13. svibanj 1990. datum je kojeg mnogi i danas smatraju simboličnim početkom Domovinskoga rata, neovisno o tome što je nakon toga odigrana još jedna sezona jugoslavenske lige, a samim time i još jedan derbi plavih i crveno-bijelih u kojem je Dinamo na Maksimiru pobijedio Zvezdu sa 3-2 i to 18. svibnja 1991. godine, dan prije održavanja referenduma o samostalnosti u Hrvatskoj.

Samo nekoliko dana prije utakmice održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj na kojima je nadmoćno pobijedio HDZ. Srpskom političkom scenom već je stolovao Slobodan Milošević, koji je već ozbiljno preuzeo i brojne državne strukture. Služba državne sigurnosti toga je dana obilježavala “Dan Udbe”.

Iz Beograda su stizale vijesti o zajedničkom, masovnom dolasku navijača Zvezde i Partizana koji dolaze u rušilački pohod, dolaze „srušiti“ Zagreb, „srušiti“ Maksimir. Te najave pobudile su dodatni bunt i revolt kod Zagrepčana koji su se počeli spremati na pružanje otpora. Bilo je sasvim jasno kako će taj susret biti više od utakmice.

Tog jutra vlak s navijačima koji je dolazio iz Beograda povlačenjem ručne kočnice zaustavljen je negdje na nadvožnjaku u visini kod autobusnog kolodvora. Dio huligana je izašao i u manjim se grupicama zaputio u grad. I već u jutarnjim satima počeli su neredi (razbijanje izloga, tramvaja, mlaćenje civila) i obračuni diljem grada. Takvo ponašanje nastavilo se do podneva kada je zabilježen podatak da je već bilo uhićeno više od 50 navijača Crvene Zvezde.

Navijači Crvene Zvezde u Zagreb su stigli predvođeni notornim kriminalcem, budućim ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom, koji je na Maksimir došao sa zadatkom. Uostalom, te je sezone sjedio na Zvezdinoj klupi, kao “predstavnik kluba” pored trenera Dragoslava Šekularca, s pištoljem u unutarnjem džepu sakoa. Taj pištolj nosio je i u Maksimiru, čak ga je i provjeravao na izlasku s terena.

25 godina poslije u srpskom Kuriru izašla je ispovijest tadašnjeg čelnika Zvezde Vladimira Cvetkovića koji je otkrio novi detalj tog dana. Cvetković je izjavio kako je Arkan pucao u zrak na Maksimiru kako bi spasio delegaciju Crvene Zvezde od linča Dinamovih navijača.

- "Oni su incident pripremili unaprijed. Džaja i ja smo bili zarobljeni u loži. Kiselinom su probili ogradu, nijedna vatrogasna kola na terenu nisu imala vodu. Rulja je krenula ka svlačionicama. Onda je Arkan izvadio pištolj, ispalio metak u vis, okrenuo se prema policiji, gdje su većinom bili Srbi iz Like, i povikao: „Za mnom!“ On je uplašio Dinamove navijače." - ispričao je svoju romansiranu verziju Cvetković. Istina ili poznata srpska mitomanija? Tko će ga zapravo znati.

Zvezdini navijači na stadionu su podgrijavali sukob izvikujući parole: ‘Srbija do Zagreba’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Ubit ćemo Tuđmana’, ‘Vi ste Titovi, Tito je vaš’… S druge strane, Bad Blue Boysi su uzvraćali: ‘Hrvatska do Zemuna’, ‘Ovo je Zagreb’, ‘Srbija propada’. Igrači su se zagrijavali u zaista naelektriziranoj atmosferi, i, u neviđenoj halabuci.

Delije, da bi dodatno isprovocirale domaće navijače, ulaze na teren s transparentom “Delije iz Knina”, a potom pale hrvatsku zastavu na jarbolu između južne i istočne tribine. Milicija na to uopće ne reagira, a ohrabreni navijači Zvezde počinju trgati reklame na južnoj tribini i uspijevaju provaliti na gornji dio tribine, gdje se nalazi manja grupa navijača Dinama. Točnije, nisu oni provalili ništa već su im vrata širom otvorili pripadnici milicije koji su se zatekli na južnoj tribini. Tad otpočinje brutalno premlaćivanje i gađanje stolcima navijača. Snimke koje su nastale nakon toga bile su prilično uznemirujuće te se može vidjeti kako skupina od nekoliko ljudi gazi pojedine domaće navijače. Za to vrijeme, kao da se radi o nekakvom uzbudljivom trileru, policijski službenici mirno su s tartan staze promatrali potpuno rasulo i tučnjavu koja pukom srećom nije završila sa smrtnim posljedicama. Tek kad je u pomoć napadnutim prijateljima krenula veća skupina Bad Blue Boysa reagirale su režimske snage reda.



Krivica milicije za sva kasnija događanja je neporeciva. Udio u zasluzi za skandal "milicionari" su uvećali neobjašnjivom odlukom da umjesto uvođenja reda na uspaljenom jugu odjednom, "kao" po komandi, usmjere aktivnost prema stotinjak metara udaljenom sjeveru i Dinamovim navijačima, koji, za razliku od Delija, nisu nikoga ugrožavali. Pendrečenje i potom bacanje suzavca (nekoliko puta) bilo je usmjereno i namijenjeno samo sjeveru, a ne tamo gdje je problem stvoren.

Epilog dramatičnih zbivanja na stadionu bio je oko 200 ozlijeđenih, što policajaca, što navijača. Jedan navijač Dinama uboden je nožem u leđa, dok je jedan ustrijeljen u nogu od strane milicije, srećom završilo se bez kobnog ishoda.

No, mnoga pitanja dugo su ostala bez odgovora. Rezultati istrage ostali su nepoznati, za kaos nikada nitko nije odgovarao, a ozbiljna rekonstrukcija uzroka nereda nikada nije napravljena. Globalna TV mreža CNN ovaj je susret uvrstila među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. Na toj listi, maksimirski događaj zauzeo je četvrto mjesto.

Ovakva dvostruka mjerila i pristran pristup tijela sigurnosti rezultirali su neredima koje i danas pamtimo kao otpor sustavu. Svojevrsna amblematska scena je reakcija Dinamova kapetana Zvonimira Bobana koji je, u želji da obrani suigrača, navijača i sebe, fizički nasrnuo na policajca uzvrativši mu udarac. Boban je, među ostalim, kažnjen i tako što nije mogao sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Italiji mjesec dana kasnije. Prvotna kazna od devet mjeseci zabrane nastupa kasnije mu je smanjena na četiri mjeseca. Čak i da nije dobio suspenziju, pravo pitanje je bi li uopće bio pozvan u reprezentaciju kada je samo mjesec dana ranije njegov suigrač iz nacionalne vrste Dragan Stojković u izjavi za Sportski žurnal rekao kako ga treba zatvoriti.



– "Mogu samo reći da sam reagirao na jednu veliku nepravdu koja je bila toliko očita da čovjek s minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom, ali i čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu jednostavno ne može ostati miran. Da, psovao sam, svašta vikao milicajcima i bilo je s moje strane dosta provokacija prije nego što me je milicajac udario. No onda sam mu ja vratio" - objasnio je godinama poslije Zvonimir Boban, dodavši; - "Sjećam se svega s ponosnom. Tada sam riskirao karijeru, ali neki drugi, bezimeni navijači, riskirali su svoje živote. Opet bih udario onog milicajca, ali nisam htio biti nikakav heroj, samo sam reagirao na nepravdu koja je trajala godinama. Junaci su išli u rat, mi smo bili samo buntovnici."

Milicajac Refik Ahmetović kojeg je Boban udario taj dan nije trebao ni biti na poslu. ali pozvali su ga zbog straha od nereda. Rekao je i kako su ga kolege nagovarale da puca u Bobana što on nije htio učiniti. Ali u realnosti, to bi bio potez bez presedana koji bi nesagledivo utjecao na sudbinu cijelog društva i vjerojatno izazvao još veći kaos od onog koji je uslijedio.

Zanimljivo, na južnoj tribini maksimirskog stadiona, među pripadnicima Delija našao se i 20-godišnji Aleksandar Vučić, današnji predsjednik Srbije.

- "Zvezdini su igrači otrčali u tunel, a ja sam vidio jednog našeg navijača koji je dobio udarac pendrekom i ostao je ležati na travi. Nisam ni o čemu razmišljao, samo mi je u glavi bilo da ga zaštitim, mislio sam da ću kao igrač Dinama, u dresu, imati nekakav autoritet i moći ću reći milicajcima da ga ne tuku. Tako se i dogodilo, milicajac se samo okrenuo i otišao, ništa mi nije rekao. Podignuo sam tog navijača, bio je tu i pokojni Kuže, krenuli smo zajedno van. No, nakon što je Boban udario policajca, tada sam i ja dobio udarac pendrekom! Policija nas je naime tjerala s terena i tada me jedan od njih udario. Doista ga nisam ničime isprovocirao, nemam ni danas pojma tko je to bio, nisam ga ni onda zapamtio, nisam ga poslije tražio, niti mi je to u životu ikada bilo važno. Znam samo da sam imao veliku masnicu na leđima i fizioterapeut Josip Čačković rekao mi je da ćemo to slikati ujutro i onda ćemo otići na miliciju sa slikom. Međutim, kad sam ujutro došao u klub, ta je masnica nestala! Valjda je to odlika tog pendreka: udarac boli, najprije ostavi trag, napravi veliku kvrgu, ali drugoga dana nema ni traga udarcu, nema nikakvih dokaza! - ispričao je Vjekoslav Škrinjar koji je u tom trenutku bio 21-godišnji mladić, zapravo nesvjestan da je mogao teško stradati.



Bad Blue Boysi, ujedinjeni navijači i pripadnici ostalih navijačkih grupa (Armada, Torcida) koji su tog dana bili na Istočnoj stajaćoj tribini stadiona podmetnuli su leđa jugoslavenskim pendrecima i postali simbol hrvatskog otpora. Već sljedeće godine mnogi od sudionika nikad odigrane utakmice na Maksimiru ginuli su za Hrvatsku do konačne pobjede i nezavisnosti u Domovinskom ratu.

Protiv Zvezde toga je dana trebala istrčati momčad Josipa Kužea u sastavu: Ibrahimović, Cupan, Preljević, Panadić, Lipovac, Prskalo, Škrinjar, Mladenović, Šuker, Boban, Peternac, dok su na klupi bili spremni Zdenko Miletić, Damir Lesjak, Dražen Boban, Dževad Turković i Igor Cvitanović. Utakmica, međutim, nije nikada odigrana, a kasnije je registrirana pobjedom gostiju 3:0 bez borbe, a Dinamo je kažnjen tako da je dvije prvenstvene ili kup utakmice u statusu domaćina morao odigrati izvan Zagreba. Kasnije je te dvije utakmice odigrao kao domaćin na riječkoj Kantridi. Crvenoj Zvezdi prvotna je kazna od dvije domaće utakmice izvan Beograda zamijenjena novčanom sankcijom.

Neodigrana utakmica Dinama i Crvene Zvezde definitivno će vječno ostati urezana u sjećanje navijača Dinama, ali i svih građana Republike Hrvatske. Možda to neće svi gledati kao početak rata, ali će se sjetiti prvog otvorenog sukoba koji je označio početak tragičnog perioda u kojem je živote izgubilo mnogo navijača Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka, Varteksa, Istre, Šibenika, Zadra, Cibalije i mnogih drugih.