Slazen se sa komentarom!

Dinamo je 1975. zabilježio rekordni broj prodanih ulaznica. Ogled Dinamo - Crvena Zvezda pratilo je 62.100 ljudi s kupljenim ulaznicama. Bio je to poseban dvoboj. Dinamo je pobijedio 2:0 (strijelci Kranjčar i Miljković), a junak utakmice bio je briljantni 19-godišnjak Zlatko Kranjčar. Kranjčaru je sve polazilo za rukom, a velike finale njegove iznimne predstave stiglo je u trenu kad je pred maksimirskim zapadom, najtežim i najspektakularnijim driblingom, tzv. oksfordom, prešao Zvezdinog braniča Kerija. Maksimirski je stadion u tome trenutku doslovce eksplodirao. Kranjčarova minijatura iz kategorije „za sva vremena“ danima se prepričavala u Zagrebu.

Zlatko Cico Kranjčar (rođen u Zagrebu, 15. studenoga 1956.) bio je napadač briljantne tehnike, sjajnog i vrlo jakog i preciznog udarca. Igrao je s obje noge i imao je odličan udarac glavom. Bio je brz, hitar i vladao je raznovrsnim driblinzima.

Za Dinamo je odigrao 307 službenih utakmica (556 ukupno) i postigao 125 pogodaka (256 ukupno). S Modrima (1973. - 1984.) Kranjčar je osvojio prvenstvo 1982. te dva Kupa, 1980. i 1983. Legenda Dinama jednaka je legenda postao i u bečkom Rapidu, čiju je majicu nosio od 1984. do 1990. Za Rapidlere je odigrao 201 utakmicu i postigao 106 pogodaka. S Rapidom je osvajao naslov prvaka Austrije 1987. i 1988. te kupove 1984., 1985. i 1987., a 1985. igrao je i finale Kupa kupova (Rapid-Everton 1:3). Nakon što je igrao za St. Polten, karijeru je kao igrač-trener završio u amaterskom Winerfeldu.

Kranjčar je bio ekstremni talent, jedan od najvećih koji se pojavio u zagrebačkom nogometu. S loptom je mogao sve. „Čudo od djeteta“ stiglo je u Maksimir na selekciju 1965. godine s društvom s Ferenčice. Imao je tek devet godina. Kranjčara su u Maksimiru dočekali Ivan Đalma Marković i Zorislav Srebrić. Đalma je odmah uočio talent, no nešto mu je bilo sumnjivo pa je zapitao Cicu koje je godište. - "Rođen sam 1955." - slagao je Cico, jer u Dinamu nisu primali mlađe od deset godina. Đalma nije stvarao probleme, jer je vidio da mali „ima nešto“. Nešto više no svi ostali. Međutim imao je i ovo; on je s devet godina, kako pričaju njegovi suigrači, govorio: „Moj je život nogomet, ja ću biti profesionalni nogometaš.“

Zlatko Kranjčar, koji je rođen kao Krajnčar, no kojemu je neki površni birokrat u dokumente upisao prezime Kranjčar, i tako je ostalo, prošao je u Dinamu kompletnu nogometnu školu. I sve ostalo. On je s 11 godina skupljao lopte u finalu Kupa velesajamskih gradova s Leedsom, a s 12 je bio demonstrator na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu. Pritom je zadivio buduće trenere, među kojima je bio i Mirko Bazić. - "Pioniri su na kraju demonstriranja igrali i utakmicu. Jedna je akcija krenula desnom stranom i uslijedio je centaršut. Kranjčar je zaplivao zrakom prema lopti, propustio je i pogodio petom. Lopta je odsjela u mreži. Bio je to nevjerojatan pogodak, nismo mogli prestati pljeskati" - ispričao je Bazić, koji je Kranjčara imao pod rukom četiri sezone, od 1974. do 1978.

Kranjčar je prvi profesionalni ugovor s Dinamom potpisao u prosincu 1973., a sa 17 godina zaigrao je u prvoj momčadi. Debitirao je 3. ožujka 1974. u Maksimiru, u utakmici s Hajdukom pred 60.000 gledatelja. Bio je među 16, ali nije se nadao da bi mogao zaigrati. No kako je Bonić vukao ozljedu, trener Domagoj Kapetanović na zagrijavanje je poslao i Kranjčara. Kad je postalo jasno da Bonić ne može igrati, Kranjčar je na brzinu odjenuo majicu s brojem 7 i izišao na igralište. Hajduk je pobijedio 1:0, a Kranjčara je čuvao Buljan. Kapetanović nakon utakmice nije krio zadovoljstvo: „Mali, bilo je dobro“, a zadovoljna je bila i publika koja je od prvoga trena prigrlila mladića prepunog ideja i sjajnih poteza. Fama o Kranjčaru, geniju u modroj majici, u Zagrebu je rasla svakom sljedećom utakmicom. Cico, koji je taj nadimak dobio kao dijete, postao je sinonim za Dinamo. Njegova je popularnost bila tolika da je Cico bio model za Dinamovu maskotu, koju je izradila Jugoplastika. Bila je to lutka od plastike, koja je postala omiljena dječja igračka.

Kranjčar je bio fantastičan strijelac u juniorima. Kako je nizao pogotke kao na tekućoj traci, svi su očekivali da će biti centarfor. No on nije volio igrati na toj poziciji, jer centarfor je preblizu centarhalfovima koji su u to doba mogli nesmiljeno tući. Stoga je više volio biti iza centarfora i na toj poziciji držao ga je i Mirko Bazić. - "Uh, kakav je Kranjčar bio igrač. Sjedeći na klupi i pozorno prateći utakmicu, redovito bih gledao što bi bilo najbolje odigrati. Što sam pomislio, Cico je odigrao" - pričao je Bazić.

Kranjčar je bio najspektakularniji Dinamov igrač u sedamdesetima. Bio je odličan u sezoni 1978. - 1979. kad je NSJ Dinamu uskratio naslov prvaka i blistao je u Dinamovoj generaciji 1982. koja je igrala sjajan nogomet i koja je nakon 24 godine naslov prvaka donijela u Zagreb. Premda je bio jedan od najboljih igrača mlade reprezentacije, Kranjčar je za A vrstu Jugoslavije odigrao skromnih 11 utakmica (tri pogotka). Problem je bio u tomu što je igrao za Dinamo. Da je igrao za Crvenu Zvezdu ili Partizan, odigrao bi 50.

Mogao je u Zvezdu protiv koje je redovito igrao izvrsno (osam pogodaka u 17 utakmica). Kad je, naime, 1983. bio u konfliktu s Ćirom Blaževićem, Kranjčara je zvala Crvena zvezda. No on je tu ponudu glatko odbio.

- 1990. Cico je bio kapetan 14 veličanstvenih (Ladić, Gabrić, Kranjčar, Vulić, Peršon, Židan, Dražić, Čelić, Kasalo, Shala, Cvjetković, Asanović, Mladenović, Mlinarić), koji su zaigrali u prijateljskoj utakmici sa SAD-om. Potom je igrao i protiv Rumunja kojima je zabio gol. Za „Jugu“ malo, a prvi kapetan Hrvatske.

On je 2002., odlično vodeći Zagreb, presjekao dominaciju Dinama i Hajduka. Sve do 2017. godine i Rijekinog naslova pod vodstvom Matjaža Keka bio je jedini trener koji je uspio biti prvak Hrvatske s klubom koji se nije zvao Dinamo ili Hajduk. Za Kranjčarom kao trenerom dugo se vukla rečenica: „veliki igrač – mali trener“. Što je bilo nepošteno i netočno. Zlatko Kranjčar je otpočetka pokazivao odlike trenera osobite vrijednosti. On je odmah naglasio da je odličan taktičar, da ima osjećaj za igru i za prepoznavanje igrača. Premda je bio osobiti individualac, njegov je prvi trenerski rezon da „bez kolektivne čvrstine nema rezultata“. Kad je vodio Segestu, on je na Maksimiru pobijedio Croatiju 2:1.


Tri puta u svojoj karijeri sjedao je na klupu Dinama. Prvi put momčad je preuzeo 1994. godine, te se zadržao do 1996., drugi je put vodio momčad tijekom 1998., i u tom razdoblju vodio je klub do četiri trofeja, odnosno dvije dvostruke krune - 1996. i 1998. Iako je 1996. osvojio dvostruku krunu, morao je napustiti Maksimir. Dvije godine potom otišao je pak nakon sukoba sa Zlatkom Canjugom: - „Nisam mogao dozvoliti da mi pamet soli nogometni anonimac.“ Potom povratka dugo nije bilo, jer nije u ljubavi sa Zdravkom Mamićem.

Treći put u najdraži klub vratio se u lipnju 2016., nakon 18 godina izbivanja i uveo plave kao trener po drugi put u Ligu prvaka; nezaboravnom slavljem protiv Celtica u Zagrebu s 3:0 ujesen 1998. i pobjedom protiv Salzburga s 2:1 u produžetku u gostima 2016. godine. Uz Cicu taj podvig uspio je ostvariti još samo Ante Čačić koji je s Dinamom ušao u skupine najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja 2012. i 2022. godine. Kranjčar je to ostvario u razmaku od 18, a Čačić u razmaku od 10 godina.

U Dinamu je doživio sreću i nesreću, sigurno mu nije bilo lako jer posao u Dinamu nije doživljavao samo kao ‘jedan od trenerskih poslova’, već duboko emotivno. Dinamo je njegov klub. Nažalost, tako je bilo i ovoga posljednjeg puta. Zadržao se Cico na klupi tek dva i pol mjeseca iako je izborio plasman u Ligu prvaka. Nakon trećeg uzastopnog neuspjeha, 2:5 poraza od Rijeke na Rujevici podnio je ostavku na svoju dužnost. Osam dana prije toga u Maksimiru je izgubio od Osijeka sa 0:1 pretrpjevši tako prvi poraz u HNL-u na domaćem terenu nakon više od šest godina, da bi par dana kasnije u susretu 1. kola Lige prvaka izgubio od Lyona sa 0:3.

U tri mandata na klupi Dinama Zlatko Kranjčar vodio je Dinamo u 121 utakmici ostvarivši 82 pobjede, 21 neriješen ishod i 18 poraza uz gol razliku 271:108.

S reprezentacijom Hrvatske (2004. - 2006.) suvereno je protutnjao kvalifikacijama za SP u Njemačkoj. Za to remek-djelo primio je Godišnju nagradu „Franjo Bučar“ 2005. Na SP-u je očekivao mnogo, spominjao je čak i finale, no zapeo je u skupini i pao, jer se nije htio posuti pepelom. Kranjčar je vodio Segestu, Dinamo, Rijeku, Slaven Belupo, Samobor, Marsoniju, radio je u Austriji, Sloveniji, Egiptu, Slovačkoj, Crnoj Gori, u Iranu, u kojem je 2012., nakon što je zapovjedio svome igraču da promaši nepošteno izboreni kazneni udarac, postao oličenje fair playa.

Bez dileme, Cico je jedan od najboljih igrača i trenera koje smo imali čast gledati u našem klubu.

Zlatko Kranjčar, jedna od najvećih Dinamovih legendi preminuo je 1. ožujka 2021., u svojoj 65. godini života.

Cico legenda!
Mislav Oršić me neopisivo jako podsjeća na Cicu, staložen, umjeren, jednostavan, lojalan, gospon čovjek!

01.03. bi se na kioscima trebala pojaviti knjiga "Cico-tak imam te rad".

Nakladnik je Večernji list/24 sata, a predgovor u formi eseja napisao je Niko Kranjčar.

Knjiga navodno ima 300 stranica, nisu napisali cijenu. Lijepo da se aktiviralo nakladništvo na temu Dinama odnosno ljudi koji su stvarali njegovu povijest.

Autori Tomislav Dasović i Mladen Miletić.

Edit… Cijena 19,90.

Samo jedan ulomak iz knjige:

"A kako se u listopadu 1998. dogodila Cicina smjena? On sam te okolnosti opisao je ovako:
„Pritisci su počeli već nakon Olympiacosa. Okupilo se u klubu 'vijeće starih ratnika', Blažević, Marković i Novosel, i održalo mi moralno-političko i stručno predavanje, detaljno analizirajući igru i dijeleći savjete.

Naredbu s Pantovčaka obavio je na kraju poslušnik nad poslušnicima Zlatko Canjuga, naravno.
Nije to učinjeno naglo i izravno, već poprilično perfidno, u tipičnom Canjuginu stilu.
Pozvao me u svoj ured i počeo, onako izdaleka, kako je šetajući gradom i osluškujući shvatio da su ljudi nezadovoljni mojim vođenjem momčadi, jer smo mi kao bolji od Grka i Portugalaca.

Velim ja njemu: Zlatko, pusti grad, to je moj grad, ja sam svaki dan u njemu, i sada dolazim iz grada; iz 'Charlieja', iz 'Atrija, iz 'Orienta', ne vozim se u blindiranim limuzinama, više se družim s pukom nego ti, susrećem ljude, pričamo, razmjenjujemo mišljenja, realni su i nitko mi ništa ne zamjera.

Kad sam došao u klub, startao sam s manjkom, a na kraju osvojio dvostruku krunu. U pripremama smo tukli jaki Feyenoord s 2:1, izbacili Celtic iz Lige prvaka, ostvario sam ono što nije uspjelo ni Ćiri, ni Vlaku, ni Bariću."

Sjajan video jednog navijača Dinama, Cicinog susjeda.

3 minute čiste emocije. Voljeni Zagreb i ponos Zagreba! :ok:

Sjajna knjiga, pri kraju sam s čitanjem. Zapravo kad pogledaš, 2 puta je otjeran s klupe Dinama, 1996. osvoji naslov prvaka, kasnije morao ići, 1998. se plasira u LP, nakon 2 kola ga peder Canjuga smjeni. I onda još i treći put, 2016. iako tad već nije išlo.

U Beču i Iranu ga tretiraju kao božanstvo praktički.

Div od čovjeka i nogometaša.

Prošle su tri godine od odlaska Cice.
Budem samo citirao kolegu @kibic: "Za mene je personifikacija Dinama Cico. Točka, nema dalje, nema nikog drugog. Da Plavi Bog ide na svoju sliku Dinamovca stvorit, stvoril bi Cicu."

Tri godine.

Redovno otvorim video himne protiv Brazila 2006. Tisuće i tisuće naših duša, Plava legenda koja je uveseljavala ugnjetavani hrvatski i Dinamov puk u Jugoslaviji, sada na klupi svoje Hrvatske sa suzom u očima. Jebeno, baš jebeno.

Tak imamo te rad.

Fala puno! Video objavljen na Zoninom IG-u je odličan. Za pustit suzu. Svaka čast.

https://www.instagram.com/reel/C39zOdVLxWI/?igsh=MW1jMG55b3Y4eTdleA==

Kad me pitaju "koja je prva stvar na koju pomislis kad netko kaze Dinamo?" ja uvijek velim Cico, jer je bio i ostat ce simbol Dinama i grada Zagreba, jedan od najvecih ako ne i najveci po mom misljenju.

:pray: :pray:

Sam kratko bi tu jedan štiklec podjelil.

Nekak sam uvek emotivan kaj se Cice tiče, a nisam ga imal prilike gledat u igračkim danima.

2021. taman sam delal istraživanje u vezi sporta i Dinama 70-ih i pregledval fotke u Športskom muzeju. Tolko Cicinih fotki iz mladih dana mi je prošlo kroz ruke i cijele Dinamove šampionske generacije koju su tada stvarali. Vijest o njegovoj smrti upravo sam saznal na jednom od termina u kojima sam pregledaval fotke. Prvi put da sam na rubu suza bil radi vjesti o smrti nekog kog uopće nisam poznaval. A kroz fotke taj Cicin osmjeh gledaš i vidiš da bi si mogel z njim sjest na gemišt i do jutra pričat ko da se znate celi život i da ste z istog kvarta u istoj šprehi. Još onaj Nikin govor na ispraćaju (al' i Ćirin je odličan), srce mi se rasparalo, krvavo plavo, al i uz ponos!

Ziher je i tu na forumu bilo dost fotki Cice, evo jedna moja njegovog haustora di smo mu išli zapalit lampaš. Svaka čast susedima kaj su fotku dali napravit.



Evo i opet me dirne, i nemrem vjerovat i skužit kak, al' svaki put kad krenem tipakt o njemu i prelistavat te fotke kaj imam za uspomenu, a u životu ga upoznal nisam.

U duhu Cice i njemu u čast, sutra na izbore za Dinamov preporod.
BSN.