NEMA UGOVORA.
To je cijela poanta koju se pokušava zatrpati tonom priče o „struci“, „proceduri“ i „sad više nema povratka“.
Sam Grad je nakon proglašenja pobjednika objavio da će se s pobjednikom ugovoriti idejni, glavni i izvedbeni projekt i da tek kreće ugovaranje projektiranja. Dakle — ugovaranje tek slijedi.
Pa tko je onda koga i čime prisilio da taj budući ugovor mora biti potpisan pod svaku cijenu?
VG13 je pobijedio na arhitektonskom natječaju. Dobro. Dobio je prvu nagradu. Dobro. Predviđeno je da se s njim ugovori daljnje projektiranje. I to je točno.
Ali nije potpisao ugovor o projektiranju.
I sad mi netko ozbiljno pokušava prodati priču da su Republika Hrvatska i Grad Zagreb, koji trebaju zajedno financirati projekt vrijedan oko 200 milijuna eura, praktički bespomoćni pred jednim arhitektonskim studijem jer je žiri tako odlučio?
Dajte me nemojte zajebavati.
Ako država i Grad sutra kažu: „Nećemo nastaviti s ovim projektom i nećemo sklopiti ugovor o projektiranju“, VG13 može koristiti sva pravna sredstva za koja smatra da mu pripadaju. Može tražiti zaštitu svojih prava, eventualnu naknadu ako za nju postoji pravna osnova, može pokrenuti postupak ako smatra da je oštećen.
Ali jedna stvar je sasvim druga kategorija: natjerati investitora da protiv svoje volje potpiše budući ugovor i zatim mu za 200 milijuna eura izgradi baš njihov stadion. E, za tu tvrdnju bih stvarno volio vidjeti papir. Ne mišljenje arhitekta. Ne intervju. Ne „ugled struke“. Ne „tako se to radi“.
Papir.
Koja točno odredba kaže da Republika Hrvatska i Grad Zagreb sada više ne smiju reći: hvala, odustajemo? I koja je sankcija? Koliko? Kome? Jer očito se pokušavaju pomiješati dvije potpuno različite stvari: „Odustajanje može imati pravne i financijske posljedice“ i „investitor mora izgraditi pobjednički projekt“.
To nije isto. Ni približno.
I zato mi je cijela ova panika dijela arhitektonske ekipe sve smješnija. Kao da je Ocjenjivački sud donio pravomoćnu presudu, a ne odabrao pobjednika arhitektonskog natječaja.
Investitor još nije potpisao ugovor o projektiranju.
A ako netko tvrdi da ga se može prisiliti da ga potpiše — slobodno neka pokaže pravnu osnovu.
Do tada je priča da je „sve gotovo i nema više natrag“ obična magla.
Najviše što ozbiljno možemo raspravljati jest koliko bi eventualno odustajanje koštalo.
A između toga i tvrdnje „moramo izgraditi ovaj stadion jer je šest arhitekata tako odlučilo“ nalazi se jebena provalija.
A da ne spominjem sve pravne smicalice koje može Država izvoditi. Jedna od njih je:
OK. Potpisivanje Ugovora? Budemo. Kada? Budemo. Kada? Budemo. I tako unedogled, koliko mi se čini nigdje nisu rokovi oko potpisivanja Ugovor definirani. Dok se rok definira, Država hladno može odabrati 7-8 studija na pozivnom natječaju. Koji je to pravni element da Državi stopiraš raspisivanje natječaja? Volio bi vidjeti i taj pravni manevar kako to spriječiti.