Ovo je priča o legendi Dinama koja je u životu prošla i raj i pakao. Taj sjajan nogometaš koji je zagrebački klub došao iz tuzlanske Slobode osvojio je srca navijača, član je čuvene šampionske postave iz 1982. godine. Iako ljubimac navijača nakon karijere u jednom trenutku se nije snašao i javnost se silno senzibilizirala na njegove nevolje – završio je sam, na ulici, bez ikoga, napušten. Kasnije, na inzistiranje navijačke javnosti, Hadžiću je klub pomogao, pa je kasnije bio i zaposlen na Maksimiru.

Ismet Hadžić rođen je 7. srpnja 1954. godine u Tuzli, a u Dinamo je stigao u siječnju 1980. godine, te je u šest sezona provedenih u Maksimiru odigrao 145 službenih utakmica (ukupno 302 utakmice uz 11 postignutih pogodaka) za “modre” s kojima je 1982. godine osvojio naslov prvaka bivše države, prvi nakon 24 godine, a 1983. i Kup Jugoslavije.

Između 1979. i 1983. godine pet puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije. Igrao je dva puta kao nogometaš Slobode, a tri puta kao član Dinama. Debitirao je 1. travnja 1979. godine u Nikoziji, u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo u kojoj je Jugoslavija pobijedila Cipar sa 3:0. Od dresa reprezentacije oprostio se 23. travnja 1983. godine u Parizu u prijateljskoj utakmici u kojoj je Francuska pobijedila Jugoslaviju s 4:0. Više puta Hadžić je igrao za B, omladinsku, olimpijsku i mediteransku reprezentaciju.

Samozatajan, skroman, povučen i tih imao je život toliko atipičan za nogometne zvijezde. On je u svom post-nogometnom životu došao do dna i kada su svi mislili da mu nema spasa uspio se othrvati porocima i dotadašnjem načinu života, uspio je naći okrjepu među prijateljima, naći posao i živjeti kao sav normalan svijet. I baš je u tome njegova silna vrijednost, jer čovjek koji je pao i podignuo se, vrjedniji je od onoga koji nikad ne padne, glasi kineska poslovica. A ona se upravo i može primijeniti na Ismeta Hadžića, dragog nogometnog i društvenog lika iz Zagreba osamdesetih godina…

U Dinamo je Hadžić stigao iz tuzlanske Slobode i zarana osvojio srca navijača svojom beskompromisnošću na terenu, ali i tehničkim znanjem kojeg u to doba braniči i stoperi baš i nisu imali. Još dok je nastupao za tuzlansku momčad, dobivao je pozive za tadašnju jugoslavensku reprezentaciju, a u Dinamu je doživio svoje najbolje igračke dane. U momčadi Slobode se vrlo rano već 1972. godine sa 18 godina izborio za standardno mjesto u prvoj momčadi, za koju je igrao do 1979. godine. U tom periodu je odigrao 350 utakmica.

Bio je jedan od glavnih igrača Blaževićeve sjajne momčadi koja je sezone 1981/82. mljela sve pred sobom, iako je na putu do naslova prvaka propustio jesenski dio natjecanja, jer je služio vojni rok, ipak je bio jedan od generatora furioznoga Dinamova proljeća. Govore kako ga nikad nitko nije predriblao te sezone, a sudjelovao je u bezbroj kreacija Dinamovih napada jer je jednostavno osjećao prostor, loptu i dinamiku igre. Bio je pravi nogometni intelektualac. Ćiro Blažević znao je reći da je „Hadžija“ bio prototip modernog stopera i jedan od ključnih igrača momčadi, igrač koji ima "kompjuter u glavi". Djelovao je iz pozadine, najčešće u sjeni glavnih zvijezda, ali bez njega se nije mogla sastaviti udarna momčad.




Sjajne partije nisu prošle nezapaženo niti u Europi, pa ga je već 1983. godine tražio tada najbolji turski klub Fenerbahçe. Na ruke je Hadžić trebao primiti odmah 300.000 dolara. No, Dinamo, zapravo Ćiro Blažević ga nije pustio – urlao je po uredu da bez Hadžića neće izboriti ni ostanak u Prvoj ligi.

“Sine, ne mogu te pustiti, ostani još godinu dana da osvojimo i drugi naslov prvaka”, govorio je Ćiro Hadžiću.

Potom je, samo koji mjesec kasnije, Blažević napustio Dinamo. Kada je Ćiro “zbrisao” otišao je i Hadžić, prvo u Pristhinu, a onda i u Sjedinjene Američke Države (Las Vegas) gdje je godinu dana igrao mali nogomet kako bi nešto zaradio za stare dane. Jer, osamdesetih se u tadašnjoj državi od nogometa moglo lijepo živjeti, ali se nije mogla osigurati životna egzistencija.

Kada se vratio, a kako život ide brzo dalje, malo tko ga se sjetio. Živio je svojim skromnim životom, a volio je malo, hajdemo to tako reći i “zalomiti” onako – dok je bilo u džepu, bilo je i prijatelja. A kada se džep ispraznio, svi su prijatelji odjednom postali prezauzeti. Hadžija je ostao sam. Sam kao duh…

Sjetio se tada Hadžija da je ljudima posuđivao novac, pa je potražio te drugove da mu ga vrate, jer se, eto, našao u takvoj situaciji. No, odgovora od “prijatelja” nije bilo. Sve što je posudio, sve što je zaradio, nestalo je bez traga kod navodnih prijatelja.

“Nisam imao više kamo, osjetio sam da sam izdan”, pričao je godinama kasnije kada se već oporavio.

Nije uspio prodati ni stan, a kasnije je ostao i bez njega. Izlaza nije bilo. Ostala mu je – ulica. Spavao je u Zapruđu u starom automobilu, skrivali su ga policajci iz tog zagrebačkog kvarta koji ga nisu prijavljivali zbog beskućništva.

“Nisam bio čak ni klošar jer kako sam ja živio tih godina, bila je to uvreda i za klošare. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas kao Azurna obala. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ostao sam bez svega. Posudio sam nekim prijateljima 80.000 maraka, a prijatelji se više nikad nisu javili. Kako je to počelo? Počeo sam prijateljima posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen pa sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, a netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’ i ja sam mu ih dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kada bi spomenuli djecu. I danas bih im vjerojatno za njih posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, posudi mu 100 eura. A onda sam još zaronio i u alkohol, pa mi je piće odnijelo i ostatke ostataka. Na dnu me našao Zlatan Arnautović, koji je preko novinara, pokojnog Ivice Šanteka, pokrenuo akciju za moje spašavanje”, sjećao se godinama kasnije Ismet Hadžić.

Nije imao ni posla, ni prihoda. No, nisu svi na svijetu loši ljudi. Odnekud se pojavilo svjetlo na kraju tunela. Sjetio ga se prijatelj koji mu je ponudio kakvu-takvu pomoć.

“Došao mi je moj stari drug Faruk Spahić i pitao me ako bih želio raditi na tržnici za nadnicu, za plaću. Spahića znam otprije, odavno, zajedno smo služili vojni rok. Nisam imao izbora i odnekud sam morao početi. Gurao sam kolica, spremao štandove, bio vrijedan. Poslije sam bio i vodoinstalater, popravljao sam centralna grijanja. Svašta čovjek nauči kad je u nevolji. Zbog te ‘šanse’ sam do groba zahvalan Faruku, koji mi je pružio ruku kada su me svi zaboravili.”, sjećao se Hadžić.

Još uvijek je volio zaviriti u čašicu, no kada su ga se sjetili stari prijatelji iz Dinama, napose Zvjezdan Cvetković, rekao je zauvijek – zbogom alkoholu.

Znao se tresti kada bi ovo pričao: “Jednog dana, nekako razgovaram sa sobom i kažem: Dosta je, konju jedan, što to radiš od sebe?! U početku mi je malo tko vjerovao, ali onda su vidjeli da sam se promijenio. Nije bilo više alkohola, samo kavica i mineralna. I počeli su mi pomagati ljudi – iz Lokomotive su se javili Čabraja i direktor Šikić, intervenirao je i Zdravko Mamić i odmah sam prihvatio posao.

“Cvetković me pitao, bih li radio s djecom, onom najtalentiranijom. Uprava kluba s Mamićem nije radila oko toga problema i tako sam opet osvanuo u Dinamu. Bio je to moj novi rođendan. No, shvatio sam da si čovjek najprije mora sam pomoći. Samo ja znam kako mi je bilo živjeti u automobilu – slike se vrte, slike mojih i Dinamovih najvećih uspjeha, slika tapšanja po ramenu, slavlja, izlazaka. A sad se krijem u mraku starog automobila. Ležim i hladno je, a meni kroz glavu idu ti dolari, oproštajna utakmica Dragana Džajića u Tuzli, kada mi je sudac rekao: ‘Samo ga krivo pogledaj, letiš van’. Nije se sastao s loptom. Onda se sjetim utakmica s Hajdukom, kad smo ih u Splitu dobili 2-1 i kad su navijači pjevali ‘Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska...’ Pa se sjetim 3-0 protiv Zvezde, Mlinarića, Kranjčara, Zeke i suza suzu goni. Žena je pobjegla u Tuzlu, svijet se srušio... Ma to je bilo strašno”, prisjećao se.

Godinama je tako Ismet Hadžić radio s talentiranom djecom u Maksimiru. Bio je besprijekoran trener, pravi pedagog. Objašnjavao je djeci da je bitno završiti školu, upozoravao ih je što ih čeka u životu – ta on im je mogao biti najbolji primjer… Nije se sramio svog posrtaja, ali je uživao u svom Feniksovom skoku. Kada bi se povele rasprave o Dinamovim generacijama, nije dopustio ni jedne riječi protiv svoje…




“Moj prijatelj Marko Mlinarić bio je najbolji igrač kojeg sam gledao. Ma, cijela ta generacija bila je urnebesna, nenadmašna. Nemojte se ljutiti, ali Zagreb ni Dinamo neće više nikad imati takvih igrača. Nikad me nitko neće uvjeriti da je Modrić bolji od Mlinarića, Ćorluka od Dragana Bošnjaka, ili Eduardo od Cerina i Kranjčara. To su bili velemajstori. I nikad više u Maksimiru nije bilo takve klape, možda su nam se približili Silvio Marić i Robert Prosinečki 1998. godine”.

Umro je 14. srpnja 2015. godine, u 62. godini života nakon duge i teške bolesti.

Ismet Hadžić, istinska legenda Dinama, a ujedno i jedna od najtužnijih priča Dinamove nogometne povijesti.

Sportska revija | Jutarnji list | HNS | Večernji list