Filip Blašković (Šiljo) rođen je u Slavonskom Brodu, 5. srpnja 1945. godine, a od najranijih je dana igrao u obrani. Štoviše, tu je ulogu zavolio gledajući trojicu svojih idola, redom Dinamovih igrača – Ivicu Horvata, Tomislava Crnkovića i Vlatka Markovića.

U Dinamo se zaljubio još kao devetogodišnjak u rodnom gradu gdje je u djetinjstvu „haklao“ nogomet na obližnjim poljanama i školskim dvorištima. Kad je Blaškoviću bilo devet godina Dinamo je osvojio naslov prvaka, a nakon pobjede plavih u zadnjem kolu protiv Lokomotive sa 6-0, ulicama Slavonskog Broda defilirali su navijači s plavim transparentima, slikama igrača, s povicima „plavi, plavi“… Na krilima takve atmosfere Blašković je postao veliki Dinamov navijač i tada nije ni slutio da će na kraju biti jedan od junaka maksimirske povijesti.

Počeo je u BSK-u, današnjoj Marsoniji, maštajući kako će jednog dana nositi Dinamov dres s brojem pet. Neposredno prije nego što mu je stigao poziv iz Maksimira, Blašković je bio pred potpisom ugovora za Zagreb. Dinamo je u Slavonskom Brodu imao povjerenika Štefa Mađara koji ga je preporučio Dinamu. No, spazili su ga i u onda izuzetno jakom Zagrebu i pozvali da im se pridruži u utakmicama Intertoto kupa, tada je sudionik imao pravo na tri pojačanja. Prednost su tada imali zagrebački igrači, i pošto nije igrao vratio se doma, ali tada po njega dolazi Dražan Jerković.

Ipak, nije odmah igrao, bio je rezerva pet mjeseci sve do utakmice Dinama i SSSR-a s Jašinom i Metrevelijem u sklopu njihovih priprema za SP. - "Naime, Oskar Jazbinšek, koji je bio trener uz Milana Antolkovića jer se čekalo Zebeca, zamijenio je popise igrača pa smo prvo poluvrijeme na teren izašli mi, pogrešni! Odigrao sam fantastično, poluvrijeme je završilo 2:2. Ali i kod Zebeca sam morao čekati, treba znati da nije bilo kartona u to vrijeme, no prva prilika bila je moja – u momčadi sam ostao deset godina – prisjeća se Šiljo tog trenutka.

U Dinamo je došao 1966. godine i ostao cijelo desetljeće, upisavši 294 natjecateljskih nastupa (ukupno je za plave između 1965. i 1976. godine skupio čak 490 nastupa), postignuvši pri tome 4 pogotka. S Dinamom je bio osvajač Kupa velesajamskih gradova 1967., Kupa Jugoslavije 1969., ali i član momčadi koja je u sezoni 1969. - 1970. prezimila u Europi. Dodao je toj listi još i Balkanski kup koji je osvojio s Dinamom 1976. godine. Činio je sjajan tandem s nezaboravnim Mladenom Ramljakom.




Bio je junak Dinamova pohoda prema pokalu Kupa velesajamskih gradova, maestralna izvedba u objema finalnim utakmicama protiv Leeds zadivila je i britanske medije, ali i igrače koji su posebno hvalili maksimirsku obranu ističući i Blaškovića. Uostalom, Leedsov je proslavljeni vezist Mike O’Grady tada istaknuo: – "Ne znam kako svladati Ramljaka i Blaškovića. Njih dvojica ne znaju što je pogreška."

Također, sudjelovao je s Dinamom i u pobjedi nad Realom 1974. godine na Bernabeuu (4:3). Real Madrid predstavljao je Miljana Miljanića kao trenera, te novu momčad u kojoj su bili Pirri, Del Bosque, Breitner, Netzer... Igralo se pred 125.000 ljudi koliko je tada primao Bernabeu. Del Bosque je zabio dva gola tek što je utakmica krenula, no, tek onda se Dinamo postavio oštrije i hrabrije i uspio ostvariti jednu od najvećih pobjeda. Uz, naravno, onu nad Leedsom jer Leeds je tada bio među pet najboljih klubova u Europi.

Baš utakmicu u Leedsu 1967. godine Šiljo izdvaja kao najbolje odigranu utakmicu u životu, a kao najvećeg u povijesti Dinama izdvaja Lamzu, navodeći kako se radi o igraču vrhunske klase, koji ipak nije dao koliko je trebao i morao.

No, 1976. godine, trener koji je vodio Dinamovu momčad u tom razdoblju Mirko Bazić odlučuje se za mlađe igrače koje je i sam vodio kroz niže kategorije te tako označava kraj Blaškovićeva igranja u Dinamu. Imao je Filip 31 godinu i u tom trenutku 490 utakmica za Dinamo. Politika je bila da se nakon 500 utakmica isplaćuje premija od milijun dinara, ogroman novac kada se zna da je službenička plaća bila 150 do 200.000 dinara godišnje.

- "Bazić je rekao da ću novac dobiti, ali da više neću igrati za Dinamo. Mogao sam drugdje, ali ne u Jugoslaviji. Morao sam potpisati da neću igrati za klubove najvišeg ranga pa sam tako vikendima znao otići odigrati za BSK. To je za mene bilo to" – sjetno je o tom vremenu progovorio za Večernji list.

Ali, Blašković još u dobrim igračkim godinama dobiva priliku igrati u novoosnovanoj Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi, NASL-u i odlazi igrati u Toronto Croatiju. Financirali su ga lokalni Hrvati, imućniji ljudi između njih 75.000 koliko je tada živjelo u Torontu. Plaćalo se odlično, dobio je 15.000 dolara za tri mjeseca igranja, toliko bi u Dinamu zaradio za četiri godine! U kanadskom klubu suigrači su mu bili Grnja, Eusebio, Lukačević, jednu sezonu i Drago Vabec, pa čak i Velasquez, nekadašnji kapetan Reala iz Madrida.

1976. osvojio je s momčadi Soccer Bowl kada su u Seattleu svladali Minnesota Kickse s 3-0. U zapisu Marina Sopte u knjizi “Sveto ime Croatia“ stoji: “Svojom igrom, a osobito utjecajem na suigrače na terenu i izvan njega, presudno je pridonio da Croatia osvoji titulu prvaka Sjevernoameričke nogometne lige. Taj je uspjeh senzacionalno odjeknuo, ne samo u sportskim krugovima SAD-a i Kanade nego i diljem svijeta.”




Blašković je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu službenu utakmicu, 24. rujna 1969. godine, baš protiv SSSR-a protiv kojega je i debitirao za Dinamo. Zanimljivo, u tom susretu, za reprezentaciju koju je vodio legendarni zvezdaš Rajko Mitić, nastupila su još četvorica Dinamovih nogometaša: Gračanin, Čerček, Belin i Dautbegović.

Zanimljivo je Blaškovićevo sjećanje na tu utakmicu. – "Ma, zvali su me nekoliko puta, ali ja sam odbijao kada bih vidio da neću igrati. I tada me Mitić zvao naknadno. Kako me Otto Hoffman jako volio, tako mi je u ugovor stavio da ću, ako odigram i minutu za reprezentaciju, dobiti pet milijuna dinara. Pazite, moj dvosobni stan na Knežiji koštao je tada 7,5 milijuna dinara. Bio sam pozvan u reprezentaciju i cimer mi je bio zvezdaš Žika Jevtić. Njemu sam se povjerio o toj klauzuli ugovora i on je bio pravi džentlmen. Nakon trideset minuta igre, požalio se izborniku Mitiću: “Bata Rale, mišić mi je otišao!” I tada sam ušao u igru umjesto njega i osigurao si dodatnih pet milijuna."

Filip Blašković bio je sa svoja 183 centimetra čvrst branič, koji je uvijek štitio leđa drugima, jak u duelima i igri glavom, miljenik suigrača i navijača… Bio je specifičan igrač; imao je ikserice, kao što ih je imao i Garrincha, pa ga je bilo teško prijeći. Kad stane ispred napadača, on nikada nije mogao znati na koju je nogu Šiljo oslonjen. Nije bio pretjerano brz, ali bilo ga je izrazito teško pretrčati. Upravo je zbog svoje požrtvovne igre znao imati dulje pauze zbog ozljeda.