jos narodnjaci za koje niko nikad nije cuo

Ostarih jebi ga...Znam da je na Maksimirskoj više nema 100%, ta je meni bila najbliža, stvarno sam iznenađen da u Gundulićevoj i na Jarunu još rade. — Dr Hofmann

Žiraffa Maksimirska je bila moj dnevni boravak skoro pola života, pa čisto da napišem koju sad kad si ju spomenuo i natjerao me da mi oči zasuze kao pripadnika Žiraffa ekosustava.

Dnevni boravak mi je bio jer mi je bila na kvartu i zato što sam išao u Mioc, pa smo doslovno visili tamo predsat, poslije škole, navečer. S ozbirom da smo bili inventar tamo, znao sam sve konobare, vlasnicu, svaki komadić žbuke, rupe na sjedalicama i koliko točno grama prašine ima u onom sklepanom ventilatoru iznad vrata.

Njen nekakav vrhunac je bio od 2010. - 2016. rekao bih, kad je uvjerljivo najviše ljudi tamo obitavalo. Imali su jedan period i onu zatvorenu terasu u plastici, sa grijalicama, pa je vani bilo jedno 10 stolova, a rezervacije su se primale za stolove tako da si rijetko mogao srijeda/petak/subota navečer doći i naći mjesto. Cijene su bile smiješne. Tomislav je bio 10 kn, Staropramen 6, rakije od 4-6 kn, žestice po 6-7 kn. Doslovno si se sa 50 kuna mogao izbiti iz cipela. Imali su i happy hour ujutro od 7-8, kad si mogao popiti i kavu za 3 kn, što je nama iz škole bilo odlično.

Kako se isključivo išlo tamo opijati, a kafić je bio krcat do toga da se ljeti i ekipa zasjedala po travi vani sa cugom, bilo je jako puno deranja, povraćanja, pišanja po okolnim zgradama, bacanja boca, policije i svega što ide uz to. Stanari iz zgrade iznad Žiraffe su pizdili, stalno zivkali policiju, koja je pak nakon zatvaranja birca tjerala ljude i pisala kazne. Kad je udarila korona jednostavno je to sve postalo previše za vlasnicu, sukobi sa stanarima, zatvoren kafić koji sa cijenama igra na masovnu klijentelu koja pije u nedogled i klince iz okolnih škola, pa je morala zatvoriti.

Bila je još jedna Žiraffa koju niste spomenuli, Žiraffa Kaptol koja je bila malo veća od kutije šibica, koja je imala sve isto kao i Maksimir i Gundulić, ali je manje ljudi išlo tamo pa je ta atmosfera cuganja u ormaru bila podnošljivija. Nažalost, nju je zbog buke i svega ranije spomenutog zatvorila Nadbiskupija, koja je iznajmljivala taj prostor ako se ne varam, a s vremenom dizala najam sve više, dok im nije otkazala.

Jedan prekrasan lanac kafića za studente i srednjoškolce koji su se mogli oblokavati za nikakve pare, uživati i zabaviti. Danas se sjećam Maksimirske sa tugom u srcu, ali i srećom što sam proveo više od desetljeća tamo skoro svaki dan, pružila mi je neke od najboljih uspomena i večeri u životu.

mi smo cesto bili na kaptolu ..to je bilo izbijanje iz cipela..prvo žestice u onim bijelim plastičnim casama,mislim da su bile po 3,4 kune.pa pivkan po 7,8..gunduliceva je bila najveća brijem...bivsi jazz klub ak se ne varam