devedesete su bile desetljeće u kojem je dres za klub postao važan ekonomski faktor.

Do kraja osamdesetih, jedva tri do četiri posto posjetitelja stadiona nosilo je dres; to znamo tako točno jer je dr. Chris Stride sa Sveučilišta u Sheffieldu istraživao kako i zašto je funkcionalna košulja postala gotovo normalan odjevni predmet. Nešto manje od desetljeća kasnije, otkrio je Stride, gotovo svaki treći posjetitelj utakmice navlačio je takozvani replika dres. To nije imalo veze s dostupnošću košulja, već s njihovim statusom. "Još sredinom devedesetih, kada je boom stvarno krenuo i replika dresovi su se proizvodili u velikim količinama", objašnjava Stride, "postojali su stariji navijači koji su govorili: 'Osjećao bih se kao idiot u nečemu takvom, nisam ja dio momčadi.'" No tada su reperi, rejveri i britpopperi već toliko popularizirali nošenje sportske odjeće da je za mlađu generaciju gotovo postalo obavezno nabaviti dres kluba. Ili, naravno, škole. Za 42 funte danas možete kupiti dres kakav nose igrači na Winchester Collegeu.

Kolumbija za stotu obljetnicu nogometnog saveza, kakav predivan dres:

Baš perverzija dres