@über alles ti je uglavnom objasnio. nije to kao kod nas. kai2000 nije podgrupa fanaticsa, nego svoja samostalna grupa. osnovani 2000. godine od male ekipice koja nije imala veze sa navijackom supkulturom. tako tribine uglavnom u austriji ili njemackoj funkcioniraju. neke sekcije ili podgrupe ne postoje, osim ponekad te mladje ekipe, kao sto je bila 'junge legion'(mlada legija) fanaticsa. fanaticsi su bili prihvaceni od ostalih grupa kao "glavna" grupa koja vodi tribinu i navijanje. tu svaka druga grupa ima i svoje vlastite prostorije, nema "samo" ilica i nisu svi BBB..

Hvala na odgovoru. Iskreno, nisam nikad nekaj posebno pratio strukturu tih inozemnih navijačkih grupa, pa mi je onda ovo malo zbunjujuće. Makar, sad kad malo razmislim...davno sam čak i čitao nekaj o tome, ali čovek zaboravi. Moram priznat, glup sistem ali ok, svak svoje zna...

To je to, baždareni smo na našu scenu pa nam je sve drukčije od toga, iz naše perspektive, neobično i besmisleno...
Meni osobno je talijanska navijačka scena full interesantna, pa ak se nekome da pisati o tome, slobodno!

Meni osobno je talijanska navijačka scena full interesantna, pa ak se nekome da pisati o tome, slobodno! — masacusec

evo jako dobar tekst jednog nijemca koji zivi u italiji o (ne)prijateljstvima u talijanskoj navijackoj sceni. ubacio sam u google translate i na brzinu pregledao i ispravio po koju rijec, mislim da je sad donekle citljivo i razumljivo.


Kada se govori o talijanskim ultrasima i njihovom odnosu s navijačima drugih klubova, obično se vrti oko sukoba, vrijeđanja i nasilja. “Brigate Gialloblù” iz Hellas Verone su prije mnogo godina saželi koncept svojim legendarnim sloganom “Noi odiamo tutti” – Mrzimo sve! Poza je samo djelomično ispravna. Dok se Ultrasi obično bave obranom vlastitog teritorija od prodora neprijatelja i, obrnuto, pokazivanjem dominacije u svom gradu, uvijek je bilo mjesta za prijateljstva. Štoviše, za “Gemellaggi”. Pojam, izveden iz talijanske riječi za "blizance", označava najbliži oblik povezanosti koji ljubitelji različitih boja mogu međusobno stvoriti. A s pojavom prvih talijanskih ultra grupa u 1960-ima, paralelno s bezbrojnim neprijateljstvima, razvijaju se bratstva, od kojih su neka trajala generacijama. A one su redovito pojačane spektakularnim koreografijama, zajedničkim proslavama i zajedničkom navijanju.

Razlozi za te veze nisu uvijek jasni na prvi pogled, neki se danas čine potpuno apsurdnim. U pionirskom razdoblju 1970-ih, primjerice, zemljopisni “susjedi” poput Modene i Reggio Emilie ili čak Padove i Vicenze udružili su snage. Parma i Modena ujedinile su se protiv Reggiane i Spala, koji su pak bili braća. Savezi koji su kasnije postali predvidljivi derbiji. Također, jedan od najbližih i najtrajnijih odnosa među talijanskim navijačima je onaj između Hellasa i Fiorentine, koji traje više od 40 godina i preživio je raspad relevantnih grupa. Politički, te dvije tribine nisu imale što reći jedna drugoj te 1976. godine. “Brigate Gialloblù” nikad nije krila svoj desničarski svjetonazor, na politički potpuno drugoj strani bila je “Collettivo Autonomo Viola” iz Firence, osnovana 1978. godine. To je kao da se Braunschweig udružuje s Tennis Borussijom jer imaju iste boje. Sve do 1976. odnosi između tih dviju navijačkih scena bili su očekivano užareni, čak i ako se odavalo poštovanje protivniku u sukobima. Ali tada je Stefano Biagini, koji je ušao u povijest talijanskih ultrasa kao “Pompa”, kao provokacija provozao svoj moped kroz plavo-žutu navijačku tribinu Hellasa. Shvatili su to sportski i pljesak za akciju na kraju je rezultirao jednim od najvažnijih “gemellaggia” u Italiji. Kad se “Brigate” raspala 1991., firentinska “Curva Fiesole” odala im je počast odjenuvši se u plavo i žuto.

Jedan od razloga navijačkih prijateljstava je međusobno poštovanje, vrijednost koja se u talijanskom ultrasvijetu cijeni više nego, primjerice, politička opredjeljenja. Respekt jer je protivnik stao na crtu. Respekt jer je borba bila fer. Respekt jer cijeniš sebe kao ultrasa. “Gemellaggi” između Cosenze i Ancone ili dobri odnosi između Ternija i Livorna također su proizašli iz krvavih tučnjava. Izvana, moglo bi se pretpostaviti da bi navijači iz Ternane i Livorna, zbog istog političkog svjetonazora, osjećali prirodnu simpatiju jedni prema drugima. Ali i ovdje su ljudi prvo naučili cijeniti jedni druge kroz godine fizičkog sukoba. Poštovanje drugih, suprotstavljenih ultrasa, može predstavljati vrijednost koja može nadjačati mnoge druge stvari. Poruka “Svaka čast Pompa” koju je milanska Curva Sud podigla u Firenci u listopadu 1992. bila je epohalna. Biagini je nedavno umro i Langobardi su mu dodijelili najveću čast koju suparnička tribina može dati. Zašto? Godine 1978. Fiorentini su posjetili San Siro. Nakon sukoba prije utakmice, Viole su na stadionu razvile svoj transparent. San Siro u to vrijeme nije imao sektorska odvajanja pa su Milanezi prihvatili izazov i krenuli prema sektoru gostiju. Unatoč hrabrim napadima brojčano nadmoćnijih “Brigate Rossonere”, “Fossa dei Leoni” i “Commandos Tigre”, gosti su zadržali svoj transparent. I zato što je Biagini praktički sam branio materijal. Ozljede glave zahtijevale su mu 41 šav, no priznanje mu nitko nije mogao oduzeti. CAV su u službenom pismu trima skupinama izričito zahvalili Crveno crnima iz Milana na iskazanom poštovanju.

Drugi razlog za bratimljenje, doduše češće za ljuta neprijateljstva, bilo je ono što se događalo na terenu. Sportski razlozi. Suprotno mitu o “huliganima koje nogomet ne zanima”, igra na zelenom travnjaku svakako izaziva burne emocije. Recimo, našli su se navijački tabori iz Napolija i Genove. 16. svibnja 1982., zadnji dan utakmice Serie A. Milan je igrao protiv ispadanja, preokrenuo utakmicu u Ceseni 2-3 nakon zaostatka od 2-0 i zaprijetio da će se spasiti na račun Genoe koja je u Napulju gubila 2-1. Južne Talijane to uopće nije zanimalo pa momčad nije baš igrala na granici. Stadion je u međuvremenu počeo podržavati napade Ligura. Kada je Mario Faccenda stvarno postigao izjednačujući pogodak nedugo prije kraja, cijeli je stadion eksplodirao od radosti i postavio temelje za bratstvo između dva navijačka tabora koje traje do danas. To se ponovno potvrdilo 2007. godine kada su obje momčadi zajedno slavile promociju u najvišu ligu nakon remija u Genovi.

Da bismo imali mali uvid u kompleksnost prijateljstava i neprijateljstava u talijanskom nogometu, ovdje treba spomenuti da su od 1970-ih do te kobne 1982. Milan i Genoa bili braća. Poznavali su se iz zajedničkih manifestacija izvanparlamentarne ljevice i tu su bliskost prenijeli i na stadion. Sve do 18. travnja kada je Milan na stadionu Marassi dobio dvoboj na ispadanje s 2-1. Likovanje Milaneza zbog ovoga uznemirilo je Grifone. Pogotovo jer je u to bilo pomiješano zlobe i sprdnje. Međusobna mržnja kulminirala je 1995. kada je mladog navijača Genoe Vincenza Spagnola ispred stadiona nasmrt izbo nožem 18-godišnji Milanista iz “Brigate II”. Navijačima AC Milana tada je zabranjeno putovanje u Genovu na 15 godina jer država nije mogla jamčiti javni red i sigurnost.

Osim poštovanja stečenog u tučnjavama i onoga što se događa na terenu, postoje naravno i drugi čimbenici koji mogu usmjeriti navijačke tribine različitih boja jedna prema drugoj. Važno je beduinsko pravilo “Prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj”. Naravno, vrijedi i obrnuto. Danas to izgleda bizarno, ali početkom 80-ih Milanisti i Romanisti bili su braća. Sve je to nastalo na inicijativu pojedinaca, trajalo je samo nekoliko sezona i danas je uglavnom zaboravljeno. Krhka struktura ipak je dala razlog gradskom rivalu Interu da se udruži s navijačima Lazija. Ali dok je bivši gemellaggio Rome i Milana rezultirao smrću 19-godišnjeg Rominog navijača Antonija de Falchija u lipnju 1989., prijateljstvo između Interove Curva Nord i rimskog Lazialija traje do danas, uz slavljenje brojnih međusobnih posjeta. Svakako je politička orijentacija obiju tribina bila ljepilo koje ih je povezivalo. Ovo prijateljstvo je preživjelo i kušnje poput finala Kupa UEFA u Parizu u svibnju 1998. godine. Dana 5. svibnja 2002., pobjeda Lazija protiv Intera od 4-2 zapečatila je Milanov san o naslovu prvaka, a ipak su slavili zajedno. Podrška Lazija protiv vlastite momčadi postala je legendarna na utakmici Lazio-Inter 2010., koja je utrla put Interovom Scudettou. AS Roma je više patila.

Primjer Intera i Hellas Verone pokazuje da samo politika nije dovoljna da spoji slične tribine u prijateljstvu. Obe su bile povezani “Gemellaggiom”, ali nakon raspuštanja “Brigate Gialloblù”, nova generacija Veronese Ultràsa više nije imala želju za tim prijateljstvom. Poslali su izaslanika na Curva Nord, koji ih je obavijestio o kraju njihovog prijateljstva, a na brzinu organizirana tučnjava šakama zapečatila je početak intenzivnog neprijateljstva između dvije tribine. Kad su se u prosincu 2012. godine nakon mnogo godina ponovno susreli u kupu, više od 7000 Veronesija je maglovitog utorka navečer ispunilo dodijeljene sektore i zadalo odgovornima za sigurnost besane noći.

Prijateljstvo FC Torina i Fiorentine, koje postoji od 1973., također se temelji na zajedničkom neprijatelju: oba navijačka tabora ujedinjuje povijesno narasla mržnja prema Juventusu. Jedini trenutni gemellaggio AC Milanove Curva Sud s Brescijom temelji se na zajedničkog neprijatelja Atalante. Odnos između Leccea i Palerma jednako je sportski, iako na prilično neobičan način. Kada je 1986. godine udruga FIGC Sicilijance izbrisala iz klupskog registra zbog financijskih nepravilnosti, jedino se predsjednik Leccea Franco Jurlano izjasnio protiv te odluke. Navijači iz Palerma se uvijek zahvaljuju Leccesijanima i dan danas, čak ni zadnji dan Serie B 2003. godine to nije mogao promijeniti kada su obje momčadi igrale jedna protiv druge za prolazak. Ovo ne uspije uvijek kako želite. Predsjednik Foggie, koji je došao iz Campanie, godinama je pokušavao uspostaviti prijateljstvo s Napolijem. Prije utakmica, navijači su ovdje često bili animirani glazbom prilagođenom Napulju. Pseudoprijateljstvo koje se pojavilo nikada nije bilo stvarno blisko i trajalo je samo nekoliko mjeseci. Napoli je 3. svibnja 1992. izgubio utakmicu u Foggii 1-0, ljuti Napuljci uletjeli su na travnjak i kući se vratili bez bodova, ali sa transparentom Foggie.

Druga prijateljstva, a pretpostavljam većina, temelje se na osobnim kontaktima. Baš kao i prijateljstva talijanskih tribina u inozemstvu, često su jedan ili nekoliko navijaca imali kontakte. Upoznali su se dok su zajedno obilazili utakmice i svatko tko je ikada bio pozvan na večeru u Italiju zna kamo to vodi. Navijači bi se mogli sresti na sveučilištu ili bi dotični urednici fanzina razmijenili ideje. Prikupljan je i razmijenjen materijal, šalovi i naljepnice, a bilo je i dijaloga i međusobnih posjeta. Ako ste se sviđali jedno drugome, takva bi se prijateljstva mogla proširiti na cijelu grupu ili tribinu. Talijanska posebnost "trokuta" također spada u ovu kategoriju. Kad su se ultrasi prijateljskih tribina posjećivali, često je bilo prilike za upoznavanje drugih prijatelja. I, ako želite, razvijanjem "gemellaggio" preko tri ugla. Na primjer, tako je nastao trokut Modena - Venezia - Pistoia, Cosenza - Genova - Pisa, Reggina - Bari - Salernitana ili Ancona - Napoli - Genova. Gosti su pozvani na tribinu i tamo su upoznali ostale prijatelje. “Gemellaggio” Novare i Riminija, primjerice, proizlazi iz činjenice da su navijači iz Novare redovito provodili odmor na jadranskoj obali i tamo upoznavali i počeli cijeniti domaće navijače. No iako sigurno ne započinjete ekstremno rivalstvo s prijateljovim prijateljima, takvo preklapanje ne mora nužno dovesti do bratimljenja. Recimo, Atalanta i Ternana već su desetljećima bliski, ali pravo prijateljstvo između navijača iz Caserte, koji su također vezani uz Bergamo, nikada se nije razvilo. U tom slučaju, toleriraju se koliko je to moguće.

Nažalost, veliki dani navijačkih prijateljstava u Italiji su prošli. Smjene generacija, raspad povijesnih ultra grupa, sporovi oko političkih pitanja ili navijačka karta “Tessera del Tifoso” prekinuli su mnoga prijateljstva, čak i ona desetljećima. Danas se mnogo češće čuje pogrdno “Da, to su samo pojedinačni kontakti”, “Da, to je samo prijateljstvo, a ne bratstvo” i samo se rijetka bratstva koja postoje desetljećima doista shvaćaju ozbiljno. Previše energije apsorbiraju druge poteškoće, sadašnja generacija bitno je drugačija od prethodnika i sve se kuha na manjem plamenu.

Sjeverna Tribina Arena auf Schalke prije par minuta

Schalke 04 - FC Magdeburg Njemačka Cvajte

https://x.com/andiernst/status/1703113972562415639?s=46&t=Cwt3jjyd3tuJ4mlhKhs5uw

jos jedan tekst, o gasenju grupa u zemlji odakle je sve poteklo..


Kao posljednji u nizu raspada grupe nakon gubitka transparenta, iz igre su se povukli “Ultra’ Gang Karl-Marx-Stadt” i “Contra Cultura Chemnitz”. Kao i uvijek, popraćen manifestom koji kaplje od ponosa i časti i poziva se na poznata "nepisana pravila". Mentalità! Jer talijanske grupe koje su desetljećima prenosile kodeks ponašanja supkulture uvijek bi se na kraju ugasile kad bi izgubile ono najsvetije, grupni transparent. Tako je zapisano! Tako kaže kodeks! Tako mora! Tko kaže?

Nažalost, pitanje gašenja grupa, koliko god lijepo zvučalo, više je dostatno za sociološku analizu zemalja Italije i Njemačke nego za potvrdu da se ultrasi zapravo nepokolebljivo podvrgavaju metafizičkom skupu pravila. Postoji lijepa izreka na talijanskom jeziku koja to prilično dobro sažima: “Fatta la legge, trovato l'inganno”, nešto poput: “Zakon donesen, zaobilaženje utvrđeno.” Pravila su lijepa, ali u nedoumici držim ih se samo ako mi tako odgovara ili ne preostaje ništa drugo. Ili obrnuto: Ako postoji prilika za varanje, onda je i ja koristim. Ne uvijek, ne svi, ali jako, jako mnogi.

Ultrasi nisu iznimka. Njihovo nepisano pravilo također na talijanskom jeziku znači da grupa ne može nastaviti postojati bez transparenta. Ali samo ako je izgubljen u “poštenoj borbi”. Osim što odsutnost suca ostavlja sve za slobodnu raspravu. Tako je poražena grupa samo u iznimno iznimnim slučajevima priznavala poraz. Obično je transparent bio "izgubljen", "zaboravljen", "ukraden iz auta", "skinut u 50 naprema 1" ili - doista vrlo popularna - bio je jednostavno kopija originala. Budući da je vrlo malo ljudi obično bilo nazočno takvoj pljački transparenta, svaka se epizoda u svijetu ultrasa razvila u herojsku priču koja se prenosila usmeno, u kojoj su obje strane na kraju s uvjerenjem branile suprotno. Širenje interneta samo je umnožilo ovaj proces, također i u Italiji. A ako nasumično postavite pitanje 20 ultrasima iz iste grupe, dobit ćete 25 različitih mišljenja. Barem ako nisu bili čisti pobjednik. Ali naravno svi se pozivaju na nekoga tko je bio udaljen manje od 20 cm od događaja i ionako, “Tko je bio zna!”

Transparent "Furiosi" iz Cagliarija visio je naopako na vjerojatno svakom talijanskom stadionu, ali definitivno u Milanu i Anconi. No, grupa se tek kasnije ugasila zbog razmirica sa “Sconvoltima” iz vlastite tribine. Krađa transparenta "Settembre Bianconero" iz Ascolija od strane ultrasa Sambenedettesea za mnoge je najveća krađa transparenta u talijanskoj povijesti - bio je dug 60 metara. Neki tvrde da izvan Ascolija ima više transparenata grupe „Settembre Bianconero" nego u samom gradu. Nakon što su „Settembre" izgubili transparent u Veroni, pravdali su svoje daljnje postojanje činjenicom da je tamo bilo samo četvero ljudi da ga brane. “Nuova Guardia” i “Viking” iz Intera izgubili su svoje transparente u istoj utakmici protiv Juvea, prvi su proglasili kraj zbog toga, “Viking” su još uvijek na svom uobičajenom mjestu “Secondo Anello Blu” u San Siru.

“Fighters” iz Juvea ostavili su svoj transparent na WC-u za navijače Catanije, ali naravno i danas su prisutni u Torinu. Transparent "Brigate Rossonere" iz Milana je "Pisu", sardinijski vođa "Boys" iz Intera dao u ruke Ultrasima iz Cagliarija 1992. godine. To nije spriječilo BRN da nastave sve dok nisu apsorbirani u “Curva Sud Milano” 2007. godine. Baš kao i sami “Boys”, čak i ako postoje fotografije njihovog gostujuceg transparenta u krivim rukama. Vrlo su kreativni i “Bush Avellino”, koji su ostavili svoj transparent u Porticiju i od tada su poznati kao “New Bush”. “Brigate Rossoblu” iz Cosenze isprva su formalno proglasili svoj kraj, da bi se nekoliko godina kasnije ponovo okupili pod istim imenom.

Po mom mišljenju, to je najljepše riješeno u Galatini: kada je transparent “Park Kaos” pao, napravili su novi i krenuli dalje kao “Park Kaos Gruppo Sciolto” (“ugašena grupa”). Smatram to ironičnim, bizarnim, smiješnim, maštovitim i definitivno “ultra”. “Commando Ultrà Arezzo”, “Gruppo Deciso” Inter, “Hooligans Bologna”, “Fossa Lariana” Como, “Boys” Reggina i “Ghetto Reggiana” svi su nastavili s ovim ili onim razlogom, kao i “Eagles Lazio” ili “Brigate Gialloblu” (vratio se u Veronu nekonvencionalnim putem nakon što je pao u ruke Taranta). Bari je najmanje problema imao kada je pao transparent “Ultras Bari”. Isti je pripadao solo putniku iz Milana koji je bio prisiljen putovati vlakom. Kada je svoj voljeni transparent morao predati Padovi, trofej su predali prijateljima iz Taranta. Nije imalo nikakve veze sa stvarnim “UCN 1974”, ali “Ultras Bari” definitivno zvuči kao grupa. Ali UCN-ov pravi i autentični transparent također je u rukama Taranta. Zajedno sa transparentom "Fossa Lecce", koji je pridonijeo prikupljanju materijala u sezoni 91/92, također se nisu ugasili, već jednostavno napravili novi.

Časna grupa "Freak Brothers" Ternana izgubila je svoj transparent u Perugiji kada je njihov bus zbog Perugie bio prisiljen sići s autoceste i naravno nastavili su dalje. Veliki “Fossa dei Grifoni” iz Genove također su izgubili veliki dio navijačkih rekvizita kada je njihov autobus zalutao i upao u zasjedu Foggie. “Fossa” je tek puno kasnije proglasila kraj i to iz sasvim drugih razloga, ali se zbog incidenta stvorilo lijepo bratstvo između Foggie i Sampdorije.

Ukratko, pravilo da se grupa mora ugasiti ako se transparent izgubi je nepisano i otvoreno za tumačenje. U domovini ultrasa primjenjivala se posvuda na način da je u velikoj većini slučajeva gubitka transparenta postojalo “objašnjenje” zašto sveti transparent nije izgubljen u “časnoj borbi”. Vjeran krilatici “sve je pošteno u ljubavi i ratu”, samonapisana pravila “mentalità” nevjerojatno veliki broj grupa tumačilo je vrlo fleksibilno: pošteno 20 na 20 dolazi iz svijeta huligana, a ne ultrasa, talijanski ultrasi uvijek su susret sa suprotstavljenim grupama koristili kao priliku za sukob i jednostavno nisu prethodno računali jesu li ravnopravni. Osim brojčano nadmašenih napada, bilo je i brojnih primjera "sačekuša", obilazaka kuća, krađa materijala iz lokala i podruma, napada noževima i drugim oružjem i još mnogo toga što nije obuhvaćeno kanonom "Mentalità".

I baš zato što je tih “nečasnih” epizoda bilo oduvijek, od sjevera do juga, od zapada do istoka, postojala je i obrambena strategija da se za to optuži protivnik. I tako za svaku grupu koja se stvarno ugasila, bilo je i postoji devet drugih koje su nastavile unatoč opetovanim gubicima. I nema ništa loše u tome. Naprotiv, smatram apsurdnim žrtvovati tisuće kilometara i eura, mokre džempere i sate provedene zajedno arhaičnom “nepisanom” zakonu. Pogotovo ako nakon službenog gašenja isti ljudi još uvijek stoje na svom uobičajenom mjestu na tribini ili su već dva tjedna kasnije napravili novi transparent s novim imenom. Baš kao što je većina talijanskih nogometnih klubova nekoliko puta bankrotirala u zadnjih stotinjak godina, da bi se nedugo zatim opet našli sa sličnim imenom i sličnim grbom na istom stadionu ispred iste tribine. Da se razumijemo, Ultrasi nisu izmislili sustav, talijanski nogomet jednostavno je dio države.

Naravno, moje osobno mišljenje uopće nije bitno i želim slavu i čast svim grupama koje slijede kodeks do samozatajnosti. No, nisam htio prešutjeti da su se autori ovih pravila ponašanja pridržavali samo u usko definiranim iznimnim slučajevima. Svi suparnici su uvijek “nečasni”, nikad mi sami.. Mislim da je izvanredna stvar što se subkultura Ultra iz Italije proširila po cijeloj Europi. Bilo je tumačenja, tumačenja i preinaka u svim tim zemljama, pa i u samim gradovima, tribinama i grupama. A ako se svi nasmiješimo činjenici da Talijani obično ne staju na crvenom svjetlu na seoskoj cesti u ponoć, onda možemo pouzdano pretpostaviti da će fleksibilna interpretacija pravila također opstati u ultra svijetu. Inače ovdje uopće ne bi bilo grupa i zahvalan sam za svaku koja još postoji.

Naravno, grupe su se gasile nakon gubitka transparenta. “Ragazzi della Maratona” iz Tora je pala na nazovimo to “pametan” način tijekom Juve-Reggine i grupa se ugasila 2003. U konačnom priopćenju upotrijebili su rečenicu “ostat ćemo zapamćeni kao jedni od rijetkih koji su izgubili transparent i imali hrabrosti ugasiti se”. I ovdje je odluka manjine. Treba spomenuti i HRUB Battipaglia koja se iz Acirealea vratila kući bez transparenta i ugasila. Među njih ne ubrajam milansku "Fossa dei Leoni", makar gubitak transparenta bio povod za gašenje. “Fronte Bianconero” također su proglasili svoj kraj nakon što je transparent u Veroni pripao saveznicima Hellas/Fiorentina. “AS Roma Ultras” vratili su se iz Leccea bez transparenta i došlo je do gašenja.

Ultra je, između ostalog, sloboda, anarhija, prosvjed, prijateljstvo, zabava, životni stil i stvarnost za mnoge ljude. Činjenica da ovaj pokret može postavljati i pridržavati se vlastitih pravila je sjajan aspekt, bez kojeg “Ultra” vjerojatno nikada ne bi izašao iz svog početka. No, pravilo da se grupa uvijek i bez iznimke mora gasiti nakon gubitka transparenta doista nije najpametnije. Nije slučajno da ga se rijetko tko u Italiji držao. To nije naštetilo talijanskim Ultrasima ili njihovoj važnosti. Maštovitost i fleksibilnost također puno bolje pristaju subkulturi nego tvrdoglavo prusko obrađivanje pravnih kodova. U tom pogledu: nastavljanje kao "Park Kaos Gruppo Sciolto" je ironično, buntovno, nekonformističko, nepopustljivo i nevjerojatno smiješno.

:clap: :pray: :cheer: :100:

Ak ima jos samo daj,oba dva teksta(narucito ovaj drugi) su top.

evo i friskog primjera, iz "fedayn" u "gruppo quadraro"..
as roma - empoli, 17.09.2023

sv austria salzburg - rw rankweil, 16.09.2023

.

Sve u jednoj utakmici :yikes: :fire:

https://www.facebook.com/100052349043419/posts/pfbid02juaT2aD9B4ozkcmwQyLvSzkZ7Jc91axrTHDQcj9s1AfU5EAJih3RbKZUQAYDoeVfl/

Evo i finalne

Nadam se da cemo ove sezone igrat protiv Panathinaikosa, kakav bi to spektakl bio tamo i na Maksimiru :starstruck: