Dragutin (Drago) Vabec rođen je u Zagrebu, 26. listopada 1950. godine.



Iako je Čakovčanin, Vabec se, kako je i sam pričao, “slučajno” rodio u Zagrebu, u Petrovoj ulici. Igrao je u mlađim uzrastima Sloge, a u Dinamo je došao kao 17-godišnji mladić. U Slogi je, kao nadareni junior dobio nadimak Bobek, no samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u Dinamo, okitio se nadimkom koji će nositi cijeli život. Postao je - Of, a sam je opisao kako je došlo do tog nadimka:

- „Na dolasku u Dinamo, još sam imao pravo igrati za juniore. I na jednom smo turniru ušli u finale, a u polufinalu sam zabio dva gola i bio najbolji igrač pa sam u finalu dobio “flastera”. I odigrao sam užasno prvo poluvrijeme, moj me čuvar stalno pikao Dinamovom značkom! U ono je vrijeme bio običaj da kapetani uoči utakmice razmijene klupske zastavice i značke, pa je taj njihov kapetan zadržao značku i stalno me bockao“ - opisivao je Vabec i nastavio:

- „Kad smo ušli u svlačionicu nakon prvoga poluvremena, trener Ivan Đalma Marković me upitao: “Međimurec, što je s tobom? Pa samo poskakuješ i trzaš se kao da si na struji!” Odgovorio sam: “I vi biste se tak’ trzali da vas netko ‘špiči’ kao mene!” I kad smo izašli iz svlačionice, pokazao sam treneru tog igrača i rekao: “Gospon trener, of me špičil!” Taj ‘of’ kod nas u Međimurju znači ‘ovaj’. I otišao je Đalma do delegata utakmice, sve mu to prepričao, pa je delegat uzeo značku njihovu kapetanu, a sudac mu je dao žuti karton. I tak sam postal i ostal Of“...

Svoj debitantski nastup u prvoj momčadi upisao je 27. srpnja 1968. protiv austrijskog Kapfenberga i punih je 11 uzastopnih godina igrao u plavom dresu, do odlaska u francuski Brest 1979. godine, a u Maksimir se vratio u sezoni 1983. - 1984. odigravši još sedam utakmica za Plave, da bi sljedeće sezone igrao u svom matičnom klubu, Slogi iz Čakovca, u kojem je i okončao karijeru. Šesti je po broju nastupa za Dinamo u natjecateljskim utakmicama - na 308 službenih dvoboja zabio je 71 pogodak, a ukupno je za Dinamo odigrao 529 utakmica i zabio 183 gola...

U Dinamovu je dresu najbolje utakmice odigrao u derbijima protiv Hajduka! A posebno je u sjećanju ostao derbi u Splitu, na starom stadionu kaj Plinare (bio je to posljednji derbi na Starom placu, prije Hajdukove selidbe na Poljud), u proljeće 1979. godine. Hajduk i Dinamo bili su u “mrtvoj utrci” za naslov (na kraju je u korist Hajduka presudio famozni “slučaj Tomić”!), a u splitskom je derbiju Dinamo pobijedio 2:1, pogotkom Vabeca na izdisaju utakmice, u posljednjoj minuti dvoboja!

– „Sjećam se 1979. godine, vodili smo 1:0, oni izjednačili, a ja u 90. minuti zabio za 2:1. S Dražanom Jerkovićem smo ih na terenu pored splitske Plinare pobijedili s 5:1. A, draga mi je utakmica, također igrana u Splitu, kad su oni vodili s 2:0 nakon 20 minuta, a mi u drugom poluvremenu okrenuli. Prvo je za nas zabio Srećko Huljić, potom Mladen Ramljak izjednačio, a ja iz slobodnog udarca u 90. zabio za našu pobjedu. I još mi je sudac Marijan Rauš dao žuti karton jer smo se veselili golu što je smatrao zadržavanjem igre“! - sjeća se Drago.

Inače, mnogi ne znaju da je Vabec nastupao i za Hajduk s kojim je kao gost deset dana boravio na turneji po Sjevernoj Americi.

Mediji su ga uspoređivali sa – Stjepanom Lamzom. Kad je popularni Štef pao s balkona Vile Rebar nakon velike pobjede protiv Eintrachta sa 4:0, Vabec je otprilike tih dana spremao kofere za put iz Čakovca u Zagreb.

“Nogometno je ‘bezobrazan’ poput Štefa, dribla poput Štefa, ima istu energiju, a k tome i udarčinu.”

Podjednako dobro igrao je s obje noge, mnogi su mislili da je rođeni ljevak, no zapravo je bio dešnjak, ali je upornim vježbanjem i od lijeve noge napravio ubojito nogometno oružje. Mnogi su stručnjaci za njega rekli da je bio najsvestraniji Dinamov igrač u povijesti. Iako je najviše utakmica odigrao kao napadač, na lijevome krilu, sjajno se snalazio i na desnoj strani napada, pa u veznom redu, a znao je dobro odigrati i na obrambenim bokovima, kao i na mjestu šefa obrane, kao zadnji branič. Igračka mu je inteligencija bila na najvišoj razini, bio je sjajan dribler, tehnički izvanredan, brz i prodoran, imao je izvrstan centaršut i snažan i precizan udarac. Drago Vabec neosporno je jedan od najboljih nogometaša kojeg je Međimurje dalo Hrvatskoj...

S plavima je dočekao europsko proljeće, osvojio pokal pobjednika Kupa 1969. godine, ali i već spomenuti (ne)priznati naslov prvaka 1979. Dinamu je tada čak i sudskom odlukom priznat naslov prvaka u famoznom “slučaju Edmond Tomić”, ali ga FSJ nikad nije uveo u svojoj arhivi već ga je dodijelio Hajduku.

U ono su vrijeme nogometaši mogli otići u inozemstvo tek u 28. godini. I sjajni je Međimurec sa 28 i pol godina napustio Maksimir i prešao u francuski Brest. Rastanak s Dinamom nije bio idiličan, Vabec je, naime, smatrao da je bio zakinut, da je Dinamo uzeo previše novca od transfera na ime odštete, navodno čak 60.000 od ukupno 200.000 USD koliko je iznosio transfer. Vabecu je još nešto smetalo...

- „Kroz Dinamo je prošlo puno igrača koji nisu zaslužili biti u njemu. Uvijek me boljela nepravda, nikad mi nije bilo drago kad je igrao lošiji umjesto boljeg igrača, no, nećemo o imenima. Znao sam prigovoriti pa su onda rekli da sam loš karakter. Zato što nisam šutio! Bio sam preveliki dinamovac da bih šutke prelazio preko negativnih stvari, u ono smo vrijeme mi domaći igrači uvijek prolazili najlošije. Dinamo je bio dosta nekorektan prema nama starijim igračima. Trener Bazić nas je jednostavno maknuo, mene, Blaškovića i Miljkovića“ - rekao je jednom Vabec pa nastavio:

- „Ja sam u Dinamu u prvoj momčadi igrao 11 godina i apsolutno sam zasluženo legenda kluba. Nisu legende kluba oni koji su u klubu igrali jednu, dvije, tri sezone, pa makar oni bili Boban i Šuker. Oni su svoje karijere začinili u drugim klubovima, a ja sam Dinamu dao sve. Uzeo mi je Dinamo i novac od transfera, ali nisam zaslužio da mi pri odlasku uzme 60 tisuća dolara od svih 200 tisuća transfera… Ja sam u Dinamu igrao 11 godina, ja sam dakle svoje igranje u Dinamu platio. Tu sam se razočarao. Stanove smo dobili, ali morali smo ih otkupiti. Mislim da Dinamo još uvijek ne vidi tko je pravi Dinamovac“.

U Francuskoj je Of doživio najljepše igračke dane! Zvao ga je i Paris Saint Germain koji mu je nudio triput veći novac, ali nastao je problem u načinu isplate - Parižani su davali čekove, a on je želio gotovinu. Pratio ga je i Bayern iz Münchena, no Dragi se nije išlo živjeti u Njemačku. Imao je na stolu i ponudu Tottenhama, ali u Englesku je najprije morao ići na probu na što nije pristao...

U četiri je sezone za Brest odigrao 118 utakmica ukupno i postigao čak 60 pogodaka, bio je idol navijača. A najveće je priznanje dobio kad je proglašen najboljim igračem Bresta u povijesti kluba! Tim su povodom Francuzi snimili dokumentarac o Vabecu, a novinar iz Bresta Johan Le Roux, koji je kao klinac s ocem gledao Vabecove majstorije na travnjaku, napisao je i knjigu “L’ idole de l’Armoricaine” (klub se prije zvao Armoricaine de Brest) o sjajnom hrvatskom nogometašu. Eto, takav je dojam Vabec ostavio na Le Rouxa da se ovaj nije mogao smiriti dok priču o idolu svog djetinjstva nije ovjekovječio u obliku knjige i filma.

A, malo je nogometaša koji o svojoj karijeri imaju napisanu knjigu. Ako je književno djelo nekakva mjera za postignuća jednog nogometaša, onda se neprijeporno može zaključiti da knjige o sebi dobivaju i zaslužuju – samo najveći. A legenda našeg Dinama i francuskog Bresta – Drago Vabec – sigurno pripada onima koji su obilježili jedno vrijeme, jednu nogometnu epohu.

Citiramo riječi Johanna Le Rouxa, autora knjige i filma o Dragi i razlogu zašto se uopće odlučio na taj pothvat:

- “Presudni trenutak za razmišljanje o knjizi i filmu bio je ulazak Bresta u Prvu ligu godine 2010. Klub je nestao iz profesionalnog svijeta 1991. zbog financijskih problema. To mi je vratilo puno sjećanja, a najjače je bilo sjećanje na Dragu Vabeca, nevjerojatnog igrača. Onda sam počeo pretraživati arhive i tražiti podatke o njemu i dobio želju da napišem knjigu i snimim dokumentarac njemu u čast.”

Preminuli nogometni stručnjak Michel Hidalgo, koji je s Francuskom kao izbornik osvojio naslov na Euru 1984. godine, u pripremama za to natjecanje od svojih napadača tražio je da igraju kao - Drago Vabec! A u svlačionici je imao Rocheteaua, Platinija, Sixa, Girressea... veliki je to kompliment koji dovoljno govori o igračkoj veličini Drage Vabeca.



U međuvremenu je igrao i za Metros Croatiju iz Toronta s kojom je osvojio kup. Igrao je protiv Pelea, a htio ga kupiti njujorški Cosmos, ali Drago nije pristao.

Spletom okolnosti, ali i zbog favoriziranja drugih, za jugoslavensku reprezentaciju odigrao je samo sedam utakmica (u razdoblju od 1973. do 1976.) i postigao jedan pogodak, jedan od ako ne i najljepši u karijeri. Bilo je to 15. listopada 1975. u Zagrebu, na svom Maksimiru. Jugoslavija je tada svladala Švedsku s 3:0.

Nakon Džajićeva centaršuta s lijeve strane, munjevito je uletio u kazneni prostor gostiju i od prve, sa suparničkim braničem na leđima, “drop-kick” udarcem neobranjivo je pogodio švedsku mrežu! Lopta je dobila čudesan “felš”, Vabec ju je udario vanjskim dijelom stopala i jednostavno je bježala od inače sjajnog vratara Ronnieja Hellströma te svoj put okončala poluvisoko u “maloj mreži”! Hellström se ispružio koliko je mogao, ali lopta je bila neuhvatljiva, bio je to trenutak slasti za brojne fotoreportere, koji su slične fotografije mogli snimiti gotovo isključivo na treninzima!

Uostalom, spoznaja da se taj pogodak godinama vrtio na “špici” ondašnjeg “Sportskog pregleda”, dovoljno govori o kakvom je Vabecovu umijeću bila riječ - takav gol mogu zabiti samo najveći virtuozi, takvi se golovi ne postižu slučajno...



Nakon igračke karijere bio je trener u drugoligaškim i trećeligaškim klubovima: MTČ Sloga iz Čakovca, VIKO Omladinac, Stubica 1926, Daruvar, Križevci, Vrbovec, Slunj i Jaska, da bi 2004. godine, kao trener Međimurja iz Čakovca, izborio je ulazak u I.HNL.

Za kraj ćemo se prisjetiti jedne potankosti iz dana u Dinamovu dresu. Vabeca je, naime, pratio glas sebičnog igrač te da se na prste jedne ruke mogu nabrojiti njegove asistencije. A zbog te je sebičnosti jednom zgodom dobio i “vritnjak” od suigrača, legendarnog dinamovca Josipa Gucmirtla, na utakmici protiv Radničkog u Kragujevcu!

Dinamo je izgubio 2:1, odigravši očajnu utakmicu, a cijelu priču su dodatno začinile dvije apsolutne Dinamove legende nesvakidašnjim incidentom.

U Sportskim novostima od ponedjeljka, 25. listopada 1971. godine piše: - „U 69. minuti zbila se jedna nemila scena, jedina na današnjoj utakmici. Zanimljivo da su isključivi akteri bili Dinamovi igrači. Tako reći iz čistog mira na rubu Dinamovog šesnaesterca kad je igra bila prekinuta, potukli su se Vabec i Gucmirtl.

Pali su i šamari, a epilog svega bio je udarac Gucmirtlov nogom u Vabecova leđa. Sudac Ristić je odmah pritrčao i nakon konzultacija sa svojim pomoćnikom Maksimovićem isključio je Gucmirtla iz igre“.

Ali ni ta lekcija nije promijenila Ofov karakter...



2018. godine francuski bend Matmatah, naime, upravo je Vabeca angažirao kao glavnog junaka videa svog novog singla “Retour à la normale”. Poveznica je, naravno, Brest gdje Vabec doista uživa status žive legende. Dobro se Drago snašao i u toj ulozi iako je u šali rekao kako nije John Wayne te da mu je teško palo višestruko ponavljanje pojedinih scena.



gnkDinamo | Sportske novosti | povijest.hr