KOLIKO JAKIR IMA VREMENA?

Dinamo i dalje gubi i ne pokazuje napredak, ali trener je još tu. Što se događa?


Dinamo je prošle sezone odigrao je 36 kola HNL-a, šest utakmica grupne faze Lige prvaka, šest utakmica kvalifikacija za Ligu prvaka, četiri susreta u kupu i jedan u Superkupu. To su ukupno 53 utakmice sa suparnicima koji su uključivali Chelsea, Milan, Red Bull Salzburg te po dva gostovanja kod Hajduka, Osijeka i Rijeke. U te je 53 utakmce Dinamo upisao devet poraza. Sezonu ranije situacija je bila vrlo slična. Tu je Dinamo ponovo odigrao 36 kola HNL-a, šest kvalifikacijskih utakmica za Ligu prvaka, šest susreta u grupnoj fazi Europa lige, dvije utakmice knockout faze protiv Seville i tri kup utakmice. Ponovo 53 utakmice, ali 10 poraza. Sezonu prije toga 56 utakmica i samo sedam poraza, od čega su tri došla od Tottenhama i Villarreala.

Za usporedbu, poraz u Plzeňu već je osmi Dinamov ove sezone.

Igor Bišćan je kapitulirao protiv Hajduka i AEK-a, dok je Sergej Jakirović potpisao poraze protiv Hajduka, Sparte, Ballkanija, Gorice i dvaput protiv Viktorije.

Ne može se ignorirati to da je Dinamo slabiji nego prošlih sezona. Prvo su prošle zime otišli Mislav Oršić, Arijan Ademi, Rasmus Lauritsen i Emir Dilaver, a zatim su ovog ljeta prodani Josip Šutalo, Luka Ivanušec i Dominik Livaković, dok Kévin Théophile-Catherine nije dobio produženje ugovora. To su sve redom u nekoj fazi proteklih sezona bili nositelji i njihov izostanak se morao osjetiti. Ali ne može se ignorirati niti činjenica da je Dinamov budžet ostao na gotovo 60 milijuna eura i da je kadar koji Jakirović ima skuplji od bilo koje momčadi s kojom se dosad susreo u svom mandatu.

Odlična ilustracija situacije je činjenica da je godišnja plaća Josipa Drmića otprilike jednaka godišnjoj plaći cijele Ballkanijeve prve momčadi. Istina, ovo nije Dinamo koji se može ravnopravno nositi s Tottenhamom, Chelseajem ili Atalantom, ali bi s ovim kadrom morao biti jači od Varaždina, Gorice, pa čak i od Hajduka i Viktorije. Može se dogoditi poneki izolirani poraz jer dogodi se i Manchester Cityju, ali ovo što se događa Dinamu nije izolirano. Jedine ekipe koje je Dinamo pobijedio u zadnjih 10 utakmica su Ponikve, Oriolik, Lokomotiva i Istra; dva niželigaša s kojima se susreo u kupu i Lokomotiva u Maksimiru koja je pala tek ho-ruk naporom u sudačkoj nadoknadi.

Zapravo, jedina utakmica u zadnja dva mjeseca u kojoj se Dinamo nije namučio bila je ona s Istrom na Maksimiru. Tu je Jakirović mogao biti zadovoljan; obrana je bila stabilna i mirno je gradila napade, jako dobar je bio Marko Bulat koji je dolazio prema naprijed, Martin Baturina je ostavio dobar dojam na desnom krilu, a Mahir Emreli je u vrhu napada pokazao i energiju, ali i natruhe kreacije u razigravanju suigrača. I to je bilo to — sve ostale utakmice bile su negdje između između lošeg i katastrofalnog, s povremenim bljeskovima smisla.

Poraz u Plzeňu samo je primjer: loša utakmica s povremenim bljeskovima smisla.

Jedan od tih smislenih segmenata bilo je i prvih 15-ak minuta protiv Viktorije. Dinamo je u toj fazi utakmice otvarao napade s trojicom, jer je Stefan Ristovski ostajao nisko s Dinom Perićem i Maurom Perkovićem, a Josip Mišić i Bulat su bili ispred njih u strukuri 3-2. Dario Špikić je bio drugi napadač, Takuro Kaneko držao širinu na desnoj strani, Robert Ljubičić na lijevoj, a Baturina i Emreli su okupirali prostor između suparničkih linija. Dinamo je pokazao da može, da ima kvalitetu i da nije baš sve toliko crno. Miroslav Koubek je onda promijenio formaciju i Dinamo je opet upao u katastrofu.

Jakirović je na kraju utakmice pričao o sucima i o tome da je utakmica bila izjednačena do te mjere da ju je odredilo samo to što je Viktoria zabili jedan od svoja tri šuta u okvir, a Dinamo nije nijedan od svoja tri. To je viđenje čovjeka koji je bio vruć, koji je netom prije prošao cijeli vrtuljak emocija zbog poništenog gola u sudačkoj nadoknadi i od kojeg u tom trenutku možete očekivati samo subjektivnost. Realnost je da je Viktoria u prvom poluvremenu imala nekoliko odličnih šansi i da Jakirović može biti zadovoljan što već u prvom poluvremenu nije primio dva ili tri komada.

Realnost je i to da je Dinamo u prvih 15 minuta pokazao da može i to je nešto o čemu Jakirović treba razmisliti kada se ohladi.

Prvih nekoliko utakmica je bio samokritičan; pričao je o stvarima koje treba popraviti i pogreškama na kojima treba raditi. Ali Jakirovićev se narativ se u zadnjih nekoliko utakmica promijenio. Jučer ni u jednom trenutku nismo dobili nikakvo objašnjenje zašto je prvih 15 minuta bilo smisleno, a ostatak potpuna stihija. Suđenje na stranu, Dinamo je u zadnjih 20-ak minuta skuhao samo onu situaciju kad je Ristovskom dosuđeno zaleđe, a to je premalo.

Jasno je da Jakirović čeka da se vrati Bruno Petković i da svojom individualnom kvalitetom riješi probleme koji se gomilaju, a onda da ostatak popravi pojačanjima u zimskom prijelaznom roku. Ali pitanje je koliko još ima vremena i hoće li dočekati i Petkovića, a ne zimski prijelazni rok.

Petković jest igrač koji na sebe može preuzeti čitavu napadačku igru. Da je on bio umjesto Emrelija uz Baturinu, vjerojatno bi Dinamo već u prvih 15 minuta stvorio neku razliku ili bi barem prisilio Koubeka na drugačije adaptacije, što bi otvorilo priliku drugim suigračima. Ali Petković je u svojoj karijeri imao ozbiljne rupe i osjetne padove forme. Uostalom, njegovim su izvedbama bili nezadovoljni i navijači, a u jednom trenutku su sa Sjevera letjele i proteze. Pa ipak, Petković je igrao. Zašto? Zato što se mogao osloniti na one iza njega i to da će oni automatski odrađivati osnovu na koju on dolazi kao bonus, donoseći nepredvidljivost i potez igračke klase.

Jakirović nema tu osnovu. Tu i tamo Dinamo pokaže nešto smisleno kao što je pokazao u prvih 15 minuta utakmice protiv Viktorije, ali sve to je nedovoljno konstantno i krhko. A trenerov je posao da postoji ta osnova, ne treba za to potrošiti još 15 milijuna eura i dovesti sedam novih igrača; to se, barem do neke razumne razine, može i s ovim kadrom.

Jedini razlog za to što Dinamo još nije potjerao Jakirovića su igre prestolja unutar samog kluba. U intervjuu Alenu Lesičkom na Germanijaku, član uprave Darko Podnar je u suštini sve loše odluke prebacio na Darija Šimića i Igora Bišćana. Korištenje još jednog trenera kao žrtvenog janjca značilo bi priznanje da krivnja nije bila na treneru, a Dinamova upravljačka stuktrura s ovoliko pretendenata na fotelje ne može sebi dopustiti ikakvo preuzimanje odgovornosti. Jasno je da bi otkaz Jakiroviću značio odlazak barem jednog dijela Uprave i zato se trpe svi ovi porazi.

Jakirović još ima vremena okrenuti stvari, ali ni ono nije neograničeno. U nedjelju ga čeka Rijeka na Rujevici i tu mora dokazati da može iščupati momčad iz krize, a onda će dočekati Petkovića. Pa onda možda dočeka i zimski prijelazni rok.

https://telesport.telegram.hr/kolumne/topnicki-dnevnici/koliko-jakir-ima-vremena/