TKO JE UKRAO SLAVNI TROFEJ Najveća misterija u povijesti Dinama: Znam tko je to bio, ali tajnu nosim u grob!

Pehara u Dinamu nije bilo deset godina, a onda ga je 1987. godine nepoznati počinitelj, preko svoga izaslanika, dostavio u klub u najlonskoj vrećici. Dinamo je bio raspisao nagradu od milijun dinara nalazniku pehara, a čovjek koji ga je vratio nagrade se odrekao i inzistirao na anonimnosti

Sljedećeg petka, 6. rujna, navršit će se 57 godina od Dinamova osvajanja Kupa velesajamskih gradova. Tog 6. rujna 1967. Dinamo je, odigravši 0:0 u Leedsu, obranio prednost od 2:0 iz prve finalne utakmice u Zagrebu, odigrane 30. kolovoza 1967. Strijelci za plave u toj utakmici odigranoj u Maksimiru pred 32 tisuće navijača bili su Marijan Čerček i Krasnodar Rora, a momčad koja je herojski odnijela trofej s Otoka bila je ova: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl, Rora. Trener je bio Ivica Horvat.

Dan nakon epskoga remija u Leedsu nogometaši Dinama donijeli su u Zagreb prijelazni pehar pobjednika Kupa velesajamskih gradova. Taj je pehar nakon nekog vremena bio vraćen Fifi, kako bi bio dodijeljen sljedećem pobjedniku toga natjecanja, a Fifa je Dinamu poslala umanjenu repliku pehara, kakvu je bila dodijelila i svakome od igrača koji su nastupili u finalu.

Ta replika najvažnijega Dinamova pehara stajala je u Dinamovoj trofejnoj dvorani desetak godina (ne zna se točno koliko dugo), a onda je – preko noći – nestala! Umjesto pehara, čitavo desetljeće u Plavome salonu bila je izložena njegova fotografija, sve do ljeta 1987. godine, kada je Dinamo preko Večernjeg lista odaslao javni poziv da se pehar vrati.

Pa iako je tog 25. srpnja 1987. nestali pehar Kupa velesajamskih gradova doista bio vraćen Dinamu, preko anonimnoga dostavljača, misterij “tko je ukrao pehar?” do dana današnjeg nije rasvijetljen. Tu najveću tajnu Dinamove povijesti čuva tek nekolicina ljudi. Među njima je Dinamova legenda iz 1967. godine Marijan Čerček, a on nam je – najprije u telefonskom razgovoru, a onda i na kavi u četiri oka – odlučno kazao:

– Da, znam kod koga je bio pehar, ali zarekao sam se – i sebi, i dotičnoj osobi – da će ta tajna otići sa mnom u grob!

Čerčeku smo se, naime, obratili ciljano budući da se njegovo ime u ovoj intrigantnoj priči spominjalo još 1987. godine, kada je bio Dinamov zaposlenik. Pa kad smo već u 1987. godini, pogledajmo što o ovome misteriju otkriva Večernjakova arhiva. Večernji list je 24. srpnja 1987. objavio tekst s nadnaslovom “Tragamo za nestalim peharom zagrebačkog Dinama” i naslovom “Sve se prašta do večeras”. Tekst autora Dušana Miljuša prenosimo u originalu:

Kako naši “detektivi” koji provjeravaju svaku informaciju o nestalom peharu još nisu našli pravi trag, vjerujemo da će nagrada od milijun dinara (otprilike pet prosječnih mjesečnih plaća u SFRJ u to vrijeme, nap.a.) biti dovoljan poticaj da sadašnji vlasnik vrati “posuđeni” pehar pobjedniku Kupa velesajamskih gradova kako bi generacija koja ga je osvojila večeras istrčala s njime na stadion (uoči utakmice tadašnjeg Memorijala Mladena Ramljaka Dinamo – Liege, nap.a.) – rekao nam je jučer Pero Zlatar, tajnik NK Dinamo, kad smo ga upitali dokle je stigla Dinamova istraga o ukradenom peharu. Riječ je o kopiji originala koji je u vlasništvu Barcelone.

– Pokušali smo doznati okolnosti pod kojima je srebrni pehar nestao iz klupskih prostorija, ali o tome gotovo nitko ne zna ništa. Doznali smo samo da je navodno nestao prije desetak godina, da je nestanak primijećen kad se uređivao sadašnji salon u kojemu je, prema našoj procjeni, smješteno oko 300 osvojenih pehara. Zapisnik o nestanku ne postoji, a Dinamo nikada nije podnosio krivičnu prijavu protiv “kradljivca”, pa ni službene istrage nije bilo. Kažu da to neće ni učiniti jer vjeruju da je pehar kao uspomenu “posudio” netko od članova ondašnje uprave.

Prije dvije godine, kad je Dinamo slavio četrdesetgodišnjicu osnutka, u internom listu pisano je o nestalom peharu, ali se ni tada na poziv da vrati pehar nije oglasio nitko. Krasnodar Rora, jedan od igrača generacije koja ga je osvojila, odbacio je svaku pomisao da je netko od igrača uzeo pehar. Kako onda nije nađen, naručena je kopija pehara koja bi uskoro trebala stići iz Švicarske, a koja će koštati, kako je objavljeno prije dvije godine, 12.000 švicarskih franaka.

Osobi kod koje je trenutačno pehar (ako nije prodan, u što malo tko vjeruje) u prilog ide vrijeme. Dinamovci moraju s istragom krenuti deset godina unazad i razjasniti brojne pojedinosti o nestanku, a teško bi i SUP nakon toliko godina mogao otkriti kod koga je pehar (...).

Ako dobrovoljno ne vrati pehar (u Dinamu su uvjereni da će se to ipak dogoditi, jer se pretpostavlja da je kod nekog od ljudi “iz kuće”), njegov će se sadašnji vlasnik možda izvrgnuti i riziku krivične odgovornosti. Ako prijavu ne podnese Dinamo, možda će to učiniti netko po službenoj dužnosti (...).

Ovaj tekst proizveo je željeni efekt pa je Večernji list u svome dvobroju za 26. i 27. srpnja 1987., objavio tekst s nadnaslovom “Nakon napisa u Crnoj kronici javio se “vlasnik” dragocjenog trofeja zagrebačkih nogometaša” i naslovom: “Dinamu vraćen pehar”.

Dušan Miljuš u šlageru tadašnje Večernjakove Crne kronike toga dana piše:

Zahvaljujući Večernjakovoj Crnoj kronici, od jučer uvečer u vitrini Dinamovoga Plavoga salona opet je kopija pehara što ga je Dinamo, pobjednik Kupa velesajamskih gradova, osvojio prije dvadeset godina. Posljednjih deset godina, koliko je prošlo od od nestanka iz Dinamovih prostorija, pehar je bio kod, zasad, anonimnog vlasnika, koji je ipak odlučio vratiti pehar.

Jučer oko podne nazvao nas je Pero Zlatar, tajnik NK Dinamo, i rekao:

– Nedugo nakon objavljivanja članaka u Crnoj kronici, Dinamovoj upravi telefonom se javio “vlasnik” pehara i odmah su počeli pregovori o njegovu vraćanju.

– U subotu će stići “kurir” s peharom, a ja se odričem nagrade od milijun dinara – rekao je “neznanac”. – Jedini uvjet koji postavljam jest da se cijeloj operaciji vraćanja pehara ne pridaje publicitet i da i dalje ostanem anoniman – dodao je glas s druge strane žice, kako nas je obavijestio Zlatar.

Sve to upućuje na pretpostavku da je pehar (kopija originala koju je dodijelila Uefa) bio kod nekoga iz Dinamove kuće. Možda će se s vremenom ipak doznati neki još nepoznati detalji iz te Dinamove krimi-priče(...).

Sljedećega dana priča o vraćanju pehara bila je i zaključena. Večernji list, 28. srpnja 1987., nadnaslov: “Zagonetna primopredaja Dinamova nestalog trofeja”. Naslov: “Svi pehari pod ključem”. Tekst Dušana Miljuša:

Zar je to taj pehar? Netko se s nama šali! – bile su prve reakcije prisutnih u tajništvu NK Dinamo u subotu oko 13 sati kad je Marijan Čerček, jedan od igrača generacije koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, iz najlonske vrećice izvadio srebrni pehar na drvenom postolju, visok dvadesetak centimetara. U pomoć su pozvani stariji članovi Kluba i ubrzo je potvrđeno da je taj pehar ipak pravi ukradeni pehar.

Istraga je time završena, a desetgodišnji vlasnik pehara ostao je anoniman. Takav rasplet neobične krimi-priče naslućivao se u subotu oko podne. Marijan Čerček, Dinamov službenik, rekao nam je o tome:

– U subotu prijepodne zazvonio je telefon u mom uredu i glas s druge strane tražio je tajnika Peru Zlatara, rekavši da ima ono što mi tražimo. Rekao je da netko dođe na ulaz u stadion kod zapadnih tribina, da se odriče nagrade, te da želi ostati anoniman. Otišao sam, i jedan mi je muškarac na brzinu dao najlonsku vrećicu govoreći: “To je za vas. To je ono što tražite”. Otišao je ne predstavivši se. Kad sam se vratio u klub, nikome nisam ništa govorio o tome dok nije došao tajnik Pero Zlatar. Kad sam mu pokazao pehar, i on je bio iznenađen, jer je mislio da je ukradeni pehar bio veći.

Nakon što je pehar ponovno stavljen u vitrinu, koja je potom zaključana, počela su nagađanja tko je bio “vlasnik” i zašto ga je sada vratio.

– U igri, kao mogući “vlasnici” pehara, bili su svi igrači generacije koja ga je osvojila, neki članovi ondašnje uprave i vjerni navijači koji su često dolazili u klupske prostorije. Nekad su svi Dinamovi trofeji bili u otvorenim vitrinama i bilo je lako uzeti manji pehar i neprimjetno ga iznijeti iz kluba. Čini se ipak da je vlasnika dirnuo prijem publike u subotu kad je generacija koja je osvojila Kup istrčala na teren. Vjerojatno je želio i prekinuti desetgodišnje skrivanje pehara jer ga nije smio pokazivati – kaže Marijan Čerček.

Svi se slažu da je pehar bio kod nekoga iz Kluba, a na to upućuje i činjenica da se vlasnik odrekao nagrade od milijun dinara te zahtijevao anonimnost. U Dinamu tvrde da im se takva krađa više ne može dogoditi, jer su sada svi pehari “pod ključem” u staklenim vitrinama (...).

I evo nas sada ponovno u sadašnjosti, na kavi sa 75-godišnjim Čerčekom u kafiću na zagrebačkim Srednjacima. Nasamo s legendom Dinama i opet pitanje: “Gospon Čera, tko je ukrao pehar?”

– Počinitelja nisam saznao odmah. Glas koji sam tada čuo preko telefona nije mi bio poznat niti sam poznavao dostavljača pehara. Sve sam saznao kasnije i tada sam se zarekao da ime čovjeka koji je uzeo pehar, a za kojega znam da je veliki dinamovac, nikada neću otkriti. Zašto bih sada pregazio svoju riječ? Zašto bih “uvalio” tog čovjeka koji je još – ja mislim – uvijek živ? Neću! – ne da se gospon Čera, pa kad je već tako, nema smisla ni inzistirati.

Tko zna, možda se počinitelj sam javi i ispriča svoju verziju.

A gdje se danas nalazi mini-pehar koji je Dinamu bio vraćen 1987. godine. U klubu ga ponovno – nema. I nitko od njegovih zaposlenika ne zna gdje je. Čerček nam je u Dinamovim prostorijama pozirao s dvije replike pehara; jedna od njih je već gore spomenuta uvećana kopija koja je bila naručena iz Švicarske, a druga je kopija bila napravljena naknadno. S njom su momci iz 1967. pozirali na pedesetu godišnjicu osvajanja Kupa, 2017. godine.

Inače, originalni pehar pobjednika Kupa velesajamskih gradova u vlasništvu je Barcelone. Naime, u rujnu 1971. godine, nakon posljednjega finala tog natjecanja Juventus – Leeds United (2:2, 1:1), Fifa je bila organizirala svojevrsnu majstoricu u kojoj su se sastali prvi i posljednji pobjednik KVG-a, Barcelona i Leeds United. Barca je slavila s 2:1 i tako dobila pehar u trajno vlasništvo.

A kad smo već kod Marijana Čerčeka, zanimljivo je njegovo sjećanje na najveći pogodak njegove karijere, onaj u finalu protiv Leeds Uniteda.

– Vjerujte, ja nisam ni znao da ću toga dana biti u sastavu. Saznao sam to na dan utakmice u karanteni u Čatežu, kada je trener Horvat izdiktirao početnih 11. I nisam to odmah ni shvatio; kako sam bio uvjeren da će protiv Leedsa u napadu nastupiti moj kum Marijan Novak, bio sam malo mislima “odsutan” na tom sastanku dok je Horvat govorio sastav. Postao sam svjestan tek kad mi je Novak kazao: “Čera, pa ti igraš, a ne ja!” – priča Čerček pa dodaje:

– Imao sam 18 godina, normalno da sam imao tremu na zagrijavanju, nije mi bilo svejedno. No, kako je utakmica došla, trema je iščezla, bio sam potpuno smiren. Pa i onda kada mi je u 39. minuti lopta sletjela na glavu, a ja je poslao u mrežu Engleza. Bio mi je to prvi europski pogodak, i živio sam za to da na semaforu vidim svoje ime među strijelcima. Međutim, tada tamo napišu “1:0 Pirić” – kak’ sad to? Nedugo potom, kad smo kretali u svlačionice na kraju prvog poluvremena, na semaforu piše: “1:0 Gucmirtl”! A gdje sam ja? – pitam se sav nervozan. Tek kad smo izašli na drugo poluvrijeme, napokon mi je srce bilo na mjestu kada sam na semaforu ugledao: “1:0 Čerček” – zaključio je slavni Dinamov nogometaš.