Imas na temi ulaznice analizu

Mislim da u analizi nema sveukupni broj gledatelja, koliko sam vidio preko TM u HNL + HNK + europi sveukupno 639 500 gledatelja ili 11 000 po tekmi, a doma oko 278 000 gledatelja ili 9930 po tekmi

i Brondyevi s njima na tribini ...koreografija top

:victory:

Inače od HR grupa, mislim da su malte ne svi bili, i to u dosta dobrom izdanju svi.

Pa s obzirom na dobivene karte, bila bi sramota da nisu

Nema do prvenstva u europi,stalno neka akcija.

Kaj si došao iz neke akcije haha, ispričaj neku dogodovštvinu.
Kako ne bi bilo, svi gradovi puni svega

Uefa ždrijeb, mogući susreti

Velež - Aek (na stadionu Željezničara)

Pao - Botev/Maribor
Wisla - Brondby/Rapid Beč
Sarajevo - Spartak Trnava

Evo zore
Evo dana

relativno dobar clanak orf-a (austrijske drzavne televizije) o ultrasima:



Kad se studentski prosvjed preselio na stadion

Danas, kada najzagriženiji navijači na nogometnom stadionu tvrde da smo "tribina mi", to se ne samo odnosi na Italiju. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća mladi navijači okupljali su se na tribinama iza gola na stadionu. Sve oblike studentskog prosvjeda, od organiziranja do megafona, donijeli su na nogometni stadion i tako transformirali stadionski svijet. Nije "tifose" zahvatila samo nogometna groznica kao nekada. Borili su se za svoj klub. Glasno na stadionu. I za njihov pogled na nogomet, često i na ulici. Rođena je društvena poštapalica "Ultras".

"Kakav je to svijet bio kad se studentski prosvjed preselio na stadion?" pita se nogometni navijač i pop glazbenik Lelo Brossmann u drugom poglavlju dokumentarca ORF Toposa "Nogomet. Navijači. Rivalstva. Tribina smo mi". Razgovara s neobičnim kulturologom koji se iz Njemačke preselio u Italiju kako bi proučavao kontrakulture te zemlje, sve do struktura mafije. Ulrich van Loyen ime je stručnjaka kojega je Brossmann prvi upoznao - i koji svojim svijetloplavim i bijelim šalom odmah objašnjava zašto on kao prosvijećeni Nijemac stoji na tribini Lazija od svih mjesta, koja, kao van Loyen sam kaže, "ozloglašena kao fašistička tribina".

“Društvene atribucije buržoaskog svijeta ne funkcioniraju na stadionu”, kaže van Loyen u dokumentarcu. Prema van Loyenu, on je na tribini Lazija upoznao puno stranaca druge i treće generacije, a ne samo siromašne Rimljane s periferije grada, koje je svojedobno opisao Pier Paolo Pasolini u svojim filmovima i romanima poput "Una vita violenta".

Ako želite razumjeti korijene Ultras pokreta, zapravo morate početi s Laziom, objašnjava on o talijanskoj navijačkoj kulturi. To je zato što su se navijači Lazija već početkom 1930-ih počeli organizirati s članarinom i dobro poznatom "Tesserom", članskom iskaznicom koja vas još uvijek identificira kao pripadnika Ultras grupe, i to ne samo u Italiji. Lazio je započeo ovaj pre-ultras pokret, prisjeća se van Loyen, u vrijeme kada je talijanska liga formirana kao Serie A.

"Mussolini je zapravo želio Romu"

Kao iu Austriji, liga u Italiji u početku je bila samo regionalna stvar. Dok su se prvenstva u Austriji 1920-ih igrala samo u Beču, organizirani nogomet u Italiji isprva je bio usmjeren na sjever i centre Genovu, Torino i Milano. "Kada ljudi danas govore da je Lazio fašistički klub, moramo se sjetiti", kaže van Loyen, "da je Benito Mussolini zapravo želio da AS Roma bude novi rimski klub." I pod Mussolinijem su stadioni u Italiji prošireni i na kraju je organizirano Svjetsko prvenstvo 1934. godine.

Švicarski povjesničar Sébastien Louis, čija je studija, upravo objavljena na njemačkom jeziku, zasigurno znanstveno najosnovnija knjiga o povijesti talijanskog navijačkog pokreta ("Ultras.", 2017. ili njemački 2024.), podsjeća na navijače u Salernu u južnoj Italiji, koji su kao "Circolo Salernitana Fieri" već 1922. krenuli bodriti vlastitu momčad kao organizirana navijačka udruga.

Herrera uvjerava Morattija

Zapravo, organizirani oblik stalne podrške momčadi postao je glavna karakteristika udruga nogometnih navijača u Italiji. U Milanu 1960-ih, tadašnji legendarni Interov trener Helenio Herrera uvjerio je svog klupskog šefa, energetskog i naftnog tajkuna Angela Morattija, da je potrebna mreža navijača za podršku vlastitoj momčadi.

"Centro Coordinamento Inter Club" trebao je preuzeti ulogu koordinacije navijača od 1961. S karakteristikama protiv kojih će se kasnije boriti Ultras pokret: kupljeni navijači i navijačke skupine koje kontroliraju klubovi (iako danas postoje zemlje u koje klubovi ulažu novac u Ultras grupama, često susubvencionirajući nasilne ulične borbe).


U ljeto 1968. ljevičarski i desničarski studenti borili su se za prevlast na prosvjedima na sveučilištu La Sapienzia u Rimu

Nogomet istiskuje biciklizam

Naime, oko brojnih gradskih klubova 1960-ih pojavilo se mnogo organiziranih navijačkih skupina. I sve se to dogodilo u vrijeme kada je postupno širenje televizije u Italiji značilo da je nogomet prestigao biciklizam kao najpopularniji sport. Sve je više ljudi također odlazilo na stadion, budući da je gospodarski uzlet omogućio i nove aktivnosti u slobodno vrijeme. No, kada su „zlatne godine“ (prema povjesničaru Ericu Hobsbawmu) u Italiji krajem 1960-ih počele jenjavati i uspostavljena politička podjela između Democrazia Cristiana s jedne i Talijanske komunističke partije (PCI) s druge strane postala krhka, Italija je također osjetila posljedice u području kulture nogometnih navijača.

“Talijanska mladež koja se radikalizira traži alternative monopolu velikih stranaka”, kaže Louis, opisujući kolektivni preokret na kraju 1960-ih. Tome je također prethodila nova kultura prosvjeda na ulicama, koja je dovela nove igrače u igru, primjerice kada su mnogi mladi u Genovi 1960. smatrali održavanje kongresa neofašističkog MSI-ja provokacijom i neredima protiv MSI je eskalirao do te mjere, ne samo u Genovi, da je MSI otkazao svoj kongres u ligurskoj metropoli. Brojni drugi prosvjedi, poput pobune u Fiatu u Torinu 1962. godine, pokazuju da se prosvjed u Italiji radikalizirao i eskalirao.

Stadion vidi uzore na ulici

Oblici prosvjeda studentskog pokreta i odmak od tradicionalnih sindikata kao glasnogovornika ulice doveli su u igru ​​novoorganizirani prosvjed i nove pokrete. Sébastien Louis se prisjeća da su tada mladi ljudi koji su dolazili na stadion, posebno na jeftinija mjesta iza gola, bili jako inspirirani studentskim prosvjedima.

"Politički i društveni kontekst tih godina utjecao je na mlade Ultrase. Za uzor su uzeli one skupine koje su se otvoreno sukobljavale s državom kroz koheziju i prijateljstvo, spremnost na sukobe i otpor vladajućoj vlasti", kaže Louis. Sve što predstavlja državu sada se doživljava kao neprijatelj. Ne samo policija, koja je, kao i studenti, percipirana kao produžetak državne represije.

Simboli uličnog aktivizma

U drugom poglavlju "Die Kurve sind wir" glavni urednik "ballesterera" Jakob Rosenberg govori i o ikonografiji uličnog prosvjeda koju su prihvatile prve Ultras grupe s kraja 1960-ih - uključujući megafon, transparente na dva štapa s parolama i, na kraju, ali ne manje važno, veliki transparenti koji su bili istaknuti na stadionu.

U tom se razdoblju po prvi put pojavljuje i naziv "Ultras". U Genovi je nova skupina po prvi put spojila ime uspostavljene udruge navijača i dodala izraz "Ultras" u množini, postavši ono što je sada najstarija postojeća talijanska navijačka udruga "Ultras Tito Cucchiaroni". Za grupu je samoimenovanje postalo prepoznatljivo obilježje svih dosadašnjih aktivnosti Tifoserie.

“Brigade” mogu biti s lijeve, ali i s desne strane

I druge skupine povezivale su svoja imena s političkim diskursom i borbenošću novih subkultura koje su se pobunile protiv države. Rosenberg nas u dokumentarcu ORF-a Topos podsjeća da pozivanje na pojam "Brigate", na primjer, ne znači nužno lijevu orijentaciju u odnosu na "Brigate Rosse", "Crvene brigade", koje su ubile konzervativnog premijera ministra Aldo Mora krajem 1970-ih. Na stadionu se mogu pojaviti brigade s lijevim konotacijama, kao i 'crne brigade' koje onda opet aludiraju na fašizam”, kaže Rosenberg. "Brigate Rossonere" od AC Milana uvijek su bili desno orijentirani, koliko god je AC Milan uvijek bio percipiran kao radnički klub, a "Fossa dei Leoni" sa San Sira se smatra prvom legendarnom grupom u kulturi Ultrasa.

Ustanak protiv države ujedinio je različite skupine. Međutim, ljevičarski slogani poput "Le vostre prigioni non areresteranno la nostra fede" ("Vaši zatvori neće zarobiti našu vjeru") do slogana ekstremne desnice "Naša čast je naša lojalnost": "Il nostro onore si chiama fedeltà “ moglo se čuti na stadionu. No, većina onih koji su sedamdesetih išli na stadione, pogotovo mladi, uglavnom su to činili iz apolitičnih razloga.

Stadion kao nastavak "Božanstvene komedije"

Međutim, Ultras pokret i aura koja proizlazi iz njega, da su te skupine određivale kako se klubovi trebaju voditi, proširili su se kao šumski požar Italijom i najkasnije do 1980-ih dosegli su gotovo sve klubove do četvrte lige. Stari "kampanilismo" (izvedeno od zvonika, crkveni toranj grada) dobio je novi poticaj kroz nogomet. Stara urbana rivalstva vodila su se do smrti. Bologna protiv Firence smatrala se jednim od najdubljih urbanih rivalstava, kao i Bergamo protiv Brescije, iako oba grada imaju sličnu društvenu strukturu s uspostavljenom kulturom radničke klase i njihovim doprinosima razvoju Milana.


Sukobi u Italiji uvijek su se protezali duboko u gradove, kao na primjer neprijateljski raspoloženih obitelji i izraza tog neprijateljstva u gradskim kulama, kao u San Gimignanu u Toskani

Neprijateljstva unutar grada

Neprijateljstva su bila prisutna duboko u gradu, a ne samo između Lazija i AS Rome, Intera i AC Milana i Sampdorije i FC Genoe. Svatko tko želi okriviti ovu kulturu sukoba isključivo na nogometu trebao bi se sjetiti koliko je careva stranka, Gibelini, bila neprijateljski raspoložena prema stranci Svete Stolice, Gvelfima, u srednjem vijeku. I u osnovi, Dante pjeva ni o čemu drugom nego o prefiguraciji Ultras kulture.

U svakom slučaju, osamdesete su bile najnasilnije godine na Ultras sceni, i zbog činjenice da su se na stadion unosili noževi. Regionalizaciju navijačkih kultura, navijačke sukobe i naglašavanje lokalnog patriotizma sve do najnižih liga neki u Italiji često vide kao izraz pomaka udesno u talijanskom društvu. Sustavno kritična komponenta navijačkog prosvjeda ponovno će postati izraženija od 1990-ih nadalje. Ovdje je antiglobalistički pokret bio održiv partner navijačima na stadionu, na primjer kada je policija ustrijelila Talijana Carla Giulianija tijekom prosvjeda protiv G8 u Genovi 2001. "Različita politika, ista strast" bio je transparent koji je visoko držao Lazijev desničarski "Irriducibili". Giuliani je bio navijač AS Rome.

Slučaj Sandri i posljedice

Slučaj ustrijeljenog DJ-a Gabrielea Sandrija izazvao je najveće razumijevanje među svim rivalskim Ultras skupinama u Italiji. Sandri, navijač Lazija, krenuo je na gostujuću utakmicu prema Milanu te je na legendarnom odmorištu Arrezzo sa svojim prijateljima susreo navijače Juvea i sukobio se s njima. Kad su se nakon klasične talijanske navijačke tučnjave s puno popratnog teatra vratili u automobil, talijanski karabinjeri su sa suprotne strane autoceste zapucali na vozilo u kojem je bio Sandri. Sandri je ubijen. Posljedice ovog slučaja bile su ogromne.

Cijela navijačka scena pobunila se prosvjednim marševima protiv talijanske države. Činjenica da utakmice Serie A nisu otkazane nakon incidenta dovele su do nereda navijača Atalante u Bergamu, zbog kojih je utakmica između Atalante i AC Milana prekinuta. Do danas je slučaj Sandri jedini trenutak u kojem je bratimljenje između Lazija i AS Rome bilo moguće. Čak se i Francesco Totti poklonio mrtvom Sandriju ispred navijačke tribine Lazija.

Ograničenja gostovanja

Dugoročni učinak slučaja Sandri u Italiji je ozbiljno ograničenje pristupa gostujućih navijača stadionima, što ostaje jabuka razdora između lige i navijačke scene do danas. Takvi incidenti do danas potiču obrambeni stav navijačkih skupina prema policiji i državi. U tom su smislu Indijanci ili "indiani metropolitani" na stadionu izraz stava bunta protiv državnih vlasti.

Indijanac se prvi put pojavio kao simbol u Ultras kulturi krajem 1970-ih. Indijac također igra središnju ulogu u uvozu Ultras kulture iz Italije. Ultras Rapid ga, primjerice, uvijek nose sa sobom na zastavama, transparentima i vlastitoj koži, uz godinu osnutka, kao središnji simbol vlastitog identiteta i stava.

Ultras kultura dolazi u Austriju

Kada je talijanska navijačka kultura donesena u Austriju krajem 1980-ih, konstelacije slične onima u Italiji igrale su ulogu. "Cilj nam je bio dovesti mlade ljude s ulice na stadion", citirao je "ballesterer" osnivača Ultras Rapida Rolanda Kresu prije 20 godina. U to vrijeme, više engleski orijentirane navijačke scene na zapadnoj tribini stadiona Hanappi trebalo je uvjeriti da podrže talijanski stil navijanja, koji je bio sve uspješniji i pridonio je formiranju "Block Westa".

Nešto kasnije upravo su "Verrückte Köpfe" (Lude glave) iz Innsbrucka donijele talijansku navijačku kulturu na sjevernu tribinu stadiona Tivoli zbog blizine sjevernotalijanskim gradovima. Organizirana navijačka scena nastala je u Salzburg Lehenu početkom 1990-ih, ali je bila snažnije usmjerena prema Njemačkoj i reformirana je nakon privremene stanke krajem 1990-ih. U Grazu i za Sturm, Brigata je postala vodeća grupa od 1994. godine, koja se formirala na starom stadionu Liebenau i također se temeljila na talijanskim uzorima.

"Jedina politika je klub"

"Živjeti klub 24/7" tako glavni urednik "ballesterera" Jakob Rosenberg definira najpresudniji kriterij za definiranje i razlikovanje Ultrasa od huligana. Čak i ako nasilje igra ulogu u kulturi Ultrasa u međusobnim sukobima ili protiv države, načelo je živjeti boje i ponos kluba. I na kraju da svojim bojama obilježe teritorij u gradu. Ili, kako je jednom rekao jedan vođa velike grupe: "Naša jedina politika je klub."


ali tekst ima i malu gresku, jedan kolega je to lijepo objasnio:

"Club Tito Cucchiaroni" nije bio etablirana navijačka udruga nego lokalitet. U to vrijeme u Genovi su postojali brojni "klubovi". To su bili podrumski barovi u kojima su se sastajali navijači. Možda bi se to najbolje moglo prevesti kao klub, ali ljudi koji su tamo išli nisu govorili "mi smo članovi kluba Tito" nego "idemo u Club Tito na piće".

Osnivači Ultras Tito (logično se tada nisu tako zvali) tražili su mjesto gdje bi se mogli redovito sastajati, danas bismo rekli "podrum". Tada su postali svjesni Cluba Tito. Vlasnik je rekao da ga mogu preuzeti, ali nemojte uklanjati ime Tito Cucchiaroni. Tako je grupa koja se tada zvala samo “Ultras” postala grupa “Ultras Tito Cucchiaroni”. Inače, zanimljivo je da su osnivači Ultrasa Tito tada imali oko 14-16 godina. Inače, relativno brzo su promijenili lokaciju, ali zadržali naziv grupe.

Ali mnogo očiglednija pogreška je nešto drugo. Ultras Tito nisu od Ultra "izmislili" množinu sa Ultras. Riječ Ultrà završava na Ultrà i u jednini i u množini. S ima potpuno drugačiji razlog. Ultrasi su dodali S kako bi ime dobilo dublje značenje. ULTRAS je akronim. Uniti Legneremo Tutti Rossoblu A Sangue. Dakle Ultras. "Svi zajedno ćemo do krvi potući navijače rossoblua".

Pao - Botev/Maribor — NORTE

Botev ima prijateljstvo s Arisom. Prije par godina je jedan Bugar iz Plovdiva ubijen u Solunu u sukobu s Paokovcima.

Jučer je Poljska igrala u Berlinu protiv Austrije.
Navijači Polonije iz Varšave su veliki neprijatelji Legije, došli su s malom krpom/zastavom i Legijini su ih napali na stadionu. Legijini ne nose svoja obilježja na repku već godinama.

Od poznatijih grupa na Euru su s krpama bili Lechia Gdansk, Korona Kielce, Lks & Lech.

I torcida

"Sve izgubili dabogda" je očito uvjetovana i oportuna tovarska mantra. Zapuvali neki drugi vjetrovi....

Očekujem uskoro skandiranje "HNS majstori, nogomet ste spasili"