Dinamo će deveti ulazak u skupine Lige prvaka tražiti preko azerbejdžanskog Qarabaga.

QARABAĞ FK


Osnovana u gradu Agdamu 1951., momčad se prvi put natjecala u prvenstvu Azerbajdžana 1966. pod imenom Mehsul i ostvarila impresivno četvrto mjesto u svojoj debitantskoj sezoni kao profesionalna momčad.

Nedostatak financijske potpore za klub doveo ih je do povlačenja iz lige između 1968. i 1977., prije nego što su se ponovno natjecali pod imenom Shafaq, dok je Qarabag bio poznat kao 'Cooperative Society' između 1982. i 1987.

Qarabag je 1987. preuzeo tradiciju ugašenog Mehsula. U bivšem Sovjetskom savezu dvaput je osvajao regionalno prvenstvo Azerbajdžana (1988. i 1990).

Izazovna pozadina s kojom se klub suočavao veći dio svoje povijesti podignuta je na novu razinu 1993., kada je došlo do rata u Nagorno-Karabahu, pokrajini koja se nalazi u jugozapadnom Azerbajdžanu i istočnoj Armeniji. Momčad se morala preseliti sa svog stadiona Imarat u Baku.

Klub je pretrpio i ljudske gubitke kada je njihov glavni trener Allahverdi Bagirov poginuo naletivši na protutenkovsku minu u blizini Agdama.

Armensko-azerbajdžanski rat odnio je između 25.000-35.000 života od 1988.-1994 . Teritorij oko kojeg se taj sukob vodio bio je Nagorno-Karabah, planinska regija koja se nalazila odmah unutar azerbajdžanske granice, ali koja je kroz povijest bila naseljena velikom većinom Armenaca.

Nagorno-Karabah – ili Artsakh među svojim starosjediocima Armencima povijesno je armenski, a svoj pravni status unutar Azerbajdžana duguje zakonu koji je uveo Josif Staljin.

Njegov planinski okrug čini Stepanakert i sedam okolnih pokrajina koji su do prije par mjeseci tvorili otcijepljenu de facto republiku s povijesno armenskim stanovništvom, koje je 2023. u cijelosti protjerano u Armeniju.

"Oni pričaju povijest koju žele ispričati", kaže glasnogovornik Prve armenske fronte.

“To je mali dio njihove šire propagandne igre. Nazovu klub Karabah i onda ga promoviraju kao Azerbajdžan. To su psihološke igre. Za nas u Armeniji, kao nogometne navijače, to je bolno. U Armeniji nemamo dopuštenje imati momčad koja nosi ime Artsakh zbog pravila FIFA-e i UEFA-e. Možda je to zato što nemamo isti novac u Armeniji kao oni u Bakuu i Azerbajdžanu.”

Unatoč socio-ekonomskim problemima s kojima se klub susreo (također su imali ozbiljnih financijskih problema tijekom 1990-ih), izborili su se kroz ta teška vremena i 1999. postali prva azerbajdžanska momčad koja je u gostima u europskom natjecanju ostvarila pobjedu, s 2-1 kod Maccabija iz Haife u UEFA Intertoto kupu.

Qarabag je bio je jedan od osnivača Azerbajdžanske Premier lige 1992. Sezonu kasnije, osvojio je svoje prvo ligaško prvenstvo, postavši prvi klub izvan Bakua koji je osvojio naslov Premier lige.

Qarabag je jedna od dvije momčadi u Azerbajdžanu, uz Neftchi, koja je sudjelovala u svim dosadašnjim prvenstvima Premier lige.

Godine 2002. lokalna tvrtka pod imenom Azersun preuzela je vlasništvo nad Konjanicima i počela ulagati u "projekt" Qarabağ-Ağdam FC. Ono što je bilo zanimljivo u vezi s tim je da je Azersunov novac dolazio od poljoprivrede, a ne od nafte i plina po čemu je Azerbajdžan najpoznatiji.

Intersun kontroliraju dva brata rođena u Iranu, Abdolbari i Hasan Gozal, čije je veze s predsjedničkim položajem sadašnjeg vođe Ilhama Aliyeva istražio Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara u Bakuu, otkrivajući isprepletenu mrežu isprepletenih interesa koji povezuju Gozalove, a time i Qarabag, u vrlo tajnoviti svijet azerbajdžanskog poslovanja.

Intersunovo financiranje Qarabaga dalo je državi Azerbajdžan priliku da se na indirektan način poistovjeti sa spornim zemljama Nagorno-Karabaha i manjinskim stanovništvom na tome području.

Više milijardi dolara vrijedni ugovori dodijeljeni su tvrtkama pod kontrolom dvojice braće, uključujući državnu naftnu kompaniju u kojoj je Ilham Aliyev bio izvršni direktor prije nego što je postao predsjednik.

Par godina kasnije dolazi sadašnji trener, što je uz preuzimanje od strane Azersuna bilo ključno za daljnj napredak, ali o tome nešto niže.

Nakon što je 2014. pobijedio nizozemski klub Twente, Qarabag se po prvi put u svojoj povijesti kvalificirao u grupnu fazu Europske lige 2014./15. i postao druga azerbajdžanska momčad koja je stigla do grupne faze europskih natjecanja.

Godine 2017. Qarabag je postao prvi azerbajdžanski klub koji se kvalificirao u grupnu fazu Lige prvaka nakon što je izbacio danski Kopenhagen i izvukao skupinu zajedno s Chelseajem, Atletico Madridom i Romom.

Također su prvi azerbajdžanski klub koji je prezimio u Europi te prvi azerbajdžanski klub koji je prošao knock-out fazu europskog natjecanja.

Posljednje tri sezone su uspjeli prezimiti u europskim natjecanjima.
Od 2014. sudjeluju u grupnim fazama europskih natjecanja (jednom Liga prvaka, osam puta Europska liga, a jednom u Konferencijskoj ligi).


STADION: Stadion Tofiq Bahramov



Klub je prvotno domaće utakmice igrao na agdamskom stadionu Imarat koji je uništen 1993. armenskim bombardiranjem tijekom Prvog rata u Gorskom Karabahu.

Qarabağ danas domaće utakmice igra u Bakuu. Ligaške utakmice igra na Azersun Areni, a europske na Olimpijskom stadionu i Stadionu Tofiq Bahramov.

Kapacitet stadiona Tofiq Bahramov iznosi 31 200 mjesta, što ga čini drugim najvećim nakon Olimpijskog stadiona u Bakuu s oko 70 tisuća mjesta.

Rekordna posjećenost zabilježena je 27. rujna 2017., u utakmici grupne faze Lige prvaka kojoj je prisustvovalo 67 200 navijača protiv Rome.

Tofiq Bahramov je bio sudac, i to linijski sudac, u finalu Svjetskog prvenstva 1966., kada je priznao kontroverzni gol Englezima za 3:2 protiv Zapadne Njemačke, čime je Englezima donio jedini naslov u povijesti.


TRENER: Gurban Gurbanov


Azerbajdžanski Alex Ferguson. Na klupi Qarabaga je već 16 godina, pa je njihovo zaštitno lice uspjeha. Osvojio je deset prvenstava, šest kupova i jedan Superkup, uz sve više uspjeha u europskim natjecanjima.

Azerbajdžanac je bio najveći igrač svoje generacije, a posljednjih sezona je postao i najuspješniji trener u povijesti Azerbajdžana.

Menadžerska karijera Gurbana Gurbanova bila je osuđena na propast u Neftchiju prije nego što je uopće počela. Imenovan je trenerom na ljeto 2006., a azerbajdžanski mediji su ga odmah definirali kao neadekvatnog za tu funkciju.

Gurbanov je bio previše neiskusan, prestrog i rob jednoj taktici što je, zaključila je uprava kluba, bilo prihvatljivo za manji klub, ali ne i za klub poput Neftchija. Otpušten je nakon samo jedne sezone, u kojoj je ostvario 6 remija i 7 poraza. Nije mu pružena poštena šansa.

Otkako je preuzeo kormilo Qarabağa 2008., Gurbanov je transformirao klupski stil igre u nešto slično Barceloni iz Guardioline ere. Čak je i posjetio Barcelonu 2012. godine, gdje je vodio razgovore s Pepom Guardiolom i sportskim direktorom Andonijem Zubizarretom.

"Konjanike", kako nazivaju Qarabag, su u domaćim medijima uspoređivali s katalonskim divovima, a neki su ih stručnjaci prozvali i “ Barcelonom Kavkaza”.

Igra Qarabağa uključivala je dosta kratkih dodavanja, dugih razdoblja izgradnje napada i igrače koji su mijenjali pozicije u sustavu 4-3-3, 4-5-1 ili 4-6-0 bez napadača tijekom posljednjih desetak godina.

Današnji Qarabağ je više od lokalne elektrane po kojoj su najpoznatiji, to je najuspješnija i najstrašnija momčad s Južnog Kavkaza, koja je deset puta nastupila u grupnoj fazi europskih natjecanja.

‌Unatoč tome, Gurbanov je ostao čovjeka iz naroda koji se povezao s navijačima i ljudima u državi.
Brojni igrači Qarabaga i godinama nakon odlaska pričaju pozitivno o njemu, sadašnji redovito slave golove s njim.

Gurbanovljeva radna etika, velika želja za neprekidnim usavršavanjem i njegova čvrsta predanost guraju i njega i Qarabag izvan granica onoga za što su mnogi vjerovali da je moguće.

Bilo da se radi o njegovom strogom režimu treninga, pažljivoj pozornošću na detalje u analizi suparnika ili gladi za pobjedom, Gurbanovljeva predanost nogometu je zaista velika.

Qarabağov brend uzbudljivog i atraktivnog nogometa toliko je zapeo za oko da se Gurban Gurbanov redovito povezuje s većim klubovima. Lazio i Bešiktaš su najviše zapeli za njegov angažman.

Plus mu je i što govori više jezika, napreduje u svom pristupu, skroman je, priznat kao jedan od najboljih menadžera u postsovjetskoj eri i, s 52 godine, dovoljno mlad za dodatni napredak u karijeri.


TAKTIKA

Qarabag je momčad koja je orijentirana napadački i na posjed lopte. No, s obzirom na zahtjevnijeg protivnika s kojim će se susresti protiv momčadi Dinama, vjerojatno ćemo u gostujućoj utakmici vidjeti oprezniju i manje proaktivnu momčad Qarabaga, slično onome što su radil u knock-out fazi Europske lige.

Kao što sam već napisao, momčad Qarabaga voli dominirati utakmicama i u Azerbajdžanu im to redovito polazi za rukom. Momčad igra formaciju 4-2-3-1, s vrlo pokretljivim napadom.

Dvojica krilnih igrača, najčešće Leandro Andrade i Abdellah Zoubir, igraju uglavnom usko prema sredini, blizu Yassinea Benzije i tvore svojevrsni trozubac napadačkih veznjaka. Uz toliko igrača u sredini, Qarabag ključeve bokova predaje bekovima, Marku Vešoviću i Toralu Bayramovu.

U fazi obrane Qarabag nije momčad koja će samo izbijati loptu. Pokušavaju staviti puno igrača u prostor, kako bi se uz pomoć kratkih i brzih dodavanja oslobodili pritiska. Samo u riskantnim situacijama momčad pribjegava čišćenju lopte.

Duga dodavanja češće koriste tijekom faze napada, tijekom pokušaja privlačenja protivničkog bloka, Qarabag pokušava s nekoliko dugih dodavanja na krila iskoristiti kretanje bekova.

Ako su bekovi Azerima prednost, mogu im biti i mana. Pošto često odlaze naprijed i igraju jedan na jedan, tako i ostavljaju dosta prostora na bokovima koje bi Dinamo mogao iskoristiti u kontranapadu.

Kako obično igraju u srednjem ili visokom bloku, načelo momčadi Gurbana Gurbanova je brzo i snažno reagirati na gubitke lopte, pa imaju središnje braniče koji su jaki u skoku i anticipaciji, ali nisu uvijek u stanju kvalitetno pratiti pregled igre.

Kada momčad ne vrati loptu u posjed unutar dvije-tri sekunde, vrlo je izložena i protivnik ima puno prostora za kontru, pogotovo na krilima. To je posljedica rizika koji Qarabag izlaže postavljajući previše igrača ofenzivno.


KADAR

Qarabağ ima jako veliki broj igrača koji su izdanak portugalske i brazilske škole. Među igračima koji su igrali u Portugalu su Hrvat Fabijan Buntić, Brazilci Matheus Silva, Júlio Romão, Richard Almeyda i Juninho, Kolumbijac Kevin Medina te igrači s Zelenortskih Otoka Patrick Andrade i Leandro Andrade.

U kadru su i predstavnici francuske škole, koju predstavljaju tri ofenzivna igrača - Benzia, Keyta i Zoubir.

Treću "skupinu" stranaca predstavljaju igrači s nama bližeg prostora, a to su već navedeni Buntić (Hrvat iz Njemačke), Albanac Redon Xhixha te reprezentativci Crne Gore (Marko Vešović i Marko Janković).

Ostatak rostera čine domaći igrači, među kojima su najbitniji Bayramov, Mustafazada, Hüseynov, Akhundzada, Isayev te povratnik iz inozemstva i trenerov sin - Musa Gurbanli.

Ključni igrači:

Júlio Romão - Daje balans veznom redu. Igrač koji je prisutan u defenzivnim i ofenzivnim akcijama, snažan u duelima. Jako je pouzdan i u predaji lopte. Čini momčad Qarabaga stabilnijom.

Juninho - pravi golgeter. Zabio je 38 golova i upisao 12 asistencija u 61 utakmici za Qarabag. Najopasniji je ofenzivac momčadi. Brz, jak, s dobrom tehnikom i ubojit.

Yassine Benzia - Iako na dresu ima broj sedam, Benzia igra na poziciji desetke. To je igrač koji jako puno trči, ima ga praktički posvuda po terenu, u 60 utakmica za Qarabag upisao je 19 golova i 18 asistencija. No, tek je na 44% osvojenih duela, pa bi ga Dinamovi veznjaci, uz pomoć obrambenih igrača, trebali biti u mogućnosti zaustaviti.

Marko Vešović i Toral Bayramov - kako sam već napisao, dvije jako bitne karike. Obojica imaju veliku slobodu u napadima, pružaju veliku dubinu i imaju odličan ubačaj.






Dovršim kasnije jer moram na spuštanje u kanjon na par sati :lol:

Vidimo se na Maksimiru ako spuštanje prođe bez problema :up: