Rudolf Belin (4. studenoga 1942.) jedan je od najboljih Dinamovih igrača svih vremena. U modroj je majici bio desni branič, pa desni half a po potrebi i povučena spojka i zadnji vezni. Ipak, najbolje se, prema vlastitome priznanju, osjećao u ulozi čistača. Bio je odličan tehničar, imao je savršen pregled igre i snajperski točnu dugu loptu. Belin s jedanaest metara gotovo nije mogao promašiti, a imao je fantastičan slobodni udarac.

Džentlmen našeg nogometa. Tako su Rudija Belina nazivali mediji, navijači, tim mu riječima tepali i suigrači, ali i suparnici. Nogometni esteta koji se u karijeri okušao u gotovo svim ulogama osim u vratarskoj. Još u doba kad je igrao u središtu obrane lopte je oduzimao elegantno, bez prekršaja.

Belin je bio nesvakidašnje popularan, bio je omiljen i voljen. Koliko? Toliko da je u anketi Večernjega lista početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća izabran za najomiljenijega igrača Dinama svih vremena.

Bila su tri brata Belina - Rudi je rođen kao najmlađi od njih trojice. Sva trojica imala su nogomet u malome prstu. Bruno i Ronald karijeru su počeli graditi u Metalcu, a Rudolf 1957. u Jedinstvu. Veliku karijeru uspjela su ostvariti dvojica – Bruno u beogradskom Partizanu i Rudolf u Dinamu. Najstariji, Roland, relativno je rano završio karijeru, dok je Bruno bio jedna od nogometnih zvijezda tadašnje lige i prvi Rudijev sportski, ali i životni uzor.

Iznimne Belinove vrijednosti zapazio je Ante Pavlović, dugogodišnji nogometni funkcionar, i preporučio ga je Dinamu. Belin je 1959. igrao za reprezentaciju Hrvatske na turniru republika i pokrajina. Hrvatska je u finalu igrala sa Srbijom. Bilo je 2:2 nakon 90 minuta, pa 4:4 nakon serije od pet jedanaesteraca. Slijedilo je izvođenje jedanaesteraca 'jedan na jedan'. Kako su se svi ustručavali, Belin je kazao 'mogao bih ja', iako nije izvodio jedanaesterac u prvoj seriji. Belin je zabio osam jedanaesteraca zaredom, mladi partizanovac Vladica Kovačević nije uspio u posljednjem pokušaju i Hrvatska je pobijedila 12:11.

Belina je 1959. vabila Zvezda, no Dinamov trener Domagoj Kapetanović bio je brži, a presudnu riječ imao je stariji brat Bruno, kojega je Rudi upitao za savjet. Na Rudijevo pitanje 'što ću?', Bruno je odgovorio: - 'Rudi, sjedni na prvi tramvaj i kreći put Haulikove (u toj ulici negda bilo sjedište Dinamove uprave, op.a.). Ti moraš igrati u Dinamu, kad sam već ja morao u Partizan'.

Bruno (25 utakmica u majici reprezentacije Jugoslavije), koji je bio veliki Rudijev uzor, poginuo je, nažalost, 1962. u prometnoj nesreći - s nepune 33 godine života. Bila je nedjelja i Dinamo je toga dana igrao s Crvenom zvezdom u Beogradu. Nitko iz Dinama Rudiju nije htio kazati kakva se tragedija dogodila. Tek za vrijeme utakmice Rudiju je dobacio zvezdaš Bora Kostić: - 'Kako igraš tako hladno? Pa zar ne znaš, poginuo je Bruno'.

Belin je u juniorima Jedinstva igrao centarfora, no kad je došao u Dinamo, bio je sretan što je uspio zgrabiti poziciju desnoga beka. - 'Nisam baš znao igrati na toj poziciji, ali nisam mogao birati', veli Rudi.

Belin je bio bek 1963. u Dinamovu finalu Kupa velesajamskih gradova s Valencijom: Škorić, Belin, Braun, Bišćan, Marković, Perušić, Kobešćak, Matuš, Zambata, Lamza, Knez. Bilo je 2:1 i 2:0 za Valenciju. Potom je stigao na mnogo prirodniju i ugodniju poziciju desnoga halfa u momčadi: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl, Rora, koja je 1967. u finalu Kupa velesajamskih gradova nadvisila Leeds (2:0, 0:0).

U ožujku 1966. otišao je u vojsku, a momčadi se priključio u proljetnom dijelu natjecanja 1967. uoči povijesnih dvoboja protiv Juventusa u četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova. Prvi mu je povratnički nastup bio u prvenstvenoj utakmici protiv Veleža u Zagrebu u kojoj je i postigao pogodak. Ipak, gosti su uspjeli osvojiti bod.

A, kakav je to samo povratak bio! U uzvratu je u Zagrebu protiv Juventusa, sredinom drugoga dijela, izveo slobodan udarac, malo lijevo ispred kaznenoga prostora… Lopta je tek za koji centimetar prohujala pored vrata. Ali, zato je 'radar' bio ispravan desetak minuta kasnije. Ponovno su plavi izveli slobodan udarac, i to gotovo na istom mjestu. Belin je proparao rašlje. Plavi su pobijedili 3:0.

Vjerojatno najvažniji pogodak u karijeri postigao je u mitskoj uzvratnoj utakmici protiv Eintrachta u Zagrebu gdje su lovili tri pogotka zaostatka iz prvoga okršaja. I upravo je Belin, udarcem s bijele točke u produžetku, u 102. minuti, hladnokrvno zatresao mrežu za konačnih 4:0 i povijesno slavlje.

U sezoni 1963-’64. imenovan je najboljim igračem Jugoslavije u izbornu dnevnika Sportske novosti.

U anketi u kojoj je sudjelovao 3231 član Dinama izabran je najboljim igračem u 1964. godini. Za Belina je glasao 2803 člana, dok je drugoplasirani Slaven Zambata dobio 242.

Zvezda, koja nije uspjela dobiti Belina 1959., na Dinamova je desnog halfa ponovo navalila 1967. Belin je služio vojsku u Beogradu i istjecao mu je ugovor s Dinamom. Pritisak je bio strahovit. Zvezda je Belinu nudila brda i doline. - 'Dr. Aca Obradović, direktor Zvezde, pozvao me, preda me stavio prazan ček i rekao: - 'Izvoli, ispiši brojku'.

Belin je u rano proljeće 1967. zaigrao za Crvenu zvezdu. Igrao je jednu utakmicu Srednjoeuropskoga kupa. Bilo je to doba kad je svaka momčad u SE kupu mogla pozvati gosta kao pojačanje. Dakako, u Maksimiru su se prepali. - 'Kad sam se vratio u Zagreb, svi su bili blijedi. Sa mnom su razgovarali Ivan Šibl, predsjednik kluba, i Većeslav Holjevac, zagrebački gradonačelnik. Holjevac mi je kazao: - 'Rudi, ma kam buš, i ovako nas je malo Hrvata.' No ja sam znao svoj put. Kad sam kazao 'ma što vam je, ne idem ja nikamo iz Dinama', svima je laknulo' – pričao je Belin.

Belin je jednom igrao i za Hajduk i postigao je pogodak. Bijeli su 1970., u povodu postavljanja rasvjete na Starom placu, igrali prijateljsku utakmicu s Benficom. Rudija su pozvali kao pojačanje. U toj je utakmici bio dosuđen kazneni udarac za Hajduk. Kako su igrači Hajduka oklijevali, Belin je uzeo loptu i zabio za časnih 1:1.

No, sve Belinove najljepše vezano je uz Dinamo. Belinova generacija igrala je prekrasan nogomet. Osvojila je tri Kupa -1963., 1965. i 1969. te Kup velesajamskih gradova 1967. No nikada nije uspjela biti prvak Jugoslavije. - 'Imali smo po pet, pa i sedam bodova prednosti, ali naslov nam je stalno bježao. Ne mogu se oteti dojmu da nam nisu dali. Kad smo bili korak do cilja, krenula je sudačka mašinerija. Odjednom više nismo mogli nikoga pobijediti u gostima. Mi smo inzistirali da nam sude inozemni suci. Sudili su četiri utakmice, no kako smo odveć odmakli, zabranili su inozemne suce i, naravno, opet nismo bili prvi'.

Još su to rano doba, kao junior, isticao sjajnim izvođenjem jedanaesteraca i slobodnih udaraca koji su mu bili svojevrsni zaštitni znak u cijeloj karijeri.

Belin je jednom zgodom objasnio tajnu točnosti s 11 metara. - 'Mudrost izvođenja jedanaesteraca naučio sam od Vladimira Čonča. Treba gledati vratarovu stajnu nogu i naciljati u tu stranu. Vratar to ne može stići'.

Tajnu Belinovih slobodnih udaraca, koje je kasnije tako dobro izvodio samo Michel Platini, objasnio je Gračanin: - 'Rudi je radio. Svi smo mi nakon treninga već bili pod tušem, a on je još uvijek vježbao slobodne udarce'.

No tajna ima i važan dodatak. - 'Dinamo je negda često bio na dugim južnoameričkim turnejama. U Limi smo jednom zgodom bili u istome hotelu s Brazilcima. Tada sam razgovarao s Didijem, koji je bio velemajstor slobodnih udaraca i koji mi je ukazao na sitan, ali bitan trik. Didi mi je dakle kazao: - 'Pazi na ovo. Kad sudac krene mjeriti devet metara do živoga zida, na njegovu drugom koraku loptu uvijek vrati metar unatrag. Zid će, naime, uvijek pomicati naprijed, a ovom sitnom prijevarom imat ćeš više prostora za udarac'.

– 'Ja sam toliko automatizirao jedanaesterac da mi je to bio udarac ‘lijevom rukom’. Ipak, moja su strast bili ‘slobodnjaci’ – povjerio se Belin.

Nakon igračke karijere Belin se zaputio u trenere. Vodio je Dinamo 1977./78., pa bio pomoćnik Ćire Blaževića 1982., a zatim je ponovo samostalno trenirao Modre 1983. i 1989. Bio je trener Croatije Toronto 1998., a odličan posao radio je kao izbornik Iraka 2002.

Belina ćemo pamtiti po mnogočemu, a osobito po sljedećem: - 'Kad sam kretao na utakmicu, majka mi je uvijek govorila. „Sine, pazi kako igraš, sutra moramo izići na ulicu.“ Nekoć je bila sramota loše igrati i taj detalj, toliko bitan za igru, nedostaje mnogim današnjim igračima.

Belin ne priznaje podjelu nogometa na 'nekad i sad'… - 'Vele kako je temeljna razlika između nogometa nekad i sad u tome što se nekoć nije trčalo, a danas se trči. To je glupost. I nekoć se trčalo. Itekako se trčalo. Znate što nam je Zebec govorio: „Ako trčiš, imaš šansu igrati dobro, ako ne trčiš, šansa je nikakva!“ Nema nogometa bez kretanja, ali lopta je najvažnija. Gledam HNL i ne vjerujem. Svi igraju kao da se boje lopte'.

Belin je za Dinamo (1959.-1969.) odigrao 410 utakmica - 270 službenih u kojima je postigao 44 pogotka. Potom je nosio majicu belgijskoga Beerschota (1969.-1972.), gdje su ozljede ubrzale rastanak.

Za Jugoslaviju (1963.-1969.) igrao je 29 utakmica i postigao šest pogodaka. Debitirao je za A reprezentaciju Jugoslavije 27. listopada 1963. protiv Rumunjske (1:2) u Bukureštu, a posljednji put igrao je 19. listopada 1969. protiv Belgije (4:0) u Skoplju. Za Jugoslaviju je nastupao i 1964. na Olimpijskim igrama te 1968. na Europskom prvenstvu na kojem je SFRJ bila europski doprvak izgubivši u ponovljenoj završnici prvenstva od Italije s 2:0.

Večernji list je 2000. godine proveo istra‍živanje o najboljim hrvatskih nogometašima. Rudi Belin je proglašen kao 36. najbolji hrvatski nogometaš svih vremena.